Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je psihički poremećaj koji se može pojaviti kod ljudi koji su doživjeli traumatski događaj ili životno ugrožavajuće iskustvo kao što su prirodna katastrofa, rat, teroristički čin, teška nezgoda, zlostavljanje, nasilje i sl. PTSP se može razviti čak i ako je osoba bila samo svjedok traumatskog događaja, a simptomi traume u obliku uznemirujućih misli i osjećaja povezanih s tim iskustvom traju dugo nakon samog događaja. 

Posttraumatski stresni poremećaj pripada skupini anksioznih poremećaja. Za razliku od ostalih anksioznih poremećaja, nastanak PTSP-a ovisi o izloženosti traumatskom iskustvu. Definira se kao odgođeni ili produljeni odgovor na ekstremni stres i životno ugrožavajuće iskustvo.

Što je PTSP?

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je anksiozni poremećaj, a anksioznost je vrsta složene emocije koju osoba osjeća kada procjenjuje da njegova cjelokupna životna situacija nadilazi njegove sposobnosti. Ako je osoba doživjela traumatsko iskustvo, prirodno je da će iz toga nešto naučiti i da će prilikom susreta sa sličnim iskustvom očekivati da će se trauma ponoviti. 

U pitanju je traumatski strah, a kod posttraumatskog stresnog poremećaja osoba koja je doživjela neku veliku traumu nastavlja proživljavati strah dugo nakon prestanka traumatske situacije. Razni podražaji iz okoline koji mogu podsjećati na traumu prizivaju u svijest mentalne predodžbe koje rezultiraju naglim i prisilnim sjećanjem traume. Uz to, javlja se jaki, traumatski strah, a slični sadržaji mogu se pojavljivati i u stvarnosti i u snovima.

Neće svaka osoba koja doživi traumatsko iskustvo razviti PTSP. Rizični čimbenici koji doprinose nastanku poremećaja su težina traume, nedostatak socijalne podrške, raniji psihički poremećaji, spol, ličnost, niže intelektualno funkcioniranje, proživljena ranija trauma i teške životne okolnosti.

Prema petom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-5), postoje tri oblika PTSP-a:

• akutni PTSP – dijagnoza se postavlja kada simptomi traju manje od tri mjeseca
• kronični PTSP – dijagnoza se postavlja kada simptomi traju više od tri mjeseca
• odgođeni PTSP – dijagnoza se postavlja kada simptomi započnu barem šest mjeseci nakon traume.

Posttraumatski stresni poremećaj – simptomi

Osnovna karakteristika PTSP-a je razvoj simptoma nakon izloženosti traumatskom događaju, zbog čega se jasno zna uzrok samog nastanka simptoma. Uz to, simptomi PTSP-a uglavnom se dijele na sljedeće skupine: 

1. ponovno proživljavanje traumatskog iskustva
2. izbjegavanje svega što traumatiziranu osobu podsjeća na traumu
3. simptomi pojačane pobuđenosti
4. simptomi negativnih emocija i mišljenja.

Uz navedene glavne skupine simptoma, Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje navodi sljedeće karakteristične simptome:

• intenzivan strah, bespomoćnost i užas uslijed doživljene traume
• ponavljajuća sjećanja na događaj u obliku misli, slika ili opažanja
• uznemirujući snovi o događaju praćeni jakim strahom
• izbjegavanje misli, osjećaja ili razgovora povezanog s traumatskim događajem
• nemogućnost prisjećanja važnih dijelova traume
• gubitak interesa za sudjelovanjem u ugodnim aktivnostima
• osjećaj otuđenosti i odvojenosti od drugih ljudi
• nemogućnost izražavanja osjećaja
• pretjerana iritabilnost i manjak strpljenja
• teškoće s koncentracijom i pažnjom
• teškoće s usnivanjem i kvalitetom sna.

S obzirom na to da su simptomi brojni i kompleksni, posttraumatski stresni poremećaj se često naziva i posttraumatski sindrom ili PTSP sindrom. Simptomi i skupovi znakova zajedno čine određeno stanje koje zovemo sindrom. U medicini termin “bolest” se koristi za stanje koje ima točno određene uzroke i simptome, a kod sindroma ili poremećaja govorimo o stanju koje ima karakterističan skup simptoma i znakova s istim ili sličnim tijekom i ishodom, ali ne mora nužno biti isti uzrok (tj. traumatsko iskustvo je različitog sadržaja). 

Posttraumatski stresni poremećaj – dijagnoza 

Trajanje simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja mora trajati dulje od jednog mjeseca, a njihova pojava znatno remetiti svakodnevno socijalno i radno funkcioniranje osobe da bi se moglo govoriti o dijagnozi. Pitanje je je li riječ o akutnom, kroničnom ili odgođenom poremećaju, a prema teorijama nekih stručnjaka, osoba najčešće odluči potražiti pomoć kada primijeti da se trauma stalno ponavlja u svijesti te da su tzv. “flashbackovi“, uznemirujući snovi, slike i misli nepodnošljivi i izvan kontrole.

Ne postoji određeni psiho test za PTSP na temelju kojeg će se postaviti dijagnoza. Kada je u pitanju posttraumatski stresni poremećaj, test kojim će se doći do važnih informacija oko proživljene traume započinje intervjuom sa psihijatrom, a nakon toga je potrebna cjelokupna psihološka obrada na temelju koje se uzimaju u obzir i drugi mogući poremećaji koji se često javljaju u komorbiditetu. 

Međutim, kod svih poremećaja koji nose određenu novčanu naknadu dolazi do simuliranja bolesti, a PTSP je jedan od takvih poremećaja. Stoga je liječnicima korisno koristiti određene psihometrijske dijagnostičke metode (npr. Trauma skrining upitnik, strukturirani intervju, CAPS skala, Skala utjecaja događaja, Intervju skala za PTSP simptome itd.) koji su znanstveno utemeljeni i standardizirani za primjenu u kliničkoj dijagnostici. Ako su u pitanju simptomi PTSP-a kod djece, pristup je prilagođen dobnoj skupini, ali i dalje opsežan kako bi se točno i precizno odredio tijek liječenja.

Kako izliječiti PTSP?

Posttraumatski stresni poremećaj se najčešće javlja u komorbiditetu s drugim psihičkim poremećajima, a kod 80 % slučajeva je u pitanju još najmanje jedan poremećaj. Uglavnom su to veliki depresivni poremećaj, drugi anksiozni poremećaji, alkoholizam, ovisnosti o psihoaktivnim tvarima i poremećaji ličnosti. Sukladno tome, i liječenje je kompleksno, uz primjenu psihofarmakologije i psihoterapije. Zahtijeva značajnu podršku okoline i poticanje motivacije za rad na sebi. 

Nema univerzalnog modela ili tehnike za liječenje PTSP-a s obzirom na to da se sami uzrok nastanka poremećaja značajno razlikuje od osobe do osobe, a pritom je čest komorbiditet. Stoga se, ovisno o težini kliničke slike, gotovo uvijek preporučuje psihoterapijski rad (individualni ili grupni) uz kombinaciju psihofarmakologije (ako je potrebno). Liječenje se postavlja individualizirano, a od velikog je značaja sudjelovanje obitelji u terapiji te bračna i obiteljska psihoterapija.

Glavni terapijski cilj u liječenju osoba s PTSP-om je u oslobađanju od simptoma, ublažavanju istih te boljoj prilagodbi u svakodnevnom životu. Nastoji se postepeno prepričavati proživljeno iskustvo, normalizirati simptome, suočiti se s emocijama te ponovno ostvariti životni smisao. Nažalost, neliječeni PTSP nije rijetkost s obzirom na to da je liječenje kompleksno i dugotrajno te da je potreban značajan angažman osobe i njezine okoline. Međutim, brojne su priče onih koji su se uspjeli suočiti s poremećajem, podijeliti s drugima svoje iskustvo te staviti simptome pod kontrolu.

Pročitajte i članke:

• Kakve posljedice ratna zbivanja ostavljaju na psihu? Donosimo savjete psihologinje
• Pandemija, potresi pa onda i rat: Psihijatrica objašnjava kako sačuvati zdravu glavu u tri ključna koraka
• Psihodelici: Kako izgleda terapija psihodelicima i kod kojih poremećaja pomaže.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Nema izgovora za pekaru ili dostavu

Brzi ručak za 15 minuta: Nutricionistica donosi recepte za dane kada ste u žurbi

• Zrinka Babić
• 4 min čitanja

• anksiozni poremećaj
• kako izliječiti PTSP?
• neliječeni PTSP
• posttraumatski sindrom
• posttraumatski stresni poremećaj - test
• ptsp
• simptomi