U fizioterapiji modernog doba sve više se naglasak stavlja na aktivno sudjelovanje pacijenta, funkcionalnost pokreta i integraciju senzornih i motoričkih sustava. U tom kontekstu, PNF koncept – odnosno proprioceptivna neuromuskularna facilitacija – postaje jedan od najmoćnijih alata u rukama terapeuta.

PNF nije samo terapijska tehnika, već složeni neurofiziološki pristup rehabilitaciji koji kroz facilitaciju pokreta potiče razvoj motoričke kontrole i motoričkog učenja, ključnih za oporavak i funkcionalnu neovisnost pacijenta.

Što je proprioceptivna neuromuskularna facilitacija (PNF koncept)?

PNF je terapijska metoda razvijena sredinom 20. stoljeća, koja se temelji na principima razvoja normalnog pokreta, neurofiziologiji, biomehanici i propriocepciji. Koristi se za poticanje funkcionalne aktivnosti kroz stimulaciju senzorno-motoričkog sustava, s posebnim naglaskom na korištenje prirodnih dijagonalnih i spiralnih obrazaca pokreta.

Proprioceptivna neuromuskularna facilitacija je terapijski koncept koji se temelji na pretpostavci da svaki čovjek, i onaj s poteškoćama, ima neiskorištene psihofizičke mogućnosti.

Cilj je ne samo ponovno pokrenuti tijelo, već ponovno uspostaviti njegovu motoričku kontrolu – sposobnost da se precizno, koordinirano i funkcionalno izvodi pokret.

Pristup fizioterapeuta je uvijek pozitivan jer potiče i koristi ono što čovjek može učiniti. Liječenje je usmjereno na kompletno ljudsko biće, a ne na pojedini dio tijela.

Facilitacija u fizioterapiji – osnova učinkovitog pokreta

Facilitacija u fizioterapiji odnosi se na primjenu ciljanih podražaja kako bi se olakšalo izvođenje željenog pokreta. Kod PNF-a, facilitacija obuhvaća kombinaciju:

• taktilnih podražaja (kontakt ruku terapeuta na određenim točkama)
• verbalnih naredbi (jasne, ritmične upute koje usmjeravaju pažnju pacijenta)
• vizualnih informacija (usmjeravanje pogleda prema pokretu)
• proprioceptivnog stimulusa (primjena otpora, istezanje ili promjena položaja).

Sve ove informacije ulaze kroz osjetne puteve i aktiviraju živčani sustav, što omogućuje mozak da brže i učinkovitije prepozna i organizira pokret. Time se aktivira motoričko učenje – proces tijekom kojeg središnji živčani sustav stvara, usavršava i zadržava nove obrasce pokreta.

Motoričko učenje je jedan od glavnih pojmova važnih za PNF koncept. Motoričko učenje je proces kojim pojedinac stječe i usavršava motoričke vještine kroz vježbanje i iskustvo. Radi se o relativno trajnim promjenama u ponašanju koje proizlaze iz prakse, a ne samo privremenih pokreta.

Postoje tri glavne faze motoričkog učenja.

Kognitivna faza (fazna faza):

• osoba pokušava razumjeti zadatak – što treba učiniti, kako izgleda ispravno izvođenje i koje mišiće treba aktivirati
• karakteristike:
  • pokreti su nesigurni, spori i nekonzistentni
  • pojedincu je potrebna vanjska podrška i upute (verbalna i vizualna)
  • postoji visoka razina kognitivnog angažmana – pacijent mora “razmišljati” o svakom pokretu
• uloga terapeuta – jasne upute, demonstracija, osnovna korekcija položaja, česta povratna informacija (feedback).

Asocijativna faza (faza usavršavanja):

• osoba zna kako izgleda ispravan pokret, sada ga fino usklađuje i stabilizira
• karakteristike:
  • pokreti postaju manje pogrešni, učinkovitiji i ekonomičniji
  • potreba za vanjskom podrškom se smanjuje
  • razvija se unutarnji osjećaj pravilnog pokreta (propriocepcija)
• uloga terapeuta – preciznija korekcija, smanjivanje vanjskog vodstva, prijelaz na intrinzičnu povratnu informaciju.

Autonomna faza (automatizacija):

• pokret se izvodi automatski, bez svjesne pažnje
• karakteristike:
  • osoba može izvoditi pokret i u složenijim uvjetima (npr. razgovorom, ometanjima)
  • dozvoljeno je izvođenje u funkcionalnim i svakodnevnim situacijama
• uloga terapeuta – prijenos na realne aktivnosti, povećanje složenosti, prilagodba okruženja.

Osim što terapeut vodi pacijenta kroz proces motoričkog učenja isto tako ga vodi i kroz razvoj faza motoričke kontrole. Motorička kontrola je sposobnost mozga da planira, inicira, koordinira i regulira pokret.

Ukratko, kako upravljamo pokretima u stvarnom vremenu. Motorička kontrola uključuje integraciju osjetnih informacija, planiranje pokreta i korekciju pogrešaka dok se pokret odvija. Postoje četiri faze motoričke kontrole.

1. Mobilnost (Mobility)

To je sposobnost tijela da pokrene segmente u željenom smjeru i obimu. Uključuje raspon pokreta, mišićnu aktivaciju i početnu snagu potrebnu za inicijaciju pokreta.

Primjeri:

• podizanje ruke iz opuštenog položaja
• savijanje koljena iz ležećeg položaja
• aktivacija mišića trupa kod osoba s neurološkim oštećenjem.

2. Stabilnost

Stabilnost je sposobnost održavanja pozicije tijela protiv sile gravitacije ili vanjskih smetnji. Mišići rade izometrički kako bi se održala posturalna kontrola.

Primjeri:

• sjedenje bez podrške
• održavanje stojećeg položaja
• držanje položaja u stoju na jednoj nozi.

3. Kontrolirana mobilnost

To je sposobnost kretanja unutar stabilnog položaja, dok tijelo održava ravnotežu i kontrolu. Tipično uključuje težinske transfere, rotaciju i dinamičku ravnotežu.

Primjeri:

• premještanje težine iz jedne noge na drugu u stojećem stavu
• pomicanje trupa naprijed-natrag dok sjedi
• rotacija trupa tijekom sjedenja bez gubitka ravnoteže.

4. Vještine

Najsloženiji oblik motoričke kontrole. Pokreti su ciljano usmjereni, koordinirani, efikasni i prilagodljivi promjenjivim uvjetima.

Primjeri:

• hodanje
• pisanje rukom
• hvatanje predmeta dok se tijelo kreće
• sportovi (primjerice tenis, plivanje).

Kretanje s namjerom – kako PNF vježbe razvijaju kontrolu, snagu i koordinaciju?

Temelj svakog PNF tretmana su terapijske vježbe. Kada je u pitanju PNF koncept, terapijske vježbe povezuju mozak i mišiće kroz unaprijed zadane trodimenzionalne funkcionalne obrasce. To znači da u PNF-u su svi pokreti trodimenzionalni, baš kao što su i naši prirodni pokreti u svakodnevnom životu.

Ovisno o željenom cilju, terapeut odabire početni položaj iz kojega će se započeti terapija, baš kao i obrasce te terapijsku tehniku. Ciljevi mogu biti povećanje stabilnosti, pomoć u započinjanju pokreta, normalizacija opsega pokreta, poboljšanje koordinacije i percepcije pokreta, opuštanje i istezanje mišića i dr.

Da bi fizioterapeuti provodili terapiju po PNF konceptu, prvo moraju završiti PNF tečaj – to je jedan od međunarodno priznatih tečajeva postdiplomskog obrazovanja (usavršavanja) fizioterapeuta te se provodi kroz šest stupnjeva, odnosno kroz rezidencijalni program (Keiser PNF program) u Vallejou u Kaliforniji u trajanju od 3 – 9 mjeseci.

Prije započinjanja samog tretmana fizioterapeut će provesti pregled pacijenta i sva potrebna mjerenja i testiranja te procjenu prema međunarodnoj klasifikaciji funkcioniranja, onesposobljenosti i zdravlja.

ICF (International Classification of Functioning, Disability and Health) je klasifikacija koju je izradila Svjetska zdravstvena organizacija kako bi se na sveobuhvatan način opisalo zdravstveno stanje osobe, ne samo kroz dijagnozu, već i kroz njezinu funkcionalnost, sposobnosti i kontekst života. ICF zamjenjuje medicinski model (koji se fokusira samo na bolest) i uvodi biopsihosocijalni pristup.

Osnovne komponente ICF‑a:

• tjelesne funkcije i strukture – što u tijelu funkcionira ili ne funkcionira (kao što su slabost mišića, ograničenje opsega pokreta)
• aktivnosti – što osoba može učiniti (npr. hodati, sjesti, uzeti predmet)
• participacija (sudjelovanje) – uključenost u svakodnevni život i društvene uloge (npr. povratak na posao, igra, briga o sebi)
• faktori okoline – vanjski utjecaji koji olakšavaju ili otežavaju funkciju (npr. arhitektonske barijere, podrška obitelji)
• osobni faktori – spol, dob, zanimanje, motivacija – nisu kodirani u ICF‑u, ali su važni za planiranje terapije.

Fizikalna terapija i PNF vježbe – za koga su?

Evo za koga su namijenjene PNF vježbe.

1. Neurološka stanja

PNF je prvotno razvijen za pacijente s neurološkim oštećenjima. Danas se koristi u gotovo svim neurološkim dijagnozama.

Indikacije:

• moždani udar (CVI)
• traumatska ozljeda mozga
• multipla skleroza (MS)
• Parkinsonova bolest
• spinalna mišićna atrofija (SMA)
• cerebralna paraliza (CP)
• ozljede kralježnične moždine (SCI)
• periferne neuropatije i pareze (n. radialis, n. peroneus…).

 Ciljevi primjene:

• poboljšanje posturalne kontrole
• razvoj motoričke kontrole (mobilnost, stabilnost, vještina)
• olakšavanje povratka funkcionalnog pokreta (primjerice hodanja, hvatanja)
• senzomotorna integracija
• smanjenje tonusa kod spastičnosti ili poticanje aktivacije kod slabosti
• kontrola pokretanja jezika i unaprjeđenje žvakanja i gutanja.

2. Ortopedska i muskuloskeletna stanja kao i posttraumatska stanja

PNF se koristi za vraćanje funkcionalnosti nakon ozljeda mišićno-koštanog sustava.

Indikacije:

• ozljede ligamenata i tetiva (npr. rekonstrukcija ACL-a)
• nestabilnosti zglobova (ramena, gležnja, koljena)
• postoperativna rehabilitacija (nakon endoproteza, fraktura)
• skolioza i posturalni poremećaji
• lumbalni bolni sindrom (kronična križobolja)
• cervikalni bolni sindrom
• sindromi prenaprezanja (teniski lakat, sindrom karpalnog kanala)
• amputacije
• frakture
• operacije kralježnice i zglobova
• opekline s kontrakturama
• imobilizacija i mišićna atrofija.

Ciljevi primjene:

• vraćanje raspona pokreta
• jačanje oslabljenih mišićnih grupa kroz funkcionalne uzorke
• trening kontrolirane mobilnosti i stabilnosti
• izgradnja propriocepcije i svjesne kontrole tijela
• poticanje aktivacije bez kompenzacija
• obnavljanje mišićne simetrije i uzoraka kretanja
• prevencija sekundarnih kontraktura i disbalansa
• rano uključivanje u funkcionalne pokrete (sjedenje, stajanje, hod).

4. Respiratorni i kardiorespiratorni poremećaji

Iako se manje koristi u ovom području, PNF tehnike mogu pridonijeti poboljšanju respiratorne funkcije.

Indikacije:

• restriktivne bolesti pluća
• neuromuskularne bolesti s respiratornim zahvaćanjem
• oslabljena respiratorna muskulatura
• disfunkcija dijafragme.

Ciljevi primjene:

• trening aktivacije dijafragme i pomoćnih mišića disanja
• funkcionalna respiratorna facilitacija
• povećanje vitalnog kapaciteta
• trening uzoraka disanja integriranih u pokret.

PNF koncept ne vidi pacijenta kao skup simptoma, već kao funkcionalnu cjelinu. Kroz facilitaciju pokreta, razvoj motoričke kontrole i poticanje motoričkog učenja, PNF omogućava oporavak koji je realan, održiv i primjenjiv u svakodnevnom životu.

Za fizioterapeute, PNF predstavlja spoj znanosti i prakse – sofisticirani pristup koji ne traži više opreme, već više znanja. Za pacijente, PNF je šansa da ponovno nauče koristiti vlastito tijelo – ne pasivno, već aktivno i s povjerenjem.

Pročitajte i ove članke:

• “Nesmetano funkcioniranje u svakodnevnom životu je apsolutni imperativ!”: Fizioterapeut otkriva kada i zašto treba otići na fizioterapiju
• 10 razloga da trebate posjetiti fizioterapeuta
• Što se događa sa stražnjicom kada cijeli dan sjedite?

• facilitacija pokreta
• facilitacija u fizioterapiji
• fizikalna terapija - PNF vježbe
• PNF koncept
• PNF tečaj
• proprioceptivna neuromuskularna facilitacija

Učitaj više izvora