Tuga, kao jedna od primarnih ljudskih emocija, važan je dio emocionalnog dijela ljudske prirode. Kompleksnost i težina ove emocije najdublje se proživljavaju uslijed traumatskih gubitaka, a žalovanje, tugovanje i opraštanje su procesi koji pomažu u prevladavanju takvih gubitaka i teških iskustava. Trajanje tih procesa ovisi o pojedincu, a njihov završetak se očituje u prihvaćanju gubitka, opraštanju od izgubljenog i prilagodbom na novu stvarnost. Neke traume je teško oprostiti, ali ponovno uspostavljanje smisla kroz patnju koju trauma nosi itekako je moguće.

Nije neophodno da čovjek nađe smisao života kroz patnju i traume, ali je moguće usprkos traumama naći smisao. (Viktor Frankl)

Normalno i patološko žalovanje

Žalovanje je prirodni proces koji uglavnom započinje kada se dogodi stvarni, imaginarni ili simbolički gubitak, a popraćen je emocijama tuge, očaja, straha, šoka, nevjerice, krivnje i bijesa. Često su prisutni i tjelesni simptomi tijekom žalovanja, odnosno psihosomatske reakcije na gubitak, koje se očituju u problemima sa spavanjem (nesanica), manjku apetita, mučninama, glavoboljama, probavnim tegobama i sl.

Proces prihvaćanja vlastite ranjivosti i ograničenja odvija se putem žalovanja. Povećana svijest o sebi, bliskim osobama i realnost u kojoj živimo često nije ugodna. (doc. dr. Vedran Bilić, psihijatar KBC Zagreb)

Proces normalnog žalovanja odvija se u sljedećih nekoliko faza:

• faza poricanja – šok i nevjerica prve su reakcije nakon gubitka, popraćene odbacivanjem novonastalih bolnih okolnosti, nepriznavanjem realiteta koji se u početnom trenutku čini previše težak da bi ga osoba mogla podnijeti, čemu treba pristupiti s razumijevanjem i strpljenjem uzimajući u obzir da je u pitanju obrambeni mehanizam koji štiti ego od bolne istine
• faza gnjeva – traženje krivca za novonastalu situaciju, gnjev i bijes zbog poremećenih životnih planova, izljev negativnih emocija na sve one koji su u okolini osobe u žalovanju, negativni pristup prema onima koji mogu nastaviti dalje bez težine gubitka
• faza cjenkanja – pokušaj izbjegavanja ili psihološkog odgađanja posljedica gubitka, često kroz duhovni segment (činjenje dobrih djela, zavjet i obećanje osobe da će se promijeniti), kako bi se još malo dobilo na vremenu i ostvarilo neke ciljeve što omogućava trenutni osjećaj olakšanja i mirnijeg suočavanja s okolnostima
• faza depresije – prolaskom vremena osoba shvaća da je stvarnost ipak drugačija, da se posljedice više ne mogu negirati i da je gubitak zaista prisutan, nakon čega nastupa depresija koja se očituje na različite načine, ovisno o pojedincu (nužno je pružiti strpljenje i podršku osobi, posebno u ovoj fazi)
• faza prihvaćanja stvarnosti – nakon svih emocionalnih previranja, ovo je faza u kojoj se osoba miri sa sobom, drugima i svijetom, u kojoj prihvaća da je situacija takva kakva jest i da samo želi dovoljno mira i tišine u prilagodbi na svoju životnu situaciju (npr. kod terminalnih bolesnika, ovo je vrijeme “odmora prije dalekog puta”, a pomoć i podrška su često potrebniji obitelji negoli samom pacijentu).

Normalno žalovanje ima svrhu zaštite osobe i njezinog ega, održavanja mentalne stabilnosti i očuvanja zdravlja za izazove koji slijede nakon gubitka. Žalovanje daje dovoljno vremena osobi da prihvati svoje osjećaje i prilagodi se novoj stvarnosti nakon doživljenog gubitka.

Kod patološkog žalovanja osoba najčešće zapne u jednoj od početnih faza, a ako to potraje, može ukazivati na psihički poremećaj u nastajanju (poremećaji prilagodbe). Negiranje gubitka koji se dogodio i potiskivanje osjećaja koji su se pojavili predstavlja najvažnije aspekte patološkog žalovanja. Kod onih koji već imaju određene psihičke probleme, posebno treba računati na stručnu podršku tijekom žalovanja kako bi se prevenirale moguće komplikacije.

Sve što volimo ili do čega nam je stalo izgubit ćemo jednog dana tako da su tuga i žalost cijena koju plaćamo za ljubav koju imamo i za veze koje uspostavljao s dragim osobama i za nas vrijednim objektima i projektima. (prof. dr. Miro Jakovljević, profesor emeritus, Medicinski fakultet, Hrvatski institut za istraživanja i edukaciju o mentalnom zdravlju)

Iznenadna smrt i dugotrajna bolest – razlika

U normalnom žalovanju, unatoč gubitku, jačaju se kapaciteti nošenja s tugom koju gubitak nosi. Također se potiču kapaciteti za stvaranje novih odnosa jer tražimo druge za povezivanje i pružanje utjehe. Međutim, postoji razlika između reakcije na iznenadnu smrt bliske osobe i onu koja je posljedica duge i teške bolesti. Kada je u pitanju iznenadna smrt, gubitak aktivira osjećaje krivnje i žaljenja zbog naglo prekinutih želja i planova, a kada je riječ o dugotrajnim i teškim bolestima, gubitak donosi sa sobom i dugotrajnije tugovanje.

Naime, kod palijativnih bolesnika koji se bore s teškim i dugim bolestima njihovi su bližnji obično oni koji se brinu o njima i koji svakodnevno prolaze kroz intervale nade (da će se situacija promijeniti nabolje) i intervale nemoći (da ne mogu promijeniti konačni ishod situacije). Nažalost, u tim emocionalnim izmjenama, skrbnici nemaju dovoljno vremena za mentalni prostor žalovanja, zbog čega ono dolazi kasnije, nakon gubitka, u produljenom obliku. Treba uzeti u obzir da je skrbnicima također potrebno pružiti adekvatnu brigu i podršku jer i njihovo zdravlje neprimjetno strada tijekom skrbi za oboljele.

U kontekstu transgeneracijske traume prof. Darko Marčinko naglašava važnost prepoznavanja dvostrukog žalovanja. Naime, osoba koja trenutno proživljava određeni gubitak može se susresti s reaktivacijom ranijih neriješenih žalovanja kroz aktualno žalovanje, zbog čega i sam proces aktualnog žalovanja traje duže i zahtijeva više rada.

Žalovanje i transgeneracijska trauma

Neprorađeni procesi žalovanja mogu značajno utjecati na generacije koje dolaze. Kod djece čiji su roditelji bili izravno pogođeni traumom (a procesi žalovanja nisu prorađeni) primjećuje se intenzivno proživljavanje roditeljskih traumatskih iskustava koje može biti popraćeno konfuzijom, nejasnim prepoznavanjem uzroka i posljedica problema, teško uspostavljenom granicom između sadašnjosti i prošlosti te psihičkom blokadom u vlastitom samoostvarenju.

Zaostali i neprorađeni segmenti žalovanja nakon proživljene traume mogu se pojavljivati i u snovima djece, bez da ona uopće mogu shvatiti odakle takvi sadržaji u njihovim snovima. Stereotipni primjer bila bi 30-ogodišnja djevojka, oboljela od anksioznog poremećaja i poremećaja hranjenja, koja je redovito sanjala da se nalazi u logoru gdje proživljava psihofizička zlostavljanja nakon čega se budi u znoju i s brojnim detaljima iz sna kojih se prisjeća. Tijekom psihoterapije ona iznosi informaciju da je njezina baka kao mlada osoba bila žrtva zlostavljanja u logoru, a njezina majka je, kao introvertirana i visoko vulnerabilna osoba, rijetko o tome pričala zbog čega je ona sama živjela u sjeni traume koju nije direktno proživjela, ali ju je itekako doživljavala u obiteljskim odnosima.

Prof. Marčinko u tematskim knjigama koje je napisao sa suradnicima (Žalovanje i Transgeneracijska trauma) naglašava kako psihoterapija može otpustiti značajan psihički teret transgeneracijske traume i prekinuti njezin prijenos na iduće generacije.

Opraštanje – može li se trauma oprostiti?

Opraštanje se nalazi u pozadini procesa žalovanja, odnosno kao konačna faza prihvaćanja gubitka. Opraštanje se promatra kao definitivni psihološki rastanak, ono oslobađa od mržnje i ostavlja prostor za pozitivna sjećanja koja je osoba imala s izgubljenom osobom ili objektom. Prvenstveno je važno oprostiti sebi, shvatiti da u mnogim aspektima nismo imali utjecaj niti mogućnost promjene, posebno kada govorimo o traumama koje je netko prije nas proživio, a dio su naše životne situacije u kojoj se nalazimo.

Svatko ima odgovornost za svoje postupke, pa je tako i naša odgovornost donošenje vlastitih odluka i izbora koji ne moraju uvijek biti ispravni. Shvaćanje pogreške u nanošenju povrede drugoj osobi, pa i sebi samima, te traženje oprosta dio je prihvaćanja vlastite ranjivosti, nemogućnosti predviđanja životnih okolnosti te shvaćanja da nismo svemoćni i nepogrešivi, nego prilično ranjivi i smrtni. Međutim, opraštanje je ključno u procesu žalovanja jer podrazumijeva svjesno i namjerno odbacivanje osjećanja gnjeva i ljutnje prema onome tko je počinio nepravdu i na neki nas način povrijedio (npr. osjećaj nepravde kada nas netko iznenada napusti zbog bolesti i prerane smrti).

Opraštanjem prihvaćamo transformaciju osjećaja, stavova i ponašanja iz onih negativnih (kojima dominira ljutnja) u one pozitivne (kojima dominiraju suosjećanje, razumijevanje i podrška). Istina je – neke traume je teško oprostiti, a neki počinitelji se nikada ne pokaju i potraže oprost. Velika je snaga u onima koji, neovisno o tome, uspiju normalno proći kroz procese žalovanja i nadvladati težinu gubitka koji doživotno ostaje u sjećanju. Takvi pojedinci odraz su psihički snažnih ličnosti koji su prvenstveno naučili kako oprostiti sebi da bi mogli i drugima.

Ako sebi nisi oprostio neke stvari, kako ćeš drugima? (Dolores Huerta)

*Ciklus članaka o transgeneracijskoj traumi nastao je u suradnji sa psihijatrom i psihoterapeutom Darkom Marčinkom, predstojnikom Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb te redovitim profesorom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Transgeneracijska trauma je naziv nedavno objavljene knjige psihijatra Marčinka i suradnika (pod nakladničkom kućom Medicinska naklada), kao i nedavnog održanog poslijediplomskog tečaja stalnog medicinskog usavršavanja. S ciljem približavanja ove društveno važne teme široj javnosti, portal Kreni Zdravo prenosi najvažnije teme iz područja transgeneracijske traume putem ciklusa članaka kako bi se pružila psihoedukacija za prepoznavanje transgeneracijske traume i traženje pomoći.

Pročitajte i članke:

• Transgeneracijska trauma: Bol koja se prenosi šutnjom! Psihijatar Darko Marčinko otkriva sve o procesu koji nas određuje
• Izbjegavanje razgovora o traumi vodi do PTSP-a! Psihijatar Darko Marčinko otkriva kako traumatska iskustva ostaviti u prošlosti i bolje živjeti
• Psihološka otpornost: Kako mentalno ojačati? Psihologinja otkriva zaštitne faktore koji čine profil psihološki otpornih ljudi.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Ne trebaju vam utezi!

12 vježbi s vlastitom težinom za izgradnju mišića

• Tomislav Stanić
• 4 min čitanja

• Darko Marčinko
• dvostruko žalovanje
• normalno i patološko žalovanje
• opraštanje
• opraštanje traume
• žalovanje
• žalovanje i transgeneracijska trauma