Sram je složena socijalna emocija koja ima važnu ulogu u regulaciji društvenih odnosa. Možemo reći da je sram javna emocija, odnosno da bi se pojavio u određenoj situaciji, potreban je svjedok (stvarna ili zamišljena osoba) koji će procijeniti socijalno ponašanje osobe.

Razvojno je prihvatljiv u određenoj mjeri te ako se adekvatno razriješi u adolescenciji i odrasloj dobi, a ako do toga ne dođe, ostaje u podlozi različitih društvenih neprilagođenosti i psihopatoloških problema. Sram je specifična emocija koja se povezuje sa socijalnim izlaganjem i potencijalnom negativnom procjenom neadekvatnosti određenog ponašanja, a u njegovoj podlozi je strah od odbacivanja, napuštanja i gubitka socijalnog ugleda i vrijednosti.

Prof. Darko Marčinko, psihijatar i psihoterapeut, naglašava da su sram i krivnja tzv. master emocije. Socio-kultura 21. stoljeća koja respektira perfekcionizam i visoku razinu narcizma kao korelata ekstremnog individualizma otvara put iskustvima vezanim uz sram. Naglašava kako je sram u zapadnoj kulturi postao aktualan kada narcistični modeli ponašanja i kompetitivnost postaju visoko socijalno prisutni.

U knjizi Stres u kliničkoj medicini – biologijski, psihodinamski i socijalni faktori prof. Marčinka i suradnika sram se prikazuje iz brojnih perspektiva, od psihoanalitičke, preko filozofske, do antropološke i sociološke.

Psihologija srama

Sram je složena emocija čija je funkcija višestruka, ali je uvijek povezana s osjećajem društvene pripadnosti i prihvaćenosti. Može imati i ulogu signaliziranja opasnosti od negativne socijalne procjene (npr. javni nastupi) i potencijalnog gubitka odnosa, ali specifično je da je sram prikrivena emocija kojoj je svrha izbjegavanje negativnih i nepoželjnih procjena i izlaganja, kako bi zaštitila osobu od socijalne izolacije i isključivanja iz društva.

U korijenu srama krije se strah koji osoba osjeća u situaciji u kojoj procjenjuje da je njezino ponašanje pridonijelo tome da netko o njoj misli negativno. Često se sram naziva i terminom “stid”, a riječ je o sinonimima.

U trenutku aktivacije srama osoba doživljava rascjep između stvarne i idealne slike o sebi. Većina ljudi se ne osjeća posramljeno zbog djela koje je počinila, već zbog toga tko su, a to je jedan od znakova da se sram nije adekvatno razvio tijekom sazrijevanja. Izlaganje se ne mora nužno odnositi na izlaganje drugim ljudima, nego i dijelovima vlastite psihe koje negativno procjenjujemo, kritiziramo i odbacujemo iz cjelovitog doživljaja ličnosti.

Možemo zaključiti da je sram povezan sa skrivanjem (od) nas samih kako ne bismo osjećali bezvrijednost, manjkavost, odbačenost, nepripadanje i sl.

Da bi netko mogao osjećati sram, mora biti sposoban evaluirati vlastito ponašanje s obzirom na socijalni aspekt i kulturu u kojoj djeluje, a to ujedno pretpostavlja i sposobnost “mentalizacije” – zauzimanja perspektive drugih i shvaćanja njihovih procjena usmjerenih prema nama (kako vidim sebe izvana, a druge iznutra).

Freud je smatrao da je u podlozi srama zapravo strah od ismijavanja, a to je samo jedan od mogućih oblika odbacivanja. U korijenu srama krije se i projekcija – hoće li se netko posramiti ne ovisi o stvarnom mišljenju i reakciji druge osobe, nego o tome što osoba misli da drugi misli o njoj. Drugim riječima, gledamo sebe očima drugoga uz popratne komentare vlastitog unutarnjeg kritičara.

Prof. Marčinko naglašava kako se krivnja psihoanalitički tumači produktom konflikta između ega i superega, dok je sram reakcija na neodobravanje okoline i produkt konflikta između ega i ego ideala.  Ego ideal obuhvaća brojne internalizirane sadržaje i moralna načela. Kada se ciljevi ego ideala ne ispune, identitet može biti uzdrman te je pojačana osjetljivost. U trenutku kada ego ideal nije ostvaren, posljedica može biti sram.

Vrste i manifestacije srama

Sram se može pojavljivati u različitim oblicima, a u stručnoj literaturi se razlikuje kulturni i idiosinkratski sram. Kulturni se manifestira u onim situacijama u kojima osoba krši neke društveno dogovorene odredbe i zabrane (povezan je s razvojem moralnih normi i poštivanjem zakona), a idiosinkratski u situacijama u kojima osoba nije ostvarila neke visoke ili idealne standarde koje je zamislila (povezan je s ostvarivanjem vlastitog ego ideala).

Kod većine ljudi sram se manifestira kroz znakove crvenila (zahvaća obraze, lice, vrat ili prsa), a da bi se to prikrilo, osoba izbjegava kontakt očima, okreće glavu od promatrača, pokriva lice rukama i sl. Ako je sram intenzivan, osoba će vjerojatno pobjeći iz situacije, a nerijetko se to izražava metaforičkom željom “Zemljo, otvori se!”.

Sram se, svjesno ili nesvjesno, pronalazi kod brojnih kliničkih fenomena – socijalne fobije, ovisnosti, PTSP-a, narcizma, izbjegavajućeg poremećaja ličnosti, somatskih i psihosomatskih oboljenja, seksualnih poremećaja, depresije, anksioznosti itd. Besramnost ili kronični nedostatak srama pronalazi se u ponašanju oboljelih od antisocijalnog poremećaja ličnosti.

Prof. Marčinko navodi kako je sram više vizualan, dok je krivnja dominantno auditivna te da razvojno  sram nastupa ranije od krivnje. Profesor navodi kako je sram sukladno tome teži od krivnje, jer sram ide na cijelu ličnost, a krivnja samo na ponašanja (dijelove ličnosti). Sram, točnije posramljenost može voditi i u teška samooptuživanja, pa čak i u suicidalna ponašanja.

U znanstvenom radu njegovog tima (s KBC-a Zagreb) objavljenom u Journal of Clinical Psychology pokazano je da je sram medijator (posrednik) između nezdravog, patološkog narcizma i suicidalnih ideja u psihijatrijskih bolesnika.

Nadalje, navodi kako postoje razni oblici srama, od svjesne do nesvjesne razine. Ističe kako postoje tri razine srama:

• svjesna – sram kao vidljivi afekt
• predsvjesna – sram kao trigger ili signal
• nesvjesna – tzv. skriveni (ali realno vrlo aktivni) sram.

Signalni sram značio bi negativno predviđanje budućih događaja, uz aktivaciju nesvjesnih psiholoških mehanizama obrane kako bi se izbjeglo iskustvo nepodnošljivog srama, posebno u bitnim odnosima s drugim osobama. Besramnost prof. Marčinko smatra slabije razumljivim terminom kada je dinamika srama u pitanju. Psihodinamski gledano, besramnost je mehanizam obrane, točnije – reaktivna formacija, protiv unutarnjeg srama, a koji je često neosviješten.

Razvoj srama tijekom odrastanja

U razvojnom smislu sram se javlja kod djece prilikom susreta s nepoznatim ljudima. U takvim situacijama djeca traže roditelje koji su im baza sigurnosti, a od nepoznate osobe traže znakove odobravanja i prihvaćanja kako bi osjetili da su sigurni i da joj se sviđaju. S obzirom na to da dijete nije svjesno vlastite vrijednosti, traži je kroz prihvaćanje od strane drugih.

Dijete shvaća da biti vrijedan znači isto što i biti prihvaćen, odnosno ako nije prihvaćeno, onda ne vrijedi. U pitanju je vrsta infantilnog srama koju bi dijete tijekom razvoja trebalo prerasti u smislu da shvati da netko može vrijediti kao osoba, a istovremeno biti neprihvaćen od strane drugih i obrnuto.

Ako dijete ne uspije razgraničiti što znači “biti vrijedan” i “biti prihvaćen”, u odrasloj dobi će i dalje mjeriti vlastitu vrijednost na temelju odobravanja od strane drugih, što se nalazi u korijenu niskog samopoštovanja. Odrastanjem se sram doživljava u nekim specifičnim situacijama.

Dječji psihoanalitičar Erik Erikson smatrao je da je sram povezan s “učenjem higijene” kod djece, odnosno učenjem djeteta na kontrolu sfinktera. Ako roditelji to zahtijevaju prerano i neadekvatno, dijete razvija tzv. preranu savjesnost na temelju koje se razvija pretjerani sram i smanjenje djetetove autonomije.

Nažalost, neki roditelji, odgajatelji i učitelji prekomjernim kažnjavanjem neprihvatljivog ponašanja kod djece (npr. porukama “Srami se!” ili “Sram te bilo!”) ne shvaćaju da time šalju informaciju o bezvrijednosti dječje ličnosti, čime blokiraju zamjenu srama u odrasloj dobi moralno prihvatljivim osjećanjem krivnje za neadekvatno ponašanje. Dijete zbog toga internalizira osjećaj srama ne za ono što čini, nego za ono što ono jest.

Sram je u razvojnom kontekstu izrazito važan jer pomaže u usvajanju vrijednosnih normi, razvoja moralnosti (u odrasloj dobi se sram zamjenjuje osjećajem krivnje) i socijalizacije pojedinca. Idiosinkratski sram se obično završava u adolescenciji kada osoba definira idealne standarde koje bi trebala zadovoljiti kako bi je vršnjaci prihvatili.

U odrasloj dobi je poželjno nadilaženje ove vrste srama kada osoba shvaća nedostižnost idealnih standarda te prihvaća sebe takvom kakva jest. Upravo je samoprihvaćanje odlika integrirane, zdrave, zrele i autonomne ličnosti.

Prof. Marčinko smatra da je krivnja načelno bolji motivator od srama. Posramljivanje često dovodi do pojačanja loše slike o sebi, jer je u podlozi teško podnošljivog srama upravo doživljaj sebe kao loše osobe, a manje doživljaj sebe kao nekog tko čini nešto loše (primjer je osjećaj krivnje za neko ponašanje).

Sramežljivost kao crta ličnosti

Pretjerano sramežljive osobe promatraju se kao one kojima je sramežljivost karakterna osobina, odnosno crta ličnosti koja se nalazi u podlozi mnogih ponašanja. Pretpostavlja se da postoje dva tipa strukture ličnosti kod sramežljivih pojedinaca:

• osoba se osjeća bezvrijedno i inferiorno te izbjegava socijalne situacije ili ih promatra sa sigurne udaljenosti
• osoba se duboko u sebi osjeća bezvrijedno i inferiorno, ali postoji i površni dio ličnosti koji joj daje prividni osjećaj vrijednosti i superiornosti (inferiorno “ja” kojeg se srami i doživljava ga kao stvarni “ja” te superiorno “ja” koje nudi drugima, a sama ga doživljava kao površno i lažno “ja” te redovito strahuje da će drugi razotkriti to pretvaranje – temelj razvoja Imposter sindroma).

Osoba se srami kada napravi nešto što odstupa od predodžbe kakvu bi željela da o njoj ima značajni drugi. Što je taj drugi važniji u životu osobe, to će ga ona doživljavati kao pozitivni autoritet te će imati veću želju da zadrži pozitivnu sliku o sebi. Ponekad značajni drugi nije prisutan u stvarnosti nego u umu osobe (npr. kada napravimo nešto čega se sramimo, zamišljamo što bi o tome mislili naši roditelji i što bi nam rekli da vide takvo ponašanje).

Sram – pozitivna ili negativna emocija?

Sram je snažna emocija koja nam pomaže u usvajanju prihvatljivih i adekvatnih ponašanja u socijalnom kontekstu. No, može nas motivirati i na prihvaćanje vlastitih nedostataka i dijelova ličnosti koje odbacujemo, odnosno karakteristika koje nam onemogućuju da ih uključimo u cjelovito funkcioniranje vlastitog ega. To je pozitivno u slučaju ako se odlučimo aktivno suočiti sa sramom.

Važno je razlikovati adekvatan (adaptivan) sram od neadekvatnog (maladaptivan). Adekvatan je u onim situacijama kada osoba učini nešto zbog čega se ima razloga sramiti i ako to izražava na jasan i prihvatljiv način. To je ujedno alarm za promjenu ponašanja koje je dovelo do pojave srama.

Sram je neadekvatan ako osoba maksimalno izbjegava socijalne situacije ili skretanje pažnje na sebe te ako razvije kroničnu sramežljivost kao osobinu vlastite ličnosti. U tom slučaju značajno ograničava ostvarivanje vlastitih potencijala i djelovanja u različitim situacijama u kojima bi se mogla razvijati. U osnovi neadekvatnog srama krije se osjećaj samoprijezira i inferiornosti.

Prof. Marčinko navodi kako se sram može bolje opisati terminom “nelagodne emocije“, nego “negativne emocije”. Sram uz tzv. negativnu dimenziju ima i pozitivnu dimenziju jer je evolucijski pomogao čovjeku da opstane. Upravo je sram čovjeka u plemenskim sredinama kočio od uništavanja kohezije grupe i omogućio mu da opstane u svojoj grupi jer bi teže neprihvatljiva ponašanja u grupi bila kažnjena s izopćavanjem pojedinca iz te iste grupe.

Susramlje ili cringe

Posljednjih nekoliko godina popularizirao se termin “cringe” koji potječe od stare engleske riječi “cringan” (u prijevodu “pognuti se”, “odustati”, “pasti u bitci”), a koji smo preveli hrvatskim izrazom “susramlje“. Odnosi se na “vikarijski sram” ili na osjećaj srama u ime druge osobe, odnosno pojavu srama koju snažno doživljavamo kada promatramo sramoćenje druge osobe.

Da bi netko mogao doživjeti susramlje, mora imati adekvatno razvijenu emociju empatije kako bi mogao zauzeti poziciju druge osobe i suosjećati u određenoj socijalnoj situaciji.

Susramlje možemo doživjeti i kada nije u pitanju druga osoba, nego kada npr. čujemo vlastiti glas na nekom zvučnom zapisu ili gledamo sebe u nekoj televizijskoj emisiji. Zanimljiva je činjenica da ćemo intenzivnije doživjeti susramlje ako je u pitanju sramoćenje osobe do koje nam je stalo i s kojom osjećamo neku povezanost, odnosno s kojom već imamo razvijenu bliskost ili poznanstvo (iako to nije preduvjet).

Prof. Marčinko navodi obilježja disfunkcionalnog srama, a koja uključuju kolaps samopouzdanja, osjećaj poniženja, osjećaj izoliranosti od okoline ili promatranja od strane značajnih drugih osoba.

Sram u psihoterapijskom tretmanu

Ako je sram neadekvatan, ograničavajući za ostvarenje pojedinca i integraciju njegove ličnosti, preporučuje se psihoterapijski rad na pronalaženju uzroka takvih posljedica te postepenom usvajanju zdravijih kognitivnih, emocionalnih i bihevioralnih obrazaca funkcioniranja.

Ako se uzrok krije u određenim kliničkim fenomenima, tretman se određuje sukladno težini poremećaja i intenzitetu simptoma. Prvenstveno je nužno osobi pružiti osnaživanje i podršku u psihoterapijskom tretmanu, ali i osvijestiti o neadekvatnim obrascima koji potencijalno potječu iz određenih nerazriješenih razvojnih faza.

Američki psiholog i psihoterapeut Albert Ellis razvio je tehniku napadanja srama na temelju koje se pacijentu zadaju zadaci koji ga nastoje potaknuti da se aktivno suoči sa sramom i učini nešto čega se srami (npr. nosi čarape različitih boja, hoda bez šminke, prijavi se na neki javni nastup i sl.).

Stručan terapeut će znati procijeniti koji je zadatak najbolji za pacijenta, a ishod ovisi o reakcijama osoba iz okoline (npr. osoba može shvatiti da nitko ne obraća pažnju na ono čega se silno srami ili će netko primijetiti njezinu “neadekvatnost”, ali neće doći do katastrofe, nego samo podnošljive neugode). Ako je zadatak pretežak, može doći do kontraefekta. Stoga ga je važno uvoditi postepeno i pravovremeno.

Prof. Marčinko navodi kako je u psihoterapiji vidljivo da osobe s nerazriješenim patološkim narcizmom imaju jaku sklonost da se osjećaju posramljeno te da u terapijskom odnosu mehanizmom projektivne identifikacije upućuju svojem terapeutu sadržaje (tzv. self reprezentacije) vezane uz sram.

Iznimno je bitno kroz psihoterapiju nepodnošljivi sram pretvoriti u podnošljivi sram, odnosno dati objašnjenja i razumijevanje kako dolazi do razvoja ove nelagodne emocije. Zato je jedan od temelja uspješnog rada sa sramom upravo empatija terapeuta. Sukladno tome, lijek za sram druge osobe bila bi empatija koju imamo za tu istu osobu!

*Članak o psihologiji srama nastao je u suradnji sa psihijatrom i psihoterapeutom Darkom Marčinkom, predstojnikom Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb te redovitim profesorom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Pročitajte i ove članke:

• Transgeneracijska trauma: Bol koja se prenosi šutnjom! Psihijatar Darko Marčinko otkriva sve o procesu koji nas određuje
• Žalovanje i opraštanje: Može li se trauma prevladati i oprostiti? Psihijatar Darko Marčinko otkriva što nam čini neprorađena tuga
• Izbjegavanje razgovora o traumi vodi do PTSP-a! Psihijatar Darko Marčinko otkriva kako traumatska iskustva ostaviti u prošlosti i bolje živjeti.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Recepti za doručak, ručak i večeru

Jelovnik za masnu jetru: Nutricionistica otkriva kako trebaju izgledati obroci

• Zrinka Babić
• 7 min čitanja

• cringe
• Darko Marčinko
• Psihologija srama
• sram
• susramlje