Bjesnoća je akutna, smrtonosna virusna bolest središnjeg živčanog sustava koja uzrokuje upalu mozga i leđne moždine. Riječ je o zoonozi koja se prenosi ugrizom životinja.

Bjesnoća – uzrok i rasprostranjenost

Virus bjesnoće (Lysavirus) je RNA virus s lipidnom ovojnicom. Površinski glikoproteinski antigen ima sposobnost vezanja na acetilkolinske receptore u mišiću preko kojih ulazi u stanicu i potiče stvaranje protutijela.

Virus bjesnoće pripada u skupinu Rhabdoviridae. Pokazuje afinitet prema živčanim stanicama – neurotropnost.

Poznata je još od vremena prije Krista, ali i danas u pravilu završava smrću. Jednom nastala infekcija središnjeg živčanog sustava ne može se spriječiti. Jedini način liječenja bjesnoće je cijepljenje nakon kontakta s virusom, prije nastanka infekcije središnjeg živčanog sustava.

Više od 50.000 ljudi godišnje umire od bjesnoće, najviše u zemljama Azije i Afrike. Veliki dio te brojke su djeca do 15 godina koja su često u kontaktu sa životinjama, pa tako i onim zaraženim. Više od 95 % slučajeva bjesnoće u ljudi nastaje kao posljedica ugriza bijesnog psa.

Svake godine više od 15 milijuna ljudi prolazi postekspozicijsku antirabičnu profilaksu – cijepljenje nakon kontakta s virusom. Tako se cijepljenjem sprječavaju stotine tisuća mogućih smrtnih slučajeva u ljudi, godišnje.

Temeljito čišćenje i pranje ugrizne rane sapunom pod mlazom vode te što raniji odlazak liječniku radi cijepljenja su jedino što može spasiti život osobe nakon ugriza zaražene životinje.

U zemljama gdje je uvedena efikasna kontrola bjesnoće cijepljenjem pasa protiv bjesnoće te oralna vakcinacija lisica protiv bjesnoće, druge životinjske vrste postaju glavni rezervoar bjesnoće, npr. šišmiši i ptice.

Hrvatska spada u zemlje s dobrom kontrolom bjesnoće i zadnji slučaj humane bjesnoće je zabilježen 1964. godine.

Bjesnoća – prenošenje i tipovi

Uzročnik se nalazi u slini zaražene životinje, a na čovjeka se najčešće prenosi ugrizom zaražene životinje. Rjeđe se virus prenosi kontaktom sa zaraženom krvlju, slinom i drugim izlučevinama zaražene životinje, koji u čovjeka mogu ući preko ranica, posjekotina, sluznice oka, nosa ili usta.

Virus je vrlo osjetljiv na vanjsku okolinu i nužan je bliski kontakt s otvorenim tkivom i završecima živaca da bi se razvila neurološka bolest. Virus bjesnoće ne može ući u organizam preko neoštećene kože.

Do zaraze može doći i u lovu tijekom guljenja kože životinja. Godine 2000. u blizini Imotskog tijekom lova na veprove 36 osoba bilo je izloženo virusu bjesnoće nakon lova na vepra za kojeg je dokazana bjesnoća. U svih je sudionika provedena hitna imunoprofilaksa i nije zabilježen nijedan slučaj bjesnoće.

Bjesnoća se može pojaviti u četiri oblika:

• urbana bjesnoća – bjesnoća kod pasa i rjeđe bjesnoća kod mačaka; bjesnoća se širi ugrizom psa, ali može i kontaktom sa slinom koja je zarazna i 10 dana prije pojave simptoma kod životinje; 95 % slučajeva bjesnoće u ljudi nastaje kao posljedica ugriza bijesnog psa; inkubacija (vrijeme do pojave simptoma) kod psa je 21 – 80 dana, a bolest traje oko sedam dana; razlikujemo manijalnu bjesnoću i tihu (depresivnu) bjesnoću u pasa
• silvatična bjesnoća (šumska) – šire je crvena lisica (Europa), polarne lisice, vukovi i rakuni; smrtnost nakon ugriza bjesne lisice je oko 15 %, a smrtnost nakon ugriza vuka ili medvjeda je i do 90 %
• bjesnoća u ptica – rijetka, može se zaraziti i domaća perad
• bjesnoća u šišmiša – šišmiši mogu prenijeti bolest i na druge životinje.

Osim prijenosa sa životinja, moguć je prijenos slinom i sa zaraženog čovjeka (bjesnoća kod čovjeka). Virus ulazi u čovjeka preko ugrizne rane ili u dodiru sa sluznicom. Umnožavanje virusa događa se u mišićima, dalje se retrogradnim transportom kroz živce širi na središnji živčani sustav.

Virus se dalje umnožava u sivoj tvari mozga i širi direktno sa živčane stanice na živčanu stanicu preko sinapse. Imunološki sustav nije u stanju eradicirati virus. Iz središnjeg živčanog sustava virus se širi živcima u ostala tkiva – slinovnice, bubreg, jetru, kožu, srce, pluća i mišiće.

Kod 80 % bolesnika nalaze se Negrijeva tjelešca u ganglijskim stanicama živca.

Bjesnoća kod pasa – kako prepoznati bjesnoću kod psa?

Prepoznajte bjesnoću kod vašeg ljubimca po sljedećim simptomima:

• čudno ponašanje
• bolovi
• groznica
• hidrofobija (strah od vode)
• napadaji
• paraliza tijela
• opuštena vilica
• pretjerano lučenje sline
• nemogućnost gutanja
• neobična sramežljivost ili agresivnost
• nedostatak mišićne koordinacije.

Simptomi bjesnoće kod mačaka su slični simptomima bjesnoće kod pasa.

Bjesnoća u Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj zadnji slučaj humane bjesnoće je zabilježen 1964. godine. Godine 1950. proveden je program za eradikaciju urbane bjesnoće u Hrvatskoj. Program se temeljio na eradiciranju nekontroliranih pasa i uvođenju rigoroznih kontrola cijepljenja i mikročipiranja pasa koji imaju vlasnike.

Takve preventivne mjere pokazale su djelotvornosti u zemljama Europe, SAD-a i Kanade, osim u Turskoj.

Radi suzbijanja silvatične bjesnoće (šumske bjesnoće lisica) u Hrvatskoj, Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane je 2011. godine pokrenula provedbu programa oralne vakcinacije lisica protiv bjesnoće.

Cilj oralne vakcinacije lisica je iskorjenjenje bolesti u populaciji lisica koje su glavni rezervoar bjesnoće u Hrvatskoj.

Ovaj program provodi se dva puta godišnje, u proljeće i jesen kada se postavljaju mamci s oralnim cjepivom za lisice i druge divlje životinje. Mamci u sebi sadrže potrebnu dozu cjepiva i u potpunosti su sigurni za zdravlje drugih domaćih i divljih životinja. Mamac je izrađen od smjese ribljeg brašna i mirisom i izgledom privlači divlje životinje.

Iz zrakoplova se pomoću specijalnih uređaja s ugrađenim GPS sustavom izbacuje jedan po jedan mamac. Mamac sadrži i antibiotik tetraciklin koji se odlaže u zubima i služi kao dokaz imunizacije lisice.

O djelotvornosti ovog programa govori podatak da 2015. godine prvi put nije zabilježen nijedan pozitivni izolat bjesnoće u divljih i domaćih životinja. Ukupno je bilo pretraženo 7.196 životinja.

Oprez je i dalje potreban jer je uvijek mogući slučaj importirane bolesti iz neke druge zemlje.

Bjesnoća kod ljudi – simptomi

Inkubacija (vrijeme do pojave simptoma) u čovjeka je izrazito raznolika. Bolest se može pojaviti i 20 godina nakon kontakta s virusom! Najčešće vrijeme inkubacije je 2 – 6 tjedana (bjesnoća – inkubacija).

Inkubacija ovisi o količini unesenog virusa, veličini rane i udaljenosti rane od mozga. Klinička slika bjesnoće može se podijeliti u nekoliko stadija.

Prodromalni stadij bjesnoće

Prvi stadij bolesti traje 2 – 4 dana i javljaju se prvenstveno opći simptomi poput:

• povišena tjelesna temperatura (iznad 38 °C)
• glavobolja
• klonulost
• bol u mišićima
• povraćanje
• proljev
• suhi kašalj
• razdražljivost
• grlobolja
• teškoće gutanja (početni simptom hidrofobije – strah od vode)
• nesanica
• halucinacije.

Oko mjesta ugriza razvijaju se lokalni simptomi:

• edem (otečenost)
• parestezije (osjećaji ukočenosti, žarenja, peckanja ili trnjenja)
• fascikulacije (spontane kontrakcije mišića).

Encefalitični stadij bjesnoće

Stadij u kojem virus dođe do mozga. Ovaj stadij traje 2 – 7 dana. Javljaju se specifični simptomi bjesnoće koji se izmjenjuju s periodima bez simptoma:

• jaka motorička aktivnost
• nekontrolirani pokreti
• agresivnost
• halucinacije
• epileptični napadaji
• paraliza udova
• hidrofobija – karakteristična u ranom tijeku bolesti, javlja se strah i bolno stezanje grkljana pri pokušaju pijenja vode, kasnije i pri slušanju tekućine bolesnik doživljava gušenje i konvulzije,
• pojačavanje tetivnih refleksa
• pojava patoloških refleksa
• oštećenje autoimunog živčanog sustava – pojačano slinjenje, suzenje, znojenje, širenje zjenica, nizak tlak
• respiratorna insuficijencija – zbog paralize dišne muskulature i edema mozga.

Komatozni stadij bjesnoće

Periodi bez simptoma bivaju sve kraći dok ne nestanu. Koma nastupa 2. – 14. dan bolesti.

Javljaju se poremećaji elektrolita, oligurija (smanjeno mokrenje), edem cijelog tijela (anasarka), paralitički ileus (zastoj crijeva), edem pluća, edem mozga.

Bjesnoća – dijagnoza

Najvažniji podatak je podatak o ugrizu, a najvažniji simptom koji pobuđuje sumnju na bjesnoću je hidrofobija – strah od vode. Virus se može izolirati iz sline, likvora i mozga. Serološkim pretragama moguće je dokazati kontakt s virusom.

Bjesnoća – liječenje

Bjesnoća je smrtonosna bolest i, kada se razvije infekcija središnjeg živčanog sustava, ne postoji lijek za bjesnoću. Terapija bolesnika je simptomatska i uključuje sve mjere intenzivnog liječenja.

Međutim, bjesnoća se može spriječiti ako se pravovremeno primjeni cijepljenje nakon rizičnog ugriza ili kontakta sa zaraženom životinjom.

Bjesnoća – cjepivo

Najvažniji oblik prevencije protiv bjesnoće je cijepljenje životinja. Urbana bjesnoća u Hrvatskoj ne postoji jer je od 1950. godine obavezno cijepljenje i mikročipiranje svih pasa koji imaju vlasnike.

Osnovna cjepiva za pse su:

• bjesnoća (rabies)
• štenećak (distemper)
• parvovirus
• adenovirus (tip 2).

Ako se pitate koliko košta cijepljenje pasa protiv bjesnoće, imajte na umu da za psa koji se prvi put cijepi cijena iznosi 33 eura, dok docjepljivanje košta 20 eura.

Veterinari posebno sugeriraju vlasnicima mačaka da ih obavezno daju cijepiti jer su mačke nezavisnije od pasa, slobodno se kreću i mogu doći u kontakt s virusom.

Silvatična bjesnoća (šumska bjesnoća) u Hrvatskoj je kontrolirana nacionalnim programom oralne vakcinacije lisica.

Bjesnoća – cijepljenje ljudi (cjepivo protiv bjesnoće za ljude)

Osobe koje su u visokom riziku kontakta s virusom mogu primiti preekspozicijsku profilaksu (cijepljenje prije ugriza).

Daju se tri intramuskularne ili intradermalne doze. Druga doza ide sedam dana nakon prve, a treća doza 21 – 28 dana nakon prve doze. Da bi se održala kvalitetna zaštita, potrebna je dodatna doza svake 2 – 3 godine.

Bjesnoća – što nakon ugriza?

Postekspozicijska profilaksa (cijepljenje nakon ugriza) obavlja se ako je liječnik procijenio da ste pod rizikom od bjesnoće zbog ugriza ili kontakta s mogućom zaraženom životinjom.

Svaku divlju, bolesnu ili sumnjivu životinju treba uspavati i poslati veterinaru koji će obaviti pregled. Ako je veterinar utvrdio da životinja nije zaražena, osobu ne treba cijepiti.

Ugriznu ranu treba dobro trljati sapunom i vodom.

Pasivna imunizacija označava davanje sintetiziranih imunoglobulina (protutijela) bjesnoće u dubinu i oko rane.

Aktivna imunizacija označava cijepljenje mrtvim virusom izoliranim iz kulture humanih stanica.

Postoji nekoliko shema davanja cjepiva:

• essenska shema – intramuskularno u deltoideus (rame), daje se u pet doza, druga doza ide treći dan od prve, treća sedmi dan od prve, četvrta 14. dan od prve i peta 28. dan od prve doze
• zagrebačka shema – intramuskularno u deltoideus (rame), daju se četiri doze, prvi dan dvije doze, sedmi dan od prve daje se treća doza i 21. dan od prve daje se četvrta doza cjepiva.

Cijepljenje sprječava nastanak infekcije središnjeg živčanog sustava i jedina je metoda liječenja protiv bjesnoće.

Pročitajte i ove članke:

• Cijepljenje pasa protiv bjesnoće: Spriječite smrtonosnu bolest! Evo kada i koliko često trebate cijepiti psa te koja je cijena
• Najopasnije virusne bolesti: Sigurno ste bili u kontaktu s nekim! Donosimo popis najsmrtonosnijih virusa
• 7 bolesti koje vam mogu prenijeti kućni ljubimci.

• bjesnoća
• Bjesnoća - cijepljenje ljudi
• Bjesnoća - cjepivo
• bjesnoća - inkubacija
• Bjesnoća - uzrok
• Bjesnoća kod ljudi - simptomi
• Bjesnoća u Hrvatskoj
• cijepljenje životinja
• cjepivo protiv bjesnoće za ljude