Psihološka dimenzija trudnoće i poroda je izrazito važna za sve žene kako bi ova osjetljivo i intenzivno razdoblje svojeg života mogle sačuvati u lijepom sjećanju. Porod je duboko psihološko iskustvo koje ženama ostavlja živopisne uspomene za cijeli život. Ovisno o tome kakva su iskustva s poroda, te uspomene mogu biti pozitivne i osnažujuće ili negativne i traumatične.

Svaka žena ima svoju priču i iskustvo s poroda. Neovisno o tome što je svako iskustvo jedinstveno i različito, pokazalo se da je tijekom ovih osjetljivih razdoblja dijeljenje i razmjena tih iskustava ženama značajno pomoglo u psihološkoj pripremi za porod i smanjenju straha od poroda. U tekstu koji slijedi donosimo iskustva triju žena koje su odlučile podijeliti svoje priče s poroda s nama.

Iskustva s poroda

Dijeljenje iskustava s poroda pomaže ženama kako bi u potpunosti integrirale iskustvo koje je intenzivno u svim segmentima, a posebno emocionalno. Međutim, još uvijek postoji nedostatak znanja o psihološkoj dimenziji poroda, što može dovesti do lošeg upravljanja psihičkim procesima koji se izmjenjuju tijekom poroda, a posebno nakon njega. 

Ženama je razmjena iskustava važna kako bi barem u nekoj mjeri dobile informacije o onome što mogu očekivati, a što im ujedno daje neku vrstu kontrole nad onime što se događa tijekom poroda.

Podizanje svijesti o psihološkoj pripremi za porod uključuje shvaćanje emocionalnih potreba trudnica i majki koje se često zanemaruju u medicinskoj skrbi, zbog čega žene često osjećaju nepoštivanje i strah od onoga što ih čeka. Misli i osjećaji koji se javljaju tijekom ovih iskustava su izrazito važni za smanjenje straha i stvaranje ugodnog i pozitivnog okruženja tijekom i nakon poroda.

Martinino (33) iskustvo s poroda

Prvo iskustvo koje dijelimo s vama je iskustvo majke dviju djevojčica koja u slobodno vrijeme najviše voli peći torte i kolače, a inače radi kao komercijalni administrator. Rodila je dva puta, a s nama dijeli priču s prvog poroda koju je proživjela s 29 godina. Trebalo je malo više od godinu dana da do trudnoće dođe, a već je bila odradila i neke pretrage da provjeri postoji li problem zbog otežanog začeća.

Saznali smo da sam trudna doslovno dva dana prije nego je muž išao na spermiogram. Nekako mislim da je u našem slučaju do trudnoće došlo tek kad smo se malo opustili i zapravo odmaknuli od ideje da želimo dijete. Nakon tih godinu dana pokušavanja posvetili smo se novim hobijima i ostala sam trudna “kad smo se najmanje nadali”.

Trudnoća je bila uredna, prava “školska”, a osim jutarnjih mučnina i povraćanja tijekom prvih nekoliko mjeseci, nije bilo nikakvih drugih poteškoća. S obzirom na to da je prešla termin skoro tjedan dana, prilikom redovnog pregleda u bolnici liječnik je predložio inducirani porod. Iskustva s ovakvih poroda su različita, ali naša sugovornica ističe da se ipak nadala prirodnim trudovima, iako je odlučila vjerovati liječnicima i njihovoj procjeni.

Kad je u pitanju početak poroda, iskustva su također različita. Na zakazani dan poroda Martina je u rađaonici bila već od ranog jutra. Odmah je dobila drip kod poroda, a brzo nakon toga krenuli su trudovi koji su u početku bili izdrživi. Iako je boljelo, usredotočila se na disanje i mogla je izdržati bol. U pratnji je imala supruga koji se trudio zaokupiti joj misli između trudova i prodisati s njom svaki sljedeći koji se javio.

Par sati od dobivanja dripa doktori su predložili da uzmem nešto za bolove kako bih se malo “odmorila”. Dobila sam dolantin i zaista imam osjećaj da sam spavala između trudova. Kad je došlo vrijeme za izgon, negdje poslije 15 sati, dakle nakon devet sati trudova, nije sve išlo baš glatko. Babica mi je u nekoliko navrata “stisnula” trbuh kako bi “pomogla bebi da se još spusti”. Nije bilo bolno, samo malo čudno, no kao i uvijek, smatrala sam da sam u dobrim rukama i da medicinsko osoblje zna što radi.

Iako su se liječnik i sestre zaista trudili i nastojali da porod prođe bez rezanja, odnosno epiziotomije, ipak nije išlo, pa je babica morala napraviti taj zloglasni rez. Beba je bila nešto veća, a porod je već dugo trajao, pa je i sama bila zahvalna na tom rezu jer je to značilo da je kraj blizu. Ubrzo nakon toga dobila je bebu “koža na kožu” i osjetila olakšanje. Čekalo se da pupčana vrpca otpulsira prije rezanja, nakon čega je uslijedio “porod posetljice” koji baš i nije išao jednostavno pa je i tu bila potrebna injekcija koja je potaknula da posteljica izađe van.

Nakon toga je slijedilo šivanje reza od epiziotomije i taj dio me najviše bolio. Dobila sam anesteziju, ali mislim da doktorica nije pričekala da djeluje, već je odmah krenula šivati, i taj dio mi je ostao baš u ružnom sjećanju. No, pogled na bebu je rješavao svaku bol i sve se brzo zaboravi. Nakon poroda sam bila u rađaonici još neka dva sata, koja su prošla u maženju s bebom, pokušaju dojenja i shvaćanju što se to upravo dogodilo. Zaista smo imali “zlatni sat” i mislim da je to jako važno kod poroda.

Iako je osjećala strah od poroda, naša sugovornica ipak ističe da je bila mirna tijekom svega što se događalo. Vjerovala je liječnicima i sestrama oko sebe i znala da je u dobrim rukama. Najviše se bojala boli jer je prije poroda čula priče kako je to nešto što “boli najjače ikad”. Iako i sama naglašava da zaista boli, tješila se da će proći i da će sve te boli i muke moći zaboraviti kada bude imala svoje dijete uz sebe.

I zaista taj porod ne pamtim kao nešto što ne bih opet prošla. Podršku prije poroda sam imala, naravno, i tijekom poroda je suprug bio pratnja.

Kako smo napomenuli u uvodu, naša prva sugovornica ima i iskustva s drugog poroda:

Dvije godine nakon prvog poroda išla sam na drugi, bilo je taman vrijeme korone i pratnja na porodu nije bila moguća. Tek sam tada shvatila koliko mi je puno značila pratnja na prvom porodu.

Silno je željela postati majka i osjećala se prilično spremnom za tu ulogu. Međutim, ipak je bila neka doza straha kada su se počeli nizati izazovi, kada nije znala što i kako dalje, zbog čega je više puta tražila iskustva prijateljica koje su to već prošle. Voljela bi da se mogla više pripremiti za postpartum nego što se pripremala za sam porod. Smatra da je najvažnije pripremiti se za sve ono što dolazi kada se s bebom vrati doma, a da su tijekom poroda najvažniji podrška najbližih i povjerenje liječnicima i sestrama koji znaju što rade.

Tonkino (38) iskustvo s poroda

Sljedeća sugovornica je majka jedne djevojčice koja je rodila s 36 godina, u terminu i prirodnim putem. Njezino iskustvo trudnoće bilo je obojeno prijašnjim gubicima trudnoće u prvim tromjesečjima. Ona i suprug bili su u zahtjevnoj terapiji koja ih je dovela do ostvarenja i očuvanja trudnoće, ali su svejedno bili u strahu, posebno tijekom prvog tromjesečja. To se sve događalo tijekom prve godine pandemije, kada su se životi u značajnoj mjeri usporili pa su i oni bili opušteniji prije same trudnoće. Uz intenzivna povraćanja tijekom prva tri mjeseca i blaži oblik gestacijskog dijabetesa, sve je ostalo tijekom trudnoće prošlo uredno.

U rađaoni sam bila oko pet sati, a prije toga sam kroz noć imala trudove koji su odmah bili u razmaku od 4 – 8 minuta. Mislila sam da ću uspjeti imati porod bez pomoći epiduralne anestezije, ali kada su bolovi postali previše intenzivni, tražila sam anesteziologa! Dodatno mi je psihički porod otežavala “cimerica” koja je, zanimljivo, bila sa mnom u sobi i u isto vrijeme rađala sa mnom, u istoj prostoriji. Njoj se epiduralna nije “primila”, ali je i njezin strah toliko pojačao “grč” da je, vjerujem, i osjećaj boli bio intenzivniji. S druge strane, meni su prilazile specijalizantice i babice i poručivale mi da se dobro držim, da nije to tako strašno kao što se čuje … Ali kad ne znaš koja te razina boli čeka, nije ti svejedno.

Imala je osjećaj da epiduralna nije djelovala pa su joj je pojačali toliko da više nije osjećala ništa od lumbalnog dijela kralježnice nadolje. Bilo joj je žao što ne osjeća ni trenutak u kojem je beba izašla, ali je na kraju svega bilo nevjerojatno vidjeti je i imati je u naručju. 

Nevjerojatno je kako se vrišteće dijete u trenutku smiri kada ti ga polože u naručje! Gledala nas je širom otvorenih očiju usred sunčanog dana, tako da smo odmah imali osjećaj da smo uspostavili kontakt s njom. Pustili su nas tri sata u rađaoni da se odmorimo i povežemo kao obitelj i ti su trenuci bili slatki i lijepi (i toliko potrebni!).

Nakon samog poroda uslijedilo je izazovno razdoblje oporavka, pokušaj uspostave dojenja, smirivanja djeteta i navikavanja da su taj odnos i odgovornost za njega do kraja života. Ta spoznaja je našoj sugovornici u nekim trenucima bila preplavljujuća.

Zbog prsnuća tkiva i rezanja imala je veliki šav koji joj je otežavao kretanje, ležanje, sjedenje i brojne druge jednostavne pokrete. Pored toga je bila prilično slaba zbog gubitka krvi i izgladnjelosti, a posjeti su bili zabranjeni zbog pandemije pa je u bolnici na kraju provela pet dana potpuno “sama”, bez ikoga svoga.

U tim trenucima kada si fizički i psihički izmorena, osjećaš se prilično izbezumljeno, a ujedno znaš da moraš brinuti o još jednom biću, trebaš nekoga tko će ti pokazati da te razumije (kao, uostalom, često u životu kada ti je teško). Od dijela osoblja dobivaš više razumijevanja, od drugog manje. Ne pomaže kada ti netko kaže “Ah, ja se nisam naspavala punih šest godina!” u trenutku kada se tek oporavljaš od poroda. Ne pomaže sestra koja te gleda kao da pitaš pitanja na koja svi znaju odgovor, a ti se prvi put susrećeš s njima ili te jednostavno strah pa nisi baš uračunljiva osoba u tim trenucima i imaš potrebu zvati sestru i za najmanje teškoće.

U sjećanju su joj ostale dvije male geste koje su joj u tim trenucima značile “sve” – stisak ruke tijekom poroda i smiješak koji govori “Drži se! Tu sam!” jedne specijalizantice ginekologije te pomoć čistačice koja je pričuvala i umirila bebu dok se Tonka spremala za izlazak iz rodilišta (jer suprug nije mogao ući unutra).

Naša sugovornica ističe da se nije bojala samog poroda zato što se intenzivno pripremala – tjelesno kroz vježbe koje osnažuju mišiće zdjelice i čitavo tijelo, duhovno kroz molitvu prepuštanja, a psihički svakodnevno uz osjećaj da je svaki dan trudnoće dar, posebno za nju koja je imala iskustvo spontanih pobačaja. Upravo zbog toga je ponekad bila tjeskobna, osobito prije pregleda, znajući da približavanje poroda za nju i supruga ovaj put znači “spas” od potencijalnog gubitka bebe tijekom trudnoće.

Osvijestila je da nad životom nema kontrolu, da se jednostavno mora ići korak po korak i to je najbolji pristup, posebno nakon poroda kada sve izgleda tako izazovno. Ističe važnost ogromne podrške ljudi koji su mislili na njih i molili da sve prođe dobro. Imala je osjećaj da je spremna za ulogu majke, ali joj je svejedno puno olakšavalo to što je imala oko sebe mnogo majki s kojima je mogla dijeliti iskustva i strahove. Nije htjela puno znati o porodu prije nego se dogodi, znajući da je svaki potpuno drugačiji, stoga ističe jednu važnu poruku trudnicama:

Drugim trudnicama bih poručila da prvenstveno drže na umu da nema istog poroda. Kod mene ni kontrakcije nisu imale tako pravilan slijed kao što najavljuju (da su prvo rijetki, onda sve češći i u nekakvim pravilnim razmacima). Doktor me pitao zašto nisam došla odmah nakon što sam osjetila da mi je “curknulo” malo vode. Rekla sam da sam se držala toga što kažu – kad pukne vodenjak, iscuri 2 – 5 dl (i nije mi puknuo vodenjak, ali njegov je odgovor bio “Kažu, kažu …”).

To je razdoblje izvan naše kontrole, s nepredvidivim ishodom, veliki odraz činjenice da je ustvari cijeli naš život van naše potpune kontrole. I tome se treba prepustiti. Velika većina poroda ipak prođe sasvim u redu, a uz sebe imate osoblje koje brine o vama i bebi. Niste u tome same. Imajte svakako uz sebe muža, partnera, tj. osobu od povjerenja koja će moći izdržati vašu muku (i agresiju!) i bodriti vas!

Anitino (33) iskustvo s poroda

Naša sljedeća sugovornica sebe opisuje prvenstveno kao suprugu i majku, a slobodno vrijeme najviše voli koristiti za zajedničke trenutke s obitelji u prirodi, vožnju biciklom, slušanje glazbe i čitanje dobre knjige. Prvo dijete rodila je s 28 godina, a drugo s 32 godine, putem carskog reza. Obje su trudnoće bile bez komplikacija pa su njezina očekivanja bila da će prvi porod svakako ići prirodno.

S prvim djetetom je porod krenuo prirodno, no doktori su se odlučili na kraju za hitni carski. U prvim trenucima s bebom samo sam bila sretna da je sve prošlo dobro i da smo beba i ja u redu, iako je sam oporavak bio duži i bolniji. Najteža su bila prva dizanja iz kreveta, a mlijeko je naglo krenulo tek par dana poslije te sam se mučila s prvim podojima. No, kad je dojenje uspostavljeno, stvarno sam bila ponosna na sebe.

U cijelom razdoblju iza poroda neizmjerno je bila zahvalna na podršci muža, svekrve koja je uskočila u prvim tjednima te prijateljici koja je uvijek bila prisutna za savjet ili nedoumicu. Također je važnu ulogu odigrala i patronažna sestra koja je na vrlo topao i profesionalan način bila tu za sva pitanja oko izazovnih situacija – prvog kupanja, dojenja, ali prvenstveno za riječi podrške.

Što se tiče samog poroda, ističe važnu ulogu sestara koje su bile prisutne tijekom i nakon poroda na odjelu te su bile uvijek spremne pomoći i odgovoriti na sve nedoumice. S obzirom na to da je porod krenuo prirodno, u tim su trenucima suprugova prisutnost i podrška bile ključne. Trudnicama i budućim mama poručuje:

Mladim mamama bih preporučila da se educiraju i da čitaju. Kod mene je postojao strah od poroda i smatram da sam se za sam porod trebala bolje pripremiti. Iako smo išli na tečaj pripreme za porod u bolnicu, po meni on nije bio dovoljan. Voljela bih da na tom području pripreme za porod imamo bolju podršku i pripremu. Pritom mislim na osnaživanje žena kroz tečaje u kojem sudjeluje više stručnjaka, a ne samo sestre i liječnici, već i psiholozi, duole, majke s različitim iskustvima.

Pročitajte i članak “Depresija nakon poroda: Tri hrabre žene progovorile su o borbi s postporođajnom depresijom, evo njihovih iskustava“.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Ne trebaju vam utezi!

12 vježbi s vlastitom težinom za izgradnju mišića

• Tomislav Stanić
• 4 min čitanja

• iskustva s poroda
• oporavak od poroda
• psihološko iskustvo s poroda
• razmjena iskustava
• strah od poroda