Sindrom kratkog crijeva je stanje u kojem tanko crijevo ne može probaviti ni apsorbirati dovoljnu količinu tvari. Očituje se nedovoljnom apsorpcijom hranjivih tvari (malapsorpcijom) iz tankog crijeva kao rezultatom nedostatka dijela crijeva.

Najčešće se javlja nakon operacije.

Kada je uklonjen velik dio crijeva, tijelo teško može resorbirati sve potrebne stvari, stoga se javlja gubitak apsorpcije te neodgovarajući proteinsko-energetski unos, elektrolita i makronutrijenata. 

Način prehrane ovisi o tipu kirurškog zahvata.

Sindrom kratkog crijeva – uzroci

Najčešći uzroci resekcije (odstranjivanja dijela) tankog crijeva, a time i sindroma kratkog crijeva su:

• mezenterijalna tromboza (prekid krvnog protoka u crijevima uslijed tromboze krvnih žila u probavnom sustavu),
• Chronova bolest,
• postradijacijski enteritis (upala tankog crijeva kao posljedica zračenja),
• malignitet (tumori koji urastaju u zdravo tkivo i razaraju ga),
• volvulus (crijevna vijuga zaokrenuta oko svoje osnovice),
• prirođene anomalije.

Sindrom kratkog crijeva – operacija tankog crijeva

S obzirom na to da do sindroma kratkog crijeva najčešće vodi operacija tankog crijeva, razlikuju se tri glavna tipa:

• nakon jejuno-ilealne resekcije i kolektomije s formiranom jejunostomom – odstranjivanje oboljelog dijela tankog crijeva između dvanaesnika (jejunuma) i zadnjeg dijela tankog crijeva (ileuma) te uklanjanje debelog crijeva. Kirurški je napravljen otvor koji povezuje crijeva, tj. jejunum s vanjskim dijelom.
• nakon jejuno-ilealne resekcije i jejuno-količne anastomoze – odstranjivanje oboljelog dijela jejunuma i ileuma te kirurško spajanje s debelim crijevom (kolon),
• nakon jejunalne resekcije s terminalnim ileumom većim od 10 cm, tj. jejuno-ilealnom anastomozom – odstranjivanje oboljelog dijela jejunuma i kirurško spajanje ostatka jejunuma s ileumom, tj. kad se uspije spasiti više od 10 cm zadnjeg dijela tankog crijeva.

Nakon kirurškog zahvata započinje proces prilagodbe crijeva, a cilja se na povećanje resorptivne površine. Važno je naglasiti da, nakon resekcije jejunuma koji je zadužen za apsorpciju većine hranjivih tvari, ileum ima veliku sposobnost regeneracije i preuzimanja funkcije reapsorpcije.

Većeg nutritivnog deficita nema ako se radi o odstranjenju 50 – 100 cm tankog crijeva. Najteži je slučaj velike resekcije ileuma s debelim crijevom, dok najmanje negativnih posljedica ima odstranjenje srednjeg dijela jejunuma.

Sindrom kratkog crijeva – ileocekalna valvula

Ako je odstranjena ileocekalna valvula (mišićni mehanizam na spoju tankog i debelog crijeva), može doći do ubrzanog tranzita himusa (kaša od jela koja nastaje u želucu i prelazi u kratko crijevo) kroz tanko crijevo jer ovo područje služi za usporavanje punjenja debelog crijeva. Također resekcija terminalnog ileuma i ileocekalne valvule može pogodovati razmnožavanju bakterija.

Sindrom kratkog crijeva – simptomi

Karakteristični simptomi koji se pojavljuju nakon resekcije tankog crijeva su:

• proljev – kod resekcije ileuma veće od 100 cm, jer dolazi do malapsorpcije žuči i masti,
• dehidracija – tijelo ne resorbira tekućine, uključujući probavne sokove, koji se normalno proizvode u crijevima,
• gubitak težine – kada je uklonjen velik dio crijeva, teško je resorbirati sve potrebne tvari pa dolazi do mršavljenja,
• malnutricija – manjak esencijalnih hranjivih tvari u organizmu
• pretjerano lučenje želučane kiseline,
• žučni i/ili bubrežni kamenci.

Sindrom kratkog crijeva – liječenje

Liječenje se sastoji od prilagođavanja prehrane (uzimanje manjih obroka peroralnim putem, enteralna ili parenteralna prehrana), lijekova za suzbijanje proljeva (antidijaroici), usporavanje probave i smanjivanje proizvodnje želučane kiseline te transplantacije tankog crijeva (u bolesnika koji nisu kandidati za dugotrajnu parenteralnu prehranu i nisu se razvili adaptacijski mehanizmi).

Sindrom kratkog crijeva – prehrana

Način prehrane ovisi o fazi bolesti, a razlikuju se tri glavne faze:

• postoperacijska faza – karakterizira je velik gubitak vode te elektrolita zbog proljeva i gubitaka na stomu (kirurški napravljen otvor na abdomenu povezan s crijevom) pa je nužna odgovarajuća nadoknada o obliku parenteralne prehrane.
• faza adaptacije – tijekom jedne do tri godine u bolesnika s održanim debelim crijevom dolazi do poboljšanja apsorpcije i u većine se može ukinuti parenteralna prehrana pa uvođenje enteralne prehrane ovisi o broju stolica i u početku ne smije prijeći volumen 30 – 40 ml po kg na dan.
• faza održavanja i stabilizacije – parenteralna prehrana potrebna je u bolesnika koji uz enteralnu prehranu ne mogu održavati normalnu težinu te ravnotežu vode i elektrolita, postoji li potreba za parenteralnom prehranom dulje od dvije godine, najvjerojatnije će to biti potrebno trajno (kod kuće, zahtijeva nadzor liječnika, medicinske sestre i nutricionista).

Sindrom kratkog crijeva – proljev i nadoknada tekućine

U zdravih osoba postoji dnevna potreba od 1,5 – 2 L vode na dan, a u bolesnika sa sindromom kratkog crijeva u slučaju većih gubitaka tekućine proljevima, kroz stomu ili fistule potrebno je povećavati unos tekućine. Mogući uzroci povećana gubitka tekućine proljevom su:

• masna hrana,
• laktoza,
• saharoza,
• šećerni alkoholi (npr. sorbitol) u prehrani.

Za nadoknadu tekućine preporučuju se oralne rehidracijske otopine s koncentracijom natrija od 90 mmol/L. Osim poremećaja ravnoteže natrija i vode, u takvih se bolesnika pojavljuje i hipokalijemija (snižena razina kalija). Također, treba izbjegavati voćne sokove i mlijeko zbog opasnosti od pogoršanja proljeva izazvanih fermentacijom fruktoze i laktoze u debelom crijevu (sindrom iritabilnog crijeva).

Sindrom kratkog crijeva – nadoknada nutrijenata

Treba paziti na dovoljan unos sljedećih mikronutrijenata:

• natrij – preporučuje se dodatno uzimanje slanih grickalica (štapići, pereci) i dosoljavanje hrane,
• kalij – može se nadoknaditi sokovima od povrća i mesnim juhama,
• magnezij – supstitucija je komplicirana zbog laksativnog djelovanja, a nadoknađuje se pripravkom magnezija te tekućinama koje sadržavaju otopljenu sol magnezijeva hidrogenkarbonata koja nema izražen laksativni potencijal,
• kalcij – preporučuju se fermentirano mlijeko i sir, za odgovarajuću korekciju kalcija mora biti korigirana hipomagnezijemija (snižena razina magnezija),
• vitamin D – supstituira se preoralno ili parenteralno u slučaju malapsorpcije masti i u masti topljivih vitamina,
• vitamin B12 – kod resekcije terminalnog ileuma više od jednog metra potrebna je mjesečna nadoknada.

Što se makronutrijenata tiče, pozornost treba obratiti na sljedeće:

• ugljikohidrati – najprobavljiviji, u slučaju većih potreba u prehranu se može dodati maltodekstrin,
• masti – važan izvor energije, uvođenje masti u prehranu mora biti postupno kako bi se spriječio proljev,
• proteini – nadoknada se provodi oligopeptidima ili cjelovitim proteinima, kad god je njihova probava moguća, najvažnije je njihovo uzimanje tijekom cijelog dana, u više obroka, dobar izvor proteina su fermentirani mliječni proizvodi i sir (kazein ima povoljan učinak na sluznicu crijeva), također jaja, perad i nemasno meso dobar su izvor proteina.

Sindrom kratkog crijeva – parenteralna prehrana

Parenteralna prehrana primjenjuje se postoperacijski, prvih 7 – 10 dana, u fazi adaptacije kombinirano s enteralnom i peroralnom terapijom te trajno u bolesnika u kojih se niti nakon dvije godine ne postigne zadovoljavajuća adaptacija crijeva. Parenteralno znači unos hranjivih tvari u tekućem obliku pomoću katetera direktno u krvotok, zaobilazeći želudac.

U tih se bolesnika parenteralna prehrana provodi u kućnim uvjetima i vrlo je zahtjevna i za bolesnika i za tim koji prati kućnu parenteralnu prehranu. Cilj je zadovoljiti nutritivne potrebe uz održavanje ravnoteže tekućine i elektrolita te poboljšanje kvalitete života.

Sastav parenteralne prehrane ovisi o stupnju malapsorpcije te količine enteralnih gubitaka vode, elektrolita i proteina, a obavezno mora sadržavati i makronutrijente i mikronutrijente. Dostupnost komercijalnih pripravaka znatno je olakšala terapiju i praćenje takvih bolesnika.

Sindrom kratkog crijeva – komplikacije parenteralne prehrane

Najčešće komplikacije parenteralne prehrane su infekcije i tromboze katetera, a u bolesnika koji ne apsorbiraju ni najmanju količinu enteralnog pripravka, jetrena je insuficijencija najozbiljnija komplikacija.

Bez obzira na tip pripravka, parenteralna prehrana mora biti kontinuirano pod kontrolom liječnika i nutricionista, uz redovite kontrole tjelesne mase i laboratorijskih parametara, posebno elektrolita.

Sindrom kratkog crijeva – enteralna prehrana

Ako je moguće, potrebna je adaptacija bolesnika na enteralnu prehranu, tj. prehranu u kojoj sudjeluje i ne zaobilazi se probavni sustav kao što je slučaj u parenteralnom obliku. Ona omogućuje održavanje težine bolesnika. Također, kod totalne parenteralne prehrane potrebno je unositi enteralne nutrijente (npr. glutamin) kako bi se održala sluznica probavnog sustava koja neminovno slabi.

Sindrom kratkog crijeva – peroralna prehrana

Ako je moguća prehrana peroralnim putem, kliničke upute nalažu:

• prehrana mora biti bogata makronutrijentima i mikronutrijentima;
• radi održavanja ili povećanja tjelesne težine, treba unositi što više složenih ugljikohidrata;
• tamnija boja urina znak je dehidracije pa treba paziti na dovoljan unos tekućine;
• treba izbjegavati hranu bogatu vlaknima jer vlakna se teže probavljaju i brže prolaze probavnim sustavom;
• zbog proljeva i dehidracije potrebno je unositi više soli;
• dobro je izbjegavati uzimanje tekućine za vrijeme jela jer može smanjiti količinu koju crijevo može resorbirati;
• jako je važno dobro sažvakati hranu jer na nju bolje djeluju probavni enzimi;
• treba konzumirati manjih 5 – 6 obroka u danu.

Popis namirnica koje se preporučuju i onih koje su zabranjene te primjer jelovnika možete naći ovdje.

• crohnova bolest
• dehidracija
• enteralna prehrana
• magnezij
• makronutrijenti
• mikronutrijenti
• operacije
• parenteralna prehrana
• peroralna prehrana
• proljev
• sindrom iritabilnog crijeva
• sindrom kratkog crijeva
• vitamin B12