Vrste fizikalne terapije: Koje su i koliko traje?

Vrste fizikalne terapije

Fizikalna terapija je ključni dio rehabilitacije i liječenja različitih zdravstvenih problema vezanih uz mišićno-koštani sustav, neurološke poremećaje i druge funkcionalne smetnje. Postoje razne vrste fizikalne terapije koje se koriste ovisno o dijagnozi i potrebama pacijenta.

Fizikalna terapija služi razvijanju, održavanju i obnavljanju maksimalne funkcionalne pokretljivosti i funkcionalne sposobnosti u svim životnim dobima.

Fizioterapija se bavi prepoznavanjem i povećavanjem mogućnosti pokreta unutar područja unapređenja, prevencije, tretmana i rehabilitacije.

Vrste fizikalne terapije

Shodno tome ovo su glavna polja, odnosno vrste fizikalne terapije.

1. Neurofizioterapija

Neurofizioterapija se bavi rehabilitacijom pacijenata s oštećenjima živčanog sustava, poput moždanog udara, multipla skleroze, Parkinsonove bolesti, spinalnih ozljeda i drugih neuroloških poremećaja.

Cilj je poboljšati motoričke funkcije, ravnotežu, koordinaciju i funkcionalnu samostalnost pacijenata kroz specifične terapijske protokole i tehnike poput Bobath koncepta, Vojta terapije i proprioceptivne neuromuskularne facilitacije (PNF).

2. (Neuro)mišićno-koštana fizioterapija

Ova grana je usmjerena na liječenje ozljeda i bolesti lokomotornog sustava, uključujući kosti, zglobove, mišiće i tetive. Primjeri stanja su osteoartritis, reumatoidni artritis, sportske ozljede, frakture, postoperativne rehabilitacije te kronične boli.

Terapija uključuje manualnu terapiju, terapijske vježbe, elektroterapiju i specijalne tehnike za poboljšanje funkcionalnosti i smanjenje boli.

3. Kardiorespiratorna fizioterapija

Ova specijalnost usmjerena je na pacijente s bolestima srca i pluća, kao što su kronična opstruktivna bolest pluća (KOPB), astma, srčani udar ili postoperativno stanje.

Glavne metode su tehnike disanja, vježbe za poboljšanje kapaciteta pluća, drenaža dišnih puteva i edukacija za samostalno upravljanje respiratornim funkcijama.

Fizioterapija u pedijatriji
FOTO: Shutterstock

4. Fizioterapija u pedijatriji

Pedijatrijska fizioterapija se bavi djecom s raznim razvojnim poremećajima, neurološkim oštećenjima i ortopedskim problemima. Cilj je poticanje normalnog motoričkog razvoja, prevencija i korekcija poremećaja pokreta te jačanje mišićnog sustava.

Često se koriste metode poput Vojta terapije i Bobath koncepta, uz igru i individualizirane programe vježbanja. Osim njih se provodi i terapija senzorne integracije kao i terapijsko jahanje, odnosno hipoterapija.

Osim neurofizioterapije u pedijatriji, fizioterapija je važna i u mišićno-koštanim stanjima u fizioterapiji poput terapije skolioza, gdje se izdvajaju tehnike korekcije skolioza poput Schrot terapije i Barcelona scoliosis physical therapy school (Rigo koncept), zatim stanja poput deformiteta stopala – pes equinovarus, kao i stanja nakon ozljeda.

Iako se fizioterapija u pedijatriji bavi istim stanjima kao i kod odraslih, u pravilu se djecom bave posebno educirani fizioterapeti jer fizioterapija u pedijatriji nije samo “fizioterapija u malom” – to su potpuno drugačiji principi terapije.

Dijete nema (jednako) razvijene motoričke vještine kao odrastao čovjek, što zahtjeva drugačiji pristup.

5. Fizioterapija u ginekologiji i opstetriciji

Ova grana obuhvaća sve fizioterapijske postupke kod žena tijekom trudnoće, u pripremi za porod i nakon poroda kao i kroz sve životne dobi.

Uključuje vježbe za jačanje zdjeličnog dna, prevenciju i liječenje inkontinencije, te oporavak nakon carskog reza ili epiziotomije kao i nakon ginekoloških operacija. Cilj je smanjenje boli, vraćanje funkcionalnosti i podrška zdravlju žene.

6. Fizioterapija u palijativnoj skrbi

Fizioterapija u palijativnoj skrbi usmjerena je na poboljšanje kvalitete života osoba s neizlječivim bolestima. Kroz nježne terapijske postupke i vježbe pomaže u ublažavanju boli, smanjenju oteklina i očuvanju što veće samostalnosti te komfora pacijenta.

7. Fizioterapija u sportu

Fizioterapija u sportu specijalizirana je za prevenciju, dijagnostiku i liječenje sportskih ozljeda te optimizaciju performansi sportaša. Obuhvaća provođenje programa rehabilitacije nakon ozljeda poput uganuća, istegnuća mišića, prijeloma i opterećenja tetiva.

Usto, uloga sportskog fizioterapeuta uključuje izradu individualiziranih vježbi snage, fleksibilnosti i propriocepcije kako bi se smanjio rizik od ponovnih ozljeda te osigurala što brža i sigurnija povratak sportu.

Također, sportsku fizioterapiju karakterizira primjena specifičnih terapijskih tehnika i elektroterapijskih procedura koje su prilagođene potrebama aktivnih sportaša i zahtjevima njihove sportske discipline.

Fizioterapija u sportu
FOTO: Shutterstock

Što je sve fizioterapija?

Fizioterapijski proces započinje pregledom pacijenta, zvanim još i fizioterapijska procjena, kojom se identificiraju problemi pacijenta, potencijalni uzroci problema te se pristupa izradi plana terapije koji može uključivati različite fizioterapijske intervencije.

U nastavku teksta donosimo presjek najvažnijih fizioterapijskih intervencija.

Terapijske vježbe

Terapijske vježbe predstavljaju korištenje vježbe u svrhu terapije (liječenja), neki zastarjeli nazivi (koji se i danas koriste su medicinska gimnastika i kineziterapija). Terapijske vježbe su temelj većine rehabilitacijskih programa. One se koriste kako bi se poboljšala snaga, pokretljivost, fleksibilnost i koordinacija tijela.

Vježbe se prilagođavaju stanju pacijenta te se upotpunjuju drugim modalitetima, najčešće manualnom terapijom ili drugim specijalnim tehnikama koje se zapravo baziraju na terapijskim vježbama i neurmuskularnom pristupu kao što su Bobath koncept i proprioceptivna neuromuskulatorna facilitacija (PNF).

Terapijske vježbe su ključne u oporavku od ozljeda, operacija, neuroloških bolesti poput moždanog udara, te kroničnih stanja kao što su osteoartritis i reumatoidni artritis. One pomažu u jačanju oslabljenih mišića, povećavaju opseg pokreta u zglobovima te potiču cirkulaciju i oporavak tkiva.

Vrste terapijskih vježbi su:

Manualna terapija

Manualna terapija je specijalizirana grana fizikalne terapije koja koristi rukama izvođene tehnike za dijagnostiku i liječenje funkcionalnih poremećaja mišićno-koštanog sustava.

Cilj manualne terapije je smanjenje boli, povećanje pokretljivosti zglobova i mišića te poboljšanje opće funkcionalnosti tijela.

Dvije najutjecajnije škole i koncepti manualne terapije potječu od Geoffreyja Maitlanda i Freddyja Kaltenborna u suradnji s Olafom Evjenthom, koji su svojim pristupima postavili temelje moderne manualne terapije.

Maitlandov koncept bazira se na detaljnoj procjeni pacijenta i individualnom pristupu, gdje terapeut kroz niz nježnih i preciznih mobilizacija ili manipulacija zglobova prati reakciju pacijenta te prema tome prilagođava tehniku.

Naglasak je na kontinuiranoj evaluaciji i tretmanu temeljenom na bolnim i ograničenim pokretima kako bi se smanjila bol i vratila funkcija.

Kaltenborn/Evjenth koncept ističe važnost biomehaničkog razumijevanja zglobova i njihovih pokreta. Njihove tehnike mobilizacije temelje se na principu “igre zgloba” (engl. joint play) – pasivnih, kontroliranih pokreta koji su neophodni za normalnu funkciju zgloba.

Kaltenborn i Evjenth naglašavaju preciznu primjenu sile u određenim smjerovima kako bi se rasteretili zglobovi i obnovila njihova pravilna pokretljivost. Njihov pristup karakterizira sistematična primjena pasivnih mobilizacija s različitim stupnjevima intenziteta, uvijek u skladu s biomehanikom i anatomski pravilnim pokretima.

Oba koncepta naglašavaju da manualna terapija nije primjena sile nasumce, već zahtijeva visoku stručnost i osjetljivost terapeuta prema individualnim potrebama pacijenta.

Manualna terapija koristi se u liječenju širokog spektra stanja, uključujući bolove u leđima, vratu, ramenima, ozljede i degenerativne promjene, te može biti ključna komponenta rehabilitacije i vraćanja pokretljivosti.

Ukratko, manualna terapija je kombinacija znanosti i umjetnosti rukovanja tijelom, gdje Maitlandov i Kaltenborn/Evjenth pristup pružaju temeljne smjernice za učinkovitu i sigurnu primjenu ovih tehnika.

Također, ono što je važno napomenuti kada govorimo o ova dva glavna koncepta manualne terapije, je da iako se zasnivaju na različitim “filozofijama”, obje terapije se smatraju “biomehanički utemeljenima”, što znači da se zasnivaju na istoj osnovi te prema istraživanjima nema razlike u ishodima terapije kod korištenja ova dva koncepta.

Elektroterapija
FOTO: Shutterstock

Elektroterapija

Kada se spomene fizikalna terapija, večina ljudi prvo pomisli na elektroterapiju – svi su čuli kako se na fizikalnoj terapiji koriste neke struje, ultrazvuk, magnet itd. Elektroterapija obuhvaća niz tehnika u kojima se tijelu pruža poticaj kroz električne struje, zvučne valove, magnetska polja ili lasersku svjetlost.

Cilj je smanjiti bol, ublažiti upalu, poboljšati cirkulaciju i ubrzati regeneraciju oštećenih tkiva. To je način da prirodne procese liječenja tijela dodatno “upogonimo” kako bi se brže i učinkovitije oporavili.

Ono što je ovdje važno spomenuti, iako elektroterapija ima svoje mjesto u fizikalnoj terapiji, ona nije i ne smije biti temelj fizioterapije. Elektroterapija je tu da pruži podršku svemu drugome što je dio fizioterapijskog procesa, prvenstveno terapijskim vježbama i manualnoj terapiji.

Glavne elektroterapijske procedure su:

  • terapijski ultrazvuk koristi visokofrekventne zvučne valove za dubinsko zagrijavanje tkiva, čime potiče regeneraciju i smanjuje upalu
  • LLLT (Low Level Laser Therapy) koristi niskointenzivnu lasersku svjetlost za poticanje stanične obnove i ublažavanje boli
  • HILT (High Intensity Laser Therapy) djeluje dublje od LLLT-a, pružajući snažan protuupalni i analgetski učinak kod kroničnih i dubokih ozljeda
  • TECAR terapija koristi radiofrekventnu energiju za povećanje cirkulacije i ubrzavanje zacjeljivanja dubokih tkiva
  • magnetna indukcija djeluje elektromagnetskim poljima koja stimuliraju metabolizam stanica i smanjuju bol
  • magnetoterapija koristi statička ili pulsna magnetska polja za regeneraciju kostiju, smanjenje oteklina i ublažavanje boli
  • galvanske struje koriste stalnu (istosmjernu) struju za poboljšanje prokrvljenosti i smanjenje lokalne upale
  • IFS (interferentne struje) koristi dvije srednjefrekventne struje koje se sijeku u tkivu i djeluju protiv duboke boli i mišićne napetosti
  • DDS (dijadinamske struje) kombiniraju različite oblike impulsa za stimulaciju mišića i smanjenje boli kod upalnih stanja
  • TENS (transkutana elektronervna stimulacija) ublažava bol stimulacijom živčanih završetaka kroz kožu, bez nuspojava
  • elektrostimulacija koristi električne impulse za poticanje mišićnih kontrakcija, što pomaže u jačanju i očuvanju mišićne mase.

Masaža

Nakon elektroterapije, masaža je vjerojatno druga asocijacija većini na spomen fizikalne terapije. Postoje različite tehnike masaže s različitim ciljevima te se povremeno u fizioterapiji koriste i određene tehnike masaže uz druge modalitete terapije kako bi se pružila dodatna podrška ostalim oblicima terapije.

Masaža je jedna od najstarijih i najučinkovitijih metoda opuštanja tijela, smanjenja boli i poticanja cirkulacije. U fizikalnoj terapiji koristi se ne samo za relaksaciju, već i za liječenje brojnih zdravstvenih tegoba.

Najčešće vrste masaže su:

  • manualna limfna drenaža po dr. Vodderu posebna je tehnika laganih, ritmičnih pokreta koja potiče limfnu cirkulaciju i smanjuje oticanje, osobito kod limfedema i postoperativnih stanja
  • medicinska masaža koristi se kod bolnih sindroma, mišićnih napetosti i ozljeda te je ciljano usmjerena na terapijsko djelovanje
  • sportska masaža je prilagođena sportašima – poboljšava mišićnu fleksibilnost, ubrzava oporavak i sprječava ozljede
  • vezivno-tkivna masaža djeluje na dublje slojeve kože i fascije.

Specijalne tehnike u fizioterapiji

Specijalne tehnike u fizioterapiji predstavljaju napredne metode procjene i liječenja koje nadilaze osnovno znanje stečeno tijekom formalnog obrazovanja fizioterapeuta.

Njihova primjena zahtijeva dodatne edukacije, certifikacije i često višegodišnje stručno usavršavanje jer uključuju precizne, ciljno usmjerene pristupe određenim sustavima tijela ili kliničkim stanjima.

Te se tehnike temelje na specifičnim filozofijama, dijagnostičkim protokolima i terapijskim postupcima koje se ne obrađuju u cijelosti u okviru preddiplomskog, odnosno diplomskog studija fizioterapije. Upravo zato njih smiju provoditi isključivo educirani terapeuti koji su završili priznate edukacijske programe pod nadzorom licenciranih instruktora.

Koliko traje fizikalna terapija
FOTO: Shutterstock
Bobath koncept

Originalno razvijen za liječenje djece s cerebralnom paralizom, Bobath koncept je kasnije prilagođen i za odrasle s neurološkim oštećenjima, fokusirajući se na inhibiciju patoloških refleksa i facilitaciju normalnih pokreta kroz individualizirani tretman.

NDT (Neurodevelopmental Treatment) predstavlja suvremeniju interpretaciju Bobath koncepta koja naglašava funkcionalnost, aktivno sudjelovanje pacijenta i prilagođeni plan terapije u neurorazvojnoj terapiji djece.

MAES (Movement Analysis and Education Strategies)

Tehnika koja se fokusira na analizu pokreta i edukaciju roditelja s ciljem poboljšanja motoričkih obrazaca i funkcionalnosti kroz individualizirane terapijske vježbe i pristup djetetu.

PNF (Proprioceptivna neuromuskularna facilitacija)

Tehnika koja koristi specifične obrasce pokreta i proprioceptivne podražaje radi poboljšanja mišićne kontrole, fleksibilnosti, snage i koordinacije.

Maitland koncept

Manualna terapija bazirana na individualnoj procjeni pacijenta i prilagodbi tehnika mobilizacije i manipulacije prema bolnim i funkcionalnim odgovorima.

Kaltenborn/Evjenth koncept

Precizan biomehanički pristup manualnoj terapiji koji koristi pasivne mobilizacije zglobova i mekih tkiva u svrhu vraćanja funkcije i smanjenja boli.

Cyriax ortopedska medicina

Dijagnostički i terapijski pristup koji uključuje duboku frikcijsku masažu, manipulacije i injekcijske tehnike u liječenju mekotkivnih i zglobnih problema.

Mulligan koncept

Kombinira pasivne mobilizacije zgloba s aktivnim pokretima pacijenta u bezbolnom opsegu, poznate kao “Mobilization with Movement” (MWM).

McKenzie metoda (Mehanička dijagnostika i terapija – MDT)

Terapijski pristup temeljen na pokretima kralježnice ili ekstremiteta koji se koriste za smanjenje boli i vraćanje funkcije, posebno kod bolova u leđima i vratu.

DNS (Dinamička neuromuskulatorna stabilizacija)

Tehnika koja koristi razvojne obrasce iz djetinjstva za reaktivaciju neuromuskularne kontrole i stabilizaciju trupa i ekstremiteta.

Dry needling (Suha punkcija)

Tehnika u kojoj se tanke igle ubadaju u mišićne trigger točke kako bi se smanjila bol i napetost u mišićima – nije akupunktura, iako koristi slične igle.

Dry needling
FOTO: Shutterstock
Vojta terapija

Neurološka metoda kod koje se putem pritiska na specifične točke (zone podražaja) refleksno izazivaju refleksni pokreti (refleksno puzanje i refleksno okretanje). Često se primjenjuje u pedijatriji.

Halliwick koncept

Terapija u vodi koja koristi principe kontrole ravnoteže i rotacija za poboljšanje pokretljivosti. Često se primjenjuje kod djece i osoba s neurološkim teškoćama.

Kinesiotaping

Primjena posebnih elastičnih traka na kožu u specifičnim smjerovima uz primjereni nateg koje podupiru mišiće, zglobove ili limfni tok, a ne ograničavaju pokret.

MFR (miofascijalna relaksacija)

Manualna tehnika oslobađanja fascije i mekih tkiva pomoću laganog, održavanog pritiska radi smanjenja restrikcija i boli.

Emmett tehnika

Suptilna neuromuskularna tehnika koja koristi lagani pritisak na specifične točke na tijelu s ciljem oslobađanja napetosti i poboljšanja pokreta.

Bowen terapija

Holistička metoda koja uključuje lagane, precizne pokrete preko mišića i tetiva, potičući tijelo na samoiscjeljenje.

Trigger point terapija

Manualna metoda usmjerena na tretman mišićnih “okidačkih točaka” – čvorova unutar napetih mišićnih vlakana koji uzrokuju lokalnu i prenesenu bol. Terapija uključuje pritisak, istezanje ili dry needling.

Schroth metoda

Specifična trodimenzionalna tehnika disanja i vježbanja za korekciju skolioze, s naglaskom na posturalnu edukaciju i elongaciju trupa.

Constrain Induced Movement Therapy (CIMT)

Neurorehabilitacijska tehnika u kojoj se zdrav ud imobilizira kako bi se forsirala uporaba slabijeg ekstremiteta. Koristi se kod pacijenata nakon moždanog udara ili kod hemipareze za poboljšanje motorike i neuroplastičnosti.

Terapija ogledalom (Mirror Therapy)

Korištenje ogledala za obnavljanje moždane slike tijela, najčešće kod fantomskih bolova, nakon amputacija ili kod hemipareze.

Koliko traje fizikalna terapija?

Trajanje terapije ovisi o stanju pacijenta i odabranim metodama. Jedna terapijska sesija obično traje 30 – 60 minuta, dok cjelokupni fizioterapijski proces može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci.

Akutni problemi često zahtijevaju kraću terapiju, dok kronične bolesti ili složeni neurološki poremećaji mogu tražiti dugotrajniji tretman s učestalošću 2 – 3 puta tjedno. Uvijek su važni individualan pristup i redovit nadzor fizioterapeuta.

Pročitajte i ove članke:

 

Članak objavljen:

Ocijenite članak

0 / 5   0

Foto: Shutterstock

Napomena: Ovaj sadržaj je informativnog karaktera te nije prilagođen vašim osobnim potrebama. Sadržaj nije zamjena za stručni medicinski savjet.

Podijelite članak

Kopirajte adresu