Zapetljaj crijeva je bolest u kojoj dolazi do rotacije i okretanja dijela probavne cijevi same oko sebe ili oko mezenterija koji ga opskrbljuje krvlju. Može dovesti do opstrukcije ili čak i nekroze odnosno odumiranja dijela probavnog trakta.

Čimbenici rizika za nastanak ove bolesti uključuju:

• urođenu manu poznatu kao crijevna malrotacija,
• povećano debelo crijevo,
• Hirschsprungovu bolest,
• trudnoću i
• abdominalna prianjanja. 

Dugotrajni zatvor i prehrana s visokim udjelom vlakana također mogu povećati rizik. Najčešće zahvaćeni dio crijeva kod odraslih je sigmoidno debelo crijevo, a cekum je drugi najpogođeniji. Kod djece je tanko crijevo češće uključeno.

Želudac također može biti zahvaćen. 

Volvulus se češće javlja kod ljudi koji imaju: 

• visoku životnu dob,
• neuropsihijatrijske poremećaje,
• boravište u domu za starije i nemoćne,
• muški spol,
• prijašnje operacije u abdomenu.

Kod djece se volvulus javlja kao posljedica abnormalnosti u rotaciji crijeva kada je dijete još uvijek u maternici. To se događa kod oko 1 od 6.000 živorođenih. Mnoga djeca koja imaju volvulus također će imati povezanu kongenitalnu anomaliju, kao što je atrezija.

Zapetljaj crijeva – simptomi

Simptomi volvulusa obično se javljaju naglo i unutar nekoliko sati te se pogoršavaju dok se osoba ne javi u hitnu ambulantu. 

Uobičajeni simptomi zapetljaja crijeva su:

• prošireni trbuh,
• mučnina,
• povraćanje,
• bol u trbuhu i osjetljivost,
• krvava stolica,
• opstipacija,
• šok.

U usporedbi s drugim uzrocima opstrukcije crijeva, kod volvulusa je tipična brzina početka simptoma (preko nekoliko sati) i stupanj trbušne distenzije (proširenosti). 

Kod djece, glavni klinički nalazi su obično povraćanje materijala žučnog izgleda, koji je žuto-zelene boje. To je snažan znak da nešto polazi po zlu u crijevima i zahtijeva hitan pregled. 

Povraćanje također može biti i nežućnog sadržaja. I djeca i odrasli s volvulusom također mogu razviti hemodinamsku nestabilnost jer nemaju dovoljno unosa tekućine ili su u septičkom šoku.

Kod dojenčadi s zapetljajem crijeva glavni simptomi mogu biti letargija, napadaji plakanja, ubrzan rad srca i ubrzano disanje. Ponekad dijete može doživjeti razdoblja kada ima simptome volvulusa, a zatim razdoblja kada nema simptoma. Moguće da se radi o povremenom (intermitentnom) volvulusu, u kojem se simptomi povremeno javljaju, ali odlaze sami. To se događa zbog detorzije crijeva, gdje se crijeva spontano odmotavaju. 

Vaskularna opskrba crijeva ne postaje toliko ugrožena zbog trenutaka kada crijeva nisu uvrnuta. Takvo stanje je vjerojatnije da će se pojaviti kod mlađih ljudi, koji će osjetiti simptome koji dolaze i odlaze više puta i imaju bolne napade koji spontano prolaze s vremenom. Bolest je i dalje prisutna no vjerojatno će trebati dulje vremena za postavljanje dijagnoze i liječenje.

Zapetljaj crijeva – dijagnostika

Liječnik će vjerojatno posumnjati na zapetljaj crijeva uzimanjem anamneze i proučavanjem simptoma. Fizikalnim pregledom abdomena moguće je utvrditi veću prisutnost zraka nego je to inače normalno. Zatim se prelazi na dijagnostičke metode poput:

• uzimanja uzoraka krvi,
• pregled stolice na krv,
• CT snimak abdomena,
• RTG abdomena,
• sigmoidoskopija.

Zapetljaj crijeva – liječenje

Zapetljaj crijeva najčešće zahtjeva kirurško liječenje, no u nekim situacijama može se pristupiti prvo konzervativnim tehnikama, a to se čini dekompresijom sigmoidoskopom i umetanjem flatus cijevi. 

Dekompresija sigmoidoskopom

U dekompresiji sigmoidoskopom pacijent se stavlja u lijevi bočni položaj, a podmazani sigmoidoskop nježno vodi u rektum. Manevrira se kako bi se lociralo uvrnuto crijevo i nakon što je sigmoidoskop u ispravnom položaju te ispravio zapetljaj, doći će do navale zraka i tekućeg fecesa jer se opstrukcija ublažava. 

Flatus cijev se često ostavlja na mjestu dekompresije neko vrijeme (do 24 sata) kako bi se omogućio nastavak prolaska sadržaja i pomoglo oporavku zahvaćenog područja. U 25-50% bolesnika ovaj pristup je neuspješan i potrebna je formalna dekompresija s fleksibilnim sigmoidoskopom.

Ako dođe do drugog zapetljaja, mogućnost naknadnih ponavljanja je još veća. Vrijeme između tih perioda bolesti može varirati od nekoliko sati do mjeseci.

Kiruško liječenje 

Kirurško upravljanje sigmoidnim volvulusom uključuje resekciju dijela crijeva s ponovnim spajanjem crijeva ili stvaranjem kolostomije. To ovisi o opsegu ozljede crijeva kako bi se utvrdilo koji je prikladniji pristup. Ako nekroza tkiva nije opsežna, veliki uspjeh ima ponovno povezivanje crijeva u tom istom postupku bez potrebe za kolostomijom.

Volvulus se mora liječiti što je prije moguće kako bi se smanjio rizik od komplikacija. Komplikacije volvulusa mogu uključivati bilo što od sljedećeg:

• nekroza crijeva,
• perforacija, puknuće crijeva,
• sepsa kao posljedica proširenja infekcije,
• poremećaj malapsorpcije koji se naziva sindrom kratkog crijeva, koji je rezultat nedostatka tankog crijeva,
• komplikacije uslijed postavljanja kolostome,
• sekundarni peritonitis.

Volvulus može biti opasan po život ako se ne liječi primjereno, stoga se obratite liječniku ukoliko primijetite simptome zapetljaja crijeva.

• crijeva
• zapetljaj crijeva

Učitaj više izvora