ADHD je neurorazvojni poremećaj koji se manifestira na različite načine u životu pojedinca, a službeno se naziva deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj. Sastoji se od dimenzija nepažnje i hiperaktivnosti-impulzivnosti.

Da bi se postavila ADHD dijagnoza, potrebna je prisutnost nekoliko simptoma (barem šest mjeseci) prije dobi od 12 godina, ali u posljednje vrijeme se zbog psihoedukacije društva i shvaćanja poteškoća koje ostaju prisutne i u kasnijoj dobi, sve češće postavlja i dijagnoza ADHD kod odraslih.

Dok neki još uvijek smatraju da je ADHD mit, a ne stvarnost, i da su takva djeca jednostavno “neodgojena”, “zločesta” ili “lijena”, alarmantno je educirati javnost o ovom neurorazvojnom poremećaju i upoznati je s osnovnim informacijama kako bi se zaštitilo djecu i odrasle koji se suočavaju s brojnim preprekama kako bi se prilagodili svijetu.

ADHD dijagnoza kod djece ne znači da se dijete ograničava u njegovom daljnjem razvoju, nego da mu se nastoji pomoći i pristupiti na način na koji ono najbolje može shvatiti i primiti informacije iz okoline te potpuno iskoristiti svoj potencijal.

O ADHD-u kao poremećaju kod djece i odraslih te kriterijima važnim za postavljanje dijagnoze razgovarali smo s dr. sc. Snježanom Sekušak-Galešev, izvanrednom profesoricom Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u mirovini, psihologinjom, autoricom brojnih stručnih i znanstvenih radova i priručnika, nekadašnjom dekanicom Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, članicom brojnih povjerenstava u području obrazovanja i mentalnog zdravlja te iznimno važnom osobom u razvoju i promicanju hrvatske primijenjene psihologije, za što je dobila brojne nagrade.

Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj

ADHD spada u grupu neurorazvojnih poremećaja, odnosno stanja koja imaju svoj početak u razvojnom periodu i koja se uglavnom manifestiraju u predškolskom razdoblju, ali prof. Sekušak-Galešev ističe kako nije rijetkost da se poremećaj dijagnosticira tek u osnovnoškolskoj ili odrasloj dobi.

Riječ je o razvojnim deficitima koji imaju svoju neurobiološku podlogu i koji rezultiraju oštećenjima u osobnom, socijalnom, akademskom ili radnom funkcioniranju. Ovisno o broju i intenzitetu simptoma, govorimo o blagom, umjerenom ili teškom obliku poremećaja.

Dosadašnja istraživanja su pokazala da djeca i odrasli s dijagnozom ADHD-a imaju određene neurološke disfunkcije koje narušavaju normalno funkcioniranje mozga. Glavna pretpostavka je da postoji kemijska neravnoteža mozga, zbog čega nedostaju određeni neurotransmiteri (posebno dopamin i norepinefrin) koji služe za održavanje i usmjeravanje pažnje te regulaciju i kontrolu ponašanja.

ADHD može biti nasljedan (postoje genetske predispozicije kada se promatraju obiteljska stanja), ali može biti i stečen. Pitanje je koliko je zapravo prisutan u obitelji ako se dijagnoza (npr. kod roditelja) nikad nije postavila zbog nedovoljnog znanja javnosti o ADHD-u kao poremećaju.

Razvoj ADHD-a kod djece može nastati i zbog utjecaja određenih faktora koji oštećuju mozak, posebno za vrijeme trudnoće (npr. zbog nepovoljnih utjecaja lijekova, zračenja, infekcija, trovanja, komplikacija tijekom trudnoće i poroda, preranog poroda i niske porođajne težine i sl.).

ADHD dijagnoza – službeni kriteriji

Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-V) deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj ima jasno navedene dijagnostičke kriterije na temelju kojih se postavlja dijagnoza. Šest ili više navedenih simptoma za pojedinu dimenziju (nepažnja i hiperaktivnost/impulzivnost) mora trajati barem šest mjeseci u životu djeteta i do te mjere da je neprimjerena razvojnom stupnju te da negativno utječe na socijalne i akademske ili radne aktivnosti.

Kada je u pitanju dimenzija nepažnje, govorimo o poteškoćama s održavanjem usredotočenosti, nedostatku ustrajnosti, lošoj organizaciji vremena, stvari i obveza te brzom odustajanju i skakanju s jedne aktivnosti na drugu.

Djeca koja imaju problem deficita pažnje lako se ometaju tijekom rada, gube se u zadacima te teško održavaju koncentraciju (posebno kada je riječ o monotonim, repetitivnim i dugotrajnim aktivnostima). Također su prisutni i sljedeći simptomi deficita pažnje:

• učestale poteškoće s održavanjem pažnje na zadacima ili igri (održavanje usredotočenosti tijekom razgovora, predavanja, čitanja i sl.)
• česte nepromišljene pogreške u školskom radu, na poslu ili za vrijeme drugih aktivnosti (ispuštanje i neuočavanje detalja)
• učestalo “lutanje misli”, prisutnost nepovezanih misli koje lako odvuku pažnju i dojam da ne sluša kada mu se govori izravno (kao da je mislima negdje drugdje, iako nema očitih distrakcija u okolini)
• poteškoće s praćenjem uputa do kraja i završavanjem zadataka, poslova ili obveza na radnom mjestu (gubitak usredotočenosti nakon započinjanja zadataka te skretanje na sporedne aktivnosti)
• učestale poteškoće s organizacijom zadataka, aktivnosti, stvari i vremena (poštivanje vremenskih rokova, gubljenje stvari, izvršavanje zadataka u nizu, loše raspoređivanje vremena i sl.)
• izbjegavanje zadataka koji zahtijevaju dugotrajni i kontinuirani mentalni napor (posebno školskih i radnih zadataka koji su osobi nedovoljno zanimljivi)
• učestalo zaboravljanje na dogovorene sastanke, pozive i ostale obveze (npr. plaćanje računa, obavljanje kućanskih poslova i sl.).

Hiperaktivnost se uočava kod one djece koja stalno skaču, uvijek su u pokretu, nemirna su, ne mogu mirno sjediti te stalno nešto pričaju sebi ili drugima. Pretjerana motorika je glavno obilježje ove dimenzije, a nemir se uglavnom pojavljuje u visokostrukturiranim aktivnostima koje od djece zahtijevaju mirno praćenje zadataka i regulaciju ponašanja.

Impulzivnost se prepoznaje kao manjak inhibicije ponašanja, odnosno nemogućnost suzdržavanja i čekanja svojeg reda, prekidanje drugih i djelovanje bez razmišljanja, guranje u redu i upuštanje u rizične aktivnosti. Također su prisutni i sljedeći simptomi hiperaktivnosti/impulzivnosti:

• često prisutan nemir u različitim oblicima ponašanja (vrpoljenje na stolcu, kuckanje rukama ili stopalima, igranje s olovkom ili kemijskom i sl.)
• ustajanje sa stolca u situacijama kada je potrebno ostati na mjestu (u razredu, na radnom mjestu, u restoranu, na predavanju i sl.)
• skakanje, trčanje, penjanje, hodanje u situacijama u kojima to nije prikladno
• često brbljanje, davanje odgovora prije nego što je dovršeno pitanje, ometanje ili prekidanje drugih, korištenje tuđih stvari bez pitanja ili dobivanja dopuštenja
• nemogućnost čekanja reda te dojam kao da je u stalnom “pogonu”
• opće poteškoće s čekanjem svojeg reda i prilike za sudjelovanje.

Ovisno o tome koliko je simptoma i iz koje dimenzije prisutno, u konačnoj fazi dijagnosticiranja definira se je li riječ o kombiniranoj kliničkoj slici (F90.2) – ako su prisutni i kriteriji nepažnje i hiperaktivnosti-impulzivnosti, kliničkoj slici s predominantnom nepažnjom (F90.0) – ako su prisutni kriteriji nepažnje, ali ne i hiperaktivnosti-impulzivnosti ili kliničkoj slici s predominantnom hiperaktivnošću-impulzivnošću (F90.1) – ako su prisutni kriteriji hiperaktivnosti-impulzivnosti, ail ne i nepažnje.

Dijagnoza se uspostavlja službenom psihodijagnostičkom procedurom koja podrazumijeva dijagnostički intervju, detaljne anamnestičke podatke i informacije o razvojnom tijeku, korištenje različitih ljestvica za procjenu kognitivnih sposobnosti te socijalno i emocionalno funkcioniranje.

Uz sve navedeno, u konačnici se provodi procjena prisutnosti simptoma deficita pažnje/hiperaktivnog poremećaja korištenjem službenih testova i upitnika namijenjenih detektiranju simptoma ADHD-a.

ADHD dijagnoza kod djece – kada posumnjati na ADHD?

ADHD počinje u djetinjstvu, ali nije svaki poremećaj prepoznat i ne pristupa mu se ispravno. Simptomi poremećaja moraju biti prisutni u više okruženja (npr. kod kuće i u školi/na poslu), a znakovi problema su ponekad minimalni zbog čega prolaze ispod radara.

Primjerice, zbunjujuće je kod djece s deficitom pažnje to što se uglavnom ne mogu usredotočiti i koncentrirati u većini situacija (posebno kada su zadaci teški, dugotrajni ili ponavljajući), a ponekad mogu satima sjediti u slaganju kocaka, crtanju, pisanju i sl. (aktivnosti koje ih zanimaju).

Prof. Sekušak-Galešev objašnjava da je razlog tome odgođen razvoj izvršnih funkcija, a iz izvršnog sustava proizlazi sposobnost samokontrole i samousmjeravanja:

Izvršne funkcije ovise o sposobnosti inhibicije. Kad osobe s ADHD-om rade nešto što ne uključuje uporabu izvršnih funkcija, podražaji iz okoline ih neće smetati ni manje ni više nego bilo koga drugog. To je razlog zbog kojeg se mogu satima igrati na računalu, dok je učenje veliki problem. Važno je naglasiti da su poteškoće u izvršnim funkcijama samo razvojno zakašnjenje, a ne njihova potpuna odsutnost. Osobe s ADHD-om to mogu, samo ne tako dobro kao što bi trebali u skladu sa svojom dobi i stupnjem razvoja.

Kod ADHD-a pažnja je određena situacijom. Riječ je o specifičnom deficitu selektivne pažnje, odnosno nemogućnosti osobe da se usmjeri na važne podražaje i da minimalno primjećuje one koji su nevažni kako je ne bi ometali.

Obično se polaskom u školu uočavaju prvi deficiti, odnosno poteškoće s praćenjem uputa, mirnim sjedenjem u razredu, izvršavanjem domaćih zadaća i nepažnjom za vrijeme nastave.

U starijim godinama simptomi motoričke napetosti postaju manje očiti, ali teškoće s nepažnjom, lošim planiranjem i impulzivnim postupcima ipak opstaju ili se pojavljuju u nešto drugačijim oblicima (npr. u odrasloj dobi se simptomi hiperaktivnosti mogu očitovati u stalnom unutarnjem osjećaju napetosti, nemogućnosti opuštanja i odmora i sl.).

Simptomi koji su u djetinjstvu bili primjetni u vanjskim oblicima ponašanja mogu se u odrasloj dobi prebaciti u unutarnji svijet pojedinca, zbog čega se nerijetko razvijaju popratne emocionalne poteškoće.

Djeca i odrasli s ADHD-om često pokazuju nisku toleranciju na frustracije, razdražljivost u situacijama u kojima se od njih zahtijeva dugotrajni napor te promjene u raspoloženju. Ovisno o razvojnoj dobi osobe, ADHD može stvarati različite poteškoće u emocionalnom svijetu pojedinca.

Određena ponašanja koja se javljaju pod službenim kriterijima ovog poremećaja mogu biti prisutna u blažem obliku i kod djece bez teškoća te se razlikovati ovisno o njihovom razvojnom statusu.

Upravo zato se dijagnoza postavlja tek kada su simptomi značajno ometajući u svakodnevnom funkcioniraju, kada su neprimjereni razvojnom stupnju i kada se javljaju u barem dva okruženja (npr. u školi i kod kuće). Također, mora se isključiti mogućnost postojanja drugog duševnog poremećaja kojem bi se mogli pripisati simptomi.

ADHD dijagnoza kod odraslih

ADHD se povezuje sa slabijim akademskim ili radnim postignućem unatoč urednim (često i iznadprosječnim) kognitivnim sposobnostima. Zbog čestih izostanaka, veće vjerojatnosti nezaposlenosti, čestog mijenjanja poslova te povišene vjerojatnosti za upadanje u interpersonalne konflikte, odrasli s ADHD-om također se teško nose s izazovima u raznim područjima funkcioniranja.

Postoje podaci i o čestim ozljedama te većem broju prometnih prekršaja (zbog prebrze vožnje, kršenja prometnih propisa, nezakonite vožnje prije dobivanja vozačke dozvole i sl.) i automobilskih nesreća kod odraslih osoba s ADHD-om.

Nepažnja, visoka distraktibilnost i poteškoće s inhibicijom ponašanja česti su problemi kod odraslih koji imaju dijagnozu ADHD-a, a očituju se i u socijalnim odnosima koji su nerijetko poremećeni zbog ometajućih ponašanja, distraktibilnosti, neslušanja, neprikladne govorljivosti, zaboravljanja odgovaranja na pozive i poruke, lutanja misli i prekidanja drugih, što narušava sudjelovanje u odnosima s drugima i održavanje prijateljstava.

Kod odraslih osoba s ADHD-om i dalje su prisutne poteškoće u izvršnim funkcijama, odnosno kognitivnim procesima koji su odgovorni za regulaciju ponašanja usmjerenog na cilj. Izvršne funkcije su važne za planiranje aktivnosti, organizaciju, radno pamćenje i verbalnu samoregulaciju te motoričku kontrolu.

Moždana struktura odgovorna za ove procese je prefrontalni dio moždane kore koji je odgovoran za prosuđivanje, donošenje odluka, dugoročno planiranje i predviđanje posljedica. Zbog toga osobe s ADHD-om često reagiraju prije nego promisle, bez razmišljanja o posljedicama, imaju slabu samokontrolu, upadaju u rizične situacije te imaju poteškoća sa socijalno prihvatljivim ponašanjem.

I djeca i odrasli s ADHD-om imaju visoku osjetljivost prema nagradi (motivacijske poteškoće koji se prepoznaju u pretjeranim traženjima nagrade i smanjenoj osjetljivosti na kaznu), poteškoće s vremenskom obradom (čekanje i planiranje), česti osjećaj neuspjeha ili nedovoljne kompetentnosti, slabu toleranciju na frustraciju, visoku osjetljivost prema kritici, nisko samopoštovanje i samopouzdanje.

Odrasli koji su kao djeca pokazivali jasne simptome ADHD-a, ali su bili etiketirani kao “zločesti” ili “lijeni”, dugoročno trpe brojne posljedice takvih naziva te razvijaju emocionalne i socijalne poteškoće (npr. anksioznost i/ili depresiju) zbog nemogućnosti prihvaćanja slike o sebi i odnosa s drugima.

Svakodnevno iskustvo prof. Sekušak-Galešev potvrđuje tu činjenicu. Oko 90 % klijenata kojima je tek u odrasloj dobi postavljena dijagnoza ADHD poremećaja razvili su psihičke poremećaje i liječe se psihofarmacima i psihoterapijom.

ADHD kod djece i odraslih – liječenje

ADHD je neurorazvojni poremećaj, odnosno prisutan je tijekom cijelog života u svakodnevici pojedinca. Zahvaljujući brojnim istraživanjima u ovom području, redovito se unaprjeđuje pristup dijagnosticiranju i liječenju ADHD-a kod djece i odraslih.

Uz psihoterapijsku podršku i bihevioralne tretmane, moguća je i primjena lijekova – psihostimulansa i dr., koji poboljšavaju održavanje pažnje i samokontrolu te učinak pojedinca u zadacima i situacijama koji mu predstavljaju problem zbog simptoma ADHD-a.

Zbog nedovoljnog razumijevanja javnosti i stručnjaka, još uvijek je potrebno mnogo psihoedukativnih materijala i angažmana u svrhu informiranja i educiranja, kao i što ranijeg prepoznavanja poremećaja kako bi se osobi na vrijeme pristupilo, pomoglo i pružilo podršku da ostvari sebe i svoje potencijale neovisno o poteškoći s kojom se svakodnevno bori.

Život s ADHD-om itekako može biti kvalitetan, ali potrebno je potražiti pomoć i raditi na sebi kako bi se simptomi mogli držati pod kontrolom.

Pročitajte i članke:

• Sintetička kemikalija iz plastike povezana je s razvojem ovih neuroloških stanja kod djece!
• Lijek koji se već koristi za određene poremećaje mogao bi se koristiti za liječenje ADHD-a! Znanstvenici ga smatraju sigurnim
• Prvi autistični vodič o autizmu: Savršeno ljetno štivo! Jednostavnim jezikom autistične osobe opisuju kako izgleda njihov doživljaj svijeta.

• ADHD dijagnoza
• ADHD dijagnoza kod djece
• ADHD dijagnoza kod odraslih
• liječenje ADHD-a
• službeni kriteriji za ADHD
• Snježana Sekušak-Galešev

Učitaj više izvora