Moždani udar je događaj koji mijenja život i može dovesti pojedince pred bezbroj izazova, a jedan od najutjecajnijih je oštećenje govora i komunikacijskih sposobnosti. Put do oporavka nakon moždanog udara često uključuje različite terapijske intervencije, a među njima se logopedska terapija ističe kao ključna komponenta.

Nakon moždanog udara pojedinci se mogu boriti s poteškoćama u artikulaciji, razumijevanju jezika i ukupnoj komunikaciji.

Mag. Dinah Vodanović, logopetkinja u Zavodu za intenzivnu neurologiju i cerebrovaskularne bolesti Klinike za neurologiju pri KBC- Zagreb, otkriva kako izgledaju logopedske vježbe nakon moždanog udara.

Logopedske vježbe nakon moždanog udara

Utjecaj moždanog udara na govor, jezik i komunikaciju je izrazito individualan. Prvenstveno je pitanje vrste moždanog udara, veličine oštećenja, same lokalizacije, a potom je pitanje i svih onih individualnih osobnih karakteristika poput razine vještina prethodno moždanom udaru.

Oštećenje jezično-govornih vještina značajno utječe na kvalitetu života, mogućnosti izražavanja od najjednostavnijih do najsloženijih misli i osjećaja te time ograničava mogućnosti pojedinca na sudjelovanje u svakodnevnom životu. Vodanović objašnjava:

Uloga logopeda i provedbe logopedske rehabilitacije jest da se osobu osposobi u onoj mjeri koliko je to moguće za povratak na stanje prethodno moždanom udaru, uvijek napominjući “u mjeri koliko je to moguće”.

Pročitajte članak “Koliko dugo traje oporavak od moždanog udara? Evo koje su posljedice, prava pacijenata i kako izgleda život nakon moždanog udara“.

Preporuke su varijabilne

S obzirom na to da se logopedska rehabilitacija mora prilagoditi karakteristikama nastalih oštećenja i potrebama pojedinca koji iziskuje provedbu logopedske rehabilitacije, preporuke vježbi su varijabilne. Vodanović ističe:

Prethodno svakoj provedbi logopedske rehabilitacije provodi se logopedska dijagnostika kojom se utvrđuju karakteristike oštećenja i ograničenja. Ono što najviše pridonosi uspješnosti provedbe logopedske rehabilitacije jest uključivanje i obitelji u proces rehabilitacije te edukacija korisnika i njegove neposredne okoline o načinima primjene postupaka u svakodnevnom životu.

Dodaje kako je najveći izazov s kojim se susreće u praksi činjenica da je jako puno potreba i korisnika, a premalo samih logopeda:

Provedba logopedske rehabilitacije kod moždanih udara ne podrazumijeva isključivo rehabilitaciju govora, odnosno vraćanje govora nakon moždanog udara, kako se to inače percipira. Mnogi moždani udari dovode i do drugih teškoća kojima se logoped bavi, a u području su teškoća hranjenja i gutanja (disfagije) i oštećenja glasa, što itekako značajno utječe na kvalitetu života. Posljedice moždanog udara su viševrsne, a ograničenja u dostupnosti logopedske rehabilitacije su značajna. Kada govorimo o moždanim udarima i odraslim osobama, već na području Zagreba i okolice su značajno smanjeni kapaciteti za dostupnost rehabilitaciji, što govori i da je u ostatku Hrvatske situacija posebno zabrinjavajuća ako je osobi potrebna provedba logopedske rehabilitacije.

Svakodnevno se susreće s istim problemom te je i sama došla do mogućeg rješenja istog, a to je edukacija i provedba kampanje o samom moždanom udaru.

No, posljedično dovodi i do prepoznavanja samog moždanog udara i njegovih posljedica, stoga isto možda rezultira prepoznavanjem povećanja kapaciteta dostupnosti rehabilitacije, a pritom ne mislim samo na logopedsku, već i dostupnost drugih vrsta rehabilitacije, npr. fizikalne rehabilitacije.

Pročitajte članak “U srijedu svi na preventivni pregled i humanitarni buvljak, a u petak #nosicrveno“.

Suradnja logopeda i drugih zdravstvenih djelatnika

Prema mišljenju i iskustvu mag. Vodanović, bez suradnje logopeda s drugim zdravstvenim djelatnicima uspjeh je itekako daleko od povoljnog:

Imam priliku, a moram priznati i moja profesionalna privilegija je raditi s ljudima raznih struka. To su redom neurolog s kojim sve započinje, fizioterapeut bez kojeg ja osobno svoj radni dan ne mogu zamisliti, nutricionisti od kojih sam i ja naučila izrazito puno te medicinske sestre i tehničari koji su ovdje uvijek zbog pružanja zdravstvene skrbi bolesniku, a nama ostalima su primarno nezaobilazni suradnici, ali, moram priznati, i pomoć i podrška i ruka vodilja – to govorim iz perspektive logopeda koji više od desetljeća djeluje unutar jedinice za intenzivno liječenje. Najveća lekcija koju i jesam naučila kao profesionalac jest da bez suradnje i sustavne međusobne i individualne edukacije nema rezultata po našeg krajnjeg korisnika, a to je osoba koja je preživjela moždani udar.

Pročitajte članak “Fizioterapeutske vježbe poslije moždanog udara: Kreće se što prije, a dva su terapijska pristupa! Fizioterapeut otkriva detalje“.

Logopedska terapija kao dio neurorehabilitacije nakon moždanog udara

Moždani udar je akutno stanje uzrokovano poremećajem protoka u krvnim žilama koje opskrbljuju mozak, s posljedičnim razvojem neuroloških simptoma. To je hitno stanje koje se, unatoč svojim pandemijskim razmjerima, može pravovremenim reagiranjem i prevenirati i liječiti. Nažalost, njegove posljedice čine ga drugim uzrokom smrtnosti te prvim uzrokom invaliditeta, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, češće u žena.

Prim. dr. sc. Svjetlana Šupe, neurologinja u Zavodu za intenzivnu neurologiju i cerebrovaskularne bolesti Klinike za neurologiju pri KBC-u Zagreb, naglašava:

Usprkos današnjim sve uspješnijim metodama liječenja gotovo trećina oboljelih od moždanog udara će umrijeti, samo 10 – 15 % će se u potpunosti oporaviti, a više od 30 % će zbog posljedičnog invaliditeta ostati trajno ovisno o tuđoj pomoći. Posljedice moždanog udara očituju se na fizičkom planu (paraliza ili oduzetost dijela tijela, smetnje gutanja, govora, poremećaj hoda, nestabilnost), na emocionalnom (depresija), kognitivnom (smetnje pamćenja, demencija), ali i socio-ekonomskom planu. To dovodi do smanjenja kvalitete života u sve tri domene nakon preboljelog moždanog udara, tjelesne, mentalne i komunikacijsko-socijalne domene.

Zbog svega navedenog, osim važnosti brzine u prepoznavanju simptoma moždanog udara, pravovremenom reagiranju, transportu te hitnim postupacima liječenja, iznimno je važno čim ranije započinjanje rehabilitacije nakon pretrpljenog moždanog udara.

Proces rehabilitacije

Proces rehabilitacije (lat. habilitis = učiniti sposobnim; re = ponovo) nakon moždanog udara je multidisciplinaran, individualno prilagođen potrebama svakog bolesnika ovisno o težini neurološkog oštećenja, dobi i općem stanju. Multidisciplinarni tim uključuje neurologa, logopeda, fizijatra, fizioterapeuta, radnog terapeuta, medicinsko osoblje i po potrebi konzultante drugih specijalnosti (kardiolozi, psihijatri, socijalni radnici).

Temeljni cilj rehabilitacije nakon moždanog udara je prevencija komplikacija, smanjenje invalidizirajućih posljedica i oporavak oštećenih neuroloških funkcija uz uspostavljanje samostalnosti u svakodnevnim životnim aktivnostima. Kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj postoje standardi i smjernice za rehabilitaciju nakon moždanog udara koje se baziraju na medicinski evidentiranim dokazima o učinkovitosti.

U procesu rehabilitacije je bitno:

• identifikacija i procjena težine neurološkog deficita uz stupnjevanje smanjenja aktivnosti korištenjem specifičnih mjernih instrumenata i skala
• individualizirano postavljanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva
• planiranje i provođenje rehabilitacijskih dijagnostičkih i terapijskih postupaka
• praćenje, procjena i evaluacija učinkovitosti rehabilitacije.

Rana rehabilitacija

Rana rehabilitacija započinje neposredno nakon provedenih hitnih terapijskih postupaka i stabilizacije stanja bolesnika u jedinicama intezivne neurološke skrbi nakon 24 – 48 sati, s ciljem prevencije komplikacija. Prim. dr. sc. Šupe objašnjava:

U ranoj fazi nakon pretrpljenog moždanog udara vrlo je značajna uloga logopeda u procjeni poremećaja gutanja – disfagije (40 – 70 % bolesnika) zbog prevencije nastanka aspiracijske pneumonije te detekciji poremećaja govorne funkcije, bilo u izgovoru ili razumijevanju govora (afazija, dizartrija; 20 – 40 %). Uloga fizioterapeuta je da već na bolesničkom krevetu nakon moždanog udara inicijalno pasivnim metodama vježbi spriječi nastanak komplikacija – kontraktura, embolija, tromboza ili dekubitusa na mjestima pritiska.

Naknadnim se fizioterapijskim postupcima, vježbama istezanja, stimulacijom aktivnih pokreta te kineziterapijskim vježbama (trening balansa, ravnoteže i hoda) kroz facilitaciju i stimulaciju teži prema aktivnoj mobilizaciji bolesnika u cilju vraćanja oštećene funkcije i pokreta.

Daljnji rehabilitacijski postupci

Daljnji rehabilitacijski postupci se prema individualnoj procjeni za svakog bolesnika u subakutnoj i kroničnoj fazi provode u stacionarnim ustanovama za fizikalnu rehabilitaciju, ambulantno ili u kućnim uvjetima. Prim. dr. sc. Šupe ovdje izdvaja:

U tu svrhu u neurorehabilitaciji se danas koriste razne fizikalne te napredne tehnološke i farmakoterapijske metode (vježbe po Bobath konceptu, vježbe po Vojta konceptu, proprioceptivna neuromišićna facilitacija – PNF, EMG biofeedback, logopedske intervencije, neinvazivna multisenzorna stimulacija mozga, hipoterapija, robotska tehnologija u stimulaciji i vraćanju pokreta, razne kompjutorizirane platforme poput Wii NINTENDO, virtualna stvarnost, lijekovi za smanjenje bolova, redukcija spasticiteta, stimulatori neuroplastičnosti itd.).

Pročitajte članak “Prava pacijenata nakon moždanog udara: Neurologinje otkrivaju sve o dostupnoj podršci i problemima na kojima treba raditi“.

Neuroplastičnost moždanih stanica

Neuroplastičnost moždanih stanica čini osnovu spontanog biološkog oporavka, kao i mehanizama oporavka ovisnih o stimulaciji i učenju. Neuroplastičnost predstavlja sposobnost živčanog sustava da modificira strukturalnu i funkcionalnu organizaciju nakon oštećenja moždanih struktura uz uspostavu novih neuralnih mreža.

To čini temelj svih rehabilitacijskih postupaka i njihovih postignuća u restauraciji ili preuzimanju oštećene funkcije i ponovne uspostave aktivnosti. Prim. dr. sc. Šupe pojašnjava:

U procesu neurorehabilitacije koriste se i spoznaje o “zrcalnim neuronima” koji se aktiviraju ne samo pri izvođenju neke radnje, već i pri samom njezinom gledanju, pri čemu se aktivira dio mozga zadužen za izvođenje takvih pokreta. Poznato je da je neuroplastičnost najizraženija u prvim mjesecima nakon oštećenja mozga posljedičnog moždanog udara, da je izraženija kod mlađih nego kod starijih bolesnika.

No, upornim ponavljanjem, odnosno upornom stimulacijom pospješuje se restauracija funkcije uslijed neuroplastičnosti koja nema vremensko ograničenje, što neurorehabilitaciju zapravo čini trajnim procesom ovisnim o upornom ponavljanju vježbi i stimulusa.

Suvremena neurorehabilitacija je stoga, prema Šupe, usmjerena prvenstveno na izvršavanje i ponavljanje vježbi i zadataka (uloga neuroplastičnosti i facilitacije), kako bi se oporavila oštećena funkcija tijela i čim više doprinijelo samostalnosti i neovisnosti bolesnika, ne samo u samozbrinjavanju, već i obavljanju drugih aktivnosti i povratku u radnu sredinu, te poboljšala kvaliteta života.

Studije oporavka nakon moždanog udara sugeriraju da spontani biološki oporavak slijedi pravilo proporcionalnog oporavka. Po njemu bi nakon 3 – 6 mjeseci od moždanog udara bolesnici trebali ostvariti oko 70 % svojeg maksimalnog potencijalnog oporavka, ovisno o težini neurološkog oštećenja.

Prim. dr. sc. Šupe ovdje dodaje:

Danas se koriste različiti modeli predviđanja oporavka za različite funkcionalne domene nakon moždanog udara, koji uključuju kliničke mjere i biomarkere oštećenja (biološke, fiziološke i radiološke), odnosno potencijalnog oporavka živčanog sustava. Takvi modeli za predviđanje oporavka trebali bi dodatno pomoći individualiziranom pristupu rehabilitaciji i postizanju zadanih ciljeva za svakog pojedinog bolesnika.

Na krajnji ishod rehabilitacije nakon moždanog udara utječe niz čimbenika. Osim težine oštećenja mozga (ovisne o regiji i veličini oštećenja), posljedičnog neurološkog ispada i težine funkcionalnog deficita (razina aktivnosti, mjerena različitim skalama), utječu i osobni čimbenici (dob, spol, komorbiditeti, emocionalni status, motivacija i sl.) te društveni čimbenici (potpora obitelji, materijalni status, organizacija zdravstvene skrbi, dostupnost prilagođenih pomagala, “anatomske barijere” u prostoru, stav društva prema invalidnim osobama).

Prim. dr. sc. Šupe zaključuje:

Za uspjeh i učinkovitost neurorehabilitacije važni su motiviranost i svakodnevna dosljednost bolesnika u provođenju naučenih postupaka, uz povremeno održavanje postignutog funkcionalnog kapaciteta ambulantnim i stacionarnim metodama neurorehabilitacije. U tom procesu bitna je potpora obitelji, ali i šire zajednice u senzibilizaciji na njihova ograničenja i potrebe u cilju omogućavanja kvalitetnijeg i dostojanstvenijeg života osoba nakon preboljelog moždanog udara.

Prvi petak u veljači #nosicrveno

U tijeku je javnozdravstvena kampanja Dan crvenih haljina, koju na društvenim mrežama obilježava hashtag #nosicrveno! U petak 2. veljače odjenite nešto crveno i podržite podizanje svijesti o specifičnostima moždanog udara u žena.

Detalji o Danu crvenih haljina mogu se pratiti na stranici Hrvatskog neurološkog društva https://neuro-hr.org/ i na Facebook stranici www.facebook.com/Dan-crvenih-haljina.

Pročitajte i ove članke:

• Simptomi moždanog udara: Liječnik otkriva koji su znakovi moždanog udara i postoje li razlike kod žena i muškaraca
• Blagi moždani udar i posljedice: Upozorava na teži moždani udar! Evo kako ga prepoznati i što trebate učiniti
• Prehrana nakon moždanog udara: Evo što jesti za brži oporavak od moždanog udara i prevenciju.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Pokrovitelj Donat

Pobijedite nadutost: Lagani i osvježavajući ljetni obroci za zdravu probavu

• Nova Studio
• 4 min čitanja

• Logopedske vježbe nakon moždanog udara
• vraćanje govora nakon moždanog udara