Uvid u borbu protiv raka jajnika iz perspektive dviju hrabrih žena donosi svjetlo nadu i osvješćuje važnost ranog prepoznavanja simptoma te podrške zajednice.

Veselinki Kastratović, predsjednici Udruge žena oboljelih od karcinoma jajnika “JA KA” iz Osijeka, rak jajnika dijagnosticiran je 2015. godine. Njezin put pun izazova, ali i snage, inspirira nas da se suočimo s bolešću s odlučnošću i ljubavlju prema sebi. Suprotstavljajući se društvenim predrasudama i nedostatku informacija, Kastratović ističe važnost samosvijesti i zagovara podršku u zdravstvenoj skrbi.

S druge strane, Manda Marijanović, suočena s dijagnozom raka jajnika 2020. godine, dijeli svoju borbu i naglašava važnost slušanja signala tijela. Unatoč izazovima, podržana ljubavlju obitelji i stručnom pomoći, hrabro nastavlja svoj put prema ozdravljenju.

Njihove priče, iako različite, spajaju se u istom cilju – osvijestiti javnost o raku jajnika i pružiti podršku ženama koje se suočavaju s njim. Iskustva žena s rakom jajnika pokreću inicijative poput javnih tribina, edukacija i podrške za oboljele i njihove obitelji. Svaka žena zaslužuje pravovremenu dijagnozu, najbolje moguće liječenje i podršku zajednice.

U nastavku pročitajte iskustva žena s rakom jajnika.

Kako sam otkrila rak jajnika?

Predsjednici Udruge žena oboljelih od karcinoma jajnika “JA KA” iz Osijeka, Veselinki Kastratović, rak jajnika dijagnosticiran je u studenom 2015. godine na pregledima u Kliničkoj bolnici Osijek, Odjelu za ginekologiju i porodništvo. Imala je veliki ascites, za koji tada nije znala da gotovo uvijek ukazuje na karcinom. Evo kako je isprva reagirala na tu vijest:

Možda mi je moj posao pomogao da djelujem smireno. No, zasigurno nisam bila dobro, ali se ni u jednom trenutku nisam uplašila. Više sam bila, nakon prve spoznaje da imam karcinom, odlučna da to što prije riješim, da se iz mog tijela ukloni stranac koji je opasan za mene. Bila sam od početka uvjerena da ću moći ići na operaciju. I bila sam 24. studenog 2015. godine operirana.

Izazovi tijekom liječenja

Izazovi tijekom njezina liječenja uključivali su društvene predrasude i nedostatak komunikacije od strane medicinskih stručnjaka.

Predrasude ljudi oko mene, iako sam ja prilično otporna na to, iznenadile su me više nego što su me opteretile. Strah, neznanje, predrasude i pitanja – sve me je to iznenaadilo jer mislim da je neukusno zadirati u tuđu privatnost. Iznenadio me je i, rekla bih – razočarao, ali me nije obeshrabrio da sama propitujem, jer na to imam pravo – izostanak informacija od liječnika. Sa mnom nitko nije razgovarao prije izlaska iz KBC-a Osijek što da činim dalje. Rečeno je da će me zvati s onkologije i da ću ići na kemoterapiju. Kada ste bolesni, ne znate puno o bolesti s kojom se suočavate, razgovor s liječnikom daje vam priliku saznati. Ja sam morala sve sama ispitivati, ali nisam dobila odgovore koje sam tražila. Sama sam istraživala, pitala i tražila.

Tijekom cijelog liječenja Kastratović je podršku dobivala od prijatelja i kolega, crpeći snagu iz otpornog duha i sjećanja na ljubav svojih roditelja. Osvrćući se na svoju promijenjenu perspektivu života nakon oporavka, naglašava brigu o sebi, uživanje u prirodi i bavljenje strastima:

Moji roditelji su bili ljudi koji su mi izgradili temelje, postavili me čvrsto na noge. Dvoje predivnih ljudi koji su mi pomogli da u životu svaku situaciju prihvatim i s njom se nosim. Bila sam uz njih kada su bili bolesni, osjetila sam tu bliskost i ljubav koju smo imali jedni za druge, i u trenutku moje bolesti, iako su oni tada već bili mrtvi, hrabrila me je njihova ljubav, posebno ljubav moje majke Josipe, kojoj sam beskrajno zahvalna za sve u životu.

Borba sa simptomima

Kastratović opisuje i simptome s kojima se borila:

Imala sam sreće jer sam imala veliki ascites. Znam da mnogi mogu pomosliti da ne znam što govorim, ali mene je ascites doslovno natjerao da se pokrenem. Nisam obraćala pozornost na bolove u križima, na nespecifična krvarenja, na “propadanje” u tijelu, koje sam osjetila. Nisam ni osvijestila činjenicu da mi je baka umrla od karcinoma jajnika, a bila je mlada žena u dobi od 38 godina kada je umrla. No, kada sam osjetila da sam, u početku sam mislila, naduta, onda sam se konačno pokrenula.

Dodaje:

Prve tegobe, “nadutost” koja ne prolazi, osjetila sam u rujnu 2015. godine. Odmah sam otišla svojoj obiteljskoj liječnici. Išle smo korak po korak. Isključile smo gastroensterološke probleme pa sam onda otišla kod moje ginekologinje, koja me je, nakon pregleda, odmah uputila u KBC Osijek, dogovorila moj prijem na Kliniku za ginekologiju i opstetriciju, jer je bila svjesna mojeg teškog stanja. Odmah po prijemu na Kliniku, već drugi dan, krenule su pretrage. U KBC Osijek primljena sam 2. studenog 2015. godine, a već sam 4. studenog punktirana, kada mi je izvađeno 12 l slobodne tekućine iz abdomena. Sve pretrage sam obavila u KBC-u Osijek, bila tjedan dana kod kuće i 24. studenog sam operirana. Operacija je trajala tri sata, a izvađen je karcinom od 1,3 kg i još osam litara slobodne tekućine.

Udruga “JA KA”

Slijedeći svoje iskustvo, Kastratović je u Osijeku osnovala Udrugu “JA KA” koja pruža podršku ženama koje se suočavaju sa sličnim izazovima. Potiče druge da traže podršku od zajednica i dostupnih resursa, a da zadrže pozitivan stav:

Osnovala sam Udrugu “JA KA” Osijek zajedno s mojim prijateljicama; upoznala sam puno žena koje su imale iskustvo oboljenja karcinoma dojke, jajnika i genitalnih karcinoma. Iako sam osoba koja u životu prihvaća izazove, nakon oboljenja znam točno što želim a što ne, što mi je važno, a što mi nije važno. I ranije sam pisala poeziju, ali nakon oboljenja sam objavila knjigu pjesama. Počela sam pisati “Priče Kočoperne usidjelice” u kojima sam na humorističan način, možda pomalo i sarkastičan, vrckav, pričala o iskustvu usidjelice s bolešću, s predrasudama okoline, o ljubavi prema životinjama, o prijateljstvu, o ljubavi …

Njezina poruka ženama koje se trenutno bore s rakom jajnika ili kojima je nedavno dijagnosticiran naglašava otpornost, ljubav prema sebi i važnost traženja psihološke podrške kada je to potrebno. Poziva na suzdržavanje od sažaljenja, ističući snagu i dostojanstvo onih koji su suočeni s bolešću:

Znam da je teško, no, od očajavanja nema nikakve koristi. Kada sam saznala da sam oboljela od karcinoma jajnika, stala sam, zamislila da sam pred T raskrižjem, da imam “lijevo” i “desno”, borba za život ili odlazak u dugu, bolnu i otužnu smrt. Po prirodi sam borac, odabrala sam borbu za život, vedrinu, tražila sam pozitivu u svemu oko sebe. U jednu posudu sam svaki dan stavljala po jednu poruku, kojom sam sebe ohrabrivala. Kada bih na kraju tjedna pročitala poruke ohrabrenja, imala sam razlog za veselje. Počela sam se voljeti, govoriti sebi da volim tu ženu koja stoji pred ogledalom i gleda u mene. I nisam se bojala, jer sam odlučila živjeti dostojanstveno, bez opterećenja. Ako je potrebno, žene trebaju tražiti psihološku pomoć, pomoć nas koje smo prošle iskustvo oboljenja.

Za kraj poručuje:

I nikako nemojte slušati “dobronamjerne savjete” šire i uže okolice, a ako treba, upozorite ljude da ne govore “jadna ti”, jer te žene nisu jadne, samo su oboljele. I nadalje su vrijedne svakog divljenja jer se bore s teškom dijagnozom, demonima koji prate oboljenje. Znam puno hrabrih žena koje se, unatoč oboljenju, i dalje brinu za obitelj, tješe svoje ukućane, koji ih vole i boje se za njih, jer smo samo ljudi.

“Ginekolozi su tvrdili da su jajnici zdravi!”

Mandi Marijanović rak jajnika dijagnosticiran je 2020. godine u veljači. Završila je na hitnoj zbog upornog bola u donjem dijelu zdjelice za koji su svi mislili da je od kralježnice jer je imala četiri operacije iste.

Ostavili su me na kirurgiji jer su mi napipali nešto na trbuhu. Napravili su CT i rekli da imam karcinom na abdomenu. Tog trenutka ja sam se paralizirala, zaledila i zanijemila. Nisam mogla otvoriti usta. Sutradan su mi došli reći da me trebaju operirati, a ja sam se još više uplašila i nisam mogla zdravo razmišljati. U to vrijeme bile su stroge mjere COVID-a, tako da je uopće bilo teško doći do liječnika pa sam pristala na operaciju u bolnici Pakrac. Liječnik je bio siguran da je to do jajnika i čekao je nalaz. Međutim, ginekolozi su tvrdili da su jajnici zdravi.

Patološki nalaz je pokazao da je to karcinom jajnika koji je metastazirao u trbuh.

Nisam nikad čitala o karcinomima niti se informirala jer sam se uvijek bojala te bolesti. Sada me je ipak sustigla i, iskreno, još nisam shvaćala u kakvoj sam situaciji i što me čeka. Po izlasku iz bolnice Institut za tumore brzo me je primio i propisao kemoterapiju. Nisam bila svjesna svoje situacije i bila sam u šoku. Onkologinja je primijetila da sam psihički loše i upozorila me da moram doći k sebi da bi liječenje bilo uspješno.

Podrška tijekom liječenja

Najveća podrška bili su joj sin i kćer. Sin, koji živi s njom, vodio je brigu o njezinoj prehrani i aktivnostima.

Javila sam se u udrugu SVE za NJU i dobila sam psihološku pomoć od Maje Erceg Tušek koja je zaslužna da sam se psihički stabilizirala. Moji problemi, osim karcinoma, vuku se još iz Domovinskog rada. Suprug i moj otac vode se još uvijek kao nestali.

“Mislila sam da je samo nadutost!”

Marijanović poručuje ženama da osluškuju svoje tijelo jer ono šalje signale ove teške bolesti:

Prvo počinje s nadutošću trbuha – što god da pojedem, trbuh mi je nadut – i to je tako trajalo dvije godine. Ni liječnici nisu imali pojma što je u pitanju. Odmah su okrivili nepravilnu prehranu, slabo kretanje i sl. Počela sam se nenormalno preznojavati i osjećala sam umor. Sve mi je postalo naporno. Odjednom sam postala živčana na sve oko sebe, pa i na sebe samu. Nakon toga mi se pojavila bol u donjem dijelu trbuha. Ta bol nije bila jaka, ali je bila iritirajuća i nije prestajala. Mislila sam da je to bila upala mjehura i pila sam antibiotik tri mjeseca, ali bol nije nestajala. Ginekologinja je po ultrazvuku i nalazima konstatirala da je ginekološki sve u redu, da bi me počela boljeti stidna kost zbog čega sam jedva sjedila i ustajala sa stolca.

Bol se pojačavala i tada je shvatila da tu nešto nije u redu. Posjetila je hitnu u Pakracu i tamo su joj otkrili karcinom. Njezini su jajnici izgledali zdravo, nisu ih vadili, nego samo tvorbu u trbuhu i dio potrbušnice. Primila je šest doza kemoterapije i 18 doza pametnog lijeka i činilo joj se da je sve prošlo kako treba. No, jednog dana zabolio ju je trbuh i nije uspjela izaći iz kreveta.

Na pupku mi je iskočio bruh koji je bio ogroman i rastao je velikom brzinom. Srećom, stupila sam u kontakt s dr. Hrvojem Tomasovićem koji se odlučio na opsežnu operaciju. Nakon toga su mi se povećali markeri i odmah su predložili ponovnu kemoterapiju. Uslijedili su ponovna borba i gubitak kose, koji mi je tada teže pao nego prvi put. Put je bio težak i jedva sam podnosila kemoterapiju kod kuće te sam padala u nesvijest. No, nekako, uz Božju pomoć, primila sam svih šest doza kemoterapije. Sada sam u remisiji i čekam kontrolni CT pa ćemo vidjeti kakva je situacija.

“Svaki dan me nešto boli, ali idem dalje jer znam da moram zbog djece!”

Razumijevanje i podršku dobiva od osoblja Instituta i psihologinje Maje koja joj je, kako tvrdi, najveća podrška:

Odlučila sam se boriti zbog djece i unuka kojih imam četvero, ali najviše zbog svoje Tije koja je jako vezana za mene i strahuje da mi se nešto ne dogodi. Svaki dan me nešto boli, ali idem dalje jer znam da moram zbog djece – imaju samo mene. Zbog toga se trudim biti pozitivna i živjeti normalno kao i prije bolesti.

Svakoj ženi savjetuje da vodi brigu o svojem zdravlju, da sve simptome provjeri i pet puta ako treba, da bude uporna i da ne odustaje:

Rano otkrivanje karcinoma je izliječivo. Ja sam ostala pozitivna bez obzira na dijagnozu. Moja borba još traje i neću odustajati – neću dozvoliti da totalno psihički padnem i da me pobijedi. Sve dok ima lijeka, borit ću se!

Podržite javnozdravstvenu akciju “To nisu samo ženske stvari”

Iskustva žena s rakom jajnika mogu potaknuti mnoge da pravovremeno otkriju simptome i rano izliječe bolest.

Udruga SVE za NJU pridružila se odmah ovoj platformi i postala članica koalicije World Ovarian Cancer Coalition te već dugi niz godina obilježava ovaj dan kampanjom “To nisu samo ženske stvari“, kako bi u Hrvatskoj stvarala zajednicu koja brine i pruža podršku jer rak jajnika nije samo “ženska stvar”!

Rak jajnika je najsmrtonosniji rak i često ostaje neprepoznat do kasnih faza. Stoga, ovaj međunarodni dan naglašava hitnost podizanja svijesti o ranim simptomima koji mogu ukazivati i na rak jajnika jer je rano otkrivanje jedan od ključnih čimbenika za izliječene.

Oboljele žene trebaju najbolje moguće liječenje i podršku prema svojim potrebama. Udruga Sve za nju daje sve od sebe da im pruži takvu podršku i zagovara u javnosti njihove potrebe, prevenciju i osnivanje centara izvrsnosti za liječenje ove bolesti.

Aktivnosti Sve za nju

Ove godine u okviru kampanje “To nisu samo ženske stvari” organizirana je već tradicionalna javna tribina na temu prevencije, liječenja, genetičkog testiranja, skrbi o pacijenticama i zaštite zdravlja žena u radnom okruženju. Sudionici su bili predstavnici kirurgije, onkologije, ginekologije, Ministarstva zdravstva, medicinskih sestara, pacijenata i poslodavaca.

U nastavku će 11. svibnja na Bundeku biti održana javnozdravstvena akcija i utrke u kojima će sudjelovati oboljele žene, članovi obitelji, prijatelji, zapravo svi koji oboljelima žele dati podršku. Iz Udruge potiču žene da se informiraju o ranim simptomima, budu aktivne u praćenju vlastitog zdravlja, prepoznajući rane signale koji mogu upućivati na rak jajnika, a njihove partnere i društvo da im pruže najbolju podršku.

Projekt “Centar za psihološku pomoć – Sve za nju” provodi se od 2010. godine. U programima Centra pruža se sveobuhvatna podrška ženama oboljelima od bilo koje maligne bolesti, pa tako i raka jajnika. Ova dijagnoza je posebno veliki šok za oboljele i bliske osobe, osobito ako se radi o proširenoj bolesti. Zato se podrška pruža i članovima obitelji.

Posebno se ističu programi individualnog savjetovanja i grupe podrške, ali i programi zdravstvene pismenosti i komplementarni programi kao što su ples, kreativno pisanje, pjevački zbor, tai chi, joga i dr. U ovako razgranatim programima gotovo svaka oboljela može pronaći nešto za sebe.

Pročitajte i ove članke:

• Rani znakovi raka jajnika: Više od 70 % dijagnoza postavi se prekasno! Obratite pozornost na ovo
• Rak jajnika: U prosjeku se pojavljuje kod jedne od 70 žena, a u kasnijoj fazi postaje smrtonosan! Evo koji su simptomi i kako se liječi
• Raste zabrinutost među pacijenticama: 70 % žena u Hrvatskoj oboljelih od ovih vrsta raka nije upućeno na testiranje koje im može spasiti život.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Ne trebaju vam utezi!

12 vježbi s vlastitom težinom za izgradnju mišića

• Tomislav Stanić
• 4 min čitanja

• iskustva žena s rakom jajnika
• kako sam otkrila rak jajnika