Ostavljaju duboke i trajne posljedice na društva

Epidemije i pandemije kroz povijest: Njihovi učinci često traju stoljećima! Liječnik otkriva koje su bile najkobnije za čovječanstvo

Budite prvi i komentirajte!
7 min čitanja

Hrvoje Pinoza

dr. med.

Povremena izbijanja zaraznih bolesti imala su duboke i trajne posljedice na društva kroz povijest. Ti su događaji snažno oblikovali ekonomske, političke i društvene aspekte ljudske civilizacije, a njihovi učinci često traju stoljećima. Epidemije i pandemije su definirale neka od osnovnih načela moderne medicine, gurajući znanstvenu zajednicu da razvije načela epidemiologije, prevencije, imunizacije i antimikrobnih tretmana.

Pandemije i epidemije kroz povijest

Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) opisuje epidemiju kao neočekivano povećanje broja slučajeva bolesti u određenom zemljopisnom području. Žuta groznica, male boginje, ospice i dječja paraliza glavni su primjeri epidemija.

Epidemijska bolest ne mora nužno biti zarazna. Groznica Zapadnog Nila i nagli porast stope pretilosti također se smatraju epidemijama. Epidemije se mogu odnositi na bolest ili drugo specifično ponašanje povezano sa zdravljem (npr. pušenje) sa stopama koje su jasno iznad očekivanih pojava u zajednici ili regiji.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglašava pandemiju kada je rast bolesti eksponencijalan. To znači da stopa rasta naglo raste, a svaki dan broj slučajeva raste više nego prethodnog dana. Kada je proglašen pandemijom, virus nema nikakve veze s virologijom, imunitetom stanovništva ili težinom bolesti.

To znači da virus pokriva široko područje, pogađajući nekoliko zemalja i populacija.

Izbijanje bolesti je endemsko kada je stalno prisutno, ali ograničeno na određenu regiju. To čini širenje bolesti i stope predvidljivim. Malarija se, na primjer, smatra endemskom u određenim zemljama i regijama.

WHO definira pandemije, epidemije i endemske bolesti na temelju brzine širenja bolesti. Razlika između epidemije i pandemije nije u težini bolesti, već u stupnju do kojeg se proširila.

Pandemija prelazi međunarodne granice, za razliku od regionalnih epidemija. Zbog ovog širokog geografskog dosega pandemije dovode do društvenih poremećaja velikih razmjera, ekonomskih gubitaka i općih poteškoća. Važno je napomenuti da jednom proglašena epidemija može prijeći u status pandemije. Dok je epidemija velika, također je općenito ograničena ili očekivana u svom širenju, dok je pandemija međunarodna i izvan kontrole.

Uzroci epidemija i pandemija

Nekoliko čimbenika pridonosi izbijanju zaraznih bolesti:

vremenski uvjeti – respiratorni virusi češći su u kasnu jesen i zimu, a gastrointestinalne infekcije ljeti
izloženost kemikalijama ili radioaktivnim materijalima – Minamata je bolest koja se javlja nakon izlaganja živi
društvene posljedice katastrofa – kao što su oluje, potresi i suše mogu dovesti do visokog prijenosa bolesti
brojni čimbenici okoliša – poput opskrbe vodom, hrane, kvalitete zraka i sanitarnih objekata mogu katalizirati širenje zaraznih bolesti.

Podrijetlo bolesti također može biti nepoznato. Ove vrste bolesti mogu biti uzrokovane nizom čimbenika, uključujući:

novi ili novo modificirani patogen
prirodni toksini
neotkrivena ispuštanja kemikalija
nepoznato prekomjerno izlaganje ionizirajućem zračenju.

Područje epidemiologije radi na pronalaženju tih neidentificiranih epidemija do izvora u nastojanju da zaštiti javno zdravlje i sigurnost. Pandemija COVID-19 naglasila je važnost ulaganja u sustave za prevenciju, otkrivanje i odgovor na izbijanje zaraznih bolesti.

Prvi Međunarodni dan pripravnosti za epidemiju, koji se održao 27. prosinca 2020., pozvala je Opća skupština UN-a kako bi zagovarala važnost prevencije, pripravnosti i partnerstva u borbi protiv epidemija. WHO blisko surađuje s vladama kako bi podržao napore za izgradnju jakih sustava pripravnosti za hitne slučajeve i epidemije, kao dio općeg pristupa unapređenju univerzalne zdravstvene pokrivenosti i jačanju sustava primarne zdravstvene zaštite.

Pandemije kroz povijest

U nastavku provjerite neke od najpoznatijih pandemija u povijesti.

Atenska kuga – 430. pr. n. e. povijesno je dokumentiran događaj koji se dogodio 430. – 26. pr. Kr. Atenska kuga potječe iz Etiopije, a odatle se proširila po Egiptu i Grčkoj. Početni simptomi kuge uključivali su glavobolje, konjuktivitis, osip po tijelu i groznicu. Žrtve bi tada iskašljavale krv i patile od izrazito bolnih grčeva u želucu, praćenih povraćanjem i napadima “neučinkovitog povraćanja”. Zaražene osobe uglavnom bi umrle do sedmog ili osmog dana. Oni koji su preživjeli ovu fazu mogli bi patiti od djelomične paralize, amnezije ili sljepoće do kraja života. Liječnici i drugi njegovatelji često su dobivali bolest i umirali s onima koje su pokušavali izliječiti. Atenska kuga pogodila je većinu stanovnika prenapučenog grada-države i odnijela živote više od 25 % stanovništva. Uzrok atenske kuge nije jasno utvrđen, ali su mnoge bolesti, uključujući bubonsku kugu, isključene kao mogućnosti. Dok se trbušni tifus ističe kao vjerojatni krivac, nedavna teorija, smatra da je uzrok atenske kuge hemoragijska groznica virusa ebole.
Antoninska kuga – dogodila se 165. – 180. godine nove ere, a liječnik koji ju je dokumentirao bio je Galen; ova epidemija je također poznata kao Galenova kuga. Pojavila se u Rimskom Carstvu za vrijeme vladavine Marka Aurelija, a smatra se da su njezin uzrok velike boginje. Za razliku od atenske kuge, koja je zahvatila geografski ograničeno područje, antoninska se kuga proširila golemim teritorijem cijelog Rimskog Carstva, jer je Carstvo bilo ekonomski i politički integrirano, kohezivno društvo koje je zauzimalo široke dijelove teritorija. Kuga je u nekim područjima uništila čak jednu trećinu stanovništva i desetkovala rimsku vojsku, odnijevši život i samog Marka Aurelija. Utjecaj kuge na Rimsko Carstvo bio je ozbiljan, oslabivši njegovu vojnu i ekonomsku nadmoć.
“Crna smrt” – globalna epidemija bubonske kuge koja je nastala u Kini 1334., a u Europu je stigla 1347., prateći Put svile smanjila je globalnu populaciju s 450 milijuna na ispod 350 milijuna. Neke procjene tvrde da je crna smrt odnijela do 60 % života u Europi u to vrijeme. U to su vrijeme znanstveni autoriteti bili u nedoumici što se tiče uzroka bolesti. Tek u kasnom XIX. stoljeću crna smrt je shvaćena kao masovna pandemija Yersinije Pestis. Ovaj soj bakterije sklon je zaraziti i prepuniti crijeva orijentalnih štakorskih buha (Xenopsylla cheopis) prisiljavajući ih da povrate koncentrirane bakterije u domaćina tijekom hranjenja. Takvi zaraženi domaćini dalje prenose bolest i mogu zaraziti ljude – bubonska kuga. Ljudi mogu prenijeti bolest kapljičnim putem, što dovodi do plućne kuge. Kuga je nekoliko puta harala Europom u narednim stoljećima, povremeno uništavajući gradove i čitava društva, ali nikad istim intenzitetom kao crna smrt.
Španjolska gripa – u prvim desetljećima 20. stoljeća bila je prva prava globalna pandemija i prva koja se dogodila u okruženju moderne medicine, sa specijalnostima kao što su epidemiologija koja proučava prirodu i tijek bolesti. Uzrokovao ju je soj H1N1 virusa influence, soj koji je imao veliku epidemiju u ranim godinama 21. stoljeća. U roku od nekoliko mjeseci, smrtonosni H1N1 soj virusa gripe proširio se u svaki kutak svijeta. Osim Europe, gdje su masovni vojni pokreti i prenapučenost pridonijeli masovnom širenju, ovaj virus je opustošio SAD, Aziju, Afriku i pacifičke otoke. Stopa smrtnosti od španjolske gripe kretala se između 10 % i 20 %. S više od četvrtine svjetske populacije koja je u nekom trenutku oboljela od te gripe, broj smrtnih slučajeva bio je golem – više od 50 milijuna, a možda i 100 milijuna mrtvih. Ubila je više pojedinaca u jednoj godini nego što je crna smrt ubila u jednom stoljeću.
Pandemija HIV-a – HIV/AIDS je sporo napredujuća globalna pandemija koja kaskadira kroz desetljeća, različite kontinente i različite populacije, donoseći nove izazove sa svakom novom iteracijom i za svaku novu skupinu koju je zahvatila. Počelo je ranih 1980-ih u SAD-u, izazvavši značajnu zabrinutost javnosti jer je HIV u to vrijeme neizbježno napredovao do AIDS-a i na kraju do smrti. Početnu ekspanziju HIV-a obilježilo je njegovo širenje pretežno među gay populacijom i visoka smrtnost, što je dovelo do izrazite društvene izolacije i stigme. HIV pogađa oko 40 milijuna ljudi diljem svijeta, a uzrokuje oko milijun smrti godišnje u svijetu. Budući da se pandemija prilično sporo širi, HIV je dobio ogromnu pozornost javnog zdravstva, kako od strane nacionalnih tako i od strane međunarodnih uprava i farmaceutskih proizvoda. Napredak u liječenju (inhibitori proteaze i antiretrovirusi) pretvorio je HIV u kronično stanje koje se može kontrolirati lijekovima.
“Svinjska gripa” – pandemija H1N1 iz 2009. bila je repriza pandemije “španjolske gripe” iz 1918. godine, ali s daleko manje razornim posljedicama. Započela je u Meksiku u travnju 2009. i dosegla razmjere pandemije u roku od nekoliko tjedana. Počelo se smanjivati prema kraju godine i do svibnja 2010. proglašena je gotovom. Zarazilo se više od 10 % svjetske populacije, a procijenjeni broj smrtnih slučajeva varira od 20.000 do preko 500.000. Iako je njezina stopa smrtnosti u konačnici bila niža od uobičajenih stopa smrtnosti od gripe, u to se vrijeme doživljavala kao vrlo prijeteća jer je nerazmjerno pogađala prethodno zdrave mlade odrasle osobe, često brzo dovodeći do ozbiljnog respiratornog problema.
Izbijanje ebole (2014. – 2016.) – virus ebole, endem središnje i zapadne Afrike, s voćnim šišmišima koji služe kao vjerojatni rezervoar, pojavio se u izbijanju u udaljenom selu u Gvineji u prosincu 2013. Šireći se uglavnom unutar obitelji, stigao je do Sierra Leonea i Liberije, gdje je uspio generirati značajna izbijanja tijekom sljedećih mjeseci, s preko 28.000 slučajeva i preko 11.000 smrtnih slučajeva. Vrlo mali broj slučajeva zabilježen je u Nigeriji i Maliju, ali te su epidemije brzo obuzdane. Epidemija ebole, koja je bila najveća epidemija infekcije ebolom do sada, postala je globalno poznata nakon što se putnik iz Liberije razbolio i umro u Teksasu u rujnu 2014., zarazivši dvije medicinske sestre koje su se brinule o njemu, što je dovelo do značajne zabrinutosti javnosti zbog mogućeg izbijanja ebole u SAD-u.
ZIKA (2015. – 2016.) – Zika virus je bio slabo poznat, uspavani virus pronađen kod rezus majmunima u Ugandi. Prije 2014. jedina poznata epidemija među ljudima zabilježena je u Mikroneziji 2007. Virus je potom identificiran u Brazilu 2015., nakon izbijanja blage bolesti koja je uzrokovala ravan ružičasti osip, krvave oči, groznicu, bolove u zglobovima i glavobolje, nalik denga groznici. To je bolest koju prenose komarci (Aedes Aegypti), ali se može prenijeti spolnim putem. Unatoč blagom tijeku, koji ju je u početku činio neupadljivom iz javnozdravstvene perspektive, infekcija virusom Zika može uzrokovati Guillain-Barreov sindrom nakon buđenja kod odraslih i, što je još tragičnije, uzrokovati tešku mikrocefaliju u nerođene djece zaraženih majki. U Brazilu je 2015., na primjer, bilo 2.400 urođenih mana i 29 smrti dojenčadi zbog sumnje na Zika infekciju.