Pojam “klasifikacija” dolazi od latinske riječi “classificatio” što u prijevodu znači “razvrstavanje”, “selektiranje”, “raspoređivanje” i “grupiranje”, a što znači da psihijatrijska klasifikacija omogućava raspoređivanje i grupiranje psihijatrijskih poremećaja prema nekom unaprijed zadanom redu. Postavljanje dijagnoze na temelju unaprijed definiranih klasifikacija od velike je važnosti za bilo kakve napretke u medicini, prvenstveno da bi se moglo primijeniti učinkovito i odgovarajuće liječenje, konzultirati o prognozi pacijenta, pratiti nove kliničke slike i studije te educirati zdravstvene djelatnike.

Klasifikacije koje se trenutno koriste u psihijatriji imaju različite ciljeve – olakšati komunikaciju između istraživača i kliničara korištenjem zajedničkog jezika i precizno definiranih nomenklatura kako bi se istraživalo i osiguralo najadekvatnije vrste liječenja za oboljele.

Međutim, klasifikacije u psihijatriji su se mijenjale kako su se mijenjali čovjek i njegova okolina, a neke bolesti i poremećaji koji su danas aktualni prije nisu bili toliko izraženi (i obrnuto).

Čovjek i njegova okolina

Funkcioniranje čovjeka uveliko se promijenilo, a i njegova okolina je drugačija u odnosu na prethodna razdoblja ljudske civilizacije. Napredujemo u brojnim područjima, ali u nekima stagniramo ili idemo unazad. Primjerice, fizička aktivnost je brojnim prethodnim generacijama bila svakodnevna egzistencijalna baza, a boravak na otvorenom bio je nužan za preživljavanje s obzirom na to da su se mnogi bavili uzgajanjem biljaka i životinja, što je zahtijevalo i svakodnevni fizički rad, napor i umor od kojih se lakše i jednostavnije usnivalo i bolje spavalo. Suživot s prirodom je bio prisutniji, s obzirom na to da je prirodna svjetlost nekima bila glavni vremenski orijentir.

Danas muku mučimo s pretilošću, pojedincima koji sav svoj posao obavljaju unutar svoja četiri zida, aplikacijama koje broje korake kako bismo se pomaknuli s mjesta, nečistim i štetnim zrakom industrijskih zagađenja i zatvorenih prostorija te konstantnim buljenjem u ekrane što ometa moždane aktivnosti i uzrokuje poteškoće sa spavanjem, posebno nesanicu. Ljudski bioritam sve manje prati prirodnu dinamiku, a sve više zapinje u umjetno kreiranoj stvarnosti.

Što je danas uopće normalno?

Često pitanje u psihijatrijskoj i psihološkoj praksi je obično: “Što je uopće danas normalno?“. Ako uzmemo u obzir da smo se praktički do prije neki dan borili s “novim normalnim” pa priželjkivali “staro normalno”, očito nismo primijetili da ni jedno ni drugo nije naša trenutna realnost, nego “normalno” kakvo smo proizveli nakon svih tih dinamičnih razdoblja.

Nije novost da je tijekom pandemijskih uvjeta došlo do porasta depresivnih i anksioznih stanja, kao i opsesivno-kompulzivnih poremećaja, zahvaljujući mjerama koje su nas sve svrstale u jednu veliku kategoriju (ili bolje reći dvije), nimalo ne uzimajući u obzir upozorenja stručnjaka koji su pokušavali ukazivati na važnost jedinstvenog shvaćanja svakog pojedinca i njegovog psihofizičkog stanja koje sada (nakon što smo završili s mjerama, a nitko za njih nije preuzeo odgovornost) trpi ogromne posljedice, posebno u području mentalnog zdravlja.

Psihičko stanje pojedinca ovisi o brojnim faktorima – sredini u kojoj se pojedinac nalazi, vremenu u kojem živi, situacijama i okolnostima tog vremena te osobnim faktorima koji ga čine takvim kakav jest. Povijesno gledano, svaka generacija prolazi kroz određene teškoće i gubitke ovisno o težini navedenih faktora koji utječu na razvoj ljudske psihe, ali svako vrijeme nosi i svoje prednosti kojih često postanemo svjesni tek kada prođu.

Međutim, kada govorimo o klasifikaciji bolesti i poremećaja u psihijatriji, da bi se za nekoga utvrdilo postojanje određene bolesti ili poteškoće u području mentalnog zdravlja, važno je znati da to ovisi i o trenutno prisutnim društvenim normama, odnosno o tome što je uobičajeno ponašanje u nekoj sredini (s obzirom na to da isto takvo ponašanje ne mora biti uobičajeno i normalno u nekoj drugoj sredini).

Nadalje, u nekim vremenskim razdobljima posjedovanje određenih psihoaktivnih tvari bilo je prihvatljivo, dok je danas kazneno djelo s obzirom na brojna istraživanja koja su utvrdila opasnosti i probleme konzumacije istih. Također, kada se ponašate agresivno u svrhu samoobrane, to je prihvatljivo ponašanje, ali ako se razbjesnite usred bijela dana ili radnog vremena, to neće biti unutar kriterija normalnosti s obzirom na situaciju i okolnosti u kojima se određeno ponašanje pojavilo.

Uz sve to, značajnu ulogu igraju dob, spol, socijalni status, razina obrazovanja, kultura iz koje potječete itd. Svi ovi faktori uzimaju se u obzir kada se definira normalno i poželjno ponašanje te kada se govori o potencijalnim abnormalnim i patološkim funkcioniranjima pojedinca.

Kako su se mijenjale bolesti i poremećaji?

Psihopatologija prati društvene promjene i vremenska razdoblja kroz koja prolazi. Brojni su primjeri promjena koje su se tijekom vremena događale u psihijatrijskim klasifikacijama, a u prethodnim stoljećima se nastojalo doći do određenog sustava koji će se moći redovito pratiti i tražiti nova rješenja za poteškoće koje nastaju.

Primjerice, u srednjem vijeku su se sva psihijatrijska stanja praktički mogla svesti na demenciju, maniju i melankoliju. Kod bolesnika sa sumanutim idejama sadržaj tih sumanutosti sada je povezan s internetom, vanzemaljcima, kriminalistikom, predsjednicima i političarima, dok je prije bio baziran na kraljevima i kraljicama, što danas više nije slučaj.

Pojavile su se nove vrste ovisnosti – tzv. “ovisnosti bez droga”, koje nisu nužno povezane s unosom određene psihoaktivne tvari u organizam, nego s pojavama koje su suptilno ušle u svakodnevni sustav funkcioniranja pojedinca te prešle zdravu granicu – od užitka u patnju (npr. ovisnost o videoigrama, kupovini, hrani, pretjeranom vježbanju, vlastitom izgledu itd.).

Nadalje, najviše zabrinjava enormni porast poremećaja ličnosti, odnosno pojedinaca koji su potpuno ili djelomično neprilagođeni svojoj okolini i vremenu u kojem žive, a čini se da su narcisoidni i granični poremećaji ličnosti potpuno prevladali (a do prije nekoliko godina se razmišljalo o tome da ih se izbaci iz psihijatrijskih klasifikacija).

Također, histeriju su prvo smatrali bolešću maternice (zbog čega se pripisivala samo ženama) pa kasnije bolešću mozga, a iz Hipokratovih opisa ove bolesti više se nije moglo iščitati u koju točno skupinu bolesti ona spada zbog čega se danas ni ne koristi tim imenom (nego kao konverzijski poremećaj), iako je ostala društveno prisutna u opisivanju nečije naravi.

Što je točno u pozadini svih ovih promjena, opet leži u analizi svakog pojedinog faktora koji definira što je normalno, a što ne, ali jasnije shvaćamo određene pojmove u napretku shvaćanja ljudskog funkcioniranja povezanog s ostalim medicinskim područjima koja su se razvijala i unaprjeđivala. Socijalni uvjeti, odnosi među ljudima, stil života, način rada, okruženje – sve se stalno mijenja.

Napredak u području psihijatrijske znanosti

Psihijatrijski pregled ne uzima u obzir samo tjelesno stanje osobe, nego njegovo cjelokupno funkcioniranje, čovjeka kao jedinstvo duše i tijela, osobu koja je i tjelesno i duhovno biće te koja je u odnosu sa svojom okolinom i vremenom u kojem živi. Koliko god statističke brojke rastu i divljaju u području psihopatologije, ne smijemo zanemariti društveni napredak u ovom području.

Prijašnja vremena nosila su sa sobom stigmu “luđaka” ili “ludog čovjeka” za osobu koja ima određeni psihički poremećaj, što je apsolutno degradirajući i etiketirajući naziv koji se, srećom, u civiliziranim društvima više gotovo ni ne može čuti.

Prvenstveno se to “ludilo” odnosilo na shvaćanje društva da je osobi, koja ima određeni psihički poremećaj, “ludilom” obuhvaćeno cjelokupno biće te da ne može uopće funkcionirati u okolini. Srećom, napredak u liječenju psihijatrijskih deficita pokazao je da brojni pojedinci sa psihičkim poteškoćama mogu psihoterapijskim radom na sebi i adekvatnom psihofarmakologijom normalno funkcionirati u društvu, pobijediti bolesti i ostvariti napredak.

Psihijatrijsko liječenje se promijenilo u svakom smislu, a psihijatrijska zdravstvena zaštita je sigurnija i dostupnija, bez stigme, zbog čega se sve rjeđe može vidjeti neku ekstremnu kliničku sliku kao što je to nekada bilo, u zapuštenim psihijatrijskim ustanovama i zastarjeloj metodi liječenja.

U današnjoj psihijatrijskoj praksi koriste se Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (5. izdanje) i Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10). Neprestano se radi na novim istraživanjima i naknadnim revizijama dijagnostičkih priručnika, prvenstveno s ciljem podizanja točnosti u postavljanju dijagnoza kako bi se mogli primijeniti što adekvatniji i uspješniji načini liječenja oboljelih.

Bez točne dijagnoze ne može se odabrati odgovarajuće liječenje, prognozu je teško pretpostaviti, komunikacija o bolestima i poremećajima među znanstvenicima i kliničarima će se poremetiti, a obrazovanje zdravstvenih djelatnika će stagnirati. Zbog toga će se klasifikacije uvijek mijenjati, u svim područjima, ali s ciljem pomoći pojedincu, koji prolazi kroz brojne promjene na koje je teško uvijek biti spreman.

Pročitajte i članke:

• Najčešći psihički poremećaji: Pojavnost raste, počinju u mlađoj odrasloj dobi i smanjuju kvalitetu života! Evo zbog kojih je mentalnih poremećaja najviše hospitalizacija
• Psihijatar Hrvoje Handl: “Empatija treba postati predmet u školi, a roditelji trebaju snositi odgovornost za nepostavljanje granica i zanemarivanje djece!”
• Mentalno zdravlje djece i adolescenata: Jedno od sedmero djece i mladih u dobi 10 – 19 godina ima problema! Psihologinja otkriva kako ih prepoznati i riješiti.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Ne trebaju vam utezi!

12 vježbi s vlastitom težinom za izgradnju mišića

• Tomislav Stanić
• 4 min čitanja

• ovisnosti bez droga
• pandemija
• poremećaji ličnosti
• psihijatrijske klasifikacije
• psihoterapija
• što je danas normalno