Psihologija boli: Kako je to kada psihička bol postane teža od fizičke i kako si pomoći

Psihologija boli

Psihologija boli nastoji objasniti psihološke, biološke i neurološke aspekte doživljavanja fizičke i psihičke boli kod ljudi. Iskustvo boli proizvod je osjetilnog iskustva svake osobe, izaziva neugodne emocionalne reakcije i šalje poruku da u organizmu postoji problem na koji je potrebno pravovremeno reagirati kako bi se spriječilo daljnje oštećenje.

Fiziologija boli je vrlo složena, a osjet boli nije toliko jednostavno objasniti ako uzmemo u obzir činjenicu da ne postoje točno određeni podražaji kod izazivaju bol, nego je stvar subjektivnog doživljaja i količine podražaja koji mogu izazvati bol kod osobe. Zbog toga je kod nekih ljudi bol više ili manje neugodno iskustvo, neki je mogu lako podnijeti, a nekima je potreban dugotrajni oporavak.

Psihička bol

Glavni fokus ovog članka je objasniti duševnu, mentalnu ili psihičku bol, a ne onu fizičku, iako su u nekim u mnogim teorijskim objašnjenjima značajno povezane, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da na temelju nečijeg ponašanja ne moramo nužno prepoznati da osoba doživljava bol. I fizička i psihička bol izazivaju promjene u kardiovaskularnom i respiratornom sustavu, najčešće tako što ubrzavaju disanje i srčani ritam.

Brojni filozofi, psiholozi, teoretičari, pisci i ostali laici su oduvijek fascinirani pojmom duševne boli, ističući je kao složenu unutarnju pojavu koja obuzima cijelo ljudsko biće. Ako krenemo od Freuda koji je isticao da je bol povezana s osjećajima žalosti i čežnje za voljenom osobom nakon traumatičnog gubitka, već iz Franklovih spisa možemo zaključiti da su psihička bol i patnja najčešće povezane s nekim oblikom praznine i traume zbog gubitka smisla života. 

Pročitajte članke:

Psihička bol
FOTO: Shutterstock

Klinički psiholog Shneidman je osmislio termin psychache (u doslovnom prijevodu “psihobolja”) kojim je objasnio kako vjeruje da je duševna bol potaknuta frustracijama zbog nemogućnosti zadovoljenja bitnih psiholoških potreba pojedinca (npr. potrebe da bude voljen, siguran i poštovan, da zaštiti sliku o sebi, da ima nekoga tko ga razumije i sl.). 

U pitanju je percepcija negativne promjene koja se događa unutar pojedinca, a od koje taj isti pojedinac na sve moguće načine želi pobjeći. A bijeg od samoga sebe je Sizifov posao.

Poznati psiholog Baumeister ističe kako je bol averzivno stanje visoke samosvijesti o neadekvatnosti zbog doživljenih neuspjeha. Kada ne možemo zadovoljiti visoke standardne idealnog “ja”, osoba doživljava duševnu bol, a upravo je takva vrsta samorazočaranja, odnosno rascjep između idealnog i stvarnog “ja”, glavni prediktor depresije. Kronična duševna bol je izrazito opasno i ozbiljno psihičko stanje koje, ako ne postoji pravovremena intervencija, rezultira suicidalnim idejama i pokušajima. Nažalost, bez stručne pomoći i razumijevanja okoline, ishodi su često tragični.

Pročitajte članak “Samoubojstvo – prevencija i mjesta za pomoć“.

Kada psihička bol postane teža od fizičke boli …

O tuđoj boli teško točno zaključujemo, zato je najbolji pokazatelj koliko stvarno nešto boli upravo samoprocjena osobe. Za fizičku bol možemo barem u nekom postotku znati hoće li i kada proći. Zahvaljujući objektivnim medicinskim parametrima, fizičkoj boli uglavnom možemo detektirati žarište, pronaći uzrok, predložiti terapiju i ublažiti jačinu. Ovisno o vrsti uzroka i bolesti koja se nalazi u pozadini, fizičkoj boli možemo predvidjeti intenzitet i trajanje, a samim time i ohrabriti pojedinca objektivnim dokazima da ne gubi nadu u oporavak i da ne gubi smisao borbe s kojom se suočava.

Međutim, kod psihičke boli u korijenu već imamo akutni ili kronični gubitak životnog smisla. U pitanju je mješavina negativnih emocija kao što su tuga, patnja, krivnja, sram, bezvrijednost, poniženje, beznađe itd. Kada se emocije krenu gomilati i kada psihička bol dosegne viši intenzitet, postaje nepodnošljiva. Ako pritom osoba ne može predvidjeti nikakve pozitivne promjene u budućnosti, javljaju se frustracija i uznemirenost zbog silne želje da se izbavi iz tog stanja.

Kada psihička bol postane teža od fizičke boli
FOTO: Shutterstock

Ljudi koji su pretrpjeli različita traumatska iskustva duševnu bol definiraju kao osjećaj vlastite slomljenosti koji uključuje i osjećaje ranjivosti, nepovezanosti (najčešće zbog gubitka samog sebe, druge osobe, mjesta i sl.), gubitka kontrole i emocionalne nestabilnosti. Iako je ne vidimo, duševna bol okupira cijelo biće i nije ništa manje stvarna od fizičke boli koja je povezana s određenim dijelovima tijela. Rizik od samoubojstva najveći je onda kada psihička bol dosegne nepodnošljiv intenzitet.

Nitko ne može unaprijed znati je li baš njegovo uvjerenje objektivno i opravdano ili će već kroz zbivanja sljedećih sati biti opovrgnuto, onih sati koje možda više neće doživjeti. (V. Frankl)

Nažalost, duševnoj boli se ne posvećuje odgovarajuća pozornost, očekuje se da će proći sama od sebe ili da ćemo je u nekom trenutku “prerasti”, ne uzimajući u obzir da se takvim reakcijama njezin intenzitet povećava, a trajanje produljuje.

Možemo li prepoznati psihičku bol?

Iako psihičku bol većina ljudi vješto prikriva od drugih, a često i od samih sebe, činjenica je da s vremenom i jačanjem takve vrste boli dolazi do neizbježnih promjena. Fizičke manifestacije psihičke boli moguće je uočiti najčešće onda kada je psihička bol već uzela maha u životu pojedinca. Nesanica i vidno loš fizički izgled zbog manjka sna, osjećaj beživotnosti i smanjene facijalne ekspresije u emocionalno nabijenim situacijama, iscrpljenost i malaksalost te stalni nemir (koji se ponekad uočava u određenim neverbalnim gestama koje se ponavljaju) su samo neki od tjelesnih znakova koji se mogu uočiti kod osoba koja prolaze kroz uznapredovale faze duševne boli.

Prisutan je i gubitak užitka, pa tako i hrana postane bezokusna i neprivlačna, zbog čega osoba gubi na težini. Slabljenje imunološkog odgovora na bolesti može dugoročno uzrokovati i fizičko oboljenje uslijed intenzivne psihičke boli – u tom slučaju govorimo o određenoj vrsti psihosomatskih oboljenja. Nažalost, porast psihosomatskih bolesti je u posljednjih nekoliko godina sve izraženiji, što se uglavnom pripisuje stresnom načinu života i nedovoljnoj brizi za mentalno zdravlje.

Psihičku bol je potrebno na neki način verbalizirati
FOTO: Shutterstock

Kako si pomoći?

Ne postoji univerzalno rješenje za duševnu bol. Mogućnosti koje svaki čovjek ima za sebe u određenom su trenutku života specifične i neponovljive, što znači da ćemo nekada jednostavno neke gubitke lakše preživjeti, a u nekima teško zapeti. Prvi korak u liječenju bilo kakve boli je prihvaćanje da ista postoji u nama. Nakon toga slijedi detekcija problema koji predstavljaju potencijalni uzrok boli, iako je kod psihičke boli to najčešće splet različitih negativnih iskustava koji se u trenutku kulminacije nisu uspjeli razriješiti, nego se od njih nastojalo pobjeći. 

Iskustvo gubitka ne mora nužno biti loše ako osoba pritom ima podršku okoline koja će joj pomoći kognitivno preoblikovati negativne asocijacije u one koje su pozitivnije i prihvatljivije ljudskoj psihi koja želi održati neku vrstu stabilnosti. Održavanje fokusa na onome što je bitno olakšava prolazak kroz tunel duševne boli, ali pritom je važno imati nekoga tko će nam barem povremeno osvijetliti put da znamo jesmo li na dobroj ruti.

Patnja postoji samo u umu i događaji koji dovode do nje razlikuju se od osobe do osobe. Ne postoje tragovi fizičkih pregleda ili laboratorijski testovi i slikovne studije koje mogu lokalizirati patnju i otkriti joj prisutnost. Psihičku bol je potrebno na neki način verbalizirati i pretvoriti u nešto fizičko i vidljivo – zato su mnogi umjetnici svoja najveća djela stvarali u najtežim trenucima svoje duševne boli. Traženje stručne pomoći, ulazak u proces psihološkog savjetovanja i psihoterapije te rad na sebi u različitim oblicima pomoću provjerenih psiholoških metoda su najkorisniji za sve one kojima psihička bol postaje preteška. 

Prije nego uđe u proces prihvaćanja psihičke boli, osoba mora otpustiti mnoge konce kojima je nastojala održati stabilnost te prihvatiti promjene koje se događaju i koje će se dogoditi. Silna želja za održavanjem kontrole nad svakim segmentom života najviše otežava preživljavanje nenadanih životnih pritisaka, a Frankl ovdje jasno ističe:

Život sam postavlja čovjeku pitanja, čovjek nema što pitati, on je taj koga život pita, onaj koji životu treba odgovarati, koji treba biti odgovoran za život. No odgovori koje čovjek daje mogu biti samo konkretni odgovori na konkretna ‘životna pitanja’.

A na ovo se jednostavno može nadovezati i Nietzsche:

Tko mora živjeti sa ZAŠTO, može podnijeti gotovo svaki KAKO.

Bilo kakve neugodne životne pojave u kojima jednostavno ne znamo kako dalje padaju u drugi plan kada znamo zašto nešto podnosimo. Paradoksalno, ispada da je život zapravo to smisleniji što biva težim.

Pročitajte i članke:

Članak objavljen:
  1. Frankl, V. E. (2021). Liječnik i duša: Temelji logoterapije i egzistencijske analize. Kršćanska sadašnjost: Zagreb.
  2. Cosio D. (2020). The Perseverance Loop: The Psychology of Pain and Factors in Pain Perception. Practical Pain Management, 20(1).
  3. Goleman, D. (2013). Emocionalna inteligencija. Mozaik knjiga: Zagreb.
  4. Tossani, E. (2013). The concept of mental pain. Psychotherapy and Psychosomatics, 82(2), 67–73.
  5. Orbach, I. i sur. (2003). Mental pain: a multidimensional operationalization and definition. Suicide and Life‐Threatening Behavior, 33(3), 219–230.

Ocijenite članak

3 / 5   4

Foto: Shutterstock

Napomena: Ovaj sadržaj je informativnog karaktera te nije prilagođen vašim osobnim potrebama. Sadržaj nije zamjena za stručni medicinski savjet.

Podijelite članak

Kopirajte adresu