Brojne su studije koje govore o različitim učincima psihodelika u liječenju određenih psihičkih poremećaja. Povijesno gledano, psihoaktivne tvari nisu rijetkost u tretmanima bolesti. S obzirom na to da u Hrvatskoj ne postoje legalni psihodelici, ova tema je prilično osjetljiva i potrebno ju je promatrati iz više različitih perspektiva.

U tome nam je najviše pomogao naš sugovornik Mario Zulić, diplomirani psiholog i edukant kognitivno-bihevioralne psihoterapije koji posebnu pažnju posvećuje nepopularnim temama u psihologiji, među kojima se ističu psihodelici.

Glavni je urednik portala Nepopularna psihologija te osnivač istoimene udruge, a osim što objavljuje zanimljive članke i drži predavanja iz područja psihologije, također je organizator konferencije Znanost psihodelika u primjeni koja je nedavno doživjela svoje drugo izdanje.

Zašto psihodelici nisu legalni u terapijskoj primjeni?

Terapijska upotreba psihodelika kroz povijest nije upitna, a postoje istraživanja iz druge polovice 20. stoljeća koja to dokazuju, kao i istraživanja iz novijeg doba koja demonstriraju potencijal ovih supstanci.

Osim Hrvatske, u kojoj nisu legalno dostupni psihodelici za terapijsku primjenu, brojne druge zemlje prolaze kroz slične prepreke koje je nužno premostiti prije upotrebe psihodelika kao jednog od načina liječenja određenih poremećaja.

Psiholog Zulić ističe kako je jedan od velikih nedostataka na našem području manjak domaćih istraživanja zbog kojih trenutno nema dovoljno dijaloga među stručnjacima za razmatranje ovih tema:

Trenutni zakonodavni okvir značajno otežava provođenje istraživanja, a za krajnju primjenu u zdravstvenom sustavu su nužne izmjene u zakonu i registracija psihodelika kao lijeka.

Još jedna prepreka je nepostojanje standarda za ovakvu vrstu terapije, a kako bi se do njega došlo, nužna su klinička istraživanja kako bi se pokrenulo standardiziranje edukacije, protokola tretmana, vrste psihoterapije i ostalih bitnih stavki vezanih za primjenu psihodelika.

Jesu li psihodelici učinkoviti kod svih poremećaja?

Dosadašnja istraživanja su pokazala kako je terapija potpomognuta psihodelicima obećavajuća kod osoba koje se bore s depresijom, PTSP-om, ovisnostima i anksioznošću (kod osoba s terminalnim bolestima).

Nadalje, Zulić ističe kako se u novije vrijeme psihodelici počinju istraživati i u kontekstu poremećaja prehrane, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i drugih teškoća. Također, navodi tri ključna čimbenika za djelovanje ovakve terapije.

Prvi je specifično djelovanje psihodelika na mozak – primarno kroz aktivaciju serotoninskih receptora i izmjenu načina komunikacije između različitih regija mozga, uz niz drugih mehanizama koji značajno mijenjaju moždanu aktivnost.

Važno je naglasiti kako neurološka istraživanja pokazuju pozitivne promjene u mozgu i nakon što aktivno djelovanje supstance završi.

Drugi čimbenik je osobno iskustvo tijekom djelovanja supstance. Radi se o intenzivnim iskustvima u kojima osobe često dolaze do uvida u vlastite obrasce ponašanja ili se suočavaju sa svojim traumama na drugačiji način.

Jedan od ključnih mostova između biološkog i psihološkog aspekta jest disolucija ega. Biološki gledano, dolazi do smanjenja aktivnosti tzv. “Default Mode Networka” (DMN) – mreže važne za osjećaj vlastitog identiteta – što se psihološki manifestira osjećajem stapanja i povezanosti s okolinom.

Treći čimbenik jest postojanje strukturiranog protokola, koji najčešće uključuje pripremne seanse, seanse tijekom kojih osoba proživljava iskustvo uz podršku dvaju terapeuta te fazu integracije. Integracija je ključna – kroz psihoterapiju osoba pokušava prenijeti uvide i iskustva iz sesije u svakodnevni život, kako bi izvukla maksimalnu korist.

Djeluju li psihodelici jednako kao i lijekovi?

Ako psihodelici utječu na poboljšanje stanja pacijenata sa psihičkim poremećajima, postavlja se pitanje koja je glavna razlika između njihovog djelovanja i djelovanja klasičnih lijekova za navedene poremećaje. Psiholog Zulić ističe:

Iako danas imamo lijekove koji djeluju preko serotoninskih mehanizama (poput antidepresiva), mehanizam djelovanja i iskustvo koje izazivaju značajno su različiti. Nedavno objavljeno istraživanje fokusiralo se upravo na razlike između psilocibina i antidepresiva escitaloprama.

Dodaje:

Iako su obje terapije dovele do značajnih poboljšanja simptoma depresije, kod pacijenata koji su primili psilocibin zabilježeno je veće poboljšanje u društvenom funkcioniranju, osjećaju povezanosti i smislu života, u usporedbi s onima koji su uzimali escitalopram.

Rizik od potencijalnih nuspojava

Ono što opravdano dovodi do zabrinutosti u ovom području su – nuspojave. Primjena psihodelika povezana je s nizom potencijalnih nuspojava koje se moraju uzeti u obzir s obzirom na to da se govori o iskustvu izmjene stanja svijesti.

Tijekom samog iskustva mogu se javiti određene kratkotrajne nuspojave (poput anksioznosti ili intenzivnog straha), zbog čega su temeljita edukacija, priprema i podrška tijekom seanse od ključne važnosti za minimiziranje rizika i osiguravanje sigurnosti sudionika.

Psiholog Zulić ističe kako sudionici kliničkih istraživanja s psihodelicima moraju zadovoljiti stroge kriterije selekcije. Primjerice, osobe s (obiteljskom) poviješću psihoze, shizofrenije ili bipolarnog poremećaja u pravilu se isključuju iz sudjelovanja.

Informirani pristanak je uobičajena praksa gdje se jasno navode svi potencijalni rizici, učinci i ograničenja istraživanja. Ono što posebno izdvaja je i sljedeće:

Važno je naglasiti da terapija uz pomoć psihodelika nije prikladna za svakoga i ne bi se nikad trebala nametati ili provoditi bez jasno izražene volje i odgovarajuće pripreme pojedinca. Odluka o uključivanju u ovakav oblik terapije mora biti autonomna i informirana.

Može li se razviti ovisnost o psihodelicima?

Često se postavlja pitanje jesu li psihodelici uzročnici razvoja ovisnosti kod određenih klijenata, a psiholog Zulić to opovrgava te navodi kako je to jedan od najčešćih mitova. Navodi kako klasični psihodelici poput psilocibina ili LSD-a ne uzrokuju fizičku ovisnost, a rizik od psihološke ovisnosti u kontroliranim uvjetima kliničkih studija gotovo je nepostojeći.

Dapače, dosadašnja su istraživanja pokazala obećavajuće rezultate u korištenju psihodelika u liječenju različitih oblika ovisnosti, uključujući ovisnost o alkoholu, nikotinu i drugim supstancama.

Međutim, situacija je drugačija kod MDMA-a psihodelika zbog potencijala za zlouporabu. Iako u okviru kliničkih istraživanja dosad nisu zabilježeni slučajevi razvoja ovisnosti o istima, ključna razlika je u kontekstu uporabe i namjeri:

Osobe koje MDMA koriste unutar terapijskog procesa – uz odgovarajuću pripremu, podršku i integraciju – najčešće nemaju potrebu ili želju za ponovnim samoinicijativnim uzimanjem supstance.

Naprotiv, iskustvo često vodi ka dubljoj introspekciji, suočavanju s traumatskim iskustvima i (intenzivnoj) emocionalnoj obradi, što smanjuje impuls za ponovnim uzimanjem. 

Zulić zaključuje:

Zlouporaba MDMA-a (najčešće u obliku tzv. ecstasyja, koji često sadrži i druge kemikalije) u rekreativnom kontekstu obično se ne javlja izolirano. Riječ je o obrascu u kojem se kombinira više različitih supstanci, uključujući alkohol i druge droge, što značajno povećava rizik od negativnih posljedica.

Kako bi se prevenirao razvoj ovisnosti u terapijskom kontekstu, nužno je provoditi primjenu psihodelika u strogo kontroliranim uvjetima, s jasnim indikacijama, u strukturiranom terapijskom okviru te s naglaskom na integraciju iskustva.

Iako psihodelici pokazuju vrlo visoku učinkovitost na grupnoj razini, ne djeluju jednako na sve pojedince.

Istraživanja ukazuju na širok raspon odgovora na individualnoj razini – dok neki sudionici doživljavaju duboke uvide i značajna poboljšanja, kod drugih su učinci slabije izraženi. Razlozi za takve razlike se tek počinju razumijevati i vjeruje se da će buduća istraživanja na većim uzorcima pomoći u boljoj predikciji terapijskog odgovora.

Djeluje li mikrodoziranje psihodelika u smanjenju stresa?

Vrlo zanimljivo pitanje u ovom području je mogu li zaista psihodelici utjecati na smanjenje stresa.

Psiholog Zulić odmah na početku ističe kako je važno jasno definirati mikrodoziranje, a ono podrazumijeva konzumiranje vrlo malih doza (npr. 1/10 ili čak 1/20 aktivne doze) psihodelika – najčešće psilocibina i LSD-a – kroz određeni period (najčešće mjesec dana), u definiranom protokolu (dva dana da, dva dana preskakanje konzumacije).

Također navodi:

Iako postoje studije koje sugeriraju povoljne učinke na raspoloženje kod sudionika koji su koristili mikrodoziranje, randomizirane kontrolirane studije zasad ne nalaze snažne ni konzistentne učinke, a neke studije su našle i moguć značajan placebo efekt.

Pregled trenutnih studija sugerira da mikrodoziranje ima određene efekte, koji nisu nužno u skladu sa svim što možemo pročitati.

Dodaje:

Potrebno je još mnogo ozbiljnih istraživanja koja će se fokusirati na to kolika je optimalna količina za postizanje određenih poželjnih ishoda, koje su populacije one koje imaju manje ili veće koristi, te kako bismo shvatili koji su sve to konkretni ishodi.

Psiholog Zulić ovdje naglašava kako mikrodoziranje, ako se i pokaže učinkovito, nikako ne bi trebalo biti zamjena za aktivne strategije suočavanja sa stresom koje ovise o svakom pojedincu i njegovom percipiranju stresa, nego eventualno alat koji može pomoći u stvaranju unutarnjih uvjeta za njihovo lakše korištenje.

Druga konferencija “Znanost psihodelika u primjeni”

Nedavno je održana druga konferencija “Znanost psihodelika u primjeni” koja je okupila stručnjake iz zemalja poput Švicarske, SAD-a, Nizozemske i Engleske u dijalogu o istraživanjima i primjeni psihodelika u terapijske svrhe.

Psiholog Zulić, koji je ujedno bio i glavni organizator, ističe kako su povratne informacije od sudionika iznimno pozitivne i podržavajuće, a sama konferencija je prepoznata kao oblik stručnog usavršavanja za liječnike, psihologe i psihoterapeute, koji su sudjelovanjem ostvarili bodove pri nadležnim komorama.

Iako je dosad imao različite povratne informacije na svoje zalaganje za istraživanje ove teme, navodi kako mu se čini da mnogi negativni komentari odražavaju razinu neupućenosti u temu i znanstvenu podlogu iste.

S obzirom na to da je njegov interes za znanost o psihodelicima počeo još tijekom studija, navodi kako se tijekom učenja o psihodelicima i sam morao suočiti s nizom predrasuda koje je usvojio kroz odrastanje pod utjecajem medija i obrazovnog sustava, gdje su ove supstance bile prikazane isključivo negativno.

Daljnji planovi kreću se u smjeru istraživanja psihodelika, a trenutno je u procesu nacrt istraživanja razvijen u suradnji s kolegama iz američkog MAPS-a (Multidisciplinary Association for Psychedelic Studies).

Zulić dodaje kako bi bilo iznimno vrijedno nastaviti rad na otvaranju mogućnosti za provođenje istraživanja i u Hrvatskoj, pogotovo jer se sličan trend sve više razvija i unutar EU-a, a svakako bi se volio nastaviti baviti i edukacijom domaćih stručnjaka i šire javnosti, jer se to u ovom trenutku prirodno nameće kao smjer djelovanja.

Istraživanja psihodelika u Hrvatskoj

Proces razvoja psihoterapijske primjene psihodelika, i u Hrvatskoj i globalno, uključuje više paralelnih koraka:

Potrebno je stvoriti dovoljan stupanj informiranosti i znanstvene osnove kako bi se mogla pokrenuti (i odobriti) istraživanja na zdravoj i kliničkoj populaciji. U Hrvatskoj smo trenutno na razini korelacijskih istraživanja, preglednih radova i teoretskih modela, ali se polako naziru i prvi nacrti eksperimentalnih studija.

U nekim zemljama, poput Švicarske, terapija potpomognuta psihodelicima već je legalno dostupna pod nadzorom stručnjaka, dok je u većini drugih zemalja ona moguća isključivo kroz sudjelovanje u kliničkim ispitivanjima.

Trenutno je aktivna građanska inicijativa Psychedelicare.eu koja trenutačno prikuplja milijun potpisa u zemljama članicama EU-a.

Cilj je staviti pred Europsku komisiju pitanje regulacije ovakve terapije, uključujući kreiranje standarda, poticanje financiranja kliničkih studija te inicijativu za reklasifikaciju ovih supstanci u odnosu na Konvenciju iz 1971. godine, koja ih još uvijek klasificira kao supstance bez medicinskog potencijala.

Kao nacionalni koordinator za Hrvatsku, psiholog Zulić nastoji da što prije dođe do praga potpisa za našu populaciju, a to je 8640. Više o samoj inicijativi možete saznati na službenoj stranici. 

Pročitajte i ove članke:

• Psihodelici: Raste interes za upotrebu kod psihičkih poremećaja! Evo kako izgleda terapija i je li dostupna u Hrvatskoj
• Netflixov novi dokumentarac otkriva tajne o psihodelicima koje bi nam mogle pomoći
• Tehnike suočavanja sa stresom: Provjereno pomažu! Psihologinja otkriva kako zaštititi psihofizičko zdravlje.

• Mario Zulić
• Mikrodoziranje psihodelika za smanjenje stresa: Je li opasno i kako se provodi?
• psihodelici u terapiji
• psihodelija i psihoterapija