Mnoge žene nakon poroda dožive različite osjećaje tjeskobe, tuge, stresa, umora i iscrpljenosti, a to je uglavnom posljedica fizičke boli od samog poroda, kao i izražene hormonalne varijabilnosti. Takvi osjećaji su dio tzv. “baby blues” stanja koje je uobičajeno za razdoblje nakon poroda.

Međutim, neke žene dožive puno ozbiljniji poremećaj raspoloženja koji se naziva postporođajna depresija. I dok “baby blues” nakon nekog vremena prolazi bez značajnijih intervencija, depresija nakon poroda ne prolazi sama od sebe i može trajati mjesecima. 

Depresija nakon poroda

Postporođajna depresija nije toliko rijedak poremećaj, ali je još uvijek prilično stigmatiziran i nedovoljno poznat, prvenstveno zato što se od žena očekuju radost i zadovoljstvo zbog novog člana obitelji, ali biološki i psihološki se stvari ne poklope baš uvijek prema željenim očekivanjima.

Uz hormone, kojima je potrebno još neko vrijeme da postignu ravnotežu poslije poroda, žena se suočava s izazovima majčinstva, ulogom koja od nje zahtijeva 100 %-tnu koncentraciju i prisutnost. Ako nema socijalnu podršku i pomoć okoline te ako se nije dovoljno psihofiziološki oporavila od poroda, postporođajna depresija nije neočekivana.

Također postoji i postporođajna psihoza, stanje koje uključuje psihotične simptome poput halucinacija ili deluzija, ali je riječ o potpunom drugačijem poremećaju koji je vrlo rijedak.

Simptomi postporođajne depresije

Depresija poslije poroda može pogoditi bilo koju ženu, neovisno o tome kakva je bila trudnoća, koliko je djece već rodila, je li u braku ili nije, kakvih je prihoda, dobi, obrazovanja itd. Prvi znakovi postporođajne depresije očituju se u otežanom svakodnevnom funkcioniranju te manjku sposobnosti za brigu o sebi i djetetu.

Simptomi su različiti, ali najčešće uključuju:

• manjak zadovoljstva i zanimanja za inače ugodne aktivnosti
• manjak apetita ili emocionalno prejedanje
• osjećaji tjeskobe, straha i brige većinu vremena
• izražene automatske negativne misli
• osjećaj krivnje, bezvrijednosti i beznađa
• samookrivljavanje i strah žene da nije dobra majka
• razdražljivost, ljutnja ili uznemirenost
• dugotrajna tuga i često nekontrolirano plakanje
• poteškoće sa spavanjem i usnivanjem
• poteškoće s koncentracijom i pamćenjem
• nemogućnost donošenja odluka i prosuđivanja
• misli o ozljeđivanju sebe ili djeteta.

Neovisno o tome koliko je simptoma prisutno, teško je odrediti koliko traje postporođajna depresija uzevši u obzir da je jedini ispravni način liječenja kombinacija psihoterapije, adekvatne psihofarmakologije i prisutne socijalne podrške koja će se pobrinuti za zdravlje majke i djeteta.

Iskustva žena koje su pobijedile postporođajnu depresiju

Postporođajna depresija je osjetljiva tema o kojoj se premalo govori, a sukladno tome i okolina nedovoljno shvaća koliko su majkama poslije poroda potrebni podrška i pomoć. Ponekad su dovoljne samo riječi ohrabrenja, a ponekad je potrebno uskočiti i pomoći s brigom oko djeteta, kupiti namirnice ili skuhati ručak, odvesti majku na pregled kod liječnika, pružiti informacije gdje je moguće potražiti pomoć i sl.

Žene koje su se susrele s ovim stanjem podijelile su s nama svoje iskustvo. Zbog zaštite podataka, njihove priče dijelimo anonimno, a vas potičemo da pružite podršku onim ženama koje u vašoj okolini proživljavaju slične simptome i koje se boje potražiti pomoć.

Iskustvo B. G. (28)

Inače vesela i sretna osoba, nakon životne tragedije promijenila je pogled na život. Nakon uredne prve trudnoće i rođenja predivnog dječaka suočava se s njegovim teškim gubitkom nakon samo tri mjeseca starosti. Umro je od tzv. “smrti u kolijevci”, a tešku bol i tugu koju je osjećala kao majka je skrivala duboko u sebi, uz povremene ispade bijesa.

Deset mjeseci nakon smrti sina ostaje ponovno trudna te na svijet dolazi predivan dječak koji trenutno ima tri godine. Poslije njega rodila je djevojčicu koja joj je donijela neizmjernu sreću. Ali, stvari se nisu odvijale onako kako je mislila i ubrzo nakon rođenja kćeri upada u stanje postporođajne depresije i anksioznosti.

U potpunoj nevjerici zbog razvoja situacije, ističe sljedeće simptome:

Guši me, sve me nervira, svi mi smetaju, samo se svađam, imam napadaje, želim otići negdje daleko od svih, maknut se da ni sa kim nemam posla ni doticaja. Moje rođeno dijete mi smeta, moje dijete, pa zar je to moguće?! Da, je, ono mi ide na živce, mogla bih ga doslovno baciti.

Nakon prvog ginekološkog pregleda poslije poroda doživljava panični napadaj nakon izlaska iz ordinacije. Uz snažno lupanje srca i poteškoće s disanjem, nasred ulice je sjela na pod i pokušavala doći do zraka. Nakon što se smirila i shvatila da je to bila kap koja je prelila čašu, nazvala je psihijatricu i ispričala sve što se dogodilo.

Psihijatrica je pretpostavila da je trenutno stanje nastalo gomilanjem brojnih emocija i teških okolnosti još od smrti prvog sina. Misleći da joj tada nije potrebna stručna pomoć i da može sama, odbila je liječenje koje je predložila psihijatrica i nadala se da će s vremenom stanje biti bolje. No, sve ono što je bilo potisnuto u jednom je trenutku moralo izaći van. Nakon toga je ipak donijela odluku:

Pristala sam na liječenje. Moja terapija je antidepresiv Elicea (pet miligrama) i mogu vam reći da sam veselija, smirenija, ne ljuti me više ništa, osjećam da je moje tijelo mirno, bez grčeva, tegobe i onog gušenja u prsima. Radi svoje djece, a i radi sebe same, znam da je ovo najbolja stvar koju sam odlučila poduzeti, brinuti o sebi da budem zdrava njima.

Za sve one koji prolaze kroz slične borbe ističe da je hrabrost tražiti pomoć, a ne sramota. Iskreno želi da si svaka majka koja dođe u situaciju sličnu njezinoj pomogne i da zna da nije sama jer mnoge žene prolaze kroz bolna iskustva nakon poroda, a često nemaju s kime podijeliti svoje poteškoće.

Iskustvo A. A. (41)

Udana i majka 14-ogodišnje djevojčice, iskustva s nezadovoljstvom i depresivnim raspoloženjem osjećala je već tijekom uzaludnog traženja posla u struci. Međutim, s postporođajnom depresijom se susrela mjesec dana nakon poroda u dobi od 27 godina. Iako je bio planiran i radosno iščekivan, porod je ipak donio sa sobom neke poteškoće kojima se nije nadala.

S obzirom na to da je živjela u zajedničkom kućanstvu s muževom obitelji, svi su se htjeli uključiti u planiranje odgoja djeteta, a u tom trenutku je to bilo previše i poslužilo je kao okidač depresije. Sve je krenulo sa strahom i crnim mislima, a onda su nastupili i prvi znakovi u ponašanju koji su jasno ukazivali na problem:

Nisam se micala od krevetića gdje mi je kćerka spavala, gledala sam u nju nepomično od jutra do mraka. Počela sam slabije jesti, plakati bez ikakvog razloga, a crne misli nisu izlazile iz glave.

Srećom, majka joj je zdravstveni radnik i prošla je postporođajnu depresiju, pa je prepoznala okidače i odvela je kod psihijatra koji je odmah, bez dvojbe, potvrdio dijagnozu, da je u pitanju depresija nakon poroda.

Dobila je terapiju zbog koje je morala prekinuti dojenje, a i ta činjenica joj je pridonijela osjećaju da nije dobra majka jer ne može dojiti. Muževa obitelj joj nije bila podrška te nije shvaćala ozbiljnost situacije, a nakon nekog vremena njihovom razmišljanju se priklonio i on.

Nakon dugih neprospavanih noći i odlučivanja uzeti antidepresive ili ne, zaključila sam da je ipak to najbolje za moje dijete jer drugačije joj ne mogu biti dobra majka. Terapija je počela djelovati već nakon nekih dva tjedna i napokon sam postala ona stara ja. Napokon sam uživala u majčinstvu, ali sve to pomoglo mi je da donesem glavnu odluku u životu.

Zbog osuđujuće okoline u kojoj je živjela, shvatila je da mora promijeniti mjesto stanovanja i predložiti mužu da se presele. Nakon što je pristao na to, shvatila je da je donijela najbolju odluku te tako sačuvala i svoje zdravlje, ali i svoj brak s prekrasnom djevojčicom koja raste i razvija se.

Iako se poroda nikada nije bojala, nije znala što će se dogoditi poslije. Iskreno savjetuje svima onima koji imaju i najmanju sumnju na postporođajnu depresiju da potraže pomoć na vrijeme, da reagiraju i pomognu samima sebi jer će tako najviše pomoći svojem djetetu.

Drage mame, niste lude, niste same, samo je onaj preveliki strah zbog novog života pored vas i zbog svega što se od vas očekuje pokrenuo lavinu pitanja na koje ne znate odgovor, a mislite da morate znati sve. Ne morate! Opustite se i uživajte u svakoj sekundi provedenoj s vašim djetetom, jer zaista vrijeme prebrzo prolazi, i ne dopustite da vam depresija oduzme i najmanji dio života jer život su naša djeca.

Iskustvo D. I. (39)

Zaposlena majka predivne dvije djevojčice s nama je također odlučila podijeliti svoje iskustvo. Iako su obje trudnoće bile uredne i planirane, oba poroda su izvedena na hitni carski rez zbog nedovoljnog otvaranja, a poslije prvog je krenulo gomilanje problema. 

Nakon prvog poroda i primanja svoje djevojčice u ruke uslijedila je najveća sreća i radost zbog majčinstva. Međutim, u vrlo kratkom vremenu stanje se potpuno promijenilo:

Nakon nekoliko sati počinjem plakati, samo plakati. Strah me obuzeo, želim kući, ne jedem, ne spavam, želim uzeti dijete i kući, ja ne mogu biti u bolnici. Tih par dana nisam jela, nisam pila, samo sam željela uzeti dijete i ići kući.

Iako je trebala ostati nekoliko dana duže u bolnici, potpisala je prijevremeni izlazak kako bi došla kući. No, tuga se nastavila i nakon toga. Već dva tjedna nakon poroda shvatila je da nema više snage i da se mora javiti psihijatru kako bi dobila terapiju. Srećom, terapija je pomogla i nakon nekoliko mjeseci se stanje prilično popravilo.

Međutim, sredinom druge trudnoće depresija se vratila, a strah da se dijete neće roditi zdravo je bio svakodnevan. Nakon nekoliko dana konstantnih crnih misli, manjka apetita i gubitka na težini odlučila je potražiti psihijatra jer se bojala da će dijete imati značajne zdravstvene posljedice zbog takvog stanja.

Zahvaljujući predivnim psihijatrima koji su je primili i odredili joj terapiju stanje se popravilo. No, problemi su se nastavili gomilati s osjećajima krivnje da će se dijete roditi s problemima zbog terapije antidepresivima.

Terapiju je pila jer je znala da je to najbolje za nju i dijete. Porod je, srećom, prošao dobro i djevojčica se rodila potpuno zdrava, ali simptomi depresije su se opet pojavili i ponovna potreba za odlaskom kući je dominirala mislima. Strahovi i panika da će se nešto loše dogoditi su se javljali čim bi zatvorila oči, a zbog toga nije mogla spavati i jesti.

Nakon dolaska kući uslijedili su problemi s tlakom zbog spinalne anestezije pod kojom je bila tijekom drugog carskog reza. Nažalost, podrška od okoline u tom trenutku nije postojala jer ju je malo tko mogao razumjeti u njezinim bolima. Sve to je pridonijelo njezinom pogoršanju stanja, suicidalnim mislima, strahovima da će nekontrolirano nauditi djetetu i da će se nešto loše dogoditi.

Uz to sve ja sam brinula za djecu, ali sa strahom sam hodala od psihijatra do psihijatra, izmijenila sam preko deset vrsta antidepresiva. To je bilo još gore, a stalno sam mislila da ću nekom nešto napraviti i tako sam se vukla dvije godine.

Ističe da joj je čitanje nuspojava lijekova i negativnih iskustava na internetu značajno otežalo, ali si u tim trenucima nije mogla pomoći u nadi da će pronaći neko rješenje. Iako je počela raditi i vjerovala da će joj to stabilizirati stanje, crne misli su i dalje bile prisutne, a svaki stresni period je sa sobom nosio suicidalne misli. Kada je shvatila da više ne može tako, otišla je na psihijatriju gdje su je nekoliko dana zadržali na liječenju.

To je bio pun pogodak. Ležala sam na psihijatriji dva tjedna, a u ta dva tjedna pogodili su mi terapiju. Izašla sam kao nova i od tada počinje moj novi život. Pomirena sam da cijeli život pijem tablete jer su mi rekli da je bolje za mene. Ja sam danas sretna osoba, radno sposobna, super majka i žena. Moje cure me obožavaju, jako su dobre i nije mi žao svega što sam prošla jer imam njih, ali drage žene, pomoć morate potražiti.

Navodi da bi voljela da joj je netko savjetovao da manje čita forume o depresiji i nuspojavama lijekova jer je svaki oblik bolesti drugačiji, a svaki organizam se drugačije bori s bolestima i promjenama. Svim ženama savjetuje da se ne srame potražiti stručnu pomoć, nego da si pomognu tako da prepoznaju na vrijeme kada je potrebna.

Važno je znati! 

Čak jedna od sedam žena doživi postporođajnu depresiju, a mnoge od njih nemaju pomoć niti podršku okoline. Za mnoge žene ovo stanje bude prvo iskustvo i prva epizoda depresije. Otprilike polovica žena s dijagnozom postporođajne depresije počinje osjećati simptome već tijekom trudnoće, ali ne pridaju im važnost zbog nadolazećih promjena koje ih čekaju i s kojima ih povezuju.

Pročitajte i članke:

• Reproduktivno mentalno zdravlje: Svjedočimo sve većem broju problema u ovom području! Psihologinja donosi detalje
• Tema o kojoj se ne govori dovoljno: Jesu li zaista mame danas nesretnije nego prije?
• Razbijamo “tabu” odlaska psihologu: Evo kakva su iskustva onih koji su se odlučili za psihoterapiju.

• depresija nakon poroda
• iskustva
• koliko traje postporođajna depresija
• postporođajna depresija
• postporođajna psihoza
• znakovi postporođajne depresije

Učitaj više izvora