Parkinsonova bolest je najčešći neurodegenerativni poremećaj kretanja koji pogađa milijune ljudi diljem svijeta. Naime, živčani sustav je mreža živčanih stanica koja upravlja mnogim dijelovima i funkcijama tijela, uključujući i pokretima.

U tom smislu sama bolest pogađa živčani sustav, pri čemu je poremećaj kretanja najčešća klinička manifestacija bolesti. Što je Parkinsonova bolest, koje se tablete za Parkinsonovu bolest danas koriste i koje su poteškoće povezane s korištenjem lijekova pokušat ćemo približiti kroz ovaj članak.

Simptomi Parkinsonove bolesti razvijaju se postupno. Rani simptomi su najčešće blagi, gotovo neprimjetni, zbog čega ih mnogi u početku zanemaruju. Bolest obično započinje na jednoj strani tijela te se kasnije proširuje i na drugu, premda najčešće jedna strana ostaje izraženije zahvaćena.

Važno je napomenuti da se simptomi Parkinsonove bolesti često mogu zamijeniti sa simptomima drugih neuroloških stanja, te je u tom smislu potrebna adekvatna diferencijalna dijagnostika od strane neurologa.

Najčešći simptom svakako je tremor – ritmičko drhtanje koje obično počinje u prstima ili rukama, a nerijetko se javlja u stopalu ili čeljusti.

Karakterističan za ovu bolest jest tzv. “pill-rolling tremor” – pokret trljanja palca i kažiprsta kao da osoba vrti malu kuglicu među prstima. Tremor je najizraženiji kada je ruka u mirovanju ili tijekom stresa, a smanjuje se tijekom namjernih pokreta ili aktivnosti.

Usporeni pokreti ili bradikinezija drugi je izrazito čest simptom koji bitno narušava kvalitetu života. Osobe često opisuju kako jednostavni svakodnevni zadaci, poput ustajanja sa stolca, tuširanja ili odijevanja postaju mukotrpni i dugotrajni.

Izraz lica postaje manje izražajan, što može otežati komunikaciju s okolinom, a čak i treptanje postaje zahtjevnije.

Mišićna rigidnost (ukočenost) također je jedan od simptoma Parkinsonove bolesti. Mišići mogu biti izrazito napeti i bolni, a pokreti ruku postaju kratki i trzavi. Ova ukočenost postupno mijenja izgled tijela te osoba s vremenom poprima karakterističan pognut stav.

Slabija ravnoteža dovodi do učestalih padova i dodatno ograničava mobilnost oboljelih. Osim poremećaja pokreta, bolest često uzrokuje i gubitak automatskih pokreta koje inače izvodimo bez razmišljanja, poput smiješenja, treptanja i sl.

Promjene u govoru također su česte. Govor može postati tih, brz, nerazumljiv ili monoton, što dodatno otežava društvenu interakciju. Promjene se očituju i kod pisanja – rukopis postaje sitan, zbijen i teško čitljiv.

Osim što utječe na motoriku, Parkinsonova bolest ima i niz nemotornih simptoma koji mogu biti jednako zahtjevni za svakodnevni život.

Među njima su depresija, anksioznost, problemi sa spavanjem i zatvor. Karakterističan je oslabljen ili potpuno izgubljen njuh, a prisutne su i poteškoće s pamćenjem i koncentracijom. Kronični umor i iscrpljenost također su česti pratioci ove bolesti.

Tablete za Parkinsonovu bolest

Uzrok Parkinsonove bolesti još uvijek nije poznat, no identificiran je čitav niz genetskih čimbenika rizika te nekoliko samih gena odgovornih za rijetke obiteljske oblike ove bolesti.

Pretpostavlja se da pušenje, konzumacija kofeina i izloženost pesticidima mogu utjecati na rizik od razvoja Parkinsonove bolesti, premda stvarna uloga okolišnih čimbenika još uvijek nije potpuno jasna.

Motorički simptomi bolesti nastaju zbog gubitka dopaminergičkih neurona. U razvoju Parkinsonove bolesti ističe se nekoliko patofizioloških procesa, među kojima su najvažniji disfunkcija mitohondrija, poremećaji u mehanizmima razgradnje i uklanjanja proteina te neuroinflamacija (upala živčanog sustava).

Ne postoji jedan lijek za Parkinsonovu bolest. Nekoliko je različitih lijekova za ovo stanje, a u farmakološkom smislu terapija je usmjerena prema dokazanom gubitku dopaminergičkih neurona.

Tako kada spominjemo tablete za Parkinsonovu bolest, uglavnom se misli na dopaminergičku terapiju. To znači da se primjenjuju lijekovi koji imaju sposobnost nadomjestiti ili potaknuti djelovanje dopamina, neurotransmitera čiji se nedostatak smatra glavnim uzrokom motoričkih simptoma bolesti.

U liječenju ranog stadija Parkinsonove bolesti, kao monoterapija koriste se različite skupine lijekova koji djeluju na sustav dopamina.

Te lijekove možemo svrstati prema jačini njihovog dopaminergičkog djelovanja, a najčešće korišteni su:

• levodopa
• dopaminski agonisti (pramipeksol, ropinirol i rotigotin)
• inhibitori monoaminooksidaze tipa B (MAO-B), poput razagilina ili selegilina.

Levodopa

Levodopa se, zbog izrazite učinkovitosti u ublažavanju simptoma, posebice ukočenosti, sporosti pokreta i tremora, smatra zlatnim standardom u liječenju Parkinsonove bolesti.

Farmakološki gledano, levodopa je prekursor u biosintezi dopamina te se primjenjuje kao prolijek koji povisuje razinu dopamina jer može prijeći krvno-moždanu barijeru, što sam dopamin ne može. Kada levodopa uđe u središnji živčani sustav (SŽS), metabolizira se u dopamin djelovanjem dekarboksilaze aromatskih L- aminokiselina.

Levodopa ima bolji učinak na motoričku funkciju, svakodnevne aktivnosti i kvalitetu života u usporedbi s drugim lijekovima. Zato se i smatra zlatnim standardom liječenja. Problem kod levodope jest režim korištenja tableta, pri čemu je iste potrebno piti više puta na dan, što može biti potencijalan problem za adherenciju pacijenta.

Isto tako, levodopa je aminokiselina, teško se apsorbira, a zbog kompeticije s drugim aminokiselinama, potrebno ju je piti 30 minuta prije ili jedan sat poslije obroka.

Naime, obroci kao takvi najčešće sadrže bjelančevine koje su sastavljene od aminokiselina pa je zbog kompeticije potrebno odvojiti terapiju od jela. Ako se jave gastrointestinalne tegobe pri korištenju levodope, preporuka je pojesti prije obrok koji nema u sebi proteine.

Levodopa ulaskom u organizam podliježe metaboliziranju dekarboksilaza kojih ima i u perifernim tkivima. Zato levodopa nerijetko dolazi u kombinaciji s inhibitorima periferne dekarboksilaze poput benzerazida i/ili karbidope poradi optimalnije apsorpcije.

Još jedan problem s levodopom je pojava motoričkih fluktuacija i diskinezija kao komplikacija liječenja levodopom koje pogađaju mnoge pacijente s uznapredovalom Parkinsonovom bolešću.

Naime, kako Parkinsonova bolest napreduje, dolazi do degeneracije dopaminergičkih neurona nigrostrijatalnog puta, zbog čega presinaptički neuroni gube sposobnost pohranjivanja i otpuštanja levodope nakon njezine enzimske pretvorbe u dopamin.

Kao rezultat toga odgovor na standardne formulacije levodope s trenutnim otpuštanjem počinje ovisiti o njezinom kratkom poluvremenu eliminacije (otprilike 90 minuta).

Ova brza kinetika izmjene koncentracija te pulsirajuća stimulacija dopaminskih receptora mogu tijekom vremena pridonijeti sužavanju terapijskog prozora i pojavi tzv. motoričkih fluktuacija.

Kod takvih pacijenata potrebno je pažljivo razmotriti optimizaciju doziranja i/ili uvođenja novih lijekova u dogovoru sa specijalistom neurologije. Kod nekih pacijenata specijalist može preporučiti i druge terapijske opcije.

Ostali lijekovi

Naime, ono za što bi se moglo reći da spada pod pojam “najnoviji lijek za Parkinsonovu bolest” jesu uređaji kontinuirane dostave lijeka i/ili duboke mozgovne stimulacije. Tu je važno naglasiti da je potreban multidiscipliniran tim specijalista (neurolozi, kirurzi) koji odlučuju o takvim terapijama ovisno o individualnoj kliničkoj slici pacijenta.

Od drugih “klasičnih” lijekova postoje dopaminski agonisti koji se prema preporuci liječnika mogu koristiti u svrhu liječenja Parkinsonove bolesti. Primjeri su pramipeksol, ropinirol i rotigotin. Navedeni agonisti dopamina se vežu za dopaminske receptore u mozgu te na taj način ublažavaju simptome Parkinsonove bolesti.

Od potencijalnih nuspojava koje mogu uzrokovati dopaminski agonisti, slično kao i kod levodope, mogu se javiti mučnina, povraćanje, pospanost, ortostatska hipotenzija, zbunjenost i halucinacije. Ovisno o podnošenju lijeka, u dogovoru s liječnikom se mogu reducirati i povećavati doze svakog pojedinog lijeka.

Inhibitori monoaminooksidaze B poput razagilina se također koriste kod Parkinsonove bolesti. Razagilin može prouzročiti povećanje izvanstanične razine dopamina u strijatumu. Povišena razina dopamina i posljedična povećana dopaminergička aktivnost su vjerojatno uzrok djelovanja lijeka.

Najčešće potencijalne nuspojave povezane s primjenom inhibitora monoaminooksidaze tipa B (MAO-B) jesu mučnina i glavobolja. Pored toga se mogu javiti i konfuzija te halucinacije.

Također, moguća je pojava nesanice, padova te diskinezija (nekontrolirani pokreti), no ovi simptomi ponekad mogu biti posljedica uznapredovale Parkinsonove bolesti, a ne nužno posljedica uzimanja inhibitora MAO-B.

Amantadin je lijek koji se 60-ih godina 20. stoljeća počeo koristiti kao antivirotik za liječenje gripe. Međutim, slučajno opažanje jedne pacijentice koja je osjetila olakšanje simptoma Parkinsonove bolesti nakon što je uzela amantadin zbog gripe potaknulo je interes i pokrenulo niz važnih istraživanja koja su na kraju dovela do nove indikacije ovog lijeka.

Amantadin ima različite farmakološke učinke. Tvar ima indirektni agonistički učinak na striatalne dopaminergičke receptore. Usto, pokazalo se da povisuje ekstracelularnu koncentraciju dopamina dvojako povećanim otpuštanjem dopamina i preko blokade ponovne pohrane u presinaptičke neurone.

U terapijskim koncentracijama amantadin inhibira i oslobađanje acetilkolina posredovanjem NMDA receptora i tako može izazvati antikolinergički učinak. Pretpostavlja se da amantadin upravo preko nabrojenih mehanizama poboljšava kliničku sliku pacijenta s Parkinsonovom bolešću.

Amantadin može potencijalno dovesti do razvoja lividne kože (mrežasti crvenkasto-plavi uzorak na koži) i oticanja gležnjeva, no rijetko je toliko ozbiljno da bi zahtijevala prekid terapije.

Konfuzije, halucinacije i noćne more su još rjeđe. Rizik za pojavu ovih nuspojava veći je kod starijih pacijenata koji amantadin uzimaju u kombinaciji s drugim antiparkinsonicima.

U svakom slučaju, važno je naglasiti kako je izbor terapije na neurologu, a isti uvelike ovisi o individualnim karakteristikama pacijenta, poput njegove dobi, težine bolesti, prisutnosti drugih dijagnoza te sklonosti nuspojavama određenog lijeka.

Još uvijek ne postoji lijek koji rješava uzrok bolesti

Parkinsonova bolest je teška bolest koja nažalost još uvijek nema lijeka u smislu rješavanja uzroka bolesti. Svi nabrojani lijekovi u ovom članku saniraju simptome, i trenutno je to najbolje što moderna medicina ima u borbi s ovom bolešću, barem u trenutku pisanja ovog članka.

Postoje mnogi izazovi kod liječenja ove bolesti ne samo u smislu neizbježne progresije bolesti, već i praćenja pacijenata koju su na samoj terapiji. U tom smislu, važno je sa strane zdravstvenih djelatnika pružiti maksimalnu potporu pacijentu kao i eventualnom skrbniku.

Usto, važno je i da pacijenti i njihovi ukućani budu svjesni važnosti lijekova, ali i nefarmakoloških mjera. Naime, edukacija oboljelih od Parkinsonove bolesti, njihovih obitelji i njegovatelja ključna je za bolje razumijevanje bolesti te smanjenje osjećaja nemoći i stigmatizacije.

Psihološka podrška te grupe za podršku olakšavaju suočavanje s bolešću. Također, redovita tjelesna aktivnost (najmanje 150 minuta tjedno) dokazano smanjuje simptome bolesti. Logopedske vježbe mogu poboljšati govor, dok radni terapeuti pomažu pacijentima prilagoditi svakodnevne aktivnosti i okolinu za samostalniji život.

Parkinsonova bolest je teška bolest, ali s kojom se uz pravilno liječenje i pridržavanje nefarmakoloških mjera pacijent može uspješno nositi, zadržavajući kvalitetu svakodnevnog života na prihvatljivoj razini kako za sebe, tako i za svoje ukućane.

Pročitajte i ove članke:

• Kako nastaje Parkinsonova bolest? Psihologinja otkriva glavni uzrok
• Parkinsonova bolest i životni vijek: Što očekivati?
• Napravljen revolucionaran i bezbolan test pomoću kojeg se može dijagnosticirati Parkinsonova bolest u svega 3 minute.

• lijek za parkinsonovu bolest
• najnoviji lijek za Parkinsonovu bolest
• tablete za Parkinsonovu bolest

Učitaj više izvora