Samokritičnost je kognitivni i emocionalni proces negativnog vrednovanja sebe koji rezultira osjećajem bezvrijednosti, samoprezira, inferiornosti, neuspjeha i krivnje. Tijekom ovog procesa osoba se usmjerava na osobne nedostatke, pogreške i neispunjena očekivanja.

Unutarnji kritičar s kojim se u tom trenutku bori je prilično oštar i grub te popraćen velikim sramom, krivnjom, samooptuživanjem, pa čak i samomržnjom. U pitanju su osjećaji koji predstavljaju faktor ranjivosti za razvoj ozbiljnijih psihopatoloških stanja, od depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja do poremećaja u prehrani i poremećaja ličnosti.

Pretjerana samokritičnost – zašto nastaje?

Smatra se da samokritičnost dolazi iz različitih unutarnjih i vanjskih obilježja kroz koje osoba prolazi tijekom svojeg životnog razvoja. Jedan od korijena je nisko samopoštovanje koje nastaje još u djetinjstvu (npr. iz negativnih i nesigurnih obrazaca privrženosti roditeljima), u kombinaciji s karakteristikama ličnosti pojedinca (npr. visoka razina savjesnosti i introverzije).

Različite su teorije u psihologiji pokušale objasniti samokritičnost na temelju brojnih studija koje su se bavile njezinim nastankom i razvojem.

Tako teorija kognitivne disonance smatra da ljudi doživljavaju samokritičnost kao kognitivnu nelagodu kada se njihova uvjerenja i očekivanja ne podudaraju sa stvarnošću, što ih vodi prema samoosuđivanju i samopreziru kao načinu obrane od te napetosti.

Još jedna teorija koja se smatra važnom za razvoj samokritičnosti je teorija privrženosti koja navodi da odnosi koje stvaramo u ranom djetinjstvu oblikuju način na koji ćemo kasnije stvarati privrženost s drugim bitnim ljudima u našem životu.

Ako je privrženost s najranijim skrbnicima bila negativna i nesigurna, to je vjerojatno dovelo do razvoja niskog samopoštovanja i osjećaja inferiornosti i neadekvatnosti u odrasloj dobi, što se kasnije može manifestirati kao samokritičnost. Svemu tome pridonose i naša prošla iskustva koja stvaramo tijekom života, posebno tijekom formativnih i osjetljivih godina razvoja.

Različite kritike, izazovi i traume koje osoba proživljava i prima tijekom odrastanja od strane roditelja, vršnjaka ili nekih drugih ljudi iz bliske okoline često ostaju ukorijenjene u našim kognitivnim i emocionalnim obrascima, zbog čega rezultiraju time da osoba sebe negativno vrednuje, odnosno u skladu s komentarima koje je primala.

Vanjski kritičari koji su negativno utjecali na naš self i razvoj slike o sebi ubrzo postaju unutarnji kritičari koji nas prate tijekom novih životnih situacija te tako ostavljaju negativan trag čak i na onim ugodnim i pozitivnim iskustvima.

Samokritičnost u svakodnevici

Samokritičnost nije mehanizam koji se aktivira samo u nekim zahtjevnim životnim situacijama. Nažalost, ona ima negativan učinak na svakodnevno raspoloženje i afekte te predstavlja rizik za razvoj ozbiljnijih psihičkih poteškoća, kao što su depresija, poremećaji u prehrani, socijalne fobije, posttraumatski stresni poremećaj, ovisnosti i sl.

Ako osoba nije uključena u neki konkretni terapijski tretman koji se bavi njezinom pretjeranom samokritičnošću, stvari mogu izmaknuti kontroli i zapetljati se u problemima s mentalnim zdravljem koji će s vremenom rezultirati i poteškoćama u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, od privatnog do poslovnog područja života.

Oštro i negativno procjenjivanje vlastite vrijednosti je težak psihički teret koji samokritični pojedinci redovito nose sa sobom te preispituju sebe i svoj učinak u gotovo svim područjima života. Toliko su intenzivno uključeni u negativnu samoprocjenu vlastitih postupaka da im samokritičnost postaje karakteristika ličnosti.

Laički rečeno, takve ljude smatramo kao one koji su izrazito strogi prema sebi, boje se neuspjeha i odbacivanja te osjećaju veliku krivnju u brojnim situacijama u kojima dožive pogreške koje teško sebi opraštaju.

Nažalost, zbog toga su skloni socijalnoj izolaciji i povlačenju iz društva, zbog čega im je uspostavljanje i održavanje bliskih odnosa u kojima mogu pokazati vlastitu ranjivost poprilično teško.

Nažalost, ne suočavaju se adekvatno s problemima u svojem životu, nego ih izbjegavaju tako što se socijalno izoliraju i upadaju u svoje zapetljane negativne afekte umjesto da traže podršku i pomoć od podržavajućih drugih.

Nedostatak samokritičnosti – gdje je sredina?

Koliko god se činilo da je samokritičnost česta pojava među ljudima, čini se da dosta njih ima prilično smanjenu sposobnost samokritičnosti, a to nije toliko teško zaključiti kada malo bolje analiziramo privatne i poslovne odnose.

Uz nedostatak samokritičnosti se često veže i poteškoća pojedinca da svjesno zauzme distancu i prosudi vlastite postupke s višeg moralnog stajališta, što je metakognitivna funkcija koju možemo dosegnuti samo ako na njoj radimo i ako nam je usađena od najranijih dana.

Postoje postupci koji su loši i koje jasno definiramo kao pogrešne te ih sukladno tome jednostavno razlikujemo.

Međutim, ako ostavimo po strani psihopate i kriminalce koje najčešće povezujemo s takvim djelima i psihopatološkim problemima u pozadini funkcioniranja njihove ličnosti, postoje brojni prikriveni svakodnevni postupci koji ukazuju na to da neki naizgled dobri ljudi oko nas očigledno nemaju razvijenu samokritičnost te na malo manji način utječu na društvo u cjelini, ali itekako utječu na bližu okolinu svojim postupcima koji nisu toliko bezazleni (npr. kršenje tuđih prava, neetičko ponašanje zarad povlaštenih položaja, laganje ljudima u lice kako bi dobili nešto na njihov račun, zlouporaba sustava i tuđeg vlasništva, prevara itd.).

Takva ponašanja ukazuju na to da netko nema razvijenu samokritičnost ni u onim zdravim granicama koje nam omogućuju da svaku večer mirno zaspimo i ujutro se mirno pogledamo u ogledalo, bez traženja izgovora ili opravdanja za svakodnevne postupke jer nisu moralno upitni.

Dobro pitanje je kako shvatiti takve ljude koji vrlo glasno šire društveno poželjne vrijednosti, a s druge strane vrlo jasno doprinose da društvo na neki način strada zbog njihove osobne koristi? Kako shvatiti poslodavce koji ne isplaćuju pošteno svoje radnike i na razne načine pronalaze razloge da prekrše njihova prava kako bi za sebe zadržali profite koje su im ti isti radnici omogućili?

Postavlja se pitanje uvjeravaju li ti ljudi sami sebe da se ponašaju ispravno ili jednostavno ne razmišljaju o tome? Kako svakodnevno odlaze na spavanje mirne savjesti ne preispitujući vlastite postupke i ne ostavljajući uopće prostora za provjeru svojih djela? Nažalost, te odgovore ne možemo dobiti, ali možemo zaključiti da nedostatak samokritičnosti u određenoj mjeri zaista jest problem.

Što je zdrava samokritičnost?

Iako samokritičnost ima svoje duboke korijene u ranim iskustvima i emocionalnim obrascima koje stvaramo tijekom života, dobra stvar je što i dalje možemo prihvatiti suosjećanje umjesto automatskog funkcioniranja putem osuđujućih misli te na taj način utjecati na vlastitu pozitivnu promjenu.

Oni koji samokritiziraju skloni su pretjerano visokim standardima i očekivanjima od samih sebe, što ih dugoročno vodi u kronični osjećaj nezadovoljstva i bezvrijednosti. Osim što navedeno uzrokuje dodatne psihičke poteškoće, sprječava osobni rast, narušava bliske odnose i pridonosi zapetljavanju u negativni ciklus emocija i misli.

Samokritičnost je povezana s rigidnim i neprilagodljivim strategijama emocionalne regulacije te mehanizmima obrane kao što su izbjegavanje, ruminacija, automatske negativne misli, overthinking itd.

Najjednostavniji zaključak samokritičnosti jest činjenica da smo sami sebi najgori neprijatelji i kritičari koji ne opraštaju pogreške i ne dozvoljavaju druge prilike.

To je usko povezano s nezdravim perfekcionizmom i strahom od neuspjeha te skrivenom potrebom za odobravanjem od strane drugih, čime ćemo potvrditi vlastitu vrijednost koju samostalno ne znamo osvijestiti.

Zdravi oblici samokritičnosti su poželjni, jer nedostatak iste zaista dovodi u pitanje brojne postupke. No, važno je znati prepoznati da će nam samokritičnost u nekim situacijama možda biti korisna strategija, dok će u nekim drugim biti potpuno beskorisna i negativno utjecati na nas.

Provjera standarda koje postavljamo samima sebi, normaliziranje ciljeva kojima smo usmjereni, prihvaćanje vlastitih nesavršenosti i vrijednosti koje imamo neovisno o povremenim pogreškama koje se neminovno svakome događaju te opraštanje sebi za iste – samo su neke od smjernica koje nam samokritičnost stavljaju na normalnu i zdravu razinu funkcioniranja koja nam ne otežava, nego pomaže u situacijama kada je potrebno.

Stručnjaci se slažu da je samokritičnost više štetna nego korisna, ali da igra važnu ulogu u korekciji ponašanja, posebno onih kojima nismo zadovoljni i koji na nas ne utječu pozitivno. Međutim, učinkovitija strategija je samosuosjećanje.

Pročitajte i ove članke:

• Kompleksi i samokritičnost: Kako ih pobijediti?
• Samosuosjećanje: Nova psihoterapijska tehnika koju su stručnjaci objeručke prihvatili
• 10 navika zahvaljujući kojima će vaše samopouzdanje rasti.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Ne trebaju vam utezi!

12 vježbi s vlastitom težinom za izgradnju mišića

• Tomislav Stanić
• 4 min čitanja

• premalo samokritičnosti
• previše samokritičnosti