Poremećaj osobnosti – vrste, dijagnoza i liječenje

Budite prvi i komentirajte!
7 min čitanja

Marija Šimunić

mag. psych.

Poremećaj osobnosti je trajni obrazac ponašanja i unutarnjeg doživljavanja koji značajno odstupa od očekivanog u kulturi kojoj ta osoba pripada. Poremećaji započinju u djetinjstvu, adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, a predstavljaju razvojna stanja koja se nastavljaju do kraja života.

Poremećaj osobnosti značajno otežava svakodnevno normalno funkcioniranje osobe. Tijekom vremena je stabilan te dovodi do patnje i raznih oštećenja.

Iako rezultati različitih istraživanja variraju, smatra se da je ukupna stopa dijagnosticiranja poremećaja osobnosti između 10% i 15%. Neke studije su također potvrdile da su posebno rizična skupina za razvoj poremećaja osobnosti pojedinci koji nisu u braku ili su rastavljeni, a tome doprinosi i niža razina obrazovanja.

Općepoznato je da su poremećaji osobnosti stabilni tijekom životnog vijeka te da se ne mogu izliječiti, ali nedavna istraživanja su potvrdila da to ne mora uvijek biti slučaj. Naime, neki poremećaji osobnosti tijekom godina gube na snazi te se simptomi s vremenom postupno smanjuju.

Poremećaj osobnosti – uzroci

Kod nastanka poremećaja osobnosti, važni su genetski faktori koji su gotovo uvijek povezani s okolinskim čimbenicima. Ne postoje specifični geni u podlozi poremećaja osobnosti, ali pokazalo se da u kombinaciji s problemima u djetinjstvu te negativnim životnim događajima igraju ključnu ulogu.

Teške životne okolnosti (npr. siromaštvo, gubitak oca, zanemarivanje, zlostavljanje) mogu značajno pridonijeti nastanku poremećaja ličnosti. Također, društvena i obiteljska nestabilnost mogu biti važni čimbenici za obolijevanje od određenog poremećaja osobnosti.

Obilježja nekog poremećaja ličnosti obično postaju prepoznatljiva tijekom adolescencije ili ranog odraslog života. Treba napomenuti da crte poremećaja ličnosti koje se pojavljuju u djetinjstvu često neće ostati nepromijenjene u odraslom životu.

Da bi se poremećaj ličnosti dijagnosticirao kod osobe mlađe od 18 godina, simptomi određenog poremećaja osobnosti moraju biti prisutni barem godinu dana.

Također, psihijatri smatraju da različita neurološka i druga zdravstvena stanja mogu uzrokovati promjene ličnosti, uključujući neoplazme središnjeg živčanog sustava, ozljede glave, cerebrovaskularne bolesti, epilepsiju, infektivna stanja koja uključuju središnji živčani sustav (npr. HIV), endokrina stanja i autoimuna stanja.

Poremećaj osobnosti – vrste

Poremećaji ličnosti službeno su grupirani na temelju sličnosti u opisima simptoma u sljedeće tri skupine:

Sklop A (osobe se doimaju čudnima i ekscentričnima)	paranoidni poremećaj ličnosti, shizoidni poremećaj ličnosti, shizotipni poremećaj ličnosti.
Sklop B (osobe se čine dramatizirajućima, emocionalnima ili nedosljednima)	antisocijalni poremećaj ličnosti, granični poremećaj ličnosti, histrionski poremećaj ličnosti, narcistični poremećaj ličnosti.
Sklop C (osobe se doimaju anksioznima i ustrašenima)	izbjegavajući poremećaj ličnosti, ovisni poremećaj ličnosti, opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti.

Osobe često pokazuju prisutne poremećaje ličnosti iz različitih sklopova zbog čega neki stručnjaci još uvijek ne prihvaćaju navedenu podjelu. Također, sustav sklopova ima ozbiljna ograničenja i nije dokazana njegova valjanost, ali se još uvijek koristi u stručne svrhe dijagnosticiranja poremećaja osobnosti.

Poremećaj osobnosti – dijagnoza

Da bi se mogao dijagnosticirati određeni poremećaj osobnosti, moraju biti zadovoljeni sljedeći kriteriji:

u pitanju mora biti trajni obrazac unutarnjeg doživljavanja i ponašanja koji se očituje u kogniciji (tj. načinu percepcije i interpretiranja sebe, drugih ljudi i događaja), afektivitetu (tj. opsegu, intenzitetu, promjenjivosti i prikladnosti emocionalnog odgovora), interpersonalnom funkcioniranju te kontroli nagona,
obrazac ponašanja je nefleksibilan i pervazivan u širokom opsegu osobnih i socijalnih situacija,
poremećaj osobnosti dovodi do klinički značajne patnje ili oštećenja u socijalnom, radnom ili drugim važnim područjima funkcioniranja,
poremećaj osobnosti je stabilan i dugotrajan, a početak mu se može pratiti najmanje do adolescencije ili rane odrasle dobi,
trajni obrazac ponašanja ne može se bolje objasniti kao manifestacija ili posljedica nekog drugog psihičkog poremećaja,
poremećaj ne može se pripisati fiziološkim učincima neke psihoaktivne tvari (npr. neka droga, lijek) ili drugom zdravstvenom stanju (npr. ozljeda glave).

Može se reći da je svaki ovakav poremećaj ujedno i emocionalni poremećaj ličnosti zato što u većini slučajeva podrazumijeva teške deficite u emocionalnom funkcioniranju pojedinca. Na primjer, kad je u pitanju granični poremećaj ličnosti, simptomi jasno ukazuju na emocionalnu nestabilnost i kroničan osjećaj praznine.

Također, za osobe kojima je povišen rezultat na testu za granični poremećaj ličnosti, i ljubav je nemoguća misija zato što je svaki njihov odnos s drugima nestabilan i obično se prekida nakon kratkog vremena.

Isto tako, ako dobro promotrite osobu kojoj je dijagnosticiran granični poremećaj ličnosti, slike će Vam jasno pokazati da s njom nešto nije u redu. Sve navedeno potvrđuje koliko je poremećaj osobnosti sveobuhvatan te koliko snažno utječe na osobu i njezin život.

Poremećaj osobnosti – test

Različiti psihološki testovi su pouzdana mjera koja se koristi za formalnu procjenu poremećaja osobnosti. Međutim, postoji niz metodoloških briga u sadašnjem sustavu dijagnosticiranja. Jedna od upečatljivijih jest ta da je prilično uobičajeno da pacijenti imaju nekoliko različitih poremećaja ličnosti u isto vrijeme koje je ponekad teško prepoznati zbog sličnosti simptoma.

Što se tiče samih testova psihološke procjene, oni uključuju strukturirane intervjue, samoizvješća i procjene koje kombiniraju samoizvještaje i još jednu zasebnu metodu u kojoj kliničar procjenjuje stanje pacijenta.

Neki psihološki testovi su namijenjeni za dijagnosticiranje punog spektra poremećaja ličnosti, dok su ostali usredotočeni na jedan određeni poremećaj. Na primjer, za granični poremećaj ličnosti, test za dijagnozu može ispitivati samo taj poremećaj ličnosti ili pak cjelokupnu ličnost pojedinca i sve poremećaje.

Nadalje, normalna ličnost ima određen broj dimenzija, a pojedinci koji su neuobičajeno visoki ili niski na određenoj dimenziji ličnosti mogu imati poteškoće u radu u normalnim društvenim i interpersonalnim situacijama.

Zahvaljujući razini određenih dimenzija, procjenjuje se koji poremećaj osobnosti bi osoba mogla imati, a onda se nakon toga još dodatno vrše provjere i intervjui kojima se nastoji utvrditi je li riječ o istom stanju.

Poremećaj osobnosti – liječenje

S obzirom na to da je poremećaj osobnosti trajno stanje koje se tijekom vremena može razvijati, ključna točka u liječenju je određivanje pravilnog oblika liječenja.

Svaki pacijent drugačije reagira na simptome te ponekad može imati dijagnozu poremećaja ličnosti povezanog s nekom drugom dijagnozom kao što je depresija ili anksioznost.

Stoga svakom pacijentu treba pristupiti s maksimalnim oprezom kako bi se tretirali ispravni simptomi koji s vremenom ne mogu nestati, ali se mogu značajno ublažiti i olakšati život pojedinca. Umjesto usmjeravanja na cjelokupni poremećaj, stručnjaci se usmjeravaju na pojedine obrasce ponašanja koje liječenjem mogu kontrolirati.

Glavni fokus liječenja je na radu s pojedincem u smislu razumijevanja ili rješavanja problema kako bi se smanjili negativni učinci i promicalo adaptivno ponašanje i vještine. Tretman u ovom smislu definiran je kao intervencija u obliku odgovarajuće psihoterapije koja poboljšava stanje ili sprječava pogoršanje.

Poremećaj osobnosti – psihoterapije

Kao glavna intervencija u liječenju poremećaja osobnosti, koristi se određena psihoterapija koja najbolje odgovara dijagnozi pacijenta.

Kognitivno bihevioralna terapija (KBT)

Ovakva vrsta terapije je efikasan oblik psihoterapije kod liječenja poremećaja osobnosti čija je učinkovitost dokazana brojnim kliničkim studijima u liječenju različitih psihičkih poremećaja.

Terapeut i bolesnik rade zajedno kao tim u identificiranju i rješavanju problema, a terapeut pomaže bolesnicima da nadvladaju poteškoće mijenjajući svoje misli, ponašanje i emocionalne odgovore.

Terapija usmjerena na sheme

Terapeut pokušava identificirati rane neprikladne sheme ponašanja koje je pacijent stekao još u djetinjstvu te uvidjeti kad su nastale i na koji način.

Zatim pokušava evaluirati s pacijentom te sheme kako bi o njima stekao detaljne informacije i nakon toga pokušava određenu shemu promijeniti ili prilagoditi.

Dijalektičko-bihevioralna terapija (DBT)

Terapeut pokušava pacijenta dovesti u određenu okolinu u kojoj on može smanjiti utjecaj disfunkcionalnog ponašanja. Okrivljavanje pacijenta se izbjegava te je on ohrabren da prihvati rizik preuzimanja odgovornosti za svoje postupke.

Psihoanaliza i psihodinamska terapija

Ovakva vrsta terapije podrazumijeva poseban odnos topline, povjerenja i razumijevanja između terapeuta i pacijenta u kojem je cilj otkrivanje unutarnjeg i vanjskog svijeta pacijenta te uspostavljanje ravnoteže i odnosa među njima.

Naglasak je na komunikaciji između pacijenta i terapeuta, verbalnoj i neverbalnoj te na terapeutovom opažanju, opisu i interpretaciji opaženoga.

Grupna terapija

Glavne prednosti ovakve vrste terapije su:

suočavanje s problemom na način da se stvori otpor na njega pomoću interakcije s drugima i njihovim načinima suočavanja,
razmjenjivanje pozitivnih i negativnih učinaka na rješavanje određenog poremećaja i poteškoća koje se pritom mogu pojaviti,
smanjivanje prejakog intenziteta individualne terapije.

Također se omogućuje kvalitetna komunikacija s drugim ljudima koji dijele slične probleme te se širi spektar mogućih načina rješavanja istih.

S obzirom na to da je razmjena iskustava jako bitna, ponekad se čak i virtualnim putem dijele takve informacije pa je tako za poremećaj ličnosti forum odlično mjesto za takve razmjene.

Terapijske zajednice

Terapijske zajednice pružaju proširenje prednosti onog što pružaju grupne terapije na način da stvaraju autentičan osjećaj pripadanja određenoj grupi prema kojoj pojedinac koji ima problema s disfunkcionalnim ponašanjem obično stvara svoj pozitivan model ili uzor zbog kojega ustraje u rješenju poremećaja.