Tko bi rekao da će jedno nedjeljno jutro tako započeti? U silnoj fokusiranosti na koronavirus, zadnje na pameti nam je bilo da će nas tu nedjelju, 22. ožujka 2020. u 6:24 probuditi strašan potres magnitude 5.4 po Richteru, najjači potres u posljednjih 140 godina. Epicentar potresa je bio 7 kilometara sjeverno od Zagreba na dubini od 10 kilometara, a scene iz centra glavnog grada Hrvatske su uznemirile cijeli svijet. Ubrzo nakon toga snažno je zatreslo još dva puta, a građani Zagreba su izjurili iz svojih staništa i nadali se da im se zgrade neće pred očima urušiti.

Prvo je uslijedila panika, zatim šok i nevjerica, a nakon najveće opasnosti nas je okovao intenzivan strah i neizvjesnost. Tijelo se trese, ali ne od snijega i hladnoće koji su nas dočekali kada smo u pidžamama izletjeli vani, već od stresa i nagona za spašavanjem žive glave. Sve te apokaliptične scene i osjećaje koje smo tog nedjeljnog jutra doživjeli nećemo i ne možemo samo tako zaboraviti.

Ovako snažan potres je za mnoge od nas trauma koja će nas obilježiti za cijeli život. Hoćemo li za svaki udar vjetra i grmljavine još dugo misliti da je novi potres i znak za bijeg iz kuće ili ćemo ovo uspjeti samo tako prespavati i s vremenom zaboraviti – u nastavku članka saznajte što o ovakvim traumatskim iskustvima kaže psihologija.

Što smo to doživjeli?

Već godinama slušamo o tome kako se Zagreb nalazi na seizmološki aktivnom području i kako je vrlo vjerojatno da će se u budućnosti dogoditi jaki potresi u samom gradu i okolici. Recimo da tome nismo pridavali posebnu pažnju ili, bolje reći, „nismo htjeli“ pridavati pažnju jer smo bili svjesni da su potresi nepredvidivi i da nikada ne možemo biti sigurni kada će nas pogoditi, koliko će biti jaki i hoćemo li se uspjeti izvući. Razmišljanje o elementarnim nepogodama izaziva strah i ulijeva nesigurnost. Lakše je bilo zaboraviti na takve stvari iako podsvjesno znamo da nas priroda u bilo kojem trenutku može neugodno iznenaditi s takvim pojavama.

A onda se sve to što se predviđalo i dogodilo. Seizmolozi tvrde da je moglo biti gore i da smo dobro prošli. I zaista jesmo! Da je ovakav potres duže trajao ili da se ponovio, stanje bi bilo još gore. No, kako čovjeku koji je proživio takvu traumu objasniti da ipak treba biti zahvalan jer je moglo biti gore? U trenutku potresa, proradio je nagon za preživljavanjem. Izletjeli smo iz svojih kuća ne razmišljajući o još većem zlu – koronavirusu koji nas je utjerao u kuće. Zbunjeni smo i prestrašeni – vani je virus koji nam može ugroziti život, a unutra je potres koji može urušiti zgrade i u jednom trenutku nas sravniti sa zemljom. Tih par sekundi se nisu tresle samo zgrade – treslo se naše tijelo, naše uplašeno srce i naš život.

Zašto nam je tako teško?

Istovremeno smo se našli u dvije iznimno teške krize – pandemiji koronavirusa i razornom potresu koji je pogodio hrvatski glavni grad. Držimo se izolacije već tjedan dana, zabavljamo se nekim kućnim aktivnostima i trudimo ostati normalni, a onda nas snažno podrhtavanje probudi u nedjeljno jutro i istjera van iz taman stvorene nove neuobičajene svakodnevice. Osjećaj podrhtavanja je bio još neugodniji ako ste na višim katovima stambenih zgrada. Uz sve to, većina nas je još bila spavala pa nas je i nekoliko trenutaka nakon ovog naglog buđenja mučilo sanjamo li ili je ova noćna mora stvarna.

Osjećaj neugodnog ljuljanja, padanje stvari s polica i iz ormara, zvukovi eksplozije i razbijanja – sve se sastalo u samo nekoliko sekundi. A zatim je uslijedilo naglo dizanje iz kreveta u još uvijek mračnim sobama, najbrže oblačenje ikad i trčanje prema izlazu uz zvukove silnih automobilskih alarma koji su pridonijeli scenariju pravog horor filma. Osjećaji konfuzije, nevjerice i šoka su se izmiješali. Shvatili smo da nam je život ugrožen i da je svaka minuta upitna.

Krenula su pitanja – što se to dogodilo, hoće li se ponoviti, što trebamo raditi? Izlazak pred stambene zgrade je dao trunku ohrabrenja jer su svi stanari bili ispred i bili smo svjesni da nismo sami. Tješili smo se otprije poznatim informacijama koje smo čuli na vijestima kada su neke druge zemlje proživljavale ovakve i još gore potrese, a to je da nakon jednog jačeg sigurno slijede još barem dva snažna potresa koja ne bi trebala biti toliko jaka kao onaj prvi. Nitko od nas nije bio seizmolog, ali u tom trenutku smo svemu vjerovali, a posebno onome tko je rekao da će sve uskoro prestati.

Naravno, podrhtavanje se nastavilo s dva snažna potresa koja je bilo daleko lakše proživjeti na otvorenom i sigurnijem mjestu, daleko od visina i zgrada. No, činilo se kao da nikada neće prestati. Vraćanje u stanove i kuće je bilo nezamislivo iako nas je vani dočekao snijeg i minus koji se uvukao u kosti ispod tankih pidžama. Strah nas je paralizirao i ostavio ispred zgrada. Sve što se nakon toga čulo bili su telefonski pozivi zabrinutih prijatelja i članova obitelji, jurnjava vatrogasaca i hitne pomoći te panično bježanje autima po zagrebačkim cestama u potrazi za sigurnim mjestom.

Koje su tipične reakcije i što je „normalno“ nakon ove traume?

Većina nas doživjela je traumu. Neki će je brže zaboraviti i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo, a neki će još danima ili mjesecima u svojoj glavi provjeravati svaki neobičan zvuk koji bi mogao podsjetiti na potres. U redu je ako se još uvijek bojite i ako se osjećate tjeskobno. Nakon ovakvih katastrofa, svi osjećaji su normalni i dajte si vremena da ih procesuirate.

Sasvim je normalno da se bojite vratiti u svoje domove i da se osjećate prilično nesigurno. Normalno je i ako vam stvari još uvijek stoje pokraj vrata spremne za još jedan bijeg i spašavanje žive glave. Normalno je i da vam se plače i da plačete na svaki video kojega vidite na vijestima i društvenim mrežama. Normalno je i da svakih par minuta u svojoj glavi proživljavate scene nedjeljnog jutra, da čujete zvukove koje ste tada čuli i da su osjećaji još uvijek toliko živi da ih ponovno osjetite. Na krizu koronavirusa koja nas je već psihički ranila kao cijelu društvenu zajednicu, potres je ostavio trajan ožiljak.

Čim smo vidjeli slike srušenih zgrada i bolnica, majki s tek rođenom djecom ispred oštećenih rodilišta te herojskih akcija spasilačkih službi nakon ove nemirne katastrofe, shvatili smo što se zapravo dogodilo. No, ono što možda još uvijek ne vidimo ili ne razumijemo su trajni učinci koje potres ili bilo koja druga elementarna nepogoda mogu imati na one koji su ih preživjeli. Psihološki učinci velikih potresa nisu bezazleni i tu nam upravo trebaju psiholozi koji nam mogu pomoći da se nosimo sa štetnim posljedicama i da razumijemo psihološke efekte koje je potres na nas ostavio.

Psihološke posljedice potresa

Tijelo je vjerojatno još uvijek u stanju šoka. Stres kojega je doživio se mora nekako osloboditi. Neke od nas je uhvatilo neobično i nezaustavljivo drhtanje, neki su osjećali povišenu tjelesnu temperaturu još cijeli dan, a neki su još uz to promrzli od hladnoće. Sve to ne bi bilo neobično da nam na strah od potresa nije došao i strah od moguće zaraze koronavirusom. Ispred zgrada su se ubrzo počele skupljati grupe ljudi, a malo tko se u tom trenutku sjetio pandemije i držanja razmaka od 2 metra.

Srećom, većina se sjetila uzeti zaštitne maske pa nam je bar psihički bilo malo lakše da nas nije nitko zarazio. Mnogima je noć nakon potresa teško pala. Malo tko je mogao zaspati, posebno nakon službenih seizmoloških informacija koje upućuju na to da ćemo još danima, tjednima i mjesecima osjećati podrhtavanja jer se zemlja smiruje. Cijelu noć smo širom otvorenih očiju čekali hoće li se opet nešto dogoditi jer sada smo ipak bili malo spremniji, ali samo fizički. Psihički smo već bili toliko izmučeni i još uvijek smo, a trauma koju smo doživjeli je ostavila trajne posljedice na našu psihu.

Hipervigilancija

Stručnjaci za mentalno zdravlje naglašavaju da ljudi koji su preživjeli potres gotovo uvijek osjećaju hipervigilanciju koja se smatra jednim od glavnih simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a), ali se može pojaviti i kod brojnih drugih anksioznih poremećaja. Postajemo preosjetljivi i na najmanju buku. Čak i dodir voljene osobe nas može natjerati da viknemo od straha. To se događa zato što je tijelo u velikoj pripravnosti za još jednu prijetnju našoj sigurnosti zbog čega se možete osjećati „na rubu“.

Kao što se zemlja smiruje od naglog oslobađanja energije uzrokovane potresom, i tijelo se oslobađa od intenzivnog stresa, šoka i nevjerice koje je doživjelo. Osim pretjerane osjetljivosti na sve što čujemo i osjetimo, u glavi razrađujemo plan za bijeg u slučaju pojave nove prijetnje. Hipervigilancija se javlja kao normalan psihološki odgovor na doživljenu traumu i trebala bi s vremenom nestati sama od sebe, ali ako ne nestane, može biti karakteristika nečeg puno ozbiljnijeg – PTSP-a. U tom slučaju je potrebno potražiti stručnu pomoć kako bi se razradila terapija i započelo s liječenjem.

Anksioznost i depresija

Nakon što je nečiji život ugrožen snažnim potresom, tjeskoba i depresija nisu apsolutno nikakva rijetkost. Već smo kolektivno tjeskobni kao zajednica zbog pandemije koronavirusa i globalne karantene kojoj se trenutno ne nazire kraj. Potres je samo pogoršao ionako oštećeno psihičko stanje uzrokovano izolacijom i socijalnim distanciranjem. Zbog toga može doći do pojave umora, gubitka sna, smanjenog interesa za svakodnevne aktivnosti, razdražljivosti, smanjenog apetita i nemogućnosti koncentracije. Ovi simptomi bi trebali nestati nakon nekog vremena, ali ako se pokaže da su trajni, nužno je potražiti stručnu pomoć.

Mentalni zastoj

Prema dosadašnjim iskustvima ljudi koji su proživjeli traumu uzrokovanu prirodnim katastrofama, tipično je da se neprestano iznova proživljava događaj u glavi. Rješavanje ovog neugodnog osjećaja nije jednostavno, ali obično se svodi na uspostavljanje rutine što je prije moguće kako bi se vratio osjećaj normalnosti i sigurnosti. Ono što dodatno otežava Hrvatima koji su preživjeli nedavni potres u ovom trenutku je pandemija koronavirusa koja nam je dala sve samo ne normalnu svakodnevicu.

No, ono što možete napraviti u ovom trenutku kako biste si pomogli je svakako briga za osnovne potrebe koju nikako ne smijemo zanemariti. To znači da morate nastaviti normalno jesti, piti dovoljno tekućine i ostati na toplom. Ako imate potrebu, podijelite svoje emocije s prijateljima i tražite podršku kada god vam zatreba. Pokušajte vrijeme provoditi u ugodnim aktivnostima kao što je slušanje opuštajuće glazbe, gledanje pozitivnih filmova, dopisivanje s prijateljima, igranje društvenih igara itd. Smanjite vrijeme koje provodite u slušanju vijesti i gledanju zastrašujućih slika nakon potresa. Nakon nekog vremena će vam biti lakše prisjetiti se svega što je bilo i zahvaliti za život kojega ste uspjeli sačuvati.

Zemljotresna fobija

Ako se trenutno strašno bojite bilo kakvog podrhtavanja, to je zato što ste se fokusirali na želju za kontrolom mogućnosti drugog potresa. Teško nam je shvatiti da je svaki novi potres nepredvidiv i potpuno izvan naše kontrole. Također moramo biti svjesni da ćemo osjetiti još nekoliko podrhtavanja nakon ovako jakog potresa, a hoće li ona biti jaka, umjerena ili slaba – to nitko ne zna i s time sada moramo živjeti. Moramo biti svjesni da će nas brojni strahovi pratiti u narednim danima. Koliko god vam u ovom trenutku bilo nezamislivo ostati priseban i na najmanji zvuk grmljavine, vjerujte da će i to proći. Vrijeme liječi mnoge rane, a s ožiljcima ćemo se već naučiti nositi kada sve ovo prođe.

Posttraumatski stresni poremećaj

Većina ljudi koja je izravno pogođena snažnim potresima i prirodnim katastrofama pokazuje simptome PTSP-a još neko vrijeme nakon samog događaja. Većina ljudi se oporavi nakon nekog vremena, ali ipak postoji manji broj onih koji će „zaglaviti“ u procesu oporavka i razviti ovu vrstu poremećaja. Simptomi koji prate PTSP su intenzivan strah, nagli flashbackovi i ponovno proživljavanje traume te noćne more. Ovaj poremećaj je najteži i trajni psihološki učinak kojega potres može ostaviti na čovjeka.

Kako si pomoći nakon ove traume?

Hrvati se trenutno suočavaju s dvije velike krize odjednom – koronavirusom i potresom. Prvo si posvijestite da u ovome niste sami i da nas ima još mnogo koji prebiremo osjećaje i pokušavamo doći k sebi. Trudimo si objasniti da će ovo sve proći jer sve jednom prođe, a opet smo svjesni da smo u ovom trenutku u beizlaznoj situaciji. Nemamo gdje pobjeći i nemamo se gdje sakriti jer nigdje nije sigurno.

Svugdje prijeti opasnost, ali opet se trenutno nakon ovog potresa najviše bojimo ostati u onim prostorijama koje su do neki dan bile siguran dom. No, ako još uvijek imate dom, budite neizmjerno zahvalni jer su mnogi naši sugrađani izgubili krov nad glavom i sada se nalaze u još težoj situaciji. Koliko god bilo teško noćima zaspati, pokušavajte! Nemojte podleći posezanju za zastrašujućim informacijama o mogućim potresima u kasnim noćnim satima. Radije si upalite neku umirujuću glazbu, izrecite duboku zahvalu i molitvu za bolje sutra i mislite na nešto pozitivno.

I najvažnije od svega – ne gubite nadu! Izgleda kao da ovaj svijet trenutno nema neku perspektivu i da je zemlja skroz poludjela, ali to samo sada tako izgleda. Ovaj svijet je preživio brojne krize i nedaće, a preživjet će i ovu. Iako biste sada svoje zagrebačke domove najradije zamijenili nekim drugim sigurnijim mjestima, potrudite se prebroditi ovu krizu sa svim onim psihičkim kapacitetima koji su vam preostali. I povijest nas uči da svaka kriza i nevolja uvijek donose nešto dobro, a to je vraćanje istinskim životnim vrijednostima i jačanje zajedništva naroda. Nadajmo se i sada tome te strpljivo i zajednički čekajmo te dugo željene dane – sunčano i toplo proljeće, zdrava i nasmijana lica, duge i snažne zagrljaje te mirne i sigurne domove.

P.S.: Da nam je barem netko prije par mjeseci rekao da će nam jednog dana toliko nedostajati onaj radni ponedjeljak koji nas je do jučer tako nervirao!

• mentalno zdravlje
• potres
• strah

Učitaj više izvora