Kada nam se dobar prijatelj, draga osoba, kolega s posla ili susjed, povjeri da su napravili grešku, nešto ili nekoga krivo procijenili ili doživjeli neuspjeh, u tom trenutku po pravilu imamo potrebu ih utješiti i ohrabriti.

Osjećamo empatiju i možemo zamisliti kako bi nama bilo da hodamo u cipelama te osobe.

Suosjećamo s bolom te osobe i dajemo joj riječi podrške:

• “Tada si učinio/la što si i kako si znao/la najbolje…”
• “Ti si pokušao/la sve što je bilo u tvojoj moći… nemaš razloga sebe kriviti za neuspjeh, u pitanju je bila viša sila”
• “To što si doživio/jela je jedan neuspjeh i ne znači da ćeš opet imati lošu vezu/takvo iskustvo/otkaz…”
• “Nema razloga da sada lupaš glavom o zid, nećeš ništa time postići, trebaš gledati naprijed i okrenuti novi list…”

Po pravilu, za svakoga ćemo imati suosjećanja, opravdanje, izgovor te rijeci podrške i pokušavat ćemo “umanjiti” njegovu krivicu. Shvatit ćemo, bodrit ćemo, podržat ćemo, oraspoložit ćemo tu osobu.

No, kada mi doživimo neuspjeh, za same sebe nerijetko imamo samo riječi prijekora i osjećaj prezira i bezvrijednosti:

• “Kako sam glupa, opet sam pogriješila…”
• “Kako sam mogao/la opet nasjesti na X, povjerovati Y, upropastiti Z…”
• “Ja sam najgora supruga/zaposlenik/majka…”
• “Uvijek nešto zabrljam, nisam sposoban, bolje da ne postojim…”
• “Kako sam mogao biti tako naivan/nesmotren/nesposoban…”
• “Opet sam iznevjerio sve/obmanuo/izgubio X/propustio dobru priliku…”

Čini se da za sve druge imamo razumijevanja, opravdanja i suosjećanja, osim za sebe same.

Svi drugi su samo “ljudi”, koji griješe i uče iz svojih grešaka, koji su pokušali ono što je bilo u njihovoj moći, kojima nije dozvolila “viša sila” da nešto postignu, drugi ljudi nisu bili “krivi”, a samo mi smo svemogući i nama se greške i neuspjeh ne mogu oprostiti.

Kada mi sami pogriješimo, ne ostvarimo ono što smo željeli i planirali, ne doživimo uspjeh, onda se prema samima sebi ponašamo onako kako nikada ne bismo prema dobrom prijatelju.

Sami sebe osuđujemo, preziremo, omalovažavamo, prekoravamo i kažnjavamo na ovaj ili onaj način.

I bez obzira koliko se ljudi oko nas trudili da nam daju te riječi podrške (koje i mi dajemo dobrim prijateljima i drugim ljudima do kojih nam je stalo) one ne dopiru do nas jer smo emotivno otupjeli od osjećaja krivnje i želimo ostati u tom stanju, kako bismo se još više “kaznili” za ono što smo krivo napravili.

Samosuosjećanje je prva pomoć za emotivna stanja samoprijezira i samoosuđivanja, koji dugoročno mogu biti uzrok manjku samopouzdanja pa čak i depresiji.

Samosuosjećanje možemo razvijati tako što ćemo si, kada osjetimo da se “bičujemo” riječima i mislima omalovažavanja i samokritike, postaviti pitanje: kako bismo reagirali i što bismo rekli da na našem mjestu sjedi netko od naših bližnjih?

Vjerojatno bismo joj/mu dali emotivnu podršku i riječi potpore.

Istu tu podršku, riječi potpore, opravdanja i ohrabrenja, moramo “dati” i sebi, kada doživimo neuspjeh (bilo na profesionalnom ili privatnom planu).

Nitko nas ne može utješiti, koliko god ljudi oko nas bili dobronamjerni i željeli nam pomoći, ako mi prvo sami sebi ne pružimo ljubav, podršku i suosjećanje.

Trebamo imati na umu da smo samo “ljudi” i da radimo greške te iz istih učimo. Čestitati sebi što smo bili hrabri i pokušali (za razliku od mnogih drugih koji ne čine ništa da bi mijenjali “status quo”).

Pokušati izvući lekciju iz svega i kao pobjednik se nositi s neuspjehom. Da se i nama mogu dogoditi “okolnosti” koje je “donijela” viša sila.

Da to što smo doživjeli jedan neuspjeh ne znači da smo loši i nesposobni i da će nam se neuspjeh ponavljati i u budućnosti. Da mi nismo “svemogući” i da je neuspjeh dio putovanja koje se zove život.

• negativne misli
• neuspjeh
• osuđivanje