Početak je ožujka 2022. godine, a suočeni smo s burnim i stresnim okolnostima koja dolaze s istoka Europe. Neovisno gdje se trenutno nalazite, strah i panika mogu poprimiti široke razmjere destruktivnog djelovanja u organizmu. Informacija je previše, a načina i vremena nedovoljno za provjeravanje istih.

Uz to smo u posljednje dvije godine izgubili previše psiholoških resursa dok smo se navikavali na “novo normalno” i preživljavali prirodne katastrofe, da bismo se sada morali navikavati na nešto potpuno nenormalno i neprihvatljivo – rat.

Što su traumatska iskustva?

Svaki traumatični događaj može ostaviti trag na mozgu, djelovati na neurološke sustave u koje se sjećanje duboko ureže te na svaki sličan podražaj odreagira burnije od očekivanog. Sve prirodne katastrofe su neka vrsta traumatskih iskustava, a u to smo se uvjerili tijekom potresa 2020. godine.

Međutim, rat se razlikuje po tome što je u pitanju oblik nasilnog i agresivnog djela koje je pokrenuto od strane čovjeka. Za razliku od žrtava prirodne katastrofe, žrtve ovakvih nasilničkih djela imaju osjećaj da su namjerno odabrane kao cilj zlostavljanja i agresije što ujedno briše naše stavove o povjerenju u ljude i činjenici da je sigurnost i sloboda o kojoj toliko maštamo potpuno nerealna, pomalo kao iluzija.

Društveni svijet je postao opasno mjesto, ljudi su potencijalna prijetnja, a vjerovanje u pravedan svijet se potpuno srušilo.

Kako mozak pamti traumu?

Mozak je organ za preživljavanje i intenzivnije se aktivira na neugodna i potencijalno ugrožavajuća iskustva, nego na ona ugodna. Trauma i proživljavanje užasa ostavljaju značajan trag u našem pamćenju, a posljedica toga je hiperbudnost.

Žrtve teških trauma doživljavaju biološke promjene koje se mogu godinama kasnije projicirati u bezopasnim situacijama koje naš mozak poveže s traumom na temelju najmanje sličnosti. Da bi se zaštitio od bilo kakve reprize traume, mozak aktivira limbički sustav koji je direktno usmjeren na amigdalu, strukturu mozga koja reagira kao “neurološki alarm” kada je u pitanju bilo kakva ugrožavajuća situacija.

Vrlo sažeto pojašnjeno – amigdala je struktura za uzbunu, preuzima kontrolu nad našim ponašanjem prije nego prefrontalni dio mozga, koji bi trebao proanalizirati situaciju i donijeti odluku, uopće stigne odabrati primjerenu reakciju.

U stanju straha, tijelo automatski reagira borbom ili bijegom, tzv. “fight or flight“. Događa se cijeli niz lučenja kemikalija koje dugoročno mogu dovesti do neuralnih promjena na način da amigdala, koja je građena tako da pronalazi opasnost, podiže razinu uznemirenosti i uzbune na viši stupanj kada se već jednom suoči s izrazito teškom, životno ugrožavajućom opasnošću.

Kratkotrajna prednost burne reakcije amigdale čini nas pripravnima i visoko pobuđenima za spašavanje života. Međutim, kada je riječ o dugoročnim stanjima takve pripravnosti, bilo kakva svakodnevna situacija može vas staviti u izvanredno stanje neobuzdanog straha i šoka.

Posljedice traumatskih iskustava

Snažne traume koje izazovu brojne neurološke procese mogu oslabiti brojne druge funkcije. Stanje stresa smanjuje snagu imunološkog odgovora što znači da je osjetljivost na bolesti izraženija. Pritom su i kognitivne funkcije poremećene, a posebno mehanizmi učenja i pamćenja, s obzirom na to da je mozak snažno fokusiran samo na opasnosti koje je proživio i koje bi se, prema njegovoj procjeni, vrlo vjerojatno mogle ponoviti.

Krajnji stupanj problematike u ovom kontekstu naziva se PTSP – posttraumatski stresni poremećaj, koji se definira kao produljen ili odgođen odgovor na traumatsko iskustvo. Stanje nije bespovratno, odnosno naučeni strah se može riješiti aktivnim učenjem drugačijih odgovora na stresne situacije. Proces je dugotrajan, a prognoza i trajanje oporavka ovise o jačini proživljene traume i vjerojatnosti da bismo se s njome mogli opet susresti.

Ljudi koji su proživjeli rat i pokušali se oporaviti od stresnih iskustava mogli bi trenutno imati nešto izraženije povrate simptoma. Čak i oni koji su proživjeli bilo kakve vrste visokotraumatskih iskustava, kao što je bio potres u 2020. godini, mogu imati slične probleme.

Po čemu je ovaj rat razorniji?

Iako još uvijek živimo u visokom stupnju neizvjesnosti, ali i hiperbudnosti oko razvoja okolnosti na istoku, ovakav rat se prvi put odvija u digitalnom dobu. Informacija je mnoštvo, a provjeravanja mizerno malo. Problem koji se ovdje javlja, posebno kod ljudi koji prelaze granicu normalne i opsesivne potrebe za informiranjem, naziva se sekundarna viktimizacija.

U psihologiji ovaj pojam se objašnjava kao neizravna ili indirektna izloženost osobe ljudima koji su i sami traumatizirani – putem medija, društvenih mreža, priča, videozapisa, slika itd.

Informacije nisu nikad brže putovale, a mi nismo nikad bili nestabilniji po primanju istih.

Manjak kritičnosti i spremnosti na teške i emocionalno nabijene sadržaje dovodi nas u stanje enormnog straha koji brzo prerasta u paniku. Normalno je da smo svi zabrinuti i da s vremena na vrijeme postanemo tjeskobni oko razvoja situacije, posebno kada se stvari sve više kompliciraju, ali ovo stanje može potrajati ako uzmemo u obzir iskustva iz povijesti.

Svakodnevno bombardiranje mozga s toliko snažnom razinom stresa potiče amigdalu da svaku uzbunu stavlja na sve viši stupanj, što dugoročno znači da i prije moguće opasnosti u vlastitoj okolini potpuno oslabimo kapacitete za suočavanje s daljnjim događajima.

Kakva je zabrinutost primjerena?

Zabrinutost je vrsta strepnje da bi se nekakva okolnost u koju nemamo potpuno uvid ili kontrolu mogla dogoditi i ugroziti nešto što smatramo važnim. Kada smo zabrinuti, želimo spriječiti ili odgoditi potencijalni negativni ishod, a ako uzmemo u obzir koliko je on trenutno izvan naše kontrole kada je u pitanju rat, činjenica je da ga ničim ne možemo spriječiti ili ublažiti.

To bi značilo da naša zabrinutost može dovesti isključivo do misaone preokupacije i beskrajnog nagađanja “što ako”.

Međutim, teško je prihvatiti da je mogući negativni ishod ovolikih razmjera toliko izvan naše moći i odgovornosti. Stoga je normalno ponekad biti i pretjerano zabrinut kada je u pitanju ovakva izvanredna okolnost.

Poznati neurolog i psihijatar Viktor Frankl koji je preživio Auschwitz ističe:

Nenormalna reakcija na nenormalnu situaciju normalno je ponašanje.

Ovo je početno stanje povišenih emocija i izrazite brige koje bi moglo potrajati. Trenutno su mnoge reakcije nenormalne i još se ne znamo nositi sa situacijom, no to samo znači da bismo trebali raditi na tome da pronađemo način održavanja ravnoteže.

Psiholozi tvrde da se većina naših strahova nikad ne ostvari.

Loše se stvari događaju, isto kao i dobre, ali ne događaju se zato što smo mi brinuli hoće li se dogoditi ili ne. Treba biti svjestan da je vrijeme brige potrebno vremenski ograničiti, a na nama ovisi hoćemo li truditi naučiti nova ponašanja koja će smanjiti strah i pomoći nam da se adekvatnije nosimo s okolnostima.

Važnost empatije i altruizma

Umjesto neumornog scrollanja po društvenim mrežama, usmjerite svoju energiju u nešto konstruktivnije, a to je pomoć i podrška onima kojima je trenutno najteže. Empatija je sposobnost uživljavanja u stanje druge osobe i osjećaja na način na koji ih ta osoba doživljava.

U psihologiji postoji hipoteza empatija-altruizam koja se definira kao pretpostavka da ćemo, kada doživljavamo empatiju s osobom, pokušati pomoći toj osobi iz potpuno altruističnih razloga, neovisno o tome možemo li time što zauzvrat dobiti.

Jedna ključna stvar kod razvoja empatije je činjenica da se ona temelji na svijesti o vlastitoj ličnosti. Naime, što smo otvoreniji prema vlastitim emocijama, to ćemo biti vještiji u iščitavanju i shvaćanju tuđih.

Pokušaj prvo stabilizirati sebe da bi mogao pomoći drugima da se stabiliziraju!

• Ako je vama potrebna pomoć i podrška jer ste već u stanju sekundarne viktimizacije, potražite je u svojoj okolini. Ako je nemate, potražite stručnjake koji vam mogu pomoći.
• Smanjite izloženost čestim i neprovjerenim informacijama. Dovoljno je jednom ili dvaput dnevno pogledati vijesti kako bismo znali što se događa, a da pritom ne padnemo u stanje beznađa i panike.
• Provjeravajte svoje potrebe i načine da ih zadovoljite. Nije problem odgoditi zadovoljenje neke potrebe nego ih uopće ne biti svjestan ili ih potiskivati. Takva stanja dovode do autodestruktivnih ponašanja.
• Održavanje rutine i uobičajenih obveza i aktivnosti je nužno da biste mogli obuzdati svoje misli. Osjećaj korisnosti i doprinosa zajednici kroz rad i ostvarivanje vlastitih potencijala je važan segment jačanja otpornosti.
• Provodite vrijeme s dragim ljudima i budite zahvalni. Toliko trenutno zazivamo mir, a jesmo li se pitali koliko smo ga prije slijepo podrazumijevali ili zahvaljivali na njemu. Važno je biti svjestan benefita koje imamo prije nego ih izgubimo.

“Koliko bi danas bio sretan da imaš samo ono za što si zahvalio jučer?“

Pročitajte i članke:

• Kako prevladati napadaje panike? – 6 savjeta
• Tehnike disanja – vježbe disanja za smirenje i opuštanje
• Tjeskoba – uzroci, simptomi i liječenje
• Autodestruktivnost – kako je prepoznati i kako pomoći?
• Stres – kako ga prepoznati i smanjiti?
• Što je kalijev jodid, ovih dana najtraženiji preparat, i kako pomaže kod nuklearne katastrofe?
• Liječnička komora i Ministarstvo: samostalno uzimanje većih doza joda opasno za zdravlje.

• empatija
• psiha
• ptsp
• ratna zbivanja
• savjeti
• stres
• traumatska iskustva

Učitaj više izvora