Enteralna prehrana – kome je potrebna i kako izgleda?

Budite prvi i komentirajte!
4 min čitanja

Kreni Zdravo

Enteralna prehrana, poznata i kao hranjenje kroz cijevi ili umjetno hranjenje, način je prehrane prilagođen onima koji ne mogu jesti dovoljno ili uopće kako bi dobili sve potrebne hranjive tvari. Ovako, preko cjevčica one dolaze izravno u tanko crijevo i želudac iz kojih se apsorbiraju u krvotok.

Osim u bolnici, ovakvo hranjenje može se provoditi i kod kuće uz podršku specijaliziranog medicinskog tima. Kućna enteralna prehrana preporučuje se ako istovremeno imate poteškoća s prehranom, ali i probavni sustav koji normalno funkcionira.

Tko treba enteralnu prehranu?

Enteralna prehrana provodi se u sljedećim uvjetima:

rak glave i vrata koji mogu otežati ili onemogućiti gutanje,
kemoterapija,
neurološki problemi poput moždanog udara ili amiotrofne lateralne skleroze (ALS),
hranjenje nesvjesnog bolesnika,
kronične plućne bolesti,
kronično zatajenje jetre ili bubrega,
kronična upala gušterače,
upalne bolesti crijeva koje onemogućuju apsorbiranje hranjivih tvari, kao što je Chronova bolest,
gastropareza i zastoj crijeva;
ozljede probavnog trakta ili glave (trauma),
druge ozljede koje izazivaju metabolički stres, na primjer teške opekline,
zloćudne bolesti probavnog sustava, osobito jednjaka,
dobroćudna suženja jednjaka, otežano gutanje ili potpuno onemogućeno gutanje,
sindrom kratkoga crijeva nakon velikih operacija,
anoreksija.

Enteralna prehrana koristi se i za djecu. Ona mogu zahtijevati enteralno hranjenje za širok raspon zdravstvenih stanja. Među njima su neuhranjenost, povećana potreba za energijom kod cistične fibroze i sličnih bolesti, metabolički i neuromuskularni poremećaji.

Vrste enteralne prehrane i njezin instrumentarij

Prije nego počnemo provoditi enteralnu prehranu važno je procijeniti koliko će ona trajati. Prema tome, bolesnike dijelimo na (1) one koji zahtijevaju nutritivnu potporu u trajanju do šest tjedana i (2) one kojima je potrebna znatno dulja, pa čak i višegodišnja nutritivna potpora.

1. skupina, do 6 tjedana

Procjena trajanja važna je zbog prikladnog i pravovremenog izbora tehnike i načina provođenja enteralne prehrane. Za prvu skupinu, koju čini većina kliničkih bolesnika, obično se koriste cijevi malih promjera ili sonde koje se dijela prema mjestu na kojem se postavljaju. Tako razlikujemo:

NG – nazogastrične (kroz nosnicu do želuca),
nazoduodenalne (kroz nosnicu do dvanaesnika) i
nazojejunalne (kroz nosnicu do jejunuma, dijela tankog crijeva između dvanaesnika i ileuma).

Sonde se mogu uvoditi i oralnim putem, no to se zbog nepraktičnosti u većini slučajeva izbjegava. Jedan od najčešćih puteva hranjenja svakako je nazogastrična sonda. To je cjevčica umetnuta kroz nosnicu do želuca. Njezin vanjski dio pričvrsti se za nos hipoalergijskim flasterom, a na odjeću se fiksira kvačicom.

Na cjevčici je odgovarajući zatvarač koji između hranjenja treba biti zatvoren. Komplikacije kod nazogastrične sonde mogu biti različite ozljede nosa, ždrijela i jednjaka te upala pluća uzrokovana ulaskom hrane u pluća. Također, ove se cjevčice lako postavljaju, ali lako se i pomiču te ispadaju.

Cijevi bi se trebale zamijeniti svakog mjeseca i postaviti na alternativnu nosnicu. Velike krute cijevi su osobito nesigurne kada su u pitanju vene. Ako dođe do krvarenja, umetanje cijevi treba izbjegavati tri dana nakon krvarenja.

2. skupina, više od 6 tjedana

Druga skupina, koja obuhvaća uglavnom kronične, neurološke i onkološke bolesnike, zahtijeva postavljanje neke od stoma. One se obično pod kožu, odnosno u organizam uvode endoskopski, kirurškim putem ili pod nadzorom rendgena. Stome također dijelimo prema mjestu na koje se postavljaju. Tako razlikujemo:

gastrostoma (želudac), najčešće perkutana gastrostoma ili PEG cijevi,
duodenostoma (dvanaesnik),
jejunostoma (jejunum, dio tankog crijeva između dvanaesnika i ileuma).

Najčešći put umjetnog hranjenja, osobito u kućnoj varijanti enteralne prehrane, je perkutanom gastrostomom. Takav način prehrane zahtijeva psihološku pripremu bolesnika, ali i njegovih ukućana. Gastrostoma je silikonska cijev koja se endoskopskom metodom, kroz mali rez na trbušnoj stijenci, dovodi do želuca.

Ako nema lokalnog crvenila, oteklina, proljeva, bolova u trbuhu, mučnine, niti povraćanja, s programom enteralne prehrane može se započeti 24 sata nakon postavljanja PEG cijevi. Dio perkutane gastrostome koji se nalazi uz kožu treba biti osiguran zavojem.

Perkutanu gastrostomu potrebno je svakodnevno lagano rotirati da se spriječi urastanje tkiva oko cijevi i omogući kruženje zraka. Nju treba čistiti minimalno dvaput dnevno. Kožu oko cijevi također je potrebno posebno održavati, jer želučani sadržaj može istjecati oko cijevi i tako iritirati kožu.

Drugi mogući rizici kod ovoga tipa stome uključuju komplikacije povezane s endoskopijom, perforacijom crijeva i trbušnog zida te krvarenjem u trbušnoj šupljini. Gastrostome nemaju određeni vijek trajanja, a mijenjaju se kad postanu neprohodne za davanje hrane i tekućine.

Vrste sadržaja enteralne prehrane

Blendirana hrana

Ona se u pravilu ne koristi u razvijenom svijetu, ali se, zbog svoje jeftine proizvodnje, još koristi u mnogim zemljama u razvoju. Zbog njezine gustoće i mogućih komada hrane, ona lako blokira uske cijevi. Ako se pak koriste cijevi većih promjera, to povećava rizik od komplikacija. Jedna od mogućih je kontaminacija hrane.

Komercijalno pripremljena umjetna hrana

Riječ je o farmaceutskim pripravcima, preparatima u obliku praha ili tekućine kojima se, ovisno o vašoj terapiji, dodaje mlijeko ili pak pripremljena propasirana prava hrana.

Standardni pripravci

Iako se može koristiti blendirana hrana, pacijentima se najčešće daje komercijalno pripremljena polimerna hrana. Polimerne smjese dostupne su u različitim varijantama. One sadrže omjere bjelančevina, masti, minerala, vitamina, vlakana i vode koji su pogodni za one s normalnim crijevima.

Sadrže cjeloviti protein kao izvor dušika. Ovako pripremljena hrana priprema se bez laktoze i glutena, a sadrži dovoljno elemenata potrebnih organizmu i esencijalnih masnih kiselina kako bi se spriječio manjak ijednog neophodnog nutrijenta. Ipak, neki pacijenti trebaju dodatne mikronutrijente i makronutrijente.

Specijalni pripravci

Neke posebne mješavine za enteralnu prehranu sadrže hidrolizirane, probavljene bjelančevine ili, u nekim slučajevima, čiste aminokiseline. One su neugodna okusa i vrlo skupe, a, osim ako postoji veliko oštećenje gastrointestinalnih probavnih i apsorpcijskih funkcija, nisu posebno korisne.

Mješavine pripravljene za pojedinačne bolesti nemaju veliku ulogu u dugotrajnoj enteralnoj prehrani. One se mogu koristiti u težim slučajevima, kod pacijenata s višestrukim opeklinama ili traumom, poteškoćama s disanjem, naprednom cirozom ili akutnim zatajenjem bubrega.