Socijalni pritisak može biti tako utjecajan na izbor naših odluka (poput odabira partnera, odluke o sklapanju braka, odabira zanimanja, pa čak i životnog stila, načina odijevanja, prehrambenih navika…) da nas može sputavati u onome što bi nas dugoročno učinilo sretnima i ugurati u kalup zajednice u kojoj živimo tako duboko da na koncu možemo ugušiti našu individualnost i ono što nas čini posebnim ljudskim bićem.

Tako se u odabiru zanimanja osobe nerijetko “uključi” u proces donošenja odluke cijela obitelj (kako uža, tako i šira):

• “Ne živi se od umjetnosti.”
• “Molim? Novinarstvo? Pa da trčiš za informacijama kao pas!”
• “Nećeš nikada naći posao kao novinar/psiholog/biolog…”
• “Y nije zanimanje za ženu, zahtijeva višegodišnje studiranje, volontiranje, radne vikende, noćne smjene… kad ćeš se udati, roditi djecu…?”
• “Medicina je najbolja profesija, znaš kako kažu “Bog, pa doktor”…”

I tako se vodi debata što bi dotična osoba trebala odabrati, bez da se možda uopće uzimaju u obzir njene želje, talenti, sposobnosti, radne navike i disciplina kada je učenje u pitanju.

Osoba može “zaglaviti” na fakultetu koji ne voli, radeći zatim cijeli život posao koji je ne ispunjava (ili koji čak mrzi), žaleći za zanimanjem kojeg nije odabrala, pitajući se “što da sam ipak…”, ili pak rezultat može biti takav da njeni drugačiji talenti i sposobnosti, združeni s malom motivacijom uslijed otpora ka nekom studiju završe neuspjehom i odustajanjem od studija, što može dovesti do velikog razočaranja, gubitka samopouzdanja ili pak depresije.

Pri odabiru partnera, također postoji pritisak okoline.

Ako osoba nema partnera, onda je svi (pa i oni koje iz pristojnosti pozdravi na ulici) pitaju zašto nema partnera, kako to da je sam/a, je li druge spolne orijentacije, je li nesretno zaljubljen/a u nekoga tko nije u nju, je li se s nekim (“zauzetim”) potajno viđa ili pak počnu predlagati nekoga za koga oni misle da bi bio dobar “par” za tu osobu (ugovaraju “blind date”) ili idu do te mjere da komentiraju kako za zdravlje te osobe nije dobro što je sama u “tim” godinama.

Neudane prijateljice često znaju “odgovarati” onu koja razmišlja o braku, jer joj “nije još vrijeme” ili pak ako su sve udane, onda predlažu onoj koja nije da se “što prije” uda dok joj nije “otkucao biološki sat” ili prošlo “vrijeme za udaju”, kako ne bi ostarjela sama u društvu mačaka.

Isto vrijedi i za muškarce, koji su prešli “tridesetu” (one u četrdesetima društvo je već i “otpisalo” kao pijance, samce, čudake…).

Ako se pak osoba zaljubi u nekoga tko nije slika i prilika prosječenog dečka/djevojke u njihovom mjestu (stranac, stariji ili mlađi partner, osoba koja je razvedena, udovac/ica ili ima dijete, koja ne jede “isto”, osoba koja je punija ili se bavi body buildingom, ima piercinge, tetovažu, “čudnu” frizuru i stil odijevanja…) onda se ista nerijetko mora suočiti s nagovaranjima da partnera ostavi, zlobnim tračevima, zajedljivim komentarima…

Da ne spominjemo reakcije okoline ako se osoba iz bilo kojeg razloga odluči živjeti s partnerom, nekonvencionalnim životnim stilom (bez sklapanja braka ili u braku s odlukom da nemaju djece).

Osoba se ne može “s mirom” odlučiti niti da promijeni prehrambene navike, jer je u našim krajevima i to “šokantna” i “čudna” pojava.

Ako je osoba vegetarijanac, na sirovoj prehrani, na dijeti bez glutena ili nešto treće, ljudi ju počnu prvo odgovarati na sve moguće načine:

• “Umrijet ćeš bez mesa!”
• “Ne kuhaš hranu?! Pa ne bi se zvalo “kuhanje” tako da se ne koristi vatra, kužiš?!”
• “Ne jedeš kruh! ?! Čuj to, kako možeš jesti bez kruha?”

… I nagovarati je da ipak pojede malo mesa, kruha, kuhane hrane, a onda počnu kružiti razne glasine o razlozima osobe zašto se na to odlučila.

Ako se osoba bavi nekom aktivnošću za samorazvoj, koja potječe iz neke druge kulture i bazirana je na drugačijoj filozofiji življenja, poput yoge, thai-chija, reikija… onda za tu osobu nerijetko počnu kružiti glasine kako se pridružila nekom kultu ili sekti te kako su joj ONI isprali mozak.

Neki se čak plaše i nastaviti družiti s tom osobom, jer se pribojavaju da ih ista neće “vrbovati” kao nove članove u tu sektu!?

Ako se osoba odluči za nekonvencionalan posao (poput rada od kuće ili on-line posla) u našim krajevima ljudi ovakvu vrstu zanimanja ne smatraju “poslom”. Ako niste izašli iz doma ujutro i vratili se nakon osam sati, pet dana zaredom u tjednu, u našim krajevima se ne smatra da imate posao!

Ljudi nastavljaju pitati osobu ima li nešto “konkretno” po pitanju posla i kad će naći “pravi” posao (bez obzira na to što ona možda na ovaj način zarađuje sasvim dovoljno novaca i bavi se poslom koji je ispunjava).

Da ne spominjemo da se ako radite doma, bilo tko i bilo kada osjeća slobodnim doći nenajavljen, jer smatra da ste slobodni i uvijek na raspolaganju jer “nemate” radno vrijeme!

Vrlo je lako upasti u zamku da budemo “zavedeni” željama i nagovaranjima drugih ljudi, koji misle da znaju što je to najbolja odluka, posao, partner ili životni stil za nas (posebno ako je riječ o dragim ljudima čije nam je mišljenje važno), no oni ne razmišljaju poput nas, niti znaju što bi to nas uistinu učinilo sretnima (kao što mi ne možemo znati isto za njih).

Nerijetko ljudi svjesno ili nesvjesno nastoje utjecati na odluke bliskih ljudi kako bi za sebe ostvarili neku vrstu koristi:

• Roditelji mogu vršiti veliki pritisak na dijete da odabere neku profesiju kojom se oni nisu mogli baviti, a željeli su cijeli život, pa žele te snove projicirati na svoje dijete.
• Ljubomoran suprug može odgovoriti suprugu da prihvati ponudu za posao iz skrivenog razloga, odnosno zato što se pribojava da će je zavesti šef ili netko od kolega.
• Ljubomorna supruga može odgovarati supruga da upiše neku vrstu edukacije jer se tajno pribojava da će on “pasti” na šarm mladih i atraktivnih studentica.
• Nesiguran suprug/dečko u sebe i svoje kvalitete može sabotirati profesionalni uspjeh svoje supruge/djevojke u strahu da će ga ona ostaviti ili ga neće poštovati ako bude zarađivala više novaca od njega.
• Obitelj može nagovarati osobu da odabere medicinsku profesiju kako bi danas-sutra imali “riješeno” pitanje zdravstvene njege.

I primjera je bezbroj…

Upitati za savjet nije znak slabosti i poželjno je čuti mišljenje druge osobe iz drugog ugla (posebno ako tu osobu poštujemo i stalo nam je do nje), no rijetkost je imati u svom životu osobu koja će nam dati objektivan savjet, koja nas može u potpunosti razumjeti te uistinu želi samo najbolje za nas (čak i ako to znači da bi ona morala nešto izgubiti ili žrtvovati pri tome).

Pri donošenju odluka mudro je posavjetovati se s neutralnim stručnjakom koji će nam dati objektivno mišljenje (životnim trenerom, savjetnikom u struci koja je za nas relevantna…), uzeti u obzir savjet samo one osobe kojoj uistinu možemo vjerovati, slušati svoju intuiciju, ići za svojim snovima i putem naše sreće, pri tome sljedeći etička načela, svoj “moralni kompas” i zakonske regulative države u kojoj živimo.

Što vrijedi ako ćemo biti “dio mase” i slijepo pratiti konvencije naše sredine (da ne bismo bili meta ogovaranja našim susjedima) ako ćemo kao cijenu morati platiti da budemo s partnerom koji nam ne odgovara, u toksičnoj vezi, samo zato što drugi ljudi smatraju da je on/a dobra “prilika” za nas ili da ne bismo bili sami ili ne budemo s onim s kim smo uistinu sretni jer ga/ju naši prijatelji/roditelji/susjedi “ne odobravaju”, imamo narušeno zdravlje (jer jedemo hranu koja nam ne odgovara kako se ne bismo “isticali” iz mase), prestanemo se baviti nekom tehnikom za samorazvoj koja bi nas mogla učiniti boljom osobom i pozitivno utjecati na kvalitetu našega života ili četiri desetljeća našega života obavljamo posao koji mrzimo ili nas ne ispunjava?

• neuspjeh
• poslovni uspjeh
• prijateljstvo
• pritisak okoline