Bjesnoća je akutna, smrtonosna virusna bolest središnjeg živčanog sustava koja uzrokuje upalu mozga i leđne moždine. Bjesnoća je zoonoza koja se prenosi ugrizom životinja.

Bjesnoća – uzrok i rasprostranjenost

Virus bjesnoće (Lysavirus) je RNA virus s lipidnom ovojnicom. Površinski glikoproteinski antigen ima sposobnost vezanja na acetilkolinske receptore u mišiću preko kojih ulazi u stanicu i potiče stvaranje protutijela.

Virus bjesnoće pripada u skupinu Rhabdoviridae.

Virus bjesnoće pokazuje afinitet prema živčanim stanicama – neurotropnost.

Bjesnoća (rabies) ubraja se u najteže i najsmrtonosnije akutne virusne bolesti čovjeka. Bjesnoća je poznata još od vremena prije Krista, ali i danas u pravilu završava smrću.  Jednom nastala infekcija središnjeg živčanog sustava ne može se spriječiti. Jedini način liječenja bjesnoće je cijepljenje nakon kontakta s virusom, prije nastanka infekcije središnjeg živčanog sustava.

Više od 50 000 ljudi godišnje umire od bjesnoće, najviše u zemljama Azije i Afrike. Veliki dio te brojke su djeca do 15 godina koja su često u kontaktu sa životinjama, pa tako i onim zaraženim. Više od 95 % slučajeva bjesnoće u ljudi nastaje kao posljedica ugriza bijesnog psa.

Svake godine više od 15 milijuna ljudi postekspozicijsku antirabičnu profilaksu – cijepljenje nakon kontakta s virusom. Tako se cijepljenjem sprječavaju stotine tisuća mogućih smrtnih slučajeva u ljudi, godišnje.

Temeljito čišćenje i pranje ugrizne rane sapunom pod mlazom vode te što raniji odlazak liječniku radi cijepljenja su jedino što može spasiti život osobe nakon ugriza zaražene životinje.

U zemljama gdje je uvedena efikasna kontrola bjesnoće, cijepljenjem pasa protiv bjesnoće te oralna vakcinacija lisica protiv bjesnoće, druge životinjske vrste postaju glavni rezervoar bjesnoće, npr. šišmiši i ptice.

Hrvatska spada u zemlje s dobrom kontrolom bjesnoće i zadnji slučaj humane bjesnoće je zabilježen 1964. godine.

Bjesnoća – prenošenje i tipovi

Uzročnik se nalazi u slini zaražene životinje, a na čovjeka se najčešće prenosi ugrizom zaražene životinje. Rjeđe se virus prenosi kontaktom sa zaraženom krvlju, slinom i drugim izlučevinama zaražene životinje koji u čovjeka mogu ući preko ranica, posjekotina, sluznice oka, nosa, usta.

Virus je vrlo osjetljiv na vanjsku okolinu i nužan je bliski kontakt s otvorenim tkivom i završecima živaca da bi se razvila neurološka bolest.

Virus bjesnoće ne može ući u organizam preko neoštećene kože.

Do zaraze može doći i u lovu tijekom guljenja kože životinja. 2000. godine u blizini Imotskog tijekom lova na veprove, 36 osoba je bilo izloženo virusu bjesnoće nakon lova na vepra za kojeg je dokazana bjesnoća. U svih je sudionika provedena hitna imunoprofilaksa i nije zabilježen ni jedan slučaj bjesnoće.

Bjesnoća se može pojaviti u 4 oblika:

• urbana bjesnoća – bjesnoća kod pasa i rjeđe bjesnoća kod mačaka. Bjesnoća se širi ugrizom psa, ali može i kontaktom sa slinom koja je zarazna i 10 dana prije pojave simptoma kod životinje. 95% slučajeva bjesnoće u ljudi nastaje kao posljedica ugriza bijesnog psa. Inkubacija (vrijeme do pojave simptoma) kod psa je 21 do 80 dana, a bolest traje oko 7 dana. Razlikujemo manijalnu bjesnoću i tihu (depresivnu) bjesnoću u pasa.
• silvatična bjesnoća (šumska) – širi ju crvena lisica (Europa), polarne lisice, vukovi i rakuni. Smrtnost nakon ugriza bjesne lisice je oko 15%, a smrtnost nakon ugriza vuka ili medvjeda je i do 90%.
• bjesnoća u ptica – rijetka, može se zaraziti i domaća perad.
• bjesnoća u šišmiša – šišmiši mogu prenijeti bolest i na druge životinje.

Osim prijenosa sa životinja, moguć je prijenos slinom i sa zaraženog čovjeka.

Virus ulazi u čovjeka preko ugrizne rane ili u dodiru sa sluznicom. Umnožavanje virusa događa se u mišićima, dalje se retrogradnim transportom kroz živce širi na središnji živčani sustav.

Virus se dalje umnožava u sivoj tvari mozga i širi direktno sa živčane stanice na živčanu stanicu preko sinapse. Imunološki sustav nije u stanju eradicirati virus.

Iz središnjeg živčanog sustava, virus se širi živcima u ostala tkiva: slinovnice, bubreg, jetru, kožu, srce, pluća i mišiće.

Kod 80% bolesnika nalaze se Negrijeva tjelešca u ganglijskim stanicama živca.

Bjesnoća kod pasa – kako prepoznati bjesnoću kod psa?

Prepoznajte bjesnoću kod Vašeg ljubimca po sljedećim simptomima:

• čudno ponašanje,
• bolovi,
• groznica,
• hidrofobija (strah od vode),
• napadaji,
• paraliza tijela,
• opuštena vilica,
• pretjerano lučenje sline,
• nemogućnost gutanja,
• neobična sramežljivost ili agresivnost,
• nedostatak mišićne koordinacije.

Simptomi bjesnoće kod mačaka su slični simptomima bjesnoće kod pasa.

Bjesnoća u Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj, zadnji slučaj humane bjesnoće je zabilježen 1964. godine.

1950. godine proveden je program za eradikaciju urbane bjesnoće u Hrvatskoj. Program se temeljio na eradiciranju nekontroliranih pasa i uvođenju rigoroznih kontrola cijepljenja i mikročipiranja pasa koji imaju vlasnike.

Takve preventivne mjere pokazale su djelotvornosti u zemljama Europe, SAD-a i Kanade, osim u Turskoj.

Radi suzbijanja silvatične bjesnoće (šumske bjesnoće lisica) u Hrvatskoj, Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane je 2011. godine pokrenula provedbu programa Oralne vakcinacije lisica protiv bjesnoće.

Cilj oralne vakcinacije lisica je iskorjenjenje bolesti u populaciji lisica koje su glavni rezervoar bjesnoće u Hrvatskoj.

Ovaj program provodi se dva puta godišnje, u proljeće i jesen kada se postavljaju mamci s oralnim cjepivom za lisice i druge divlje životinje. Mamci u sebi sadrže potrebnu dozu cjepiva i u potpunosti su sigurni za zdravlje drugih domaćih i divljih životinja. Mamak je izrađen od smjese ribljeg brašna i mirisom i izgledom privlači divlje životinje.

Iz zrakoplova se pomoću specijalnih uređaja s ugrađenim GPS sustavom izbacuje jedan po jedan mamak.

Mamak sadrži i antibiotik tetraciklin koji se odlaže u zubima i služi kao dokaz imunizacije lisice.

O djelotvornosti ovog programa govori podatak da je 2015. godine prvi put zabilježen niti jedan pozitivni izolat bjesnoće u divljih i domaćih životinja. Ukupno je bilo pretraženo 7 196 životinja.

Zbog uspjeha ovog programa, Uprava za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske kani Republiku Hrvatsku proglasiti zemljom slobodnom od bjesnoće u 2018. godini.

Oprez je i dalje potreban jer je uvijek mogući slučaj importirane bolesti iz neke druge zemlje.

Bjesnoća kod ljudi – simptomi

Inkubacija (vrijeme do pojave simptoma) u čovjeka je izrazito raznolika. Bolest se može pojaviti i 20 godina nakon kontakta s virusom! Najčešće vrijeme inkubacije je od 2 do 6 tjedana.

Inkubacija ovisi o količini unesenog virusa, veličini rane i udaljenosti rane od mozga.

Klinička slika bjesnoće može se podijeliti u nekoliko stadija.

Prodromalni stadij bjesnoće

Prvi stadij bolesti traje od 2 do 4 dana i javljaju se prvenstveno opći simptomi poput:

• povišena tjelesna temperatura (iznad 38°C),
• glavobolja,
• klonulost,
• bol u mišićima,
• povraćanje,
• proljev,
• suhi kašalj,
• razdražljivost,
• grlobolja,
• teškoće gutanja (početni simptom hidrofobije – strah od vode),
• nesanica,
• halucinacije.

Oko mjesta ugriza razvijaju se lokalni simptomi:

• edem (otečenost),
• parestezije (osjećaji ukočenosti, žarenja, peckanja ili trnjenja),
• fascikulacije (spontane kontrakcije mišića).

Encefalitični stadij bjesnoće

Stadij u kojem virus dođe do mozga. Ovaj stadij traje 2 do 7 dana.

Javljaju se specifični simptomi bjesnoće  koji se izmjenjuju s periodima bez simptoma:

• jaka motorička aktivnost,
• nekontrolirani pokreti,
• agresivnost,
• halucinacije,
• epileptični napadaji,
• paraliza udova,
• hidrofobija – karakteristična u ranom tijeku bolesti, javlja se strah i bolno stezanje grkljana pri pokušaju pijenja vode, kasnije i pri slušanju tekućine bolesnik doživljava gušenje i konvulzije,
• pojačavanje tetivnih refleksa,
• pojava patoloških refleksa,
• oštećenje autoimunog živčanog sustava – pojačano slinjenje, suzenje, znojenje, širenje zjenica, nizak tlak,
• respiratorna insuficijencija – zbog paralize dišne muskulature i edema mozga.

Komatozni stadij bjesnoće

Periodi bez simptoma bivaju sve kraći dok ne nestanu. Koma nastupa 2 do 14 dan bolesti.

Javljaju se poremećaji elektrolita, oligurija (smanjeno mokrenje), edem cijelog tijela (anasarka), paralitički ileus (zastoj crijeva), edem pluća, edem mozga.

7 do 30 dan od početka bolesti uglavnom nastupa smrt.

Bjesnoća – dijagnoza

Najvažniji podatak je podatak o ugrizu, a najvažniji simptom koji pobuđuje sumnju na bjesnoću je hidrofobija – strah od vode.

Virus se može izolirati iz sline, likvora i mozga.

Serološkim pretragama moguće je dokazati kontakt s virusom.

Bjesnoća – liječenje

Bjesnoća je smrtonosna bolest i kada se razvije infekcija središnjeg živčanog sustava, ne postoji lijek za bjesnoću. Terapija bolesnika je simptomatska i uključuje sve mjere intenzivnog liječenja.

Međutim, bjesnoća se može spriječiti ako se pravovremeno primjeni cijepljenje nakon rizičnog ugriza ili kontakta sa zaraženom životinjom.

Bjesnoća – cjepivo

Najvažniji oblik prevencije protiv bjesnoće je cijepljenje životinja.

Urbana bjesnoća u Hrvatskoj ne postoji jer je od 1950. godine obavezno cijepljenje i mikročipiranje svih pasa koji imaju vlasnike.

Osnovna cjepiva za pse:

• bjesnoća (rabies),
• štenećak (distemper),
• parvovirus,
• adenovirus (tip 2).

Cijena cjepiva protiv bjesnoće iznosi 135 kuna. Ako mladi pas k tome treba biti i mikročipiran, vlasnik mora platiti još 200kn.

Veterinari posebno sugeriraju vlasnicima mačaka da ih obavezno daju cijepiti jer su mačke nezavisnije od  pasa, slobodno se kreću i mogu doći u kontakt s virusom.

Silvatična bjesnoća (šumska bjesnoća) u Hrvatskoj je kontrolirana nacionalnim programom oralne vakcinacije lisica.

Bjesnoća – cijepljenje ljudi

Osobe koje su u visokom riziku kontakta s virusom mogu primiti preekspozicijsku profilaksu (cijepljenje prije ugriza).

Daju se 3 intramuskularne ili intradermalne doze. Druga doza ide 7 dana nakon prve, a treća doza 21 do 28 dana nakon prve doze.

Da bi se održala kvalitetna zaštita, potrebna je dodatna doza svake 2 do 3 godine.

Bjesnoća – što nakon ugriza ?

Postekspozicijska profilaksa (cijepljenje nakon ugriza) obavlja se ako je liječnik procijenio da ste pod rizikom od bjesnoće zbog ugriza ili kontakta s mogućom zaraženom životinjom.

Svaku divlju, bolesnu ili sumnjivu životinju treba uspavati i poslati veterinaru koji će obaviti pregled. Ako je veterinar utvrdio da životinja nije zaražena, osobu ne treba cijepiti.

Ugriznu ranu treba dobro trljati sapunom i vodom.

Pasivna imunizacija označava davanje sintetiziranih imunoglobulina (protutijela) bjesnoće u dubinu i oko rane.

Aktivna imunizacija označava cijepljenje mrtvim virusom izoliranim iz kulture humanih stanica.

Postoji nekoliko shema davanja cjepiva:

• Essenska shema – intramuskularno u deltoideus (rame), daje se u 5 doza, druga doza ide 3. dan od prve, treća 7. dan od prve, četvrta 14. dan od prve i peta 28. dan od prve doze.
• Zagrebačka shema – intramuskularno u deltoideus (rame), daju se 4 doze, prvi dan dvije doze, sedmi dan od prve daje se treća doza i 21 dan od prve daje se četvrta doza cjepiva.

Cijepljenje sprječava nastanak infekcije središnjeg živčanog sustava i jedina je metoda liječenja protiv bjesnoće.

• bjesnoća
• cijepljenje životinja