Kako sam otkrila rak dojke: Žene koje su pobijedile rak dojke otkrivaju svoje priče

Žene koje su pobijedile rak dojke otkrivaju svoje priče

Rak dojke je najučestaliji maligni tumor u žena od kojeg u Hrvatskoj obolijeva čak četvrtina žena novooboljelih od raka. Simptomi raka dojke najčešće se prepoznaju u obliku kvržice na dojci koju žena može napipati i samopregledom. 

Bilo kakva kvržica u dojci ili izraslina na dojci signal su da je rak već poprimio šire razmjere, zbog čega Republika Hrvatska provodi Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke kojim se osigurava besplatni mamografski pregled svake dvije godine svim ženama u dobi 50 – 69 godina.

Izlječivost raka dojke je veća ako se rak otkrije dovoljno rano, a upravo se pregledima (mamografija, ultrazvuk i samopregled) nastoji povećati prevencija raka dojke.

Kako prepoznati rak dojke
FOTO: Shutterstock

Kako prepoznati rak dojke?

Rano otkrivanje raka dojke ujedno pretpostavlja i najbolju prognozu po pitanju liječenja. Zbog toga se u Hrvatskoj svake godine obilježavaju Dan borbe protiv raka dojke (7. listopada) te Dan narcisa (prve proljetne subote), kako bi se podigla svijest o važnosti ranog otkrivanja raka dojke. 

Obilježavajući Dan karcinoma dojke mnoge žene mogu dobiti informacije o tome kako napipati rak dojke, što znači kvržica na dojci i koje su metode liječenja, a žene oboljele od raka dojke često dijele vlastita iskustva o načinu otkrivanja raka i procesu liječenja.

Pročitajte članke:

Žene koje su pobijedile rak dojke

Kada je u pitanju rak dojke, iskustva žena koje su pobijedile rak dojke najveće su ohrabrenje i poticaj onima koje teška borba tek čeka i koje se pitaju kako pobijediti rak dojke. Kako bismo potaknuli žene svih dobnih skupina na redovite preglede, u suradnji s udrugom Nismo same, donosimo dvije predivne, ohrabrujuće i poticajne priče žena koje su uspjele, koje su dobile tešku bitku i koje svojim iskustvom žele pomoći onima koji se nalaze pred nepoznatim i nepredvidivim životnim poglavljem.

Karmen i njezina priča
FOTO: privatni album (fotografija nastala nakon zadnje terapije, tj. zračenja)

Kako sam otkrila rak dojke – Karmen i njezina priča

Karmen Pupovac je mlada 34-godišnjakinja koja je pobijedila rak dojke. Za sebe navodi da je cijeli život dosta organizirana i dobro posložena, ali na preventivne preglede dojki nije išla, pretpostavljajući da je premlada i da joj se rak ne može dogoditi. Dok se nije razboljela, doktore baš i nije posjećivala, ali onda je napipala kvržicu i stvari su se promijenile.

U 7. mjesecu 2020. godine sam napipala kvržicu koja me bolila, odnosno pipala sam je danima, možda i tjednima, dok nisam odlučila da idem do doktorice da vidim šta mi je. Imala sam dosta loš predosjećaj, ali svi su me uvjeravali, a i ja sama sebe, da to nije ništa, jer kako kažu naši stari, a i internet, rak ne boli.

Kada je saznala dijagnozu, dobro ju je prihvatila te izradila plan sa svojom onkologicom kako se boriti i izliječiti. Zahvaljujući svojoj organiziranosti, ovu borbu je shvatila kao još jedan zadatak koji mora riješiti, što joj je pomoglo da hrabro i vojnički pristupi procesu liječenja. Međutim, emocije se nisu mogle sakriti

Ne mogu reći da se nisam ponekad bojala, ali dosta hrabro sam svemu pristupila. Najgore mi je palo sažaljenje ljudi. Nisam željela da me se žali, stoga u početku nisam baš previše ljudima govorila.

S obzirom na najgori oblik raka s velikim ki67 indeksom, Karmen je morala na neadjuvantno liječenje, odnosno prvo na kemoterapije da se uopće vidi reagira li tumor na kemoterapije kao jedinu opciju liječenja, pa tek onda na operaciju. Za pripreme za borbu vremena nije imala jer je od saznanja dijagnoze do prve kemoterapije prošlo jedva dva tjedna tijekom kojih je imala stotine pregleda, pa razmišljati o ishodima nije niti stigla. Srećom, vrlo rano je dobila rezultate:

Ja sam bila sretnica jer je kemoterapija itekako djelovala na mene i već nakon četiri ciklusa moj rak je nestao. Što bi značilo da je od dijagnoze do izliječenja prošlo manje od dva mjeseca. Rijetke su te kojima se to dogodi, ali sretne. Naravno, cjelokupno liječenje se moralo nastaviti po protokolu, ali bilo je lakše znajući da nisam uzalud primala kemoterapiju.
Izlječivost raka dojke
FOTO: Shutterstock

Iako se liječila u najgorim pandemijskim uvjetima, kada su svi drugi morali biti u kućama i raditi od doma, uspjela je prihvatiti činjenicu da je ona ipak morala ići na terapije koje nisu bile nimalo jednostavne. Teško ih je podnosila, imala je sve nuspojave koje postoje, ali borila se i držala svoj tempo. Najviše joj je značila podrška obitelji, prijatelja, kolega s posla, gospođe Ljiljane iz Sve za nju i gospođe Ivane iz Nismo same. Činjenica da je rak izlječiv ako se na vrijeme uoči je itekako pomogla u njezinom hrabrom prihvaćanju borbe, a veliku podršku je dobila i od strane medicinske skrbi u KBC Rijeka gdje su joj doktori pružili potpunu podršku i pomoć koju je trebala.

Najveća podrška su mi, naravno, bili muž i sin, ali i obitelj i prijatelji, kolege. Uz pomoć psihološke pomoći udruge Sve za nju i moje Ljiljane te moje onkologice dr. Lovasić nisam imala baš vremena za teške misli. Nekako su me okrenule liječenju i izlječenju i stvorile su odnos da im vjerujem, tako da sam ja njima vjerovala. Nekad kad je došla i neka loša misao, nekako bih stavila u glavu da sam sinu obećala da će mama ozdraviti i da on nije zaslužio odrasti bez mame, uzela bih si dvije minute mira i nastavila dalje. Znam da sam mogla umrijeti, znam da mogu još uvijek, ali tko mi garantira da danas neću imati saobraćajnu? Nema smisla opterećivati se stvarima na koje ne možemo utjecati.

Bilo joj je teško tako mladoj prihvatiti što joj se dogodilo, ali prihvatila je svoju borbu i naučila nešto iz nje. Najteže joj je palo što je njezina suborkinja s kojom je od prve terapije (i svoje i njezine) kliknula umrla u roku od tri tjedna nakon urednog nalaza. Karmen navodi da je tada posebno shvatila da je život nepredvidiv i da nema koristi od života u strahu. Trenutno se osjeća čak malo gore nego za vrijeme liječenja jer je kemoterapija ipak ostavila neke psihičke posljedice. Vjeruje da će sadašnje stanje kompletnih obrada skoro svih specijalista uskoro proći, ali navodi da njezino tijelo reagira jače nego prije jer je doživjelo šok. 

Psiha je zanimljiva stvar. Tehnički, osim na trenutke kad mi nije dobro, moj mozak je tako dobro odradio svoj posao i potisnuo sve šta se desilo. Dakle, ja sam nastavila živjeti životom od prije i, osim odlazaka kod doktora, moj se život ne razlikuje od prijašnjeg. Ne razmišljam o onome šta je bilo, a ni o onome šta može biti. Trenutačno živim i uživam u životu.

Karmen je prihvatila svoju dijagnozu i prošla teške terapije. Ono što naglašava jest da dijagnoza nije kraj. Važno je dopustiti si tugu i strah i sve što je uz to potrebno, ali nakon toga se treba pribrati i krenuti u borbu. Nema predaje niti trošenja vremena na žaljenje. Jako je važno ne odgađati pretrage zbog straha od onoga što možete saznati jer je uvijek bolje imati priliku boriti se i pobijediti, nego saznati prekasno. Pregledi su bezbolni, ne traju dugo i to vrijeme si svaka žena mora osigurati. To vrijeme spašava živote, a pritom ne mislite samo na sebe, već na druge ljude koji vas vole i s kojima imate priliku provesti više vremena. 

Nemojte se predati, nemojte trošiti vrijeme na žaljenje, dopustite si čuti priče drugih žena, mene, koje smo sad tu gdje jesmo. Okružite se ljudima koji vas vole, izbacite negativne ljude, ne dajte im u svoj život, to je vaš život, nemojte se zamarati tko će što misliti, sad nije vrijeme da mislite na druge, mislite na sebe! Idite na preglede, preventivni pregledi spašavaju život, i nemojte se bojati: i najgora dijagnoza ne znači apsolutni i trenutni kraj!

Karmen je svoju priču podijelila i na stranici udruge Nismo same koja joj je pružila veliku pomoć i podršku tijekom liječenja, a priču možete pronaći na nismosame.com.

Kako sam otkrila rak dojke - Marija i njezina priča
FOTO: privatni album

Kako sam otkrila rak dojke – Marija i njezina priča

Marija Špaleta je mlada 35-godišnja pedagoginja, specijalizantica Transakcijske analize (područje psihoterapije) i hrabra žena koja je pobijedila rak dojke. Radi u volonterskom centru, a privatno radi i psihoterapiju. Ponosna je vlasnica Pabla i Peligra, psa i mačke koji joj uljepšavaju životnu svakodnevicu. Osim toga, sretno je zaljubljena i veliki zaljubljenik u život, posebice nakon iskustva raka dojke.

Naime, rak dojke je bio prisutan u njezinoj obitelji, pa je redovito išla na preglede. Bila je svjesna da je i samopregled važan, ali joj je bio vrlo stresan, pa ga je rjeđe radila, a češće išla na kontrolne preglede. Početkom pandemije na pregled je kasnila nekih pola godine. Oboljela je kobne 2020. kada je sve bilo nesigurno i kada su se zatvarali svi odjeli, zbog čega je svoj pregled kod onkologa čekala čak tri mjeseca. Prihvaćanje je potrajalo, a svoje emocionalno stanje opisuje:

U to vrijeme su se emocije vrlo često izmjenjivale, od sreće do tuge za sekundu, a bilo je i ljutnje, straha kojeg nisam vrlo dugo vremena bila svjesna itd. Pravi roller coaster emocija. Sebi sam priznala da sam onkološki pacijent tek nakon druge operacije – skidanja cijele dojke i rekonstrukcije. 

Sjećam se momenta gubljenja dostojanstva i te nemoći dok me sestra pratila na WC – znam da sam pomislila “Jel moguće? Imam 34 godine i tu sam, ne mogu sama do WC-a.”.

Marija je psihoterapeutkinja supervizija, pa je tijekom liječenja bila uključena u psihoterapiju što joj je iznimno pomoglo da se podigne svaki put kad emocionalno padne. U tom periodu života taman je završavala edukaciju iz psihoterapije, a trebao je uslijediti i mirniji period više posvećen radu, a manje učenju. Osjećala je ogroman umor, pripisujući ga radu na dva posla, a danas vidi da je to bio simptom raka. Osjećala je da nešto nije u redu, neovisno o tome što su je na punkciji ispitivali mnogo pitanja, što nalaz punkcije nije mogla pokupiti na šalteru, nego je morala čekati liječnicu i sl. 

Nakon prve operacije i susreta s onkologom sve su opcije bile otvorene, a na kraju je konzilij odlučio da bi najbolje bilo da idem na drugu operaciju odstranjivanja cijele dojke i eventualne rekonstrukcije, ako to želim, te da ću nakon toga vjerojatno ići na kemoterapije. Zračenje nije bilo potrebno s obzirom na to da sam skinula cijelu dojku.

Smatra da dijagnozu prihvaća i dan danas, nakon skoro dvije godine od nje, odnosno godinu dana od posljednje kemoterapije. Svaki dan je iznova sretna jer živi, a opet je svjesna i koliko se njezin život promijenio. Više nije radila, puno je šetala, a vrijeme je provodila i iščitavajući mnogobrojne priče drugih žena koje su imale slično iskustvo.

Žene oboljele od raka dojke
FOTO: Shutterstock

Povezala se s udrugama Sve za nju iz Zagreba i Caspera iz Splita, pročitala je gotovo sve priče iskustava žena sa stranice udruge Nismo same, dobila je stručne informacije i informacije žena koje su je nosile i bodrile kroz to vrijeme. Poslušala je mnogo online predavanja na razne teme slične problematike jer je htjela biti informirana. Međutim, podrška okoline joj je tada puno značila:

Vrijeme sam provodila u humorističnim serijama, družila sam se, uvijek imajući na umu paše li mi jedna osoba ili više njih. I naravno, vrijeme sam provodila sa svojim dečkom Viktorom koji je bio kratica za sve – za iznimno puno zagrljaja, brisanja suza, kupanja i tuširanja, hranjenja … Teško je nabrojati sve, bez njega bi ova situacija bila daleko drugačija. Osim njega, imala sam zbilja divnu ekipu ljudi koji su me vozili na preglede i terapije, smijali se i plakali sa mnom, a potom i onih znanih i neznanih koji su bili tu, koji su slali poruke, darove i sl. Neopisiva je ljubav koju sam osjetila u svim trenucima. Osim toga, tu je bila i moja obitelj za sve što je trebalo.

U tom periodu je udomila psa Pabla za kojeg navodi da je posebna priča. Sjeća se da je nakon jedne teže kemoterapije cijeli dan proveo s njom na krevetu, nježno držeći njezinu ruku između svojih šapica. Osim toga, svakodnevna obveza koju je osjećala imajući ga joj je puno značila i gurala ju je da ide dalje. Uz to, veliku zahvalu osjeća prema psihoterapeutkinji koja ju je zbilja nosila kada nitko drugi nije mogao i zbog koje na svoje iskustvo gleda kao na priliku za osnaživanje, autentičnost i vjernost sebi. Vjeruje da je sve to mogla naučiti i na drugačije načine, ali učenje bi bilo daleko sporije. 

Vrijeme prilagodbe traje još uvijek, a Marija navodi:

Trenutno se osjećam ok, iako se oporavljam od traume, navikavam se na svoje “novo” tijelo, na načine na koje funkcionira, na način na koji izgleda. Prisutna je i dalje prilagodba na menopauzu i njezine simptome, na lijekove koje pijem i ne bih rekla da je lako. Dodatno nisam još u punoj snazi, ne mogu sve kao prije, nerijetko me rasplaču sretni trenuci i sretne pjesme, ali to su suze radosnice – sreća jer sam tu.

Razumije da žene odgađaju preglede i da ih strah tjera na to jer, ako ne odu na pregled, vjerojatno neće ništa saznati. Međutim, ističe da rak u današnje vrijeme ne mora biti zadnja stanica i da je redovni pregled djelo ljubavi prema samoj sebi jer pregledi to zbilja i jesu. Ženama koje su tek dobile dijagnozu želi prvenstveno poručiti da joj je žao, ali i da je sve što osjećaju normalno, da će se emocije izmjenjivati, da će im ponekad biti teško razumjeti sebe, da je skroz u redu da pitaju za pomoć i podršku te da postoje divne udruge koje nude besplatne usluge i mogu im pomoći. 

Važno je izbaciti sve ono što nas negdje mori, vi najbolje znate što je to za vas. Ovo iskustvo će biti teško, ali će vas osnažiti na mnoge načine.

Marija je svoju priču podijelila i na stranici udruge Nismo same, a priču možete pronaći na nismosame.com.

Pročitajte i članak “Podrška oboljelima od raka – kako to učiniti na pravi način?“.

Članak objavljen:

Ocijenite članak

0 / 5   0

Foto: Shutterstock

Napomena: Ovaj sadržaj je informativnog karaktera te nije prilagođen vašim osobnim potrebama. Sadržaj nije zamjena za stručni medicinski savjet.

Podijelite članak

Kopirajte adresu