Mjesec svjesnosti o celijakiji

“Smatraju to pomodarstvom, kao držanje dijete ili novi prehrambeni trend!”: Oboljeli od celijakije opisuju kako izgleda život s ovom autoimunom bolešću

Budite prvi i komentirajte!
18 min čitanja

Tomislav Stanić

Celijakija je autoimuna bolest koju uzrokuje intolerancija na gluten. Ljudi koji se bore s ovom bolešću imaju poseban plan prehrane kojeg se pridržavaju, što može biti pravi izazov – posebno ako često jedete izvan kuće.

Ova bolest može oštetiti crijeva i jedna je od najčešćih bolesti probavnog sustava. Više o celijakiji možete pročitati u članku “Kako otkriti celijakiju? Ova se bolest skriva iza raznih simptoma, a testiranje uključuje dvije metode koje će potvrditi dijagnozu“.

Kako biste dobili najbolji dojam o tome kako izgleda ova bolest te s kojim se izazovima susreću oboljeli, za naš portal svoja su iskustva podijelile četiri osobe koje su ujedno i članice Udruge CeliVita – učenica Meri Pašić, studentica Lea Nađ, Andreja Čakija, dr. med. vet., i Ana Knezović, majka dvoje oboljele djece.

Meri Pašić (15): “Najveći izazov je objašnjavanje drugima što je celijakija.”

Učenica Meri Pašić (15 godina) dijagnozu je dobila prije dvije godine, kada je imala jake bolove u trbuhu uz povraćanje i proljev, zbog čega je provela noć na hitnoj Klaićevoj gdje su krenuli s osnovnim pretragama, a celijakija joj je ubrzo nakon toga potvrđena na gastroskopiji.

Meri tvrdi da su promjene u prehrani za nju bile jako drastične:

Doma su morali organizirati kuhinju da ne bi došlo do kontaminacije, a kasnije su se svi odlučili na bezglutensku prehranu jer je tako lakše svima. Morala sam naučiti sve o celijakiji, naučiti informirati se o proizvodima, čitanju etiketa, što mogu kupiti i pojesti kad sam sa školom na izletu i sl. Učlanili smo se u udrugu CeliVita preko koje dobivamo sve potrebne informacije i edukacije.

Meri smatra da joj najviše nedostaje pojesti nešto “na brzinu”, a ne voditi računa o tome smije li jesti određenu hranu.

Kao svoj najveći izazov u borbi s ovom bolešću navodi objašnjavanje drugima što je celijakija. Na to Meri dodaje i svoje iskustvo s dostavom hrane:

Prilikom pokušaja naručivanja dostave hrane susrećem se s onim “Mi nemamo odvojenu kuhinju, sve se drži i kuha na istom mjestu.” , ali ipak se oglašavaju kao bezglutenski restoran. Frustrirajuće je.

“Ne mogu otići s društvom na pizzu!”

Meri smatra da je celijakija prilično utjecala na njezin društveni život:

Ne mogu otići s društvom na pizzu ili na rođendane ako se slavi negdje vani. Taj dio preskačem ili moram
nositi svoje i još obavijestiti ugostitelja da ću zbog bolesti imati svoju hranu. Kada idem na izlet sa školom moram obavijestiti agencije i profesore da nosim svoju hranu. Ne mogu s roditeljima vikendom na ručak ili neki događaj ili proslavu jer uvijek moram misliti na hranu, a to zna biti naporno pa neki put ni ne odem.

Meri dodaje kako pravih restorana koji imaju uvjete za striktnu gluten free prehranu u pravilu u Zagrebu nema. Kada je riječ o izboru hrane koju smije jesti, Meri je dodala:

Zapravo je najgore što svi misle da celijakičari moraju jesti nekakvu posebnu hranu, a možemo zapravo jesti sve, samo sa svojim brašnom i začinima bez glutena te paziti da nije kontaminirano česticama glutenske hrane.

Za Meri ne postoji najbolja hrana koja ne sadrži gluten – može jesti sve osim namirnica koje sadrže pšenicu, ječam, raž, pa čak i zob:

Volim kad mama napravi bezglutensku pizzu jer to ne jedem često. Ili kolač. Inače sve jedem.

Lea Nađ (22): “Celijakija je ušla u moj život s nepunih 17 godina!”

Studentica Lea Nađ (22 godine) je u studenom 2017. godine počela imati ozbiljnih zdravstvenih problema, zbog kojih je 6. prosinca iste godine završila u osječkom KBC-u:

Bila sam primljena na Pedijatriju na odjel gastroenterologije, gdje su mi nekoliko dana nakon obavljene gastroskopije i kolonoskopije dijagnosticirali kroničnu upalnu bolest crijeva, odnosno ulcerozni kolitis. Nedugo nakon toga, nakon što su pristigli i ostali nalazi, utvrdili su mi povišena antitijela u krvi, odnosno moguću celijakiju. Godine 2018. u ožujku dobila sam dijagnozu celijakije, što je značilo početak nečeg sasvim novog. Tako je celijakija ušla u moj život s nepunih 17 godina.

Ne treba posebno isticati da su promjene u načinu života i prehrani drastične te da dolaze nove navike na koje se mnogi teško prilagođavaju:

Tada sam bila mlada djevojka u razvoju i dotad sam imala “normalnu” prehranu, a pod tim mislim da mi nijedna vrsta hrane nije smetala niti sam imala ikakve reakcije na pojedine namirnice. Tako da je prelazak na bezglutensku prehranu bio za mene jedan veliki šok. Iako se možda ne čini kao nešto zbog čega bi se čovjek trebao brinuti, ipak je to jedna druga priča kada dođete u trgovinu i vidite da ste ograničeni na onu hranu koja se nalazi jedva u četiri reda. Osim što je to bio jedan meni, težak period u životu, bio je i mojoj obitelji. Promjene koje su uslijedile nakon dijagnoze bile su da se iz kuhinje izbaci većina kuhinjskih elemenata od drveta, plastične posude, a bizarnost svega toga je i što smo morali promijeniti čak i pećnicu. Takva promjena uvelike se odrazila na moje psihičko stanje, kao i na psihičko stanje mojih roditelja, kojima je tada u glavi bila samo želja da ja budem dobro. Osjećala sam se da sam počela živjeti novi život i da je on zahtijevao puno više nego onaj do moje 16. godine.

“Nedostaje mi biti neograničena u odabiru hrane i nedostaje mi osjećaj sigurnosti!”

Hrana koja sadrži gluten veliki je dio prehrane mnogih, a većina namirnica ukusno je gotovo svima. Nađ je rekla:

Nedostaje mi biti neograničena u odabiru hrane i nedostaje mi osjećaj sigurnosti. Osjećaj sigurnosti da, kada izađem u grad u restoran na večeru i/ili piće, mogu biti potpuno sigurna da je ono što želim popiti i/ili pojesti 100 % sigurno za mene. No, nažalost, tog osjećaja više nema.

Nađ je istaknula da je novi način prehrane postao navika te da je zaboravila okus hrane koju je nekad voljela. Dodala je:

A voljela sam zaista svu hranu i u svemu sam uživala. Voljela sam pojesti i kockicu Milka čokolade, i jedan keks Domaćice, pojesti juhu iz vrećice, napraviti si gotovi umak s tjesteninom i sl. Koliko god i nezdravo bilo, opet je nešto tada i značilo. Napomenula bih, naravno, da se stanje otkako sam dobila dijagnozu do danas promijenilo u izboru proizvoda te da ih sada ima malo više nego što ih je bilo prije. Također, mnogi proizvodi nose deklaraciju da su sigurni, odnosno da su bez glutena.

Nađ tvrdi da joj je najveći izazov bio uskladiti životni stil sa životnim standardom općenito:

Kada se dogodi takva nekakva promjena gdje vam se život okrene za 180°, najteže će biti uskladiti to sa životom kakav je tamo gdje živiš. Prvi odlazak u trgovinu bio je razočaravajući. Mama i ja smo stajale ispred odjeljka s bezglutenskim proizvodima na čijim policama nije bilo ni 1 % onoga na što sam prethodno navikla. Nakon takvog razočaravajućeg iskustva nije nam preostalo ništa drugo nego da prionemo u istraživanje najsigurnijih alternativa, ujedno i najzdravijih.

Nađ je istaknula kako im je uvelike u tome pomogla i sama Udruga CeliVita za koju su saznale još kada je bila u KBC-u. Osim prehrane, koja joj je bila jedan od većih izazova, Nađ smatra da joj je jednako velik bio izazov i društveni život nakon dijagnoze, ali i životni putevi na koje je tada stizala – maturalac, završetak srednje škole, upis na fakultet i odlazak iz rodnog mjesta.

“Vječito sam se osjećala kao teret drugima.”

Celijakija joj je promijenila pogled na život i na svijet. Tvrdi da ju je učinila jačom i samostalnijom nego što je ikada bila te boljom i svjesnijom osobom:

Sve to se odrazilo i na moj društveni život. Iako društvena i ekstrovertna osoba, tada sam ponekad izbjegavala druženja koja su uključivala hranu ili pak iznenadne izlete na kojima bih morala biti cijeli dan (a prije toga bih si morala napraviti nešto za pojesti jer vjerojatno ne bih imala što). Iako sam uvijek imala razumne i svjesne prijatelje koji bi mi ponekad znali i ispeći nešto što ja smijem, prilagoditi mi se samo da se možemo družiti, opet sam ja bila ta koju je cijelo vrijeme pratio osjećaj tereta prema drugima. Vječito sam se osjećala kao teret drugima i nisam htjela da dobiju dojam da sam prezahtjevna ili komplicirana. Iako sam bila svjesna, donekle i stabilna u svemu tome, opet nisam mogla izbjeći taj osjećaj, a ponekad i dan danas se tako osjećam. On je tu i ne odlazi.

Tvrdi da je upoznala puno ljudi iz Udruge CeliVita i one koji se bore s istim problemima i nedoumicama, a uz to tvrdi da joj je to donijelo i priliku da se osamostali, da nauči kuhati, da se brine o sebi te da jede zdravo i umjereno.

Mali izbor hrane bez glutena u studentskim menzama

Nađ je rekla da joj je iskustvo u restoranima bilo komplicirano jer sve što bi mogla pojesti izvan kuće vjerojatno ima veliki rizik od kontaminacije glutenskim proizvodima. Primjerice, kada je upisala fakultet, u studentskoj menzi je uvijek pitala imaju li nešto bez glutena, na što bi joj oni odgovorili: “A što je to?”. Nakon toga bi joj ponudili tjesteninu ili pohano meso.

Za Nađ je najbolja hrana koja ne sadrži gluten definitivno voće, povrće, (neko) meso i mliječni proizvodi.

Andreja Čakija: “Živjeti s celijakijom ne znači da se morate odreći ukusnih obroka!”

Andreja Čakija, dr. med. vet., dijagnozu celijakije dobila je prije dvije godine, sa 46 godina. Otkrila ju je sasvim slučajno, iako je godinama tražila liječničku pomoć zbog simptoma s kojima se cijeli život susretala, ne znajući da je uzrok simptomima celijakija:

Prilikom slučajnog razgovora s dermatologinjom, koja me uputila na laboratorijsku pretragu krvi (test na protutijela), nakon čega sam napravila biopsiju sluznice tankog crijeva, potvrđena mi je dijagnoza, s obzirom na to da sam oboljela od kožne manifestacije celijakije (herpetiformni dermatitis ili Duhringova bolest) koja pogađa oko jedne osobe na 3.300 ljudi.

Čakija navodi da je imala simptome kao što su osip koji se najčešće pojavljuje na laktovima, koljenima, ramenima i licu, crvene, podignute mrlje, često s mjehurićima (koji pucaju kod češanja) te jak svrbež, peckanje i osjećaj bockanja.

Čakija je rekla:

Pretpostavljam da nikome nije ugodna spoznaja da bolujete od bolesti koja je doživotna i neizlječiva i da se morate ostatak života pridržavati stroge i doživotne prehrane bez glutena. Potrebni su velika samosvijest i samopouzdanje za suočavanje s dijagnozom i njezino prihvaćanje, a potom objašnjavanje svojoj užoj i široj obitelji, kolegama na poslu i prijateljima kako morate mijenjati način prehrane i objasniti što je to uopće celijakija.

“Promjene u prehrani za mene nisu bile velike.”

Čakija tvrdi da se u početku sve činilo komplicirano, izmjenjivali su se osjećaji ljutnje, frustriranosti i izgubljenosti, no dodala je sljedeće:

Promjene u prehrani za mene nisu bile velike, s obzirom na to da sam i prije postavljene dijagnoze većinom sama pripremala hranu za posao, obitelj i prijatelje. Uz veliku podršku, prije svega članova obitelji i bliskih prijatelja, mogu reći da mi se način života i nije drastično promijenio.

Čakija smatra da joj je najveći izazov bilo postavljanje same dijagnoze. Istaknula je:

Dugi niz godina tražila sam liječniku pomoć, ali nitko od liječnika mi nije znao reći gdje je problem. Studirala sam na Veterinarskom fakultetu pa mi je rečeno da sam vjerojatno alergična na životinjsku dlaku, a kasnije su vidljive promjene na tijelu/koži (osip, crvenilo i svrbež) obrazlagane stresom. Počeli su veliki problemi i sa željezom u krvi, anemijom. Prema uputi liječnika uzimala sam pripravke željeza pa sve do primanja infuzija željeza u dnevnoj bolnici. Vrlo brzo nakon postavljenje dijagnoze počela sam se raspitivati o samoj bolesti – uzrocima nastanka, simptomima, liječenju te prehrani i udrugama.

Vrlo brzo se učlanila u Udrugu CeliVita gdje je dobila veliku podršku i niz “početnih” savjeta, preporuka i informacija o njezinim pravima, kako bi što lakše počela s pripremom bezglutenskih obroka.

Čakija je rekla da celijakija nije puno utjecala na njezinu karijeru, ali je utjecala na njezin društveni život:

Što se tiče društvenog života, problem je to što imam velik broj prijatelja s kojima se družim i s kojima sam uvijek s oduševljenjem pripremala hranu. Sada mi je to veći izazov zbog kontaminacije hrane s glutenom. Jedina dobra stvar je u tome da vidite tko su vam pravi prijatelji i tko vas bezuvjetno podržava i razumije. Problem je i konzumiranje hrane izvan doma, u restoranima.

Čakija tvrdi da nije lako naći restoran koji poslužuje samo bezglutensku hranu i jesti “opušteno” izvan kuće te uvijek na put nosi dodatnu torbu hrane sa sobom u slučaju da ne nađe ništa bezglutensko za pojesti:

Iskreno, taj dio je meni osobno možda i najteže pao otkad sam saznala za dijagnozu. Dodala bih i iscrpljujuće objašnjavanje kada ste u nekom restoranu da imate celijakiju i što vam je prihvatljivo za jesti. Smatram da bi jedan grad poput Zagreba trebao imati puno veći broj restorana koji pripremaju obroke bez glutena i mislim da bi bilo korisno educirati djelatnike restorana o celijakiji i načinima spremanja bezglutenskih jela.

Iako mnogi pretpostavljaju da se osobe s celijakijom moraju odreći gotovo svake vrste hrane, Čakija tvrdi:

Živjeti s celijakijom ne znači da se morate odreći ukusnih obroka kao što su tjestenina, palačinke, fritule, krafne i kruh. Namjerno sam izdvojila navedenu hranu jer smatram da, kada se pripremi na pravilan način, uz malo mašte i želje za eksperimentiranjem u kuhinji, bezglutenska prehrana može biti raznovrsna, usudila bih se reći i bolja u odnosu na hranu pripremljenu s brašnom koje sadrži gluten.

Čakija uvijek nastoji gledati u svemu nešto pozitivno, pa tako i dijagnozu celijakije prigrliti pod svoje. Pozitivno je naravno to što sada konačno zna zbog čega je od djetinjstva imala tegobe s promjenama na koži i čestim anemijama.

Uz sve to ima osjećaj da joj se kvaliteta prehrane poboljšala u odnosu na ranije.

Čakija je rekla:

Također, zbog dijagnoze, kroz Udrugu CeliVita i društvene mreže, upoznala sam puno novih i zanimljivih ljudi koji imaju istu dijagnozu. Imate osjećaj da niste sami. U obitelji su me oduvijek zvali “čistunkom”, a sada imam i dobar razlog za češće čišćenje kuhinje kako ne bi došlo do kontaminacije glutenom.

Ana Knezović (majka dvoje oboljele djece): “Moja Lucija kaže: “Pa celijakija je zdrava bolest!””

Ana Knezović majka je dvoje djece oboljele od celijakije – Ivana i Lucije (pet i sedam godina). Ivanu je celijakija dijagnosticirana kada je imao tri godine, a gastroenterološku obradu napravili su jer je Ivan slabije dobivao na tjelesnoj masi, bez ikakvih probavnih smetnji. Tada je na temelju laboratorijskih nalaza (antitijela + HLA tipizacija) bilo jasno da Ivan ispunjava kriterije za postavljanje dijagnoze celijakije:

I sama sam liječnica i u tom trenutku saznanja mi je u neku ruku laknulo jer sam pomislila da konačno znamo zašto Ivan slabije napreduje “kilažom”, a isto tako sam mislila da celijakija i nije neki bauk pa mu “samo trebamo isključiti gluten iz prehrane”.

No, već nakon prvih razgovora s gastroenterologinjom i pomnijeg čitanja literature Knezović je shvatila da je izostavljanje glutena iz prehrane gotovo nemoguća misija ako u domaćinstvu istovremeno konzumirate hranu s glutenom:

Tako da smo se vrlo brzo pokrenuli, promijenili posuđe, temeljito očistili pećnicu, promijenili filtere na kuhinjskoj napi, prebrisali sve police u kuhinji i smočnici te izbacili svu hranu s glutenom i otada je cijela obitelj kod kuće na prehrani bez glutena. Osim hrane, počeli smo kupovati plastelin bez glutena i paste za zube bez glutena jer mala djeca sve stavljaju u usta.

Knezović je dodala da joj je prvi osjećaj u svemu tome bio tuga, znajući da će to biti doživotna dijagnoza njezinog djeteta. Iako je terapija zapravo samo korekcija prehrane, bez lijekova, Knezović je razmišljala o tome da će ga to pratiti tijekom cijelog života, pa čak i izvan roditeljske kuće:

No, kako smo suprug i ja i ranije dosta pazili na prehranu, cijela ova promjena nam i nije bila veliki problem u kući. U početku sam znala ispeći i po 3 – 4 kruha dnevno dok ne bi ispao dobar, a sad mi je sve s bezglutenskim brašnom izazov – kolači ispadaju odlično, i bolje nego s običnim brašnom, a djeca se vesele svaki drugi dan kada miriši iz pećnice.

Osim Ivana, u obitelji Knezović su još dvije djevojčice koje su bez problema prihvatile nova pravila u kuhinji s tim da su one i dalje izvan kuće nastavile jesti hranu s glutenom. Kada jedan član obitelji ima celijakiju, potrebno je testirati i ostale u obitelji te su tako za nekih osam mjeseci saznali da i starija kćer, Lucija (tada u dobi od šest godina) također ima celijakiju (koja je dijagnosticirana na temelju laboratorijskih nalaza i biopsije učinjene prilikom gastroskopije):

Naravno da nam nije bilo svejedno, ali suočavanje s njezinom dijagnozom nam je puno lakše palo. Ivan i Lucija su tada u vrtiću dobivali posebno pripravljene obroke zapakirane u zasebne posude te su im laboratorijski nalazi kojima se prati pridržavanje bezglutenske dijete uredni.

Otkad u obitelji imaju dva člana s celijakijom, iznimno rijetko jedu u restoranima. Knezović kaže da im je nezgodno na moru ili nekom drugom putovanju kada djeci ne mogu tek tako kupiti sladoled, kokice, pomfrit i sl.

Moram priznati da su tu Lucija i Ivan jako disciplinirani i ne sjećam se situacije u kojoj su inzistirali na nečemu, a s njima je u paketu i najmlađa seka Ema koja nema celijakiju. Uvijek u torbi ponesem neki slatkiš, voće, nešto što mogu odmah izvaditi kada požele grickati u takvim situacijama. Znala sam nekada ponijeti i narezani kruh i čokoladni namaz u torbi, ili ispeći kokice netom prije izlaska iz kuće pa ih ponijeti sa sobom. Kada djeca idu na rođendanske proslave, uvijek se kod slavljenika raspituje što će biti djeci ponuđeno za jelo pa pakiram bezglutenske inačice pizze, grickalica ili muffina.

Velika podrška škole i bližnjih

Knezović objašnjava kako im je velika olakotna okolnost što u blizini Osijeka imaju klasični fast food restoran koji ima cijelu ponudu hrane isključivo bez glutena (jer vlasnica ima celijakiju) tako da dostavljaju doručak u školu, a i često naručuju dostavu. Knezović pohvaljuje i odgajateljice iz vrtića i učiteljicu iz škole, pa i djecu s kojima njezina djeca pohađaju vrtić/školu jer imaju jako puno razumijevanja.

Na Dane kruha tete u vrtiću na svoju inicijativu sa svojom djecom mijese s bezglutenskim brašnom, a u školi su se dogovorili da na taj dan Lucija donese bezglutenske muffine za cijeli razred. I odgajateljice u vrtiću i učiteljica su se svojevoljno dodatno educirale, čitale i slušale o celijakiji nakon što su saznale da u svojoj skupini imaju dijete s celijakijom.

Također, njihova rodbina i prijatelji ozbiljno shvaćaju zdravstveno stanje njihove djece i uvijek se trude unaprijed pitati, pripremiti za druženje kako im djeca ne bi ostala zakinuta. Knezović je ugodno iznenađena takvim pristupom jer pomodarstvo oko bezglutenske prehrane dovodi do neozbiljnog shvaćanja onih koji zaista boluju od celijakije i moraju jesti bezglutensku prehranu.

Izbor na kontinentu u Hrvatskoj kudikamo veći nego na obali

Knezović je dodala:

Danas gotovo u svakoj trgovini ima nešto od deklarirane hrane bez glutena, iako, naravno, želimo da je bude i više, da nismo ograničeni na 2 – 3 namirnice i primjećujem da je izbor na kontinentu u Hrvatskoj kudikamo veći nego na obali. Zato se “naoružamo” kad idemo na ljetovanje. Osim hrane, na put uvijek nosim i već pripremljeni pribor za jelo, posudu za kuhanje, jednokratne tanjure, stolnjak i na taj način sam sigurna da ću djeci pripremiti adekvatan obrok. Da, i u hotelu smo jednom prilikom iznajmili sobu s malom kuhinjom te je u kofer, uz odjeću, išlo i posuđe. Ponuda bezglutenskih jela u hotelima je mala i odrasli će se još nekako i snaći, ali za djecu još uvijek nisu prikladni smještaj.

Knezović smatra da je celijakija promijenila mnogo toga u njihovoj obitelji te dodala:

Ne bih rekla da su promjene bile nagore, nego na drugačije, manje opuštene jer iziskuju bolju organizaciju, ali možda i zdravije – zato moja Lucija kaže: “Pa celijakija je zdrava bolest!”.

Zablude o celijakiji – “Ne shvaćaju nas ozbiljno!”

Nađ tvrdi da je to je jedna vrlo bitna tema o kojoj se jako puno govori, a zapravo malo razmišlja.

Smatra da je najgore nepoštovanje i nerazumijevanje prema osobama oboljelih od celijakije.

Nađ je dodala:

Nas naša bolest ne treba definirati, ali nas ne treba ni omalovažiti. Uvijek se odvija debata kako je to izmišljena bolest i da mi izmišljamo samo da bismo drugima nametnuli svoju verziju “boljeg života”. Nitko od njih zapravo ne zna što se događa “iza pozornice”. Koliko smo puta ležali u krevetu jer nemamo ni snage ni volje jer smo možda taj dan slučajno pojeli nešto što ne bismo trebali, a ono nas je prikovalo za krevet i ne dopušta nam da se pokrenemo.

Isto tako, smatra Nađ, postoje zablude da je takva prehrana zdrava za sve i da bi se svi trebali početi tako hraniti:

Takva prehrana je zdrava samo za nas koji je trebamo, a ne za one koji bez nje mogu. Smatram da nikad nećemo biti shvaćeni dok takva mišljenja i ideje “kruže” u društvu. Uvijek ćemo biti čudni, komplicirani i “ludi”.

Čakija smatra da sveukupna javnost ne shvaća oboljele od celijakije i koliko je bitno pridržavati se bezglutenske prehrane:

Većina ljudi vas ne shvaća ozbiljno kad im kažete da ne smijete jesti gluten, smatraju to pomodarstvom, kao držanje dijete ili “novi prehrambeni trend”. Potrebno je puno strpljenja da biste nekom uopće objasnili što je to celijakija. Iako se s godinama svjesnost o celijakiji povećava, smatram da treba još dosta raditi na podizanju svijesti/edukaciji oboljelih, roditelja djece s celijakijom, vrtića, škola, restorana i zdravstvenih djelatnika. Napominjem da Udruga CeliVita ustupa odlične internetske alate za učenje o celijakiji.

Pašić je rekla:

Ljudi najčešće misle da mogu samo tako zabrazditi, pojesti nešto i da mi neće biti ništa. A ne mogu. Uglavnom ih ne zanima, nije im interesantna tema. Ni u osnovnim školama nisu osjetljivi na tu temu niti imaju posebnu prehranu za pojedinu djecu. Možda rijetko koja škola u Hrvatskoj.

Poruka oboljelima od celijakije

Nađ je poručila da se oboljeli ne trebaju bojati dijagnoze i da se ne trebaju bojati tražiti ono što zaslužuju i trebaju:

Celijakija vam može biti draga prijateljica ako tako poželite, ali nipošto ne dajte da vas preuzme i da vas definira kao osobu. Prvi korak do prihvaćanja je prihvaćanje samog sebe i definiranje sebe, a ne onog što vi imate. Dakle, živite zdravo i punim plućima.

Čakija smatra da je na društvenim mrežama celijakija često prikazana površno, s velikom količinom ponavljajućih informacija te poziva sve koji su tek saznali za dijagnozu ili je imaju već duži period vremena na učlanjenje u Udrugu CeliVita.

U udruzi će dobiti puno provjerenih, relevantnih i korisnih savjeta na jednom mjestu (sudjelovanje na kulinarskim radionicama, recepte, predavanja, razna druženja, upute o pravima oboljelih, registar bezglutenskih proizvoda i sl.), upoznat će nove ljude s istim ili sličnim problemima i uvidjet će da nisu sami:

Moja je poruka svima oboljelima da je potrebno gledati pozitivno i “prigrliti” dijagnozu celijakije, prihvatiti i posložiti bezglutenski život kao normalni način života, jer ništa nije toliko vrijedno kao vlastito fizičko, mentalno i emocionalno zdravlje.

Pašić je oboljelima od celijakije poručila: