Već nam je dobro poznato kako su Hrvati među debljim nacijama, ali jednako tako prednjačimo i po štetnim navikama poput pušenja i alkohola. Iako dio naše zemlje ima prilike za najzdraviju mediteransku prehranu, ipak se jače probijaju nezdravi obrasci prehrane.

Kako debljina nije samo estetski, već i zdravstveni problem, okidač brojnih poremećaja i bolesti, a posljedično i opterećenja zdravstvenog sustava te manje produktivnosti, 2017. godine Hrvatski sabor 16. ožujka proglasio je Hrvatskim danom osviještenosti o debljini.

Iako je fitness industrija jača nego ikad prije s brojnim specijaliziranim fizičkim i online trgovinama, teretanama i raznim fitness programima, paralelno jača i druga krajnost – prihvaćanje debljine kao dio identiteta i glorificiranje body positivity koncepta.

Kada bismo se pitali zašto toliki broj Hrvata pati od debljine, morali bismo zagrebati ispod površine i interdisciplinarno se posvetiti ovoj temi. Razlozi nisu samo industrija hrane, dostupnost procesuiranih proizvoda na svakom koraku i reklame.

Iako sve to itekako zbunjuje naš mozak koji je veći dio povijesti bio izložen manjku hrane, ipak je puno toga pod našom kontrolom.

No, da bismo razumjeli kulturološke, sociološke i druge razloge zašto patimo od debljine, dobro je pitati se i to promotriti kroz prizmu zašto su Hrvati debeli, a Talijani koji žive na tjestenini mršavi. Tu odmah u vodu pada mit kako tjestenina, odnosno ugljikohidrati debljaju, što je već jasno opovrgnuto.

Kultura (pre)hrane u Hrvatskoj

Hrvatska kao mala zemlja zaista uživa u plodnom tlu i raznolikosti prehrane, iako je iskorištenost vlastite proizvodnje hrane daleko ispod stvarnog potencijala.

S jedne strane imamo dašak mediteranske prehrane koja je dokazano najzdraviji oblik prehrane, s druge strane kontinentalni dio koji nudi mahunarke, cjelovite žitarice, meso, korjenasto i drugo povrće.

Dok naš Jadran nudi maslinovo ulje, jednako kvalitetno ulje dolazi nam iz unutrašnjosti, a to je bučino ulje. Dok nam s mora dolazi svježa riba iz još relativno čistog mora, pašnjaci iz unutrašnjosti zemlje mogu ponuditi kvalitetno meso i mliječne proizvode.

No, sve je manje obradivih površina, a sve više zapuštenih njiva, vrtova, voćnjaka i vinograda.

Nažalost, neki proizvođači će i odustati od proizvodnje hrane zbog sve većih klimatskih i vremenskih izazova te ekstremnih oscilacija u temperaturi u samo nekoliko dana.

Međutim, ne tako davno preko granice su se kupovali proizvodi koji nisu bili toliko dostupni kod nas, a to se posebno odnosi na slatkiše.

Osim toga, na ovim prostorima stvorio se set očekivanja, nepisanih pravila i normi koje su prenošene s generacije na generaciju, a nisu nužno bile najbolji način stvaranja odnosa s (pre)hranom.

Od toga da se sve mora pojesti s tanjura bez obzira je li osoba gladna ili ne do gledanja na višak kilograma kao sinonim za zdravu i jaku osobu.

Osim toga, pojava interneta i društvenih mreža donijela je sa sobom poplavu informacija o prehrani koje su često oprečne i zbunjujuće.

Na osobnoj razini prehrana je dio identiteta, pa se tako netko neće ostaviti uvjerenja da je domaće zdravo, ali da to ne znači jesti svaki dan suhomesnate proizvode i zasićene masti.

Nadalje, hrana je na ovim prostorima centralni dio svake svečanosti, događaja i gostoprimstva. Hrane uvijek treba biti na stolu.

Još uvijek je veliki fokus na zadovoljenju okusa i sprječavanju osjećaja da smo gladni, dok se još uvijek teško probijamo do toga da na hranu gledamo kao i na nešto bogato nutrijentima.

Jedenje iz dosade, kažnjavanje ili nagrađivanje hranom, zbunjenost djece koja u vrtiću i školi uče o zdravoj prehrani, ali te navike ne vide kod kuće i obrnuto također su dio obrasca koji podržava debljinu.

Skromna fizička aktivnost, sjedilački poslovi i aktivnosti u slobodno vrijeme koje više ne zahtijevaju kopanje, oranje i slično dio su kotačića zvanog debljina.

Iako ovo nije rezervirano samo za Hrvatsku, još uvijek je čvrsto ukorijenjeno vjerovanje da liječnik i lijekovi sve rješavaju, bez odgovornosti koju pojedinac mora snositi u vidu promjene načina života. Lakše je i bezbolnije uzeti tabletu i nastaviti po starom.

Zdravlje je još uvijek stvar nekih drugih faktora na koje pojedinac nema utjecaja, iako je zdravlje itekako u našim rukama. Normaliziraju se glavobolje, višak kilograma, dijabetes, problemi s hormonima jer svi to već imaju.

Zašto su Hrvati debeli, a Talijani koji žive na tjestenini mršavi?

Ako druge zemlje, poput Italije imaju čak i veći izbor u pogledu hrane, što to Talijani rade drugačije, iako jedu puno ugljikohidrata kao i Hrvati? Talijani imaju drugačiju percepciju hrane i rituala konzumacije obroka.

Najprije, Talijani će sjesti i uživati u obroku, zalogaj po zalogaj. Ručak ili večera je svetinja, vrijeme za sebe, opuštanje i uživanje u svakom zalogaju. Mi često jedemo s nogu, usput uz hrpu distraktora poput televizije i mobitela te nismo svjesni količine hrane koju smo upravo pojeli.

Kada se svjesno jede svaki zalogaj, dobro sažvaka, naš mozak stigne dobiti informaciju o sitosti i na vrijeme osjetimo da nam je dovoljno. Nadalje, ako ste ikad posjetili restorane u Italiji, možda ste primijetili da serviraju manje porcije nego kod nas.

I tu je jedan od ključnih faktora zašto su Talijani mršavi, a Hrvati debeli. Mi se moramo najesti i više od 100 %, moramo biti jako siti, često tražimo repete. Talijani serviraju male porcije, a zbog sporog rituala konzumiranja hrane ne osjećaju glad nakon manje porcije.

Nadalje, Talijani jako cijene svoju kuhinju koja ima i dašak Mediterana, važna im je kvaliteta namirnica. Konzumiraju najčešće lokalnu hranu, što nije teško tako jednom velikom proizvođaču hrane poput Italije, uživaju u pripremi hrane i neće pojesti bilo što samo da zadovolje glad.

Prosječan Hrvat otvori hladnjak i gleda što je jednostavno i brzo pojesti. Paštete, namazi, bijeli kruh, kobasice, grickalice, slatkiši. Kad se dođe s posla, glad ne pita, ali se ne pita i kvaliteta hrane, već samo da se najedemo i legnemo u krevet.

Isto tako, Talijani uživaju u društvu i večeri, dok je kod nas zajedničko blagovanje sve više rijetkost, eventualno za nedjeljnim ručkom.

Tako hrana nerijetko postaje izvor i emocionalne regulacije i dosade. Osim toga, Talijani puno toga obavljaju pješice ili biciklima, što im i omogućava kvalitetna prometna infrastruktura.

Zaključno, možemo reći da su Talijani mršavi unatoč tjestenini jer jedu male porcije bez repeta. Drugo, za njih je obrok ritual, uživanje, povezivanje sa sobom i drugima bez trpanja hrane u sebe i brzog jedenja, što dovodi do toga da zaista pojedu manju količinu hrane, a osjećaju se sito i zadovoljno.

Treće, vrlo su im važni kvaliteta i porijeklo hrane, a nakon obroka ostaju fizički aktivni te kroz dan povećavaju potrošnju kalorija hodanjem i bicikliranjem.

Talijani uživaju, ali s mjerom i dostojanstvom. Ovo nije prikaz toga da su Hrvati gori i lošiji, već prilika da osvijestimo kako i mi možemo usvojiti drugačije navike, a da nastavimo uživati u omiljenoj hrani.

Pročitajte i ove članke:

• Nije stvar samo u karakteru: Kako nas društvo sustavno gura prema debljini?
• Debljina je bolest i ne liječi se dijetom! Nutricionistica otkriva kako do trajnih rezultata
• Uspješna borba s debljinom: 10 jednostavnih stvari koje možete učiniti za sebe već sada.

• Hrvati i Talijani
• prehrambene navike kod Hrvata
• prehrambene navike kod Talijana
• Zašto su Hrvati debeli