Možda bi netko zakolutao očima i rekao “Pa dobro, koliko ćemo dešifrirati djetinjstvo i postupke naših skrbnika?”, kao da su oni dežurni krivac za sve što nas je danas snašlo.

Naravno da nisu i nije cilj tražiti krivca, već bolje razumjeti zašto se danas ponašamo i osjećamo na određeni način, pogotovo kada nešto želimo promijeniti, a ne ide nam.

Doista, svi smo kao mali mogli ponekad čuti neke od ovih rečenica:

• “Pojedi sve s tanjura!”
• “Sad kad si si toliko natrpao/la tanjur, sad ćeš sve i pojesti.”
• “Nema dizanja sa stola dok sve ne pojedeš.”
• “Ako to ne pojedeš do kraja, nema slatkiša.”
• “Pojedi sve jer ne bacamo hranu, a djeca u Africi gladuju.”
• “Pojedi jednu žlicu za mamu, tatu, baku … “.

Iako ove poruke mogu izgledati bezazleno, zapravo i nisu toliko. Danas svjedočimo porastu poremećaja u prehrani, ali ne samo tome, već i novim vrstama poremećaja u prehrani.

Dok su nekad anoreksija i bulimija bila skoro pa jedini poremećaji, danas možemo govoriti i o ortoreksiji, bigoreksiji, emocionalnom prejedanju i sl.

Ove poruke nisu jedini ili glavni krivac za potencijalni razvoj poremećaja u prehrani, ali itekako mogu igrati određenu ulogu.

Tako će žena koja je kao mala slušala poruku da mora pojesti sve s tanjura i da nema bacanja ujedno biti i majka koja će jesti ostatke za svojom djecom, a istovremeno se žaliti kako nikako ne može skinuti višak kilograma.

Hrana kao kazna ili nagrada

Krenimo sada od početka. Glad je prirodni signal tijela da moramo jesti. Tijelo ima takav razvijeni mehanizam jer nam o hrani ovisi život. Kada ne bismo unosili hranu određeno vrijeme, ne bismo preživjeli.

To znači da se ne možemo penjati po piramidi skroz do vrha samoaktualizacije ako nismo zadovoljili primarne potrebe među kojima su hrana, san i druge fiziološke potrebe.

Onda se možemo i pitati, može li hrana biti nešto što se uvjetuje, primjerice, da se koristi u svrhu nagrade ili kazne? Očigledno da iz moralnih razloga ne bi trebala.

Nadalje, roditelji tijekom djetinjstva imaju ključnu ulogu u tome da dijete na pravilan način usvoji emocionalnu regulaciju.

Primjerice, dijete ima tantrume jer još nije dovoljno razvijeno i nema dovoljno kapaciteta da se nosi s trenutačnim emocijama. No, s vremenom, uz roditeljsku pomoć, ta emocionalna regulacija treba biti sve bolja.

Nekad se roditelji osjećaju preplavljeno i ne znaju kako smiriti dijete, pa nerijetko posežu za instant rješenjem kao što je kažnjavanje ili nagrađivanje hranom, primjerice, sladoledom.

Iako sladoled nije neka vrsta potrebite hrane, danas ipak živimo u 21. stoljeću gdje su i slatkiši postali dio prehrane, a djetetu je to nemoguće izbjeći s obzirom na okolinu, reklame i sl.

Kada se hrana koristi za nagrađivanje (“Budi dobar/a i dobit ćeš čokoladicu!”) ili kažnjavanje, odnosno kao prijetnja (“Ako odmah ne pospremiš sobu, bacit ću ti sve slatkiše!”), dijete zapravo čuje drugačije poruke. Koliko puta danas sebe nagrađujete slatkišima kada nešto postignete?

Hrana doista ne bi trebala služiti nagradi, kazni, prijetnji i ucjeni jer se u taj odnos s hranom uvlači i pitanje emocija. To želimo izbjeći. Hrana bi trebala biti što je moguće više neutralna kategorija baš iz razloga što je fiziološka životna potreba.

Kad god u hranu umiješamo emocije, pogotovo regulaciju emocija, mi učimo da samo tako možemo trenutačno ugasiti tu neugodu. Ta veza se posebno čvrsto stvara kada se dijete koje plače tješi guranjem grickalica ili čokolade u ruke.

To se kasnije očituje tako da se osoba koja je pod stresom ili prolazi kroz tugu tješi slatkišima ili hranom, a takva hrana samo još više pojačava tu žudnju. Hrana je jedan od najlakših načina kako privremeno stopirati navalu tuge, uznemirenosti, neizvjesnosti i sl.

Zapravo bismo trebali imati drugačije mehanizme osvještavanja i priznanja tih emocija te smirivanja kroz disanje i druge tehnike čime se zaista reguliramo, a ne gutamo emocije do nove eskalacije.

To je jedan od razloga zašto su danas neke osobe doista uspješne u svemu, ali nikako da skinu višak kilograma ili stvore dobar odnos s hranom.

Nadalje, nametanje osjećaja krivnje da treba pojesti sve s tanjura jer djeca u Africi gladuju nije način razvijanja empatije. Možda time imamo na umu siromašnu djecu, ali ne rješavamo problem gladi. Isto tako, ni naše tijelo nije kanta za smeće pa makar bilo riječ o hrani koja je ostala.

Kada se dijete uči tome da je važnije pojesti sve s tanjura nego slušati prirodni signal organizma da mu je dosta hrane, dijete se s vremenom odcijepi od osjećaja sitosti i gladi, najnormalnijih procesa kojima nam tijelo poručuje da ga nahranimo ili da je dovoljno.

Što ako dijete ne može pojesti sve s tanjura?

Dijete samo ne može uvijek procijeniti količine i ne treba ga u neku ruku kažnjavati time da sve pojede. I mi sami bismo nekad natrpali tanjur jer smo prethodno bili gladni, ali ipak nam je na kraju bilo potrebno manje hrane.

Time se hrana ne baca, ali se ne ide i protiv vlastitog tijela.

Posebno nije u redu tražiti dijete da sve pojede s tanjura ako mu je netko drugi stavio tu količinu hrane na tanjur. Što se tiče poticanja djeteta da pojede još jednu žlicu za mamu, tatu, baku, također nije dobar način poticanja hranjenja.

Dijete se uči da nekog drugog mora zadovoljiti da bi zapravo zadovoljilo potrebu koja samo njemu koristi.

Dijete treba uključiti u pripremu obroka makar nastao nered i išlo sporije, usput mu pojasniti malo zašto je dobro jesti špinat, povezati s nekim likom iz crtića i objasniti kako će njegovo tijelo biti zdravo i snažno. Drugim riječima, kao i u svemu, tako i ovdje je potrebno strpljenje.

Sve te poruke, pa čak i one gdje nam je netko govorio da ne jedemo toliko kruha jer deblja, nosimo u svojem skriptu. Iako sve činimo da skinemo višak kilograma, sve dok ne osvijestimo što smo naučili o odnosu s hranom, uvijek ćemo imati osjećaj da se stalno borimo s prehranom i kilogramima.

Čak i kada nam je jasno da ove poruke imaju sabotirajući učinak u odrasloj dobi, treba nam neko vrijeme da, takoreći, prestanu upravljati našim izborima i odlukama.

Zaista se nekad moramo uštipnuti i pojasniti si da ne moramo sve pojesti jer ima gladnih i da to ne znači grijeh. Uvijek možemo nešto drugo kasnije spremiti od ostataka hrane ili pojesti u idućem obroku.

Neki danas imaju uopće strah od toga da osjete glad i jedu i prije nego što su gladni, kao da žele prevenirati taj osjećaj. Sasvim je normalno da osjetimo javljanje želuca, štoviše, prirodniji je bioritam hranjenja. Danas stalno nešto grickamo, uvijek nečega mora biti u ladici ili na stolu.

Time imamo na neki način stalno dostupnu hranu za samoregulaciju. Promotrite malo kada posežete za hranom. To može biti i iz dosade, kada nam nešto ide ili moramo naučiti, pa odemo nešto gricnuti da se maknemo od tog osjećaja kako nešto odraditi.

Na kraju, odnos s hranom nam puno može toga reći kakav imamo odnos sa samim sobom. Ako nemate problem s prejedanjem ili emocionalnom regulacijom putem hrane, jedete kad ste gladni i prestanete jesti kad ste siti, a ne prenatrpani, vjerojatno imate zdrav odnos s hranom.

Pročitajte i ove članke:

• Kako zaustaviti začarani krug emocionalnog prejedanja?
• Mitovi o hrani koji vas sabotiraju: Nutricionistica otkriva sve
• Vještine za trajno usvajanje zdravih prehrambenih navika, a koje nemaju veze s prehranom.

• Hrana kao kazna ili nagrada
• Pojedi sve s tanjura