Preživjeti rak dokaz je ljudske otpornosti i izvanrednog napretka medicinske znanosti. U ovom članku slavimo nadahnjujuća putovanja dvoje pojedinaca koji su trijumfirali nad svojim dijagnozama – Dominika Kraljića, koji je pobijedio difuzni velikostanični limfom B-stanica (DLBCL), i Valentine Lujić, koja je pobijedila hormonski ovisan rak dojke.

Kroz njihova iskustva istražujemo izazove s kojima se suočavaju pacijenti oboljeli od raka, ključnu ulogu pravodobnog i personaliziranog liječenja i nepokolebljivi duh koji potiče borbu protiv ove strašne bolesti. Njihove priče nisu samo o preživljavanju, već i o nadi, odlučnosti i snazi ​​sustava podrške u suočavanju s bolestima opasnim po život.

“Osjetio sam oštru bol na lijevoj strani zdjelične kosti!”

Dominik Kraljić dobio je bitku protiv difuznog limfoma velikih B stanica (DLBCL). To je najčešći limfom, koji čini oko 25 – 30 % svih Non-Hodgkinovih limfoma. Kraljić nam je opisao trenutak kada mu je prvi put dijagnosticiran DLBCL te koji su ga simptomi naveli da potraži liječničku pomoć:

Od pojave prvog – i zapravo jedinog – simptoma do same dijagnoze prošlo je četiri mjeseca. Jedno poslijepodne tijekom kolovoza, nakon nogometa, osjetio sam oštru bol na lijevoj strani zdjelične kosti. Nisam tome pridavao previše pažnje jer sam mislio da je prethodna aktivnost uzrok tome, kao i činjenica da sam u tom periodu života dosta intenzivno trčao. Mislio sam da je tijelo doživjelo nekakav zamor ili da mi se živac upalio. Nekoliko dana sam koristio gel za ublažavanje bolova, što je i funkcioniralo, ali kroz 10-ak dana bol se vratila te me nije napuštala do početka liječenja.

Nakon nekoliko medicinskih pregleda koji nisu urodili plodom, odlučio je iza Nove godine privatno otići na magnetnu rezonancu, gdje se ispostavilo da ima tumor veličine 10 cm na vrhu ilijačne kosti.

Iako nisam bio kompletno šokiran tom viješću jer sam nakon par mjeseci bolova slutio da se nešto ozbiljnije događa pa sam se na neki način pripremio za najgore, nije bilo lagano čuti da imam tumor, i vjerojatno rak. To je uvijek bilo nešto što se događa drugima.

Nakon biopsije zdjelice i konačne dijagnoze Non-Hodgkinovog limfoma završio je na hematologiji na Rebru, kod doktora Rončevića.

Možda zvuči kao klišej, ali nakon prvog susreta s njim imao sam osjećaj da će sve dobro završiti.   

“Osjećaj bespomoćnosti je najgora stvar!”

Opisao je i kako je njegova obitelj reagirala na dijagnozu te koje su bile njegove početne misli i strahovi:

Roditelji i sestre bili su, očekivano, potreseni. Nitko ne želi čuti da mu dijete ili brat možda nema još puno vremena. Mislim da je u svemu tome osjećaj bespomoćnosti najgora stvar jer ne možete puno toga napraviti, nego se samo nadati najboljem. Moja početna misao – pored one da ne mogu vjerovati da se ovo događa – bila je da ne želim umrijeti i da, ako klonem duhom, neću se više iščupati iz te jame. Iako nisam za svoju bolest bio kriv, bio sam nesretan jer postoji mogućnost da svojoj obitelji i prijateljima izazovem ogromnu tugu u slučaju da se ipak ne uspijem izvući.

Kraljićeva sestra i njezin partner brinuli su o njemu tijekom same terapije, ali ostatak obitelji bio je spreman uskočiti gdjegod je trebalo. Najviše mu je zapravo pomoglo zajedničko vrijeme provedeno s njima kad bi otišao kući između terapija. Razgovor i druženje s njima i prijateljima vratio mu je neku normalu u inače nenormalnu situaciju.

Objasnio je i na koje se strategije ili sustave podrške oslanjao da bi se nosio s emocionalnim i psihološkim aspektima dijagnoze:

Nastojao sam ne razmišljati previše o prognozama i postocima, već korak po korak prolaziti kroz liječenje. Ne bih rekao da je to bilo poricanje, već shvaćanje da nema smisla razbijati glavu onim što možda bude, već fokusiranje na ono što se trenutno događa i kako si dati najbolje šanse. Između terapija gledao sam televiziju, šetao parkovima ili svirao kad sam imao snage. Kad god sam mogao, vrijeme sam provodio i s djevojkom koja se uvijek trudila skrenuti moje misli s trenutne situacije te da zajedničko vrijeme provedemo u sretnom okruženju. Povremeno sam odlazio doma na selo, jer inače nisam iz Zagreba, te šetao pse i uživao na svježem zraku. U tom periodu taman je završavala Igra prijestolja pa sam nakon zadnje sezone shvatio da ima i gorih stvari od moje dijagnoze.

Šest rundi kemoterapije

Plan liječenja koji su preporučili njegovi liječnici bio je sljedeći:

Moje liječenje odvijalo se po R-CHOEP protokolu. Da ne idem u pretjerane detalje, sastojalo se od šest rundi kemoterapije, a svaka ta runda trajala je tri dana. Ponedjeljkom sam dolazio na kontrolu općeg stanja organizma i, ako je sve bilo u redu, primao sam kemoterapiju tijekom utorka, srijede i četvrtka, s tim da sam nakon svakog dana odlazio doma te se vraćao idući dan. Petkom opet na kontrolu pa, ako je sve bilo u redu, idući cijeli tjedan sam bio doma, do početka nove runde.

Sama radioterapija je u mom slučaju bila bezbolna jer je, s obzirom na mjesto tumora, zaobišla probavni sustav pa nisam imao problema kao što su proljev i mučnina ili problemi s apetitom. Jedino što sam osjećao pred kraj terapije bio je umor, ali on je relativno brzo prošao.

Kraljić je opisao i koji su bili najizazovniji aspekti podvrgavanja kemoterapiji i terapiji zračenjem:

Pored samih nuspojava koje dolaze s kemoterapijom, mislim da je najveći izazov bila logistika oko svega toga. S obzirom na to da sam tijekom primanja terapije svaki dan dolazio u bolnicu te odlazio iz nje, ne znam kako bih to sve izveo da sestra i njezin partner ne stanuju u Zagrebu. Kadgod je trebalo, vozili su me na Rebro, pazili da kvalitetno jedem i općenito mi pomagali s čim god su mogli, i mislim da ništa ne mogu učiniti da im se za to odužim.

“Kemoterapija koju sam ja primao se relativno dobro podnosi!”

Objasnio je i kako se nosio s nuspojavama liječenja:

Kemoterapija koju sam ja primao se relativno dobro podnosi. Naravno, svatko reagira na malo drugačiji način, ali većinu težih nuspojava sam izbjegao. Uvjerljivo najgora bila je mučnina jer se nakon svake runde tijelo ne stigne u potpunosti “očistiti” pa kako je kraj terapije nailazio, mučnina je postajala nezamisliva. Zadnje dvije runde nisam ništa mogao jesti od četvrtka do subote popodne. Interesantno, kad sam imao teka, jela mi se samo riba ili pašteta na bijelom kruhu, ali pokušavao sam jesti što zdravije. Pred kraj terapije sam dobio i trombozu u obje ruke pa sam se morao potkožno pikati injekcijama heparina, što je bilo zanimljivo iskustvo. Također sam izgubio sve dlake na tijelu, što je vjerojatno najpoznatija nuspojava kemoterapije, ali s obzirom na cjelokupnu situaciju, nisam se na to puno obazirao. Ispala su mi i dva nokta na lijevoj i desnoj ruci – potpuno bezbolno, ali dosta čudno.

“Pola posla je u glavi!”

Kraljićev najveći izazov s kojim se suočio nakon završetka liječenja i remisije bio je nastaviti živjeti kao i dosad, a malo prije mu je nešto dalo do znanja da je život potencijalno jako kratak.

Većina nas to zna, ali ne razmišljamo o tome jer mislimo da imamo vremena. Iako postoji neka lagana strepnja od novih nada i aspiracija zbog straha da će mi sve to u nekom trenu možda biti oduzeto ako se bolest vrati, baš zbog toga nastojim iskoristiti sve vrijeme koje imam.

O strahu od mogućeg recidiva kaže:

Naravno. Mislim da je to nemoguće izbjeći. Svaki put kad idem na kontrolu, iako se osjećam dobro, osjetim blagu nervozu. Što ako ovaj put nalazi neće biti dobri? Postao sam vrlo svjestan svojeg tijela, da se tako izrazim. Svaka nova bol koju osjetim, i koju bih prije čak i zanemario, postane razlog za zabrinutost. No, pretpostavljam da je to normalno nakon iskustva s takvom bolešću.

Nekome kome je upravo dijagnosticiran rak savjetuje:

“Pola posla je u glavi.” – reče moj doktor. Mislim da je najvažnije ne odustati odmah na početku, ne zamarati se toliko crnim mislima. Trenutaka sumnje će uvijek biti, ali nije gotovo dok nije gotovo. Pričajte s bližnjima, ali i s nekim profesionalcem ako trebate.

S tjelesnog aspekta, svatko reagira na terapiju drukčije, ali osobno mu je dobra prehrana puno pomogla, kao i boravak na zraku.

Slušajte tijelo i nemojte ništa forsirati!

“Nisam doživio neki filmski moment tijekom tog iskustva.”

S obzirom na to da njegovo liječenje nije uključivalo nikakve invazivne postupke, ne može reći da se njegov život pretjerano promijenio. Trudi se biti aktivan i živjeti zdravo koliko i prije te spavati što kvalitetnije.

Pitali smo Kraljića jesu li postojali neki posebni trenuci ili ljudi koji su ga inspirirali da se nastavi boriti u najtežim trenucima.

Nažalost, bit ću malo dosadan pa reći “ne”. Nisam doživio neki filmski moment tijekom tog iskustva. Ništa od objave knjige, haha. Cijelu stvar promatrao sam dosta realno, a stvarno puno pomogli su rezultati kontrolnog CT-a koji su pokazali da se tumor potpuno povukao. Ne postoji jedan jedini trenutak koji me inspirirao, ali puno malih dalo mi je snage da izdržim do kraja. Partija šaha u parku, smijeh s prijateljima, pogled na noćno nebo. Nisam se htio pomiriti s činjenicom da će sve to nestati. Druga sestra je usred moje terapije dobila kćer i nije bilo teorije da je ne vidim kako raste.

Njegove nade i planovi za budućnost sada kada je preživio rak ostali su uglavnom isti:

Planovi za budućnost ostali su uglavnom isti kakvi su i prije bili, uz realizaciju da ću možda imati manje vremena za njihovo ostvarenje. Nastojat ću doći do svega što sam zacrtao i iskusiti što više toga.

“Već na pregledu mi je bilo jasno da nije dobro!”

Novi život Valentine Lujić život krenuo je u svibnju 2019. kada je imala 43 godine. Dijagnosticiran joj je hormonski ovisan rak dojke, luminal A, HER 2 neg. 

Nakon što me moja S., jedan od mojih zemaljskih anđela čuvara, natjerala da ne čekam rujan i sistematski, već odem u svibnju na pregled, vrlo brzo sam shvatila kako su bitni svaki dan i minuta – i sreća da sam je poslušala. Već na pregledu mi je bilo jasno da nije dobro. Doktorica je nakon pet sekundi rekla da joj nije simpatično. Mislila je da ne vidim, ali ulovila sam je dok je studentima nešto šapnula. Kada grčevito želiš nešto saznati ništa ti ne promakne, ali njihov pogled nisam nikako mogla uloviti. Htjela sam odgovor tada i taj tren. Svi su pognuli glave. “Valentina, ne moraš čekati PHD nalaz!”, zvonilo mi je u glavi. Dalje je bio košmar, sjećam se da sam imala osjećaj da sam izvan svojeg tijela i gledam u nekog drugog, kao da se sve to događa nekom drugom.

Lujić je zbog ove prilike počela voditi dnevnik u koji je tada krenula pisati svoje misli i osjećaje. Naišla je na ovo:

Previše je tih trenutaka i situacija, jedan za drugim samo udaraju. Uglavnom stignem udahnuti dok ne udari drugi, ali nije uvijek lako.

Dodaje:

Šteta što sam samo neko vrijeme pisala i prestala. Zahvaljujući mojoj drugoj dragoj prijateljici I., inače liječnici, mojem drugom zemaljskom anđelu čuvaru, koja me doslovno uzela onakvu smušenu i praznu i krenula me voditi u borbu, dobila sam neizmjernu pomoć. Bila sam kao robot, samo sam slušala i išla i radila gdje i što treba. Taj početak, kada ti netko pokaže i pomogne da kreneš, to je neprocjenjivo.

Bilo je najteže priopćiti obitelji, djeci, svojim divnim dečkima, mami, sestri i bližnjima. To mi je bilo najteže. Uloviš se tada da ti tješiš sve oko sebe. U to vrijeme sam promijenila radno mjesto, dva tjedna prije dijagnoze. Nakon dvije operacije su krenuli liječenje, kemoterapija, radioterapija, a zatim hormonska terapija tabletama i inekcijama koja još uvijek traje.

“Nema predaha – bilo je borbeno, mučno, ali izdržljivo!”

Vrlo brzo nakon operacija je krenulo liječenje kemoterapijom, u srpnju. Najprije je primila četiri “crvene” koje su poznate kao najteže. Već nakon prve je imala reakciju kao i nakon svake sljedeće. Simptomi su bili visoka temperatura, upala pilonidalnog sinusa, upala zubnog mesa i cijele čeljusti. Sveukupno je primila 4 + 12 rundi kemoterapije i 25 rundi zračenja.

Nakon terapije taman dođeš malo k sebi i evo već sljedeće. Nema predaha – bilo je borbeno, mučno, ali izdržljivo. Suprug je uvijek bio uz mene, a trudila sam se biti jaka zbog djece, znala sam da pate i da im je teško, iako su bili jaki i hrabri na van. Moja draga i divna M., koje više nema, pomagala mi je i zajedno smo prolazile isto te jedna drugu dizale i hrabrile i sve što je trebalo. Još jedan moj anđeo koji mi svaki dan nedostaje. Nekako se navikneš na taj tempo, prihvatiš i odrađuješ, na neki sulud način živiš, počneš pozitivno gledati, dižeš samu sebe jer vjeruješ da će tako biti bolje i proći lakše.

Onkologica joj je pružala zlata vrijedan savjet:

Onkologica mi je rekla: “Probaj živjeti normalno kolko se može između terapija, bit će ti lakše sve podnositi.” Tako je i bilo – išla sam na svadbu, družila se, nabacila osmijeh i – ajmo! Stigao je ožujak 2020. i taman sam završila s radioterapijom kada se dogodio potres u Zagrebu i krenula je korona. Izazov je bio svima živjeti i funkcionirati u tim vremenima, a i nama, iako moram priznati da nisam bila ni u jednom pregledu ni ičemu što se tiče liječenja zakinuta. Ne sjećam se da je bilo nekih problema.

“Motiviraju me žene koje su oko mene!”

Smatra kako je uloga obitelji, prijatelja i medicinskog tima svakako najvažnija.

Neki trenuci kojih se prvo sjetim su dr. Silovski koja me je, kada mi je izložila “plan napada”, a ja sam bila u šoku i počela plakati, primila za ruku, pričekala malo da se isplačem i rekla nešto što bih ostavila ipak za sebe. Prodrmalo me. Divno je pogodila način i riječi kako mi pristupiti. Vjerujem da mi je ona s tim prvim pristupom najviše pomogla.

U borbi s rakom pomogle su joj prijateljice te šogor i šogorica koji su odveli njezinu djecu na more kako bi ih poštedili njezinih početaka, posebno kada je išla na operaciju. Pomogla joj je i njezina prijateljica S. koja ju je vodila na divna putovanja. Velika potpora bile su mama i sestra te prijateljice A. i B. koje su uz nju bile od prvog dana.

Kada je umrla njezina prijateljica M., suborkinja iz bolnice, pokušavala se sama nositi s time, ali bol je bila prevelika.

Jednostavno dođeš do kraja kada se sve nakupi i ne možeš više. Zatražila sam tada pomoć u Udruzi SVE za NJU, krenula sam na psihološko savjetovanje. Ušla sam bojažljivo i zaljubila se u energiju, blagost, podršku i spremnost na pomoć cijelog tima. Kada je stigao mail da se osniva zbor u Udruzi, odmah sam se prijavila, bila sam presretna što mogu nastaviti svoju davno prekinutu ljubav. Uživanjem u zboru upoznajem divne žene, tako različite, a opet tako slične. Učimo jedna od druge, što pomaže i obogaćuje. Polako sam postala svjesna sebe, kako je život lijep i koje su stvari najbitnije, kako treba uživati u svakom danu, biti sretan, okružen obitelji, prijateljima, kolegama. Vratila sam se pilatesu uz koji se i fizički i mentalno bolje osjećam. Želim gledati svoje dečke kako odrastaju, biti uz njih, plesati na svadbama i dočekati unuke.

U Udruzi je tek nešto više od godinu dana, a sudjelovala je i u utrkama za podizanje svijesti i prevencije od raznih vrsta raka. Polako se uključuje u aktivnosti Udruge, volontiranje, širenje svijesti preko društvenih mreža i usmeno.

Uživam u tome i veselim se toj ulozi. Motiviraju me žene koje su oko mene i moja M. koja bi bila sretna da me vidi, a voljela je moju energiju, optimizam i srčanost. Motivira me osjećaj da sam korisna i da nekome pomažem, a najviše sebi.

Savjetuje da nakon saznanja i šoka treba izbaciti iz sebe strah, tugu, ljutnju i očaj.

Dopustiti da te preplavi, proživjeti i probati prihvatiti, uzeti si vremena i onda sebi reći “U redu, idemo u borbu, digni glavu!”. Vidjet ćeš koliko si jaka, a da nisi ni svjesna. Vjerovati liječniku, ali slušati sebe, pitati i tražiti odgovore – oni su tu zbog nas. Okružiti se pozitivnim ljudima. Prihvatiti pomoć bližnjih, ne moraš sve sama. Jaka si, ali ne moraš, čuvaj snagu, trebat će ti.

Za kraj ističe:

Iskustvo s rakom donese neke promjene i natjera te da malo staneš. Iskristaliziraju se s vremenom neke stvari, izoštre se neki senzori za dobro i loše, naučiš raspoznati znakove nemira bilo kojeg uzroka pa lakše reagiraš jer se treba čuvati, sebe i svoje zdravlje. Čini mi se da sam postala hrabrija i jača. Neki ljudi su otišli, neki novi došli, a oni pravi ostali. Zavoljela sam više sebe, a time i život oko sebe. I dalje je borba reći “ne”, ali polako, ima vremena i za to. Važan je doprinos u pomaganju oboljelim ženama i njihovim obiteljima i podizanje svjesnosti o važnosti borbe protiv raka dojke u javnosti putem edukacija, kampanja i raznih aktivnosti. Kako sama saznajem, tako i upućujem na portale, blogove i udruge, što je velika pomoć za onaj prvi korak kada ne znaš kuda i kako, kao i za dalje za sve izazove koji te čekaju u oporavku i ozdravljenju.

Priče Dominika Kraljića i Valentine Lujić snažno svjedoče o ljudskoj otpornosti i napretku medicinske znanosti. Njihova putovanja kroz dijagnozu, liječenje i oporavak od raka pružaju uvid u izazove s kojima se suočavaju pacijenti, kao i važnost pravovremene i personalizirane medicinske skrbi.

Oba primjera naglašavaju ne samo medicinske aspekte, već i emocionalnu i psihološku snagu potrebnu za suočavanje s ovom teškom bolešću.

Pročitajte i ove članke:

• Kako sam otkrila rak dojke? “Pipala sam kvržicu danima, možda i tjednima!”: Žene koje su pobijedile rak dojke otkrivaju svoje hrabre priče
• Kako sam otkrila rak jajnika? Donosimo iskustva žena
• Majčina borba s rakom: “Moja je mama željela život. Biti na mojoj promociji, praviti knedle, šetati nasipom s tatom i upoznati moju djecu”.

• dijagnoza raka
• preživjeli od raka
• priče preživjelih od raka