Razbijamo “tabu” odlaska psihologu: Evo kakva su iskustva onih koji su se odlučili za psihoterapiju

Psihoterapija

Iako sve češće razgovaramo o mentalnom zdravlju i važnosti mentalne higijene, čini se da je odlazak na psihoterapiju kod mnogih još uvijek veliki strah. Ponekad je dovoljno kratkotrajno psihološko savjetovanje kako bismo pronašli rješenja za probleme koji nas muče, ali ponekad je potrebna i dugotrajnija psihoterapija koja je jedan od najkvalitetnijih načina rada na mentalnom zdravlju osobe.

U nastavku članka donosimo iskustva onih koji su u nekom trenutku života potražili stručnu pomoć zbog određenih životnih problema, ali i stručna iskustva onih koji provode psihološka savjetovanja i psihoterapijski rad s drugima. 

Što je psihoterapija, a što psihološko savjetovanje? 

Psihoterapija predstavlja profesionalni terapijski odnos koji se sastoji od stručnih postupaka, metoda i tehnika u svrhu promjene ponašanja, ublažavanja određenih simptoma ili poteškoća iz područja mentalnog zdravlja ili poticanja zdravog i pozitivnog oblika daljnjeg razvoja pojedinca.

Psihološko savjetovanje promatra se kao oblik podrške pojedincu koji se trenutno nalazi u određenoj stresnoj okolini zbog koje mu je potrebno bolje shvaćanje sebe i situacije, razumijevanje problema iz drugih perspektiva te traženje dodatnih rješenja za nošenje s određenim problemom.

Psihoterapija zahtijeva određeno vremensko razdoblje spremnosti rada na sebi i redovito održavanje procesa u profesionalnom odnosu povjerenja s terapeutom s obzirom na to da se najčešće bavi širim spektrom problema kod pojedinca. Psihološko savjetovanje može biti jednokratno ili trajati određeni kraći period, a uglavnom se tiče trenutnih životnih problema koje je potrebno dodatno razjasniti s osobom iz stručne perspektive. 

Što kažu oni koji pružaju stručnu pomoć?

Psihoterapija nikada nije jednostran proces, nego obostran odnos povjerenja i podrške. Oni koji nisu iskusili psihoterapiju često se pitaju tko su ljudi koji sjede s druge strane i kako mogu osjećati sigurnost iznošenja svojih najdubljih promišljanja nekome tko im je potpuno nepoznat. 

Važno je imati na umu da su to sve ljudi koji se godinama educiraju i usavršavaju da bi mogli biti psihoterapeuti. Nerijetko je takva vrsta edukacije prilično emocionalno zahtjevna, većina polaznika edukacija mora proći proces osobne terapije, a ponekad je, uz privatne brige i probleme, zaista jako teško “sjediti s druge strane”. 

Mnogo je divnih stručnjaka u području psihoterapije, a mi ćemo predstaviti samo njih dvoje koji su odlučili svoj profesionalni put posvetiti radu s ljudima.

Zrinka Štetić Grubišić
FOTO: privatni album

Zrinka Štetić Grubišić, psiholog, psihoterapeut pod supervizijom, individualni i grupni coach, NLP master

Zrinka je još za vrijeme studija psihologije krenula na edukaciju iz psihoterapije smjera Kibernetika i sistemska terapija te je trenutno psihoterapeut pod supervizijom. Svoj radni staž započela je kao psiholog u srednjoj školi, ali još kao mala je zamišljala kako bi to bilo da se probudi u tuđoj koži i shvati kako je vidjeti svijet tuđim očima. Zanimljivo je kako sada to radi, ali na jedan drugačiji način.

Nakon rada u školi odlučila je napisati plan za samozapošljavanje i krenuti putem poduzetništva. U sebi je oduvijek imala tu želju da jednog dana radi samostalno, ali nije se nadala da će to biti toliko brzo. U tome su joj puno pomogla i dva stupnja iz edukacije coachinga i NLP-a, pa je tako danas ponosna vlasnica obrta za savjetovanje koji nosi naziv ZAMisli.

Na drugoj godini faksa znala sam da želim upisati neku od psihoterapijskih edukacija. Mislim da je tu bila ključan faktor i moja mama, koja je u sklopu Caritasa prošla edukaciju iz Sistemske obiteljske terapije, tako da u mojoj obitelji to nije bilo strano. Moguće da mi je ona prenijela tu ljubav prema ljudima i pomaganju.

Na uvodnoj edukaciji shvatila sam da je to nešto što mi djeluje prirodno, intuitivno i kao da mi iznutra sve odgovara te sam je odlučila upisati. Iskreno, ne smatram ništa od edukacije emocionalno zahtjevnim, već sasvim suprotno, nekako emocionalno oslobađajućim. Imam osjećaj da što više učim i radim, to mi je prirodnije i lakše.

Zrinka uglavnom radi s mladim ljudima u dobi od 18 do 30 godina. Najčešći razlozi zbog kojih ljudi dolaze su anksioznost, depresivnost, panični napadaji, nezadovoljstvo poslom ili životom, suočavanje sa smrću bliskih osoba te pronalazak smisla u poslu i životu. Najteže joj je kada se neki klijent neko vrijeme ne javi, pa se malo zabrine, ali zna da je i to neki njihov proces koji moraju proživjeti.

Svjesna je predrasuda koje postoje u vezi odlazaka na psihoterapiju, ali s obzirom na to da je okružena ljudima koji idu na psihoterapiju i kolegama koji rade slične poslove, uopće nema taj osjećaj jer joj se čini da je vrijeme pandemije malo demistificiralo cjelokupna pomagačka zanimanja. Smatra da svaka predrasuda nestaje kada osobno osjetimo potrebu za nečim, tako da osobno iskustvo može biti moćno sredstvo u tome.

Za sve one kojima strah još uvijek priječi put do promjene, rada na sebi i javljanja psihoterapeutu ističe:

Strah je prirodna ljudska emocija koja pokazuje da nam je nešto važno. U ovom slučaju možda nam je važno mišljenje okoline i u tom kontekstu mislim da je dobro postaviti si pitanje zašto mi je mišljenje okoline važnije od moje osobne dobrobiti i sreće. Odnosno, neću li biti bolja supruga, majka, kćer ili radnik ako budem sretnija i zadovoljnija i zaista riješim te stvari koje me muče? Mislim da uvijek možemo probati, pa odustati ako nam se ne sviđa, ali u životu na kraju uvijek žalimo najviše za stvarima koje nismo pokušali učiniti, puno više nego za onima koje smo probali.
Mateja Marinić
FOTO: Ivona Zec

Mateja Marinić, mag. rehab. educ., specijalizantica transakcijske analize (smjer psihoterapija)

Kao introvert po prirodi, Mateja najradije svoje slobodno vrijeme provodi na mirnim mjestima – u prirodi, šetnji, kod kuće kreirajući tekstove za blog i društvene mreže ili uz dobru knjigu i film. Njezina ekstravertirana strana izlazi na površinu isključivo kada drži predavanja ili radionice pred grupom ljudi. Jako je posvećena tjelesnom zdravlju, brine o tome da redovito trenira i bude fizički aktivna.

Međutim, i njezin osobni put promjene je započeo još tijekom studija, točnije 2015. godine, sudjelovanjem na jednom 10-dnevnom Erasmus+ međunarodnom projektu koji je za cilj imao osobni rast i pomicanje granica van zone komfora kroz različite aktivnosti. Sa samom psihoterapijom se također upoznala na fakultetu jer je slušala kolegije takve tematike.

Tada mi je to bilo vrlo zanimljivo područje i u malom prikrajku uma sam se zamišljala u tom svijetu jednog dana, ali tada mi je to sve djelovalo kao vrlo izazovan i pomalo nemoguć poduhvat. Par godina kasnije odlučila sam upisati studij psihoterapije, smjer transakcijska analiza, i tu je sve službeno krenulo – kao i moja osobna terapija (jer je ona uvjet za to da bismo jednog dana mogli biti certificirani psihoterapeuti). Osobno nisam osjećala sram zbog odluke i činjenice da idem na osobnu terapiju. Moja želja i potreba da živim bolji život je u svakom pogledu bila snažnija od mišljenja okoline ili pojedinaca.

Odluka da započne studij psihoterapije je za nju više bio poziv nego aktivan odabir. Sam studij je poprilično zahtjevan – uzima mnogo vremena usmjerenog na učenje, proučavanje, čitanje, pisanje i osobnu terapiju koja treba biti kontinuirana. Nakon određenog perioda dolazi i rad s klijentima te kontinuirana supervizija. Sve je to u suštini vrlo zahtjevno, emocionalno i mentalno, ali dio koji najviše traži i najviše daje je dio osobne psihoterapije.

Kada pogledam sebe prije nekoliko godina i sada, nakon mnogih procesa kroz koje sam prošla, vidim veliku razliku u osobnom napretku. Ne bojim se ničega vezano uz sam studij i cjelokupni put koji vodi do certifikacije i u područje psihoterapije. Rekla bih da sam najteži korak napravila s odlukom da krećem u ovo područje, na put istraživanja sebe, put za koji ne znam što me sve točno na njemu čeka. No, kako on sve više odmiče, tako je moja razina sigurnosti u sebe sve veća.

U individualnom radu najčešće se susreće sa ženama mlađe i srednje dobi koje žele raditi na samopouzdanju, samopoštovanju, asertivnosti, postavljanju granica i odnosima općenito. Često radi i s osobama koje žele promijeniti posao ili karijeru, pa im je potrebna podrška u samoj promjeni ili pronalasku onoga čime se doista žele baviti u profesionalnom smislu. Također, radi i s obiteljima, odnosno djecom i adolescentima. Često je u pozadini svih tih tema prisutna pojačana anksioznost, tako da je to najčešće stanje s kojim se susreće u kontekstu kliničkog rada.

Rekla bih da mi je trenutno jedna od najizazovnijih stvari biti podrška koja istovremeno ne ulazi u ulogu “spasitelja”. Stvar je pronalaženja “fine” granice između pružanja podrške klijentu i puštanju da on ili ona sam, no uz terapeutovo promišljeno usmjeravanje, dođe do vlastitih odgovora i resursa koji su mu potrebni. Zato kao terapeuti mnogo radimo na osvještavanju svojeg ponašanja i onoga što unosimo u proces rada s klijentom.

Smatra da je tema odlaska psihoterapeutu, na razini društva, još uvijek tabu. No, o mentalnom zdravlju se ipak više govori na društvenim mrežama nego u odgojno-obrazovnim institucijama, što je također zanimljivo. Srećom, mladi su slobodniji po pitanju odlaska psihoterapeutu, ali i u temama mentalnog zdravlja općenito. Osjećaju da je to normalno i u redu te se nerijetko javljaju samoinicijativno. S obzirom na to kako su trenutno posložene stvari u društvu, Mateja smatra da najveći utjecaj u normaliziranju psihoterapije imaju upravo mediji i društvene mreže.

I sama je ušla u taj svijet s ciljem da dijeli vlastita promišljanja, a na kraju je mnogima pomogla da se odvaže na psihoterapiju. Na njezinom Instagram profilu @crtice_iz_psihoterapije mogu se pročitati zanimljivi tekstovi o mentalnom zdravlju, radu na sebi i osobnom napretku. Također je vlasnica centra za osobni i profesionalni razvoj Želim znati, a osim individualnog rada, često održava i predavanja i radionice o aktualnim problemima u području mentalnog zdravlja. Svojim znanjem nastoji obogatiti i druge, ali i potaknuti na traženje stručne pomoći.

Uvijek je lakše kada ono što nas muči možemo podijeliti s osobom koja će nas otvoreno i bez osuđivanja saslušati. Ako se odlučimo krenuti na psihoterapiju, svoje strahove, brige, pitanja i nedoumice uvijek možemo komunicirati s terapeutom, dapače. Slobodno ih možemo izreći i postaviti pitanja koja imamo (pri tome nema glupih pitanja). Terapeut je taj koji radi za nas. On/ona je tu da posluša ono što nastojimo komunicirati i da nam pruži podršku koju u tom trenu trebamo.

Klijentima uvijek na prvom susretu ostavljam prostora za sva pitanja o samom procesu i za “razbijanje” svih mitova o terapiji i sl. Važno je znati da smo mi ti koji odlučujemo kada želimo započeti i završiti proces. Naglasak je na slobodi donošenja odluka i otvorenoj komunikaciji.
Rad na sebi
FOTO: Shutterstock

Što kažu oni koji su potražili stručnu pomoć?

Rad na sebi bi trebao svima biti prioritet, ali često ga zanemarujemo zbog manjka vremena, financija i sličnih izgovora. No, ima onih koji su se ipak odlučili za psihoterapiju unatoč vlastitom strahu ili nerazumijevanju okoline, a s nama su odlučili podijeliti svoje priče.

Zbog osjetljivosti teme puni podaci poznati su redakciji, a s vama dijelimo njihova iskustva.

Iskustvo E. P. (33)

Novopečena mama jedne male djevojčice podijelila je s nama iskustvo svojeg procesa psihoterapije koji je započeo prije osam godina. Inače zaposlena u turizmu, a trenutno na porodiljnom dopustu, kaže da je glavni razlog javljanja na psihoterapiju bio jači panični napadaj kojem su prethodila blaža stanja tjeskobe.

Smirila sam se nakon nekih 45 minuta, ali sam osjetila da nemam kontrolu nad sobom i to me poprilično uplašilo. Tada sam odlučila da trebam nešto mijenjati.

Sam pojam psihoterapije joj nije bio stran jer joj je prijateljica u tom periodu pohađala edukaciju za psihoterapeuta, pa joj je brzo preporučila terapeute s kojima može započeti proces. Međutim, strah je ipak postojao jer je bila svjesna da se upušta u nešto novo i nepoznato.

Nakon dva, tri dana borbe sa samom sobom konačno sam zakazala termin. Kad kažem “borbe”, mislim na to da sam se pribojavala samog procesa psihoterapije i što ću sve otkriti, čak sam osjećala i sram. Padalo mi je na pamet i to da ću ja nekoj nepoznatoj osobi pričati svoje probleme i misli koje do tada nisam izrekla, a da ta osoba može to sve nekome drugom ispričati. Prelamala sam se tako, mislila da mi možda ipak ne treba, ali sam na kraju ipak odlučila probati.

I sada, osam godina kasnije, mogu sa sigurnošću reći da mi je to jedna od najboljih odluka u životu nakon koje i zbog koje je uslijedio niz dobrih odluka i promjena za koje nisam sigurna da bi ih prepoznala i prihvatila da nisam bila na psihoterapiji i prolazila cijeli proces.

Na samom početku psihoterapije osjetila je da nije “kliknula” s terapeutom, a na trenutke joj se činilo da njezina priča uopće nije doživljena na ispravan način. Međutim, nakon kraćeg vremena prilagodbe, bila je sigurna da će s odabranim terapeutom krenuti u proces, iako se ni tada još nije mogla potpuno emocionalno otvoriti. Bila je svjesna da ulazi u dugotrajni proces i da mora biti strpljiva sama sa sobom.

Na terapije sam po dogovoru išla jednom tjedno i moj prvi proces je trajao četiri godine. Kažem prvi jer sam, nakon pauze od tri godine, prošlo ljeto ponovno krenula s terapijama. Ovog puta sam odlučila krenuti kad sam nakon nekoliko stresnih i teških perioda shvatila da sam istrošena i ovog puta sam osjetila olakšanje već nakon prve terapije, jer sad znam da je to najbolje što si mogu dati i što mogu učiniti za sebe.

Nakon nekih seansi je izlazila uplakana, a nakon nekih poletna i radosna. Upravo u tome i jest posebnost – što nema svaka seansa jednaku težinu i što put do neke promjene ili prihvaćanja nije uvijek isti. Međutim, onaj osjećaj ponosa jer ste uspjeli učiniti najbolje za sebe, izboriti se sa sobom, a ponekad i s drugima, upravo je ono što donosi unutarnji mir i zadovoljstvo.

Kad sam odlučila krenuti na psihoterapiju, odluku sam podijelila sa svojim bližnjima. Vjerujem da su bili pomalo i zabrinuti jer se na psihoterapiju nerijetko gleda u krivom smislu, ali vrlo brzo su shvatili da su promjene kroz koje sam prolazila pozitivne, iako prvih pola godine nisam previše pričala o svojem procesu.

No, ovdje naglašava veliki oprez jer odlascima na psihoterapiju nećete promijeniti druge i njihov odnos prema vama, ali ćete naučiti razumjeti svoje osjećaje i zašto su oni prisutni u određenom trenutku. Naučit ćete postaviti svoje granice i shvatiti da o vlastitom životu odlučujete isključivo vi. Smatra da su takve spoznaje zaista oslobađajuće, a da je psihoterapija oblik cjeloživotnog učenja o sebi.

Mentalno zdravlje
FOTO: Shutterstock

Iskustvo L. D. (19)

Mlada studentica medicine se za psihoterapiju odlučila neposredno nakon srednje škole kada se dogodilo da nije uspjela upasti na Medicinski fakultet za koji se toliko dugo pripremala. Maturu je riješila gore nego što je mislila, a rezultati su bili nedovoljno dobri za željeni studij.

To neugodno iznenađenje bilo je djelomično posljedica silnog stresa i anksioznosti koji su je pratili tijekom rješavanja ispita kada je neke od točnih odgovora upisivala na kriva mjesta za odgovore. U tom trenutku razočarenja nitko nije mogao shvatiti njezinu zbunjenost, ljutnju i jad koje je osjećala, pa čak ni vlastita obitelj. Stoga je odlučila potražiti pravu osobu da je sasluša i javiti se na psihoterapiju.

Moram priznati da je meni bilo nekad neugodno i teško odgovoriti na neka pitanja ili izreći problem koji imam i koji me muči, ali postavila sam si u glavi da zbog svega toga dolazim tu, ulažem novce u to i da jednostavno samo trebam reći, priznati si i riješiti. Početak je najteži i trebalo mi je nekih pet razgovora da “uđem” u sve to i izgovorim, ali je nakon toga puno lakše. Samo sto kažete nekome, a pogotovo osobi koja vas ne osuđuje, ne pravi grimase lica nakon što izgovorite bilo što te vas razumije i pušta vas da si uzmete vremena koliko god vam treba, oslobađa dušu.

Nije se bojala psihoterapije, nego je jedva čekala doći na razgovor i započeti s oporavkom i radom na sebi. Bilo je teško suočiti se s nekim stvarima, ali nakon nekog vremena je shvatila uzroke i posljedice određenih događaja, trenutaka i osjećaja. Roditelji su je podržali u njezinoj odluci javljanja psihoterapeutu, a osjećala se sigurno isto reći i prijateljima. Smatra da je više bila stvar u stavu kojim je to govorila drugima jer se odmah postavila odlučno u vezi psihoterapije, pa su je neki od njezinih prijatelja čak i tražili da im kaže nešto više jer su i sami osjetili potrebu za takvom vrstom razgovora.

Psihoterapija nije tu samo ako imate neki problem, već je tu da kada vam se jednostavno sve nakupi, od stresnog razdoblja na faksu, poslu, više zaredanih loših dana, nebitno. Uvijek ćete moći doći na razgovor i reći sve što vam je na srcu, što vam smeta ili samo želite nekome nešto podijeliti.

Lako će ljudi uočiti problem kod sebe, ali jako malo ljudi će i taj problem riješiti u potpunosti, jer je jako teško i jer si u dubini duše i ne priznaju vlastite greške, nego je uvijek lakše okriviti ljude oko sebe u nekim stvarima. Smatram da se zbog toga ljudi i plaše otići na psihoterapiju, jer znaju da će se tamo suočiti s istinom i znaju da istina boli.

Zauzimanjem drugačije perspektive u stresnim situacijama i dajući sebi vremena za traženje drugih rješenja u naizgled nerješivim problemima, skupila je dovoljno hrabrosti da se ponovno pokuša upisati na željeni studij te je u tome i uspjela. Zahvaljujući psihoterapiji, riješila je neke svoje strahove, ali i unaprijedila odnose s drugima koji su nakon samo nekoliko mjeseci od početka terapije primijetili kod nje značajne razlike u poimanju stvari.

Postoji velika razlika, u pozitivnom smjeru naravno, u emocionalnom funkcioniranju u odnosu na vrijeme prije psihoterapije, pogotovo u stresnim situacijama, kada znam kontrolirati taj strah koji imam i tu anksioznost koju sam osjećala u bilo kakvoj stresnoj situaciji. Isto tako, psihoterapija mi je pomogla i u razumijevanju drugih ljudi i naučila prepoznati kako s kim mogu imati kakav odnos.

Smatra da se psihoterapija kod svake osobe razlikuje jer nije svakome jednostavno tražiti pomoć i prihvatiti da postoji određeni problem koji je potrebno riješiti. Isto tako, u vremenu u kojemu živimo, gdje je više negativnih nego pozitivnih stvari, psihoterapija je nešto što je zaista potrebno svima. Sve počinje od nas samih, ali nije sramotno podijeliti svoje slabosti s nekime tko nam može i želi pomoći. Tako će biti bolje i nama i onima oko nas.

Mentalno zdravlje
FOTO: Shutterstock

Iskustvo N. B. (23)

Studentica Učiteljskog fakulteta, koja vrijeme voli provoditi u krugu obitelji i prijatelja, ali i u svojoj samoći, već neko vrijeme nastoji posvetiti jutarnji dio dana aktivnostima poput pisanja dnevnika zahvalnosti, čitanja knjiga za osobni rast i preispitivanju vlastitih misli. Za psihoterapiju se odlučila slučajno kada joj se ukazala prilika, a uvijek je bila jako znatiželjna oko takvog oblika rada na sebi.

Međutim, teška 2020. godina u kojoj su se dogodili brojni stresni događaji, ostavili su i na njoj veliki trag, a uz to je proživjela i smrt bliske osobe. Iako je osjećala uzbuđenje oko prvog susreta, iznenadila se koliko joj je bilo jednostavno razgovarati i prepustiti se cijelom procesu jer ni u jednom trenutku nije osjetila nelagodu, već samo olakšanje jer svoje strahove može podijeliti s nekim i znati da je u redu osjećati ono što se javlja u njoj.

Psihoterapija je nadmašila moja očekivanja. Pročitala sam puno puta koliko pozitivno utječe na ljude i na to da se osjećamo dobro. I stvarno tako i jest. Proces psihoterapije mi je definitivno olakšao svakodnevicu jer sam naučila umiriti sebe kada bih osjetila povećanu anksioznost ili nemir u sebi. Svakom susretu se uvijek radujem, a svaki odlazak me potiče da do sljedećeg susreta više radim na sebi i na područjima o kojima trenutno razgovaramo.

Relativno brzo se uspjela emocionalno otvoriti jer je od samog početka osjećala podršku i prihvaćanje od strane psihoterapeuta. Isto tako, svi ljudi u njezinoj bliskoj okolini su znali da ide na psihoterapiju te nijednom nije čula osude ili nešto tome slično. Jedino što je u početku znala čuti je pitanje “Pa zašto to tebi treba?”. Međutim, pozitivne promjene koje su se događale su se brzo mogle primijetiti – od toga da je postala otvorenija i samopouzdanija do toga da bolje razumije važnost i smisao vlastitih emocija.

Iako sam stvari uvijek okretala na pozitivu, smatram da me 2020. na jedan način promijenila i počeo me obuzimati strah vezan uz zdravlje i život mojih bližnjih, moje zdravlje, hoćemo li opet osjetiti potres i sl. Puno briga se nakupljalo i zbog njih sam se znala zatvoriti u sebe. Međutim, smatram da sam sada puno sličnija staroj sebi upravo zato što su mi razgovori oko svega što sam navela pomogli.

Smatra da ne bi trebao postojati strah oko uključivanja u psihoterapiju zato što je toliko lijepo otkriti i naučiti nove stvari o sebi. Isto tako, navodi da strah ne bi trebao biti prepreka koja će nekoga držati da ne krene na psihoterapiju, nego upravo poticaj za prvi korak. I sama bi voljela da joj je netko odmah rekao da psihoterapija nisu samo obični razgovori, već puno više od toga.

Napredak u osobnom rastu i upoznavanje sebe, ali i pronalaženje osobe od povjerenja koja nas može voditi i poticati da se suočavamo s preprekama na putu razvoja, jako su važni za svakog pojedinca.

Pročitajte i članke:

Članak objavljen:

Ocijenite članak

5 / 5   5

Foto: Shutterstock

Napomena: Ovaj sadržaj je informativnog karaktera te nije prilagođen vašim osobnim potrebama. Sadržaj nije zamjena za stručni medicinski savjet.

Vezani pojmovi: Tabu dana use for, 

Podijelite članak

Kopirajte adresu