Mržnja je osjećaj ili emocionalno stanje koje subjekt osjeća prema nekoj osobi za koju vjeruje da je zla i da ugrožava njegovu vrijednost. Smatra se da je mržnja najsloženija razina agresivnog afekta kao posljedice internaliziranih negativnih sadržaja.

Može biti kratkotrajna ili dugotrajna, odnosno kronična, te usmjerena na različite objekte (pojedinca, društvo, grupe). Prema psihoanalitičkom gledištu, mržnja je stanje ega kojem je cilj uništiti izvor vlastitih nezadovoljstava – ljudi mrze kod drugih ono čega se boje u sebi tako što neželjene dijelove vlastitog “ja” projiciraju na ciljne objekte, pojedince ili skupine.

Psihologija mržnje

U podlozi svih agresivnih reakcija je emocija ljutnje, jedna od primarnih emocija koja je često udružena s bijesom, a percipira se kao osjećaj narcistične povrede. Da bi se razvila najteža forma agresivnog afekta, odnosno mržnja, osoba prije toga prolazi kroz blaže forme, a to su iritiranost, ljutnja i bijes.

Drugim riječima, mržnja se ubraja u najtežu i najsloženiju razinu agresivnog afekta koja uvijek dolazi u kombinaciji sa snažnom potrebom za uništenjem druge osobe i željom za osvetom zbog doživljene narcistične povrede.

Mržnja nije uvijek patološka. Smatra se da je u pitanju prirodna obrambena čovjekova reakcija na opasnost i prijetnje iz okoline koje bi mogle ugroziti ili uništiti njegovo postojanje. U situacijama kada je dugotrajna i kronična, kada postane opsesivna potreba za uništenjem druge osobe, vjerojatno je riječ o psihopatološkim okvirima koji variraju ovisno o poremećaju.

Prof. Darko Marčinko u knjizi Psihodinamika ljubavi i mržnje radi boljeg razumijevanja psihodinamike ljubavi i mržnje objašnjava važnost nagona i afekata. Opisuje kako mržnja kao emocija ima nadređene, a to su agresivni i destruktivni nagoni čiji je mržnja predstavnik.

Navodi kako su u objašnjenju mržnje važne razlike agresije u mislima i u djelima. Agresija na razini misli manje je štetna jer se na ovoj razini ispucava i potroši. Agresija na razini djela obično je teža jer implicira destrukciju drugih, u konačnici i sebe.

Dalje navodi kako je mržnja najintenzivnija kod granične organizacije ličnosti (antisocijalni ili narcistični poremećaj ličnosti, uz obilježja malignog narcizma i sadizma), a može se kretati od psihotične do neurotske razine.

Prisutna je i kod problema s kroničnim samoozljeđivanjem (nesvjesna identifikacija osobe s objektima mržnje), a kada je u pitanju samomržnja (osoba procjenjuje sebe kao zlo ljudsko biće koje zaslužuje uništenje), znači da postoji jedan dio osobe koji osjeća mržnju i drugi dio koji je trpi (rascjep ličnosti).

Zašto ljudi mrze i uništavaju druge?

Mržnja je emocija koja motivira osobu na uništenje omrznutog objekta. Da bi osoba nekog procijenila zlim, mora vjerovati da taj netko bitno ugrožava njezinu vrijednost, da to čini bez odgovarajućeg povoda ili opravdanja te da to čini svjesno i namjerno. To su glavna tri faktora koja čine kognitivnu trijadu mržnje. Ako osoba smatra da postoji opravdanje za neprijateljsko ponašanje druge osobe prema njoj, vjerojatnije da će osjećati strah od kazne ili krivnju, a ne mržnju.

U pitanju je mentalizacija čiji sadržaj pretpostavlja da je svaka mržnja zapravo popraćena i kontramržnjom, odnosno da je u pitanju reakcija subjekta na stvarnu ili zamišljenu objektovu mržnju. Što je osjećaj mržnje snažniji u određenoj situaciji, to je veća vjerojatnost da će se objektu nanijeti veća količina štete i patnje.

Subjekt često nije svjestan koliko su akcije destrukcije koje poduzima prema objektu teške i okrutne, odnosno percipira da je sve to samo kazna koju je objekt zaslužio zbog nekih prethodnih postupaka. U njegovim očima bitna je samo osveta, neovisno o tome kakva zla i brutalna djela činio iz perspektive svijeta.

Mnogi od nas imaju tendenciju odbacivati ono što nam se ne sviđa na nama samima i projicirati to na druge. Imamo potrebu biti dobri samima sebi, ali i sačuvati pozitivnu sliku o sebi pred drugima. Sve mane koje nosimo u sebi svojim otkrivanjem nas izlažu riziku da budemo napušteni i odbačeni, a to smanjuje vjerojatnost preživljavanja u surovom svijetu.

Zato mnogi automatski osuđuju prije nego pokušaju razumjeti – to je prečac koji nas prividno rješava naših nepoželjnih osobina, a zapravo samo pogoršava potiskivanje određenih osjećaja gomilajući probleme s mentalnim zdravljem.

Sve ono što te nervira kod drugih može te odvesti do boljeg razumijevanja samoga sebe. (Carl Gustav Jung, poznati psihijatar i psihoanalitičar)

Prof. Marčinko smatra kako je tvrdnja Junga izvrsna jer nudi šansu da osoba prihvati kako je jedina prava promjena moguća u nama i da, sukladno tome, vrijedi raditi na unutarnjoj realnosti koja je kompleksna i slojevita.

Psihodinamska objašnjenja povezanosti zavisti s mržnjom

Prof. Marčinko opisuje situacije preplavljenosti mržnjom kada mržnja blokira kognitivne sposobnosti i otupljuje inteligenciju tako da se za navedeno koristi i izraz “pseudostupidnost“ koji je opisao psihoanalitičar Wilfred Bion.

Kada se radi o težim patologijama ličnosti, kao što su teže forme narcističnog ili antisocijalnog poremećaja, Prof. Marčinko objašnjava da psihodinamske analize ukazuju na to kako je patološki narcizam (nezdravo samoljublje) temelj za stvaranje nezdravog odnosa prema drugima. Ovdje mržnja ima veze s nepodnošljivim osjećajem zavisti. Zavist se kod mržnje udružuje s potrebom za destrukcijom osobe koju se doživljava ugrožavajućom.

Ova zavist, odnosno subjektivni osjećaj da drugi ima nešto što on (ili ona) nema, toliko je teško prihvatljiva, da osoba bazirana na patološkom narcizmu koristi agresiju ne bi li tom drugom pokazala da će ga uništiti ili bar oslabiti. Prof. Marčinko navodi kako činjenica da drugi “ima više” može biti potpuno neprihvatljiva za osobe kojima vlada patološki narcizam, tako da onda koriste i mehanizme vezane uz mržnju, a kako bi prikrili vlastiti deficit i kompleks manje vrijednosti.

Ovog osjećaja manje vrijednosti često nisu svjesni jer ga premještaju na van. U premještanju vlastitih loših dijelova na druge osobe temeljan je mehanizam projekcije. Prije projekcije ide mehanizam rascjepa, kada osoba sebe, a i druge doživljava fragmentirano, kao krajnje dobre ili krajnje loše. Dakle, jedna neistina (bazirana na rascjepu) se “osnažuje” drugom neistinom (baziranom na projekciji).

Zato nije lako preživjeti povratni tijek mržnje, jer kada se jednom taj “tornado” loših osjećaja koji je netko upućivao drugom vrati njemu samom, osoba će imati nimalo ugodan teatar ispred svojih vrata ili u svojem dvorištu. To znači da živjeti s mržnjom nije nikako dobra opcija.

Ljutnja ili mržnja?

Mržnja u nekim situacijama može imati adaptacijsku funkciju u organizaciji ličnosti kao mehanizam samozaštite i obrane. No, tanka je linija između adaptacijske funkcije samozaštite i želje za osvetom i destrukcijom.

Mnogi pritom ne znaju razliku između ljutnje i mržnje, smatrajući da je svaki znak tuđe ljutnje ujedno i potreba za povredom i uništenjem. Izražavanje ljutnje snažna je potreba i zahtjev za promjenom ponašanja, ali ako se ne uvaži – može prerasti u bijes, a onda i u mržnju.

Pogrešno povezivanje ljutnje i mržnje u odrasloj dobi svoj uzrok ima u ranom djetinjstvu. Tijekom određenih razvojnih razdoblja dijete pokušava shvatiti da je majka koja pruža ljubav ujedno i ona ista majka koja se povremeno ljuti na njega zbog nekih postupaka – da je u pitanju jedna te ista osoba koja ga voli, ali i prekorava.

Ako roditelji dosljedno pokazuju djetetu da ga razlikuju od njegovih ponašanja (da ga vole kao osobu, ali se ljute zbog određenih postupaka), onda djeca lakše povezuju istovremeno postojanje ljubavi i ljutnje, odnosno da jedno ne isključuje drugo.

Integracija “dobrog i lošeg objekta” nužna je za shvaćanje kompleksnosti međuljudskih odnosa. Ako dijete uspješno savlada integraciju ljutnje i ljubavi te shvati da pojava ljutnje ne znači prestanak ljubavi, onda u odrasloj dobi jasno shvaća nesporazume, probleme i konflikte u međuljudskim odnosima kao priliku za modifikaciju odnosa i promjenu disfunkcionalnih obrazaca ponašanja. Ako nije uspješno savladalo integraciju, ljutnju će doživljavati kao mržnju, a osobu koja se ljuti kao onu koja ga odbacuje i želi uništiti.

Profesor Darko Marčinko ističe kako društveni faktori u velikoj mjeri utječu i daju okvir za iskazivanje emocija kao što je mržnja. Tako se npr. u ratnim događanjima mržnju druge skupine često potiče u borbi za ostvarivanje prednosti vlastite skupine.

Uspješno odrađivanje žalovanja nakon prekida ljubavnog odnosa bliže je ravnodušnosti, a mržnja često signalizira da je iskrica ljubavi još uvijek upaljena.

Samomržnja i autodestruktivnost

Osoba koja je sklona razviti samomržnju i autodestruktivna ponašanja obično pribjegava ponašanjima u kojima često okrivljuje samu sebe za sve poteškoće koje je doživjela, a ta krivnja prelazi u mržnju prema sebi i želju za samouništenjem (autodestrukciju).

U pitanju je neprirodan i patološki obrazac internalizacije negativnih sadržaja, a nalazi se u podlozi težih psihopatoloških sindroma. Osoba nije svjesna mržnje prema sebi, ali je pod njezinim aktivnim utjecajem (potisnuta samomržnja) – najvidljiviji oblik toga je samoozljeđivanje.

Uzroci samomržnje najčešće sežu u razdoblje ranog djetinjstva (kronično maltretiranje ili psihičko zlostavljanje u djetinjstvu, mržnja roditelja prema djetetu na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, teški i visoko konfliktni razvodi u kojima dijete krivi sebe za razdvajanje roditelja, ponižavanje i neprihvaćanje od strane značajnih drugih i sl.).

Autodestruktivna ponašanja mogu biti prisutna u različitim oblicima i intenzitetima (nezdrava samokritičnost, nemilosrdna samooptuživanja, nerealni zahtjevi prema samom sebi, samoprijezir, samoozljeđivanje).

Mržnja u današnjem svijetu

Nažalost, svjedoci smo ratne kulture koja promiče nasilje, u kojoj se natjecanje promatra kao način života. Ranjivost i empatija, razumijevanje i tolerancija nisu nešto čemu smo naučeni, nego nešto što tek pokušavamo spoznati, usvojiti, prenijeti na buduće generacije.

Naučeni smo tražiti opasnost i mrziti neprijatelja (ili sve ono što je drugačije od nas), a izgleda da se naše društvo bolje snalazi kada vidi krv nego kada vidi suze. Protuotrov mržnji su suosjećanje i opraštanje, kako drugima, tako i samima sebi.

Povezivanje s drugima podrazumijeva otvaranje i suosjećanje. To ujedno znači da moramo otkriti i dati nešto od sebe da bismo mogli primiti od drugoga. Mržnja tome ne ostavlja prostor, nego odvraća osobu od bespomoćnosti, ranjivosti, nemoći, straha i srama.

Stalno osluškujući opasnosti i percipirajući prijetnje iz okoline teško možemo čuti što nam netko drugi govori. Zašto smo spremniji na borbu nego na rješavanje sukoba? Zašto se ne trudimo više oko uspostavljanja mira i pravde, nego pristajemo na lake i moralno upitne prečace samo kako bismo postigli cilj?

Najveća sreća u životu jest uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmo, ili još više, usprkos tome kakvi jesmo. (Victor Hugo, pisac i političar)

Prof. Marčinko objašnjava da treba biti oprezan s mržnjom, na način da je se proba prepoznati i razumjeti, što je bolje adaptivno rješenje nego da je se zaobilazi, kao da ne postoji. Onaj tko dopusti da mržnja njime ovlada stavlja preveliki teret na sebe i tada njegovo tijelo i psihosomatske reakcije preuzimaju račun neriješene mržnje.

Cilj mržnje je uništenje, a ne oporavak. Ovo uništenje koje osoba koja mrzi upućuje drugome vraća se u konačnici suptilnim psihološkim mehanizmima njemu samom te stvara samouništenje.

Upravo rad na sebi omogućuje suočavanje i s ovakvim kompleksnim emocijama, a koje su sastavni dio narativa koji se zove život. Zato je bitno, zaključuje prof. Marčinko, da se mržnja ne doživi isključivo kao jednosmjerna cesta, nego kao nešto što predstavlja izazov na koji treba odgovoriti.

Šire opservirajući mržnju promatramo i “drugi smjer ceste” te shvaćamo da je mržnju moguće prevladati ili je barem staviti u podnošljive okvire. Tada i život postaje bolji.

*Članak o psihologiji mržnje nastao je u suradnji sa psihijatrom i psihoterapeutom Darkom Marčinkom, predstojnikom Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb te redovitim profesorom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Pročitajte i ove članke:

• Transgeneracijska trauma: Bol koja se prenosi šutnjom! Psihijatar Darko Marčinko otkriva sve o procesu koji nas određuje
• Izbjegavanje razgovora o traumi vodi do PTSP-a! Psihijatar Darko Marčinko otkriva kako traumatska iskustva ostaviti u prošlosti i bolje živjeti
• Žalovanje i opraštanje: Može li se trauma prevladati i oprostiti? Psihijatar Darko Marčinko otkriva što nam čini neprorađena tuga.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Kod reume, upale zglobova i gihta

Čuvarkuća kao lijek za zglobove: Recept za protuupalni oblog

• Suzana Mussiow
• 3 min čitanja

• Darko Marčinko
• mržnja
• Psihologija mržnje
• samomržnja