Samosuosjećanje je popularna tema u psihologiji posljednjih godina, a riječ je o ponašanju usmjerenom prema sebi, a koje uključuje osjećanje vlastite boli i patnje, uvažanje i reagiranje na tugu te svijest o vlastitom stanju s namjerom da se pomogne samome sebi.

Suosjećanje je nešto što uglavnom usmjeravamo na druge ljude, a vezano je uz širi psihološki koncept – empatiju. Suosjećati znači proživljavati patnju s drugom osobom, pokušati shvatiti tuđu poziciju i ući u “tuđe cipele” kako bismo mogli biti emocionalna podrška. Međutim, taj mehanizam suosjećanja možemo usmjeriti i prema sebi, a tada govorimo o samosuosjećanju.

Što je samosuosjećanje?

Samosuosjećanje je ustanovila i konceptualizirala dr. Kristin Neff koja je istaknula tri glavne komponente ovog pojma:

• brižnost i ljubaznost prema sebi nasuprot samoosuđivanju – razumijevanje prema samome sebi i pružanje emocionalne podrške (temelji se na shvaćanju vlastite vrijednosti, zbog čega je usko povezano sa samopoštovanjem)
• usredotočena svjesnost ili “mindfulness” nasuprot preopširnom analiziranju – usmjeravanje pažnje na trenutne podražaje u okolini, uvažavanje vlastitih misli i osjećaja te prihvaćanje istih
• zajednička čovječnost nasuprot izoliranom slučaju – promatranje vlastitog iskustva kao dijela šireg ljudskog iskustva (shvaćanje da svatko ima probleme i proživljava patnju na različite načine).

U pandemiji samokritičnosti, straha od neuspjeha i samoosuđivanja teško je pronaći put do razumijevanja samih sebe i prihvaćanja vlastitih slabosti i nesavršenosti. Živjeti u svijetu u kojem se sve nastoji prikazati idealnim nije jednostavno, a samosuosjećanje je definitivno prvi korak u prihvaćanju samih sebe točno onakvima kakvi jesmo.

Kako samosuosjećati?

Mnogi shvaćaju teorijski koncept ovog pojma, ali ih zanima kako to izgleda u praksi. Samosuosjećanje ćemo jednostavnije provesti u djelo ako promatramo kako inače reagiramo kada netko drugi pati i kada mu pružamo suosjećanje. Takav isti pristup bismo trebali znati pružiti samima sebi.

1. Da bismo mogli samosuosjećati, moramo primijetiti da patimo i priznati samima sebi da nam je trenutno iskustvo kroz koje prolazimo teško i bolno. Ako ignoriramo osjećaj patnje, znači da potiskujemo vlastito emocionalno stanje.
2. Samosuosjećanje podrazumijeva osjećaj dirnutosti s vlastitom patnjom što uključuje osjećaje brige, ljubaznosti i topline kako bismo pomogli samima sebi. U tome je jako važno osvijestiti i izraziti vlastite potrebe te znati identificirati i uvažavati emocije i tjelesne promjene koje se pojavljuju. To ujedno znači razumijevanje i ljubaznost zbog trenutnog teškog stanja, proživljenog gubitka, doživljenog neuspjeha ili pogreške, umjesto oštrog osuđivanja i kritike.
3. Samosuosjećanje znači shvaćanje da su patnja, neuspjeh i nesavršenost dio zajedničkog ljudskog iskustva i normalnog životnog procesa. Iskustvo koje proživljavamo nije izolirano, tj. nije nešto što se dogodilo isključivo samo nama jer “svatko ima svoje muke”.

Samosuosjećanje – stručna pomoć

Samosuosjećanje je nova psihoterapijska tehnika koju su brojni stručnjaci objeručke prihvatili i ponudili široj javnosti. Često se primjenjuje tijekom teških i izazovnih životnih razdoblja, a u nastavku članka vam donosimo iskustva onih kojima je samosuosjećanje pomoglo, ali i stručnjakinju koja je ovu psihoterapijsku tehniku odlučila predstaviti i ponuditi drugima.

Josipa Končinski – psihologinja koja provodi samosuosjećanje

Josipa Končinski psihologiju izučava više od 10 godina, a osim što joj je to zanimanje, sretna je što može vidjeti smisao u tome što radi. Voli imati mogućnosti i promatrati stvari “izvan kalupa”, tako da je još tijekom studija volontirala i pohađala dodatne edukacije koje su se bavile pojedinim temama (komunikacija, osobne granice, samosuosjećanje, duhovni razvoj itd.).

Edukaciju o samosuosjećanju je pohađala baš kod dr. Kristin Neff, pionirke u istraživanju ove teme, a Josipa je trenutno u procesu edukacije za tjelesno orijentiranog psihoterapeuta. Ono što joj se najviše svidjelo u praktičnom radu je iskustvena prorada neke teme jer smatra da nije dovoljno samo pročitati i mentalno shvatiti o čemu se radi, nego i iskustveno proživjeti tu temu.

Na putu osobnog razvoja prvo što sam radila je čišćenje svojeg dvorišta jer mi je važno da živim ono što pričam i poučavam. Jedino tako mogu stajati iza onog što govorim i vjerovati da to stvarno radi!
Na Instagramu znam podijeliti dijelove svojeg života i kako u praksi živim ono o čemu pričam. Time ne mislim da smo mi psiholozi posložili sve stvari u životu jer život uvijek donosi promjene i neke od tih promjena te zbace sa sedla. Ali poanta je, ako imaš dobro posložene temelje, puno brže i lakše ćeš se “vratiti u to sedlo”. Upravo to što smo svi samo ljudi, nesavršeni i često puta izgubljeni u svojem unutarnjem neredu nam olakšava da suosjećamo s drugima, ali i sa sobom.

Josipa na svojem Instagram profilu (@psiholog.josipa.koncinski) i na svojoj internetskoj stranici https://josipakoncinski.com/ dijeli zanimljive materijale o samosuosjećanju, a uskoro pokreće i online mentorski program “Pobrini se za sebe” koji obuhvaća praktični i teorijski dio o samosuosjećanju i promjeni odnosa sa samim sobom.

U radu s ljudima često vidim da nisu zadovoljni gdje se trenutno nalaze, ali promjena koju je potrebno napraviti je prevelik zalogaj, odnosno nemaju potrebnu strategiju. Osjećaju da nemaju snage, ni za one prve važne korake da se pomaknu s mjesta na kojem su zapeli. Često u literaturi samopomoći nailaze na nužne promjene navika u kojima imaju problem ustrajati. I što onda? Kako dalje? Kako se nositi sa svime time i sa sobom?

Ista pitanja su mučila i Josipu, pa je kroz osobnu psihoterapiju uočila da je ono što joj je najviše pomagalo da ne odustane od životnih ciljeva upravo bilo – samosuosjećanje. Suosjećanje prema sebi je imala cijeli život, samo to nije znala imenovati. Tek kasnije je shvatila da u stručnoj literaturi to ima svoje ime, a upravo zato smatra da je samosuosjećanje temelj osobnog razvoja koji je potrebno usvojiti da bismo mogli ići dalje.

Međutim, mnogima je još uvijek nepoznat pojam samosuosjećanja, a Josipa ističe da oni koji su i nešto čuli doživljavaju to kao popuštanje i odustajanje. Smatra da su dvije glavne prepreke osobnom razvoju pretjerana samokritičnost i pretjerano samougađanje. 

Samosuosjećanje nije ni jedno od toga. Ono čvrsto stoji na zemlji, svjesno je realnosti, ali ne djeluje iz mržnje i straha, već iz podržavajuće ljubavi prema sebi. Zato osoba koja ima samosuosjećanje uči i iz svojih grašaka. Gleda na njih kao normalan dio do uspjeha.

Najviše joj se javljaju žene u dobi od 20 do 45 godina, tako da s njima radi najviše. U zadnje vrijeme je sve veći odaziv mladih muškaraca na što gleda kao pozitivan trend. Teme s kojima se osobe početno jave su različite, ali ubrzo se većinom svedu na jačanje unutarnjih kapaciteta, usvajanje samosuosjećanja, rad s unutarnjim djetetom i kritičarem, preuzimanje odgovornosti i brigu o vlastitim potrebama, određivanje prioriteta i postavljanje osobnih granica.

Radim individualno savjetovanje te povremeno grupne radionice. Cilj mi je da ljudi budu osnaženi, odnosno da nauče kako se pobrinuti za sebe, kako sa svojim emocijama. Naravno, to ovisi i o trenutnom stanju u kojem se osoba nalazi. Za neke teškoće je potreban rad s terapeutom.
Unatoč sad već razvikanoj “brizi za sebe”, mali broj uistinu zna pravu bit i način pružanja te brige. Kao da više brinemo kako to izgleda na van, nego što stvarno brinemo za sebe. Ne posjedujemo osjećaj sebe, dali smo drugima da nas posjeduju i prema njima se ravnamo. Čak i ta druga krajnost, koja se pokazuje kao egocentričnost, u korijenu je nezadovoljna i nesigurna.

Svjesna je da postoje oni koji se boje psihoterapijskog rada na sebi i suosjeća s njihovim strahom jer smatra da su dijelom i u pravu. Ističe da rad na sebi donosi velike promjene, a nekad nismo spremni pustiti ono gdje se trenutno nalazimo. Promjene su teške, koliko god mi bili svjesni da će nam poslije njih možda ipak biti bolje.

Imamo pravo reći “ne” i osobnom razvoju. I to je naš odabir. Ono što mogu reći je da, unatoč neizvjesnosti i možda nekim gubicima koje sa sobom nosi osobni razvoj, vrijedi. Za neke ljude, koji nisu imali iskustvo ljubavi, taj prvi nalet samosuosjećanja može biti preplavljujuć. Zato uvijek pratim tempo klijenta i radimo onoliko koliko je osoba spremna. Poanta nije da se osoba popravi ili poboljša, već da razvije odnos sa sobom temeljen na ljubavi i podršci. Ne mogu vam dočarati koliko rad sa samosuosjećanjem osnažuje, ali bih voljela da to otkrijete.

Iskustva onih koji su naučili samosuosjećati

Ponekad nije dovoljno čuti preporuke stručnjaka jer smatramo da je njima jednostavnije prihvatiti promjene kada su već “u tom svijetu”. Međutim, da bismo vam što više približili i otkrili svijet samosuosjećanja, donosimo i iskustva onih kojima je to isto bilo nešto novo i nepoznato, ali su se usudili isprobati.

Iskustvo A. A.

Ja sam primjer osobe koja se silno trudi biti dobra kako od drugih ne bih dobila što negativno. Iz tih uvjerenja nastojala sam sve svoje mane slomiti i zakopati negdje duboko u sebi. S vremenom sam se s tim počela mučiti. Bilo je to previše za mene i vapila sam za tim da me netko čuje. Samosuosjećanje mi je pomoglo da shvatim što se dogodilo sa mnom i zašto sam funkcionirala na taj način, a zatim i kako da to promijenim.

Samosuosjećanje mi je pomoglo da dublje upoznam samu sebe, da imam više razumijevanja prema sebi i da se prestanem ubijati u pojam zbog učinjenih pogrešaka, te da ih pretvorim u priliku za učenje. Naučila sam da ne moram nositi tuđe terete na svojim leđima, što je meni bio velik problem. Postala sam odvažnija, tj. spremna stati iza svojeg mišljenja. Također, samosuosjećanje mi je najviše pomoglo da prihvatim sebe takvu kakva jesam, s manama i vrlinama koje me čine jedinstvenom.

Iskustvo K. S.

Sam pojam samosuosjećanja na prvu mi je bio toliko stran, u jednu ruku mogu reći apstraktan, da ga u početku nikako nisam mogla shvatiti. Ali, malo pomalo shvatila sam koliko mi je to samosuosjećanje falilo u životu. Trenutno samosuosjećanje pokušavam primjenjivati u svakodnevnom životu. Namjerno kažem “pokušavam” jer za samosuosjećanje treba vremena da uđe u naš život.

Isto tako, kako sam do sada živjela po prijašnjim uvjerenjima da uvijek moram biti u svemu dobra, da je greška loša stvar, da moram uvijek očekivati samo najbolje od sebe, tako sada pomalo dovodim samosuosjećanje u svoj život. Trenutno si u teškim situacijama dopustim osjećati se loše i prihvatiti to kao dio mene. Dopustim osjećajima da dođu (koliko god da budu loši) prihvatim ih i prihvatim samu sebe u toj situaciji. Nema više kritiziranja, dajem svojem tijelu slobodu osjećanja i izbora šta ono želi u tom trenu (što ti tvoj unutarnji glas govori).

Prvi savjet svima koji se žele više posvetiti sebi i samosuosjećanju je “daj si vremena“. Kako si možda 20 i više godina živio po nekim uvjerenjima, ona ne mogu usred noći nestati ili promijeniti se. Kroz samosuosjećanje uvidiš da se mijenjaš kao osoba. To treba dopustiti, iako izgleda nekad čudno i kao da to nisi ti. I zadnje, nađite stručnu osobu u tom području koja će vas voditi kroz put promjene. Sam čovjek je sklon odustajanju kada izađe iz dotadašnje zone komfora. Stručna osoba će biti tu da s njom prođete izlazak iz zone komfora u drugu, u kojoj će vaše tijelo i um moći shvatiti jedno drugo i gdje će to dovesti do unutarnjeg mira.

Pročitajte i članke:

• Razbijamo “tabu” odlaska psihologu: Evo kakva su iskustva onih koji su se odlučili za psihoterapiju
• Samopoštovanje: Psihologinja otkriva zašto nam toliko nedostaje i kako povećati samopoštovanje
• Kako izaći iz depresije: Psihologinja donosi 10 koraka.

• iskustva
• kako samosuosjećati
• osobni razvoj
• prihvaćanje samoga sebe
• psihoterapija
• samosuosjećanje

Učitaj više izvora