Nije jednostavno razgovarati o traumatskim iskustvima. Progovaranje o bolnim iskustvima može biti blokirano zbog brojnih kočnica smještenih u psihi. Među njima mogu biti strah od ponižavanja, od osude i okrivljavanja te od ponovnog proživljavanja traume. Trauma je vrlo zbunjujuća i kaotična u mislima i srcu, posebno kada samo tamo i ostaje, bez vanjske podrške i pronalaženja dubljeg smisla kao prirodnog puta prema oporavku.

Pronaći dublji smisao nije lako, ali imamo dobre primjere za to, kao što je primjer Viktora Frankla (osnivač logoterapijskog pravca u psihoterapiji), koji je pronašao dublji smisao patnje koju je osobno proživio boraveći u ratnom logoru. Svojim primjerom pomogao je brojnim ljudima. Izbjegavanje razgovora o traumi, distanciranje od svega što podsjeća na traumatsko iskustvo, uključujući i bilo kakav razgovor o tome, može potaknuti i razvoj simptoma PTSP-a.

Transgeneracijska trauma je kompleksna i zahtijeva rad na sebi,
ali može se prevladati i krenuti dalje.

Zdrav psihički razvoj – vlastito “ja” i odnosi s drugima

Kvalitetni i podržavajući odnosi s drugima preduvjet su dobrog individualnog psihičkog funkcioniranja. Psihički zdrav roditelj može uspostaviti s djetetom zdravu privrženost kako bi i to dijete jednog dana moglo uspostaviti kvalitetne bliske odnose s drugima. Isto tako, psihički zdrav pojedinac temeljna je jedinica psihički zdravog društva, što znači da bez rada na sebi te pronalaženja i shvaćanja vlastitog “ja” teško gradimo i zdrave odnose s drugima.

Doživljaj traume ovisi o osobi, njezinim kapacitetima suočavanja i preživljavanja u tom trenutku te psihološkoj otpornosti. Ako malo bolje pogledamo današnje medije i prelistamo vijesti, traume su prisutne u različitim oblicima – ratna stradavanja, ubojstva, zlostavljanje djece, obiteljsko nasilje, masovne pucnjave u školama, prirodne katastrofe itd.

Trauma nije rijetkost, ali nekad je problem dobiti podršku (a ne osudu!) u društvu koje često automatski traži krivca, a ne zna prakticirati empatiju, kao i dublje razumijevanje traume. Stoga je nužno educirati o ovim temama i pomoći pojedincu da se suoči s traumom kako bismo mogli potaknuti pozitivne promjene u društvu.

Mentalizacija – vidjeti sebe izvana, a druge iznutra

Mentalizacija je proces kojim se uči kako biti svjestan onoga što se događa u vlastitom umu, ali i u umu drugog čovjeka. Vidjeti sebe iz više različitih perspektiva preduvjet je shvaćanja vlastitih osjećaja, a to ujedno znači i bolje shvaćanje drugih i njihovih emocionalnih procesa. Mentalizacija nam pomaže da shvatimo dublji smisao nekog vlastitog ili ponašanja druge osobe.

Upravo nam optimalna mentalizacija omogućuje da shvatimo koliko se tuđa mišljenja i osjećaji mogu razlikovati od naših i da prihvatimo te različitosti, da spoznamo vrijednost rada na sebi i vlastitom kapacitetu za suosjećanje te da dosegnemo zdrav i zreo uvid u vlastitu unutarnju stvarnost koja kreira pogled i na našu vanjsku stvarnost.

Neprorađena trauma utječe direktno na kapacitet za mentalizaciju (doživljaj i obradu emocija i misli), kako na razini osobe koja je doživjela traumu, tako i na razini potomaka! (Darko Marčinko)

Način na koji drugi ljudi reagiraju na tuđu traumu utječe na oporavak. Umjesto okrivljavanja, kritike ili poricanja, važno je naučiti slušati, shvatiti, razumjeti, suosjećati, podržati, pomoći i stvoriti smisao. Ako netko s vama želi podijeliti svoje traumatsko iskustvo, važno je biti strpljiv i pažljivo slušati, ništa ne pretpostavljati i ne inzistirati na detaljima te znati kako upravljati vlastitim emocijama koje mogu nastati uslijed sekundarne traumatizacije (neizravno izlaganje traumi) kako bismo mogli shvatiti i razumjeti drugoga.

Rad na sebi i prevladavanje traume

U svojoj knjizi Transgeneracijska trauma prof. Darko Marčinko ističe:

Traumu obično prati prizvuk negativnih emocija kao što je sram, često i potreba za tajnom, a sve praćeno nedostatkom narativa da se teške stvari imenuju na pravi način.

U tome najviše pomaže psihoterapija, odnosno rad na sebi, pomoću koje tražimo prave riječi da bismo bolje razumjeli zašto se nešto dogodilo i kako je to utjecalo na nas. Također je važno razumjeti procese i faze žalovanja koje se aktiviraju nakon proživljene traume, odnosno jesmo li ih uspjeli proraditi do kraja, koliko su trajale i jesmo li možda u nekima od njih zapeli, zbog čega nam je otežano i razgovarati o traumatskom iskustvu.

Više o procesima žalovanja i opraštanja možete pronaći u drugom članku ciklusa “Žalovanje i opraštanje: Može li se trauma prevladati i oprostiti? Psihijatar Darko Marčinko otkriva što nam čini neprorađena tuga“.

Ako ste vi osoba koja je proživjela traumatsko iskustvo i želite prekinuti teret šutnje koja vas blokira u oporavku, prvo provjerite kakvu podršku trebate – od bliskih osoba, grupe podrške, stručne osobe, psihoterapeuta itd. Neki ljudi se osjećaju bolje ako razgovaraju sa stručnjakom, a neki se najbolje osjećaju u grupi ljudi koji su proživjeli slično iskustvo i koji se mogu staviti u njihove cipele. Nekima je najsigurnije podijeliti svoj teret s osobom od povjerenja za koju vjeruju da će ih znati saslušati i pomoći pronaći najbolje rješenje.

Sljedećih nekoliko savjeta može biti korisno za osobu koja želi podijeliti bol uzrokovanu traumom:

1. shvatiti što se dogodilo – procesuiranje traume znači pronalaženje smisla u zbrci emocija, reakcija i pitanja te pokušaj verbaliziranja teških situacija u razgovoru sa psihoterapeutom, bliskom osobom, grupom podrške ili u pisanju dnevnika (što može biti prvi korak prema otvaranju drugima)
2. provjera stvarnosti – trauma nas često okreće prema samookrivljavanju, mislima o nepravednom svijetu i pojačavanju izolacije od drugih čime se stvaraju pogrešna uvjerenja nastala uslijed brojnih emocija; navedeno može voditi prema autodestrukciji tako da dijeljenje bitnih sadržaja psihe s drugom osobom može promijeniti određene pretpostavke i preispitati uvjerenja koja je trauma stvorila
3. izbjegavanje je trenutna sigurnost, ali ne i rješenje – govoriti o traumi je jako teško, ali neizostavno za proces ozdravljenja, što znači da ne trebate ponovno proživljavati i doslovno prepričavati detalje nego osjetiti i izraziti prirodne emocije koje su se pojavile uslijed i nakon traume, ali tek se u razgovoru sa stručnim, sigurnim i empatičnim sugovornikom osoba uči nositi s traumom i shvaća da se teške emocije mogu proraditi
4. život prije i poslije traume – iako se trauma doima kao definirajuća točka nakon koje više ništa nije isto i koja može snažno nadjačati vaš identitet, vi ste puno više od vaše traume i, iako je snažno utjecala na vas i promijenila mnoge poglede na životne vrijednosti, možete postati pobjednici, a ne žrtve
5. traženje smisla – trauma nas tjera da pogledamo unutar sebe i preispitamo što nam je važno, koja je svrha našeg života i kako bolje cijeniti ono što imamo kako bismo se osnažili i jačali otpornost
6. vjerovanje u procesno rješenje koje uz problemske ima i pozitivne sastavnice – razgovor o traumi ne treba požurivati, nego naučiti prepoznati najbolji tempo kojim možete otvarati dio po dio traumatskog iskustva, korak po korak verbalizirati teške emocije
7. suosjećanje prema sebi – pobrinite se za to da pružite dovoljno suosjećanja, ljubaznosti i podrške samima sebi, da naučite razgovarati sami sa sobom kao što biste razgovarali s nekim koga volite i do koga vam je stalo
8. posttraumatski rast – ako osoba prevlada traumu, onda je moguć nastavak života uz rast i snagu koju ova pobjeda nosi.

Psihoterapijski rad na traumi

Prof. Marčinko u tekstu knjige navodi dvije psihoterapijske razine prevencije prijenosa transgeneracijske traume.

1. Individualna razina – uključuje rad s osobom koja je doživjela traumu, s ciljem da optimalno mentalizira i proradi traumu.
2. Dijadna razina – uključuje rad na odnosu između žrtve traume i njezinog djeteta, kroz poboljšanje zdravih faktora privrženosti i rezilijencije (otpornosti).

Isto tako, navodi kako se psihoterapijski rad bazira na prepoznavanju faktora traume, kako na svjesnoj, tako i na dubljoj, nesvjesnoj razini uz postupno integriranje brojnih procesa koji prate traumu. Sama integracija bitnih dijelova traume u svijest pojedinca, omogućuje bolje razrješenje traume.

*Ciklus članaka o transgeneracijskoj traumi nastao je u suradnji sa psihijatrom i psihoterapeutom Darkom Marčinkom, predstojnikom Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb te redovitim profesorom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Transgeneracijska trauma je naziv nedavno objavljene knjige psihijatra Marčinka i suradnika (pod nakladničkom kućom Medicinska naklada), kao i nedavnog održanog poslijediplomskog tečaja stalnog medicinskog usavršavanja. S ciljem približavanja ove društveno važne teme široj javnosti, portal Kreni Zdravo prenosi najvažnije teme iz područja transgeneracijske traume putem ciklusa članaka kako bi se pružila psihoedukacija za prepoznavanje transgeneracijske traume i traženje pomoći.

Pročitajte i članke:

• Transgeneracijska trauma: Bol koja se prenosi šutnjom! Psihijatar Darko Marčinko otkriva sve o procesu koji nas određuje
• Samosuosjećanje: Nova psihoterapijska tehnika koju su stručnjaci objeručke prihvatili
• Psihološka otpornost: Kako mentalno ojačati? Psihologinja otkriva zaštitne faktore koji čine profil psihološki otpornih ljudi.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Popularan oblik pripreme obroka

Zdravi smoothie za večeru: Nutricionistica donosi pet uravnoteženih recepata

• Zrinka Babić
• 3 min čitanja

• mentalizacija
• prevladavanje traume
• psihoterapijski rad na traumi
• razgovor o traumi
• savjeti
• transgeneracijska trauma