Walk and talk nova je psihoterapijska tehnika koju prakticira sve veći broj terapeuta diljem svijeta. Iako govorimo o prilično jednostavnoj, automatiziranoj radnji, hodanje ipak ima puno više benefita, a o tome u prilog govore i brojna istraživanja. 

U psihoterapijskom radu, u kojem smo navikli da je psihoterapeut prekoputa nas, a mi nasuprot njegovih radoznalih očiju, hodanje zapravo djeluje oslobađajuće i osnažujuće, a razlog tome je odgoda potencijalne neugodnosti zbog kontakta očima, ali i povećana neuronska aktivnost zbog fizičkog kretanja.

Razmišljajmo hodajući, hodajmo razmišljajući. (Frédéric Gros)

Walk’n’talk – šetnja i razgovor

Sve veći broj terapeuta tvrdi da se kvalitetna i dobra psihoterapija može odvijati i izvan četiri zida, a sve češće im se događa da njihovi klijenti, koji su iskusili walk’n’talk metodu, više ne žele klasični psihoterapijski ugođaj – unutar četiri zida, terapeut nasuprot klijenta, pomalo neugodna tišina uz neizbježni kontakt očima. 

Tempo hodanja određuje klijent, a upravo je to i mala odgovornost koja ga aktivnije uključuje u cijeli proces. Nema savršene brzine niti očekivane udaljenosti, a često se odabiru staze uz parkove i ugodne boje krajolika. Oni koji većinu svojeg radnog vremena provode u uredskom ambijentu, uvelike cijene ovakav neformalan, opušteni i umirujući osjećaj hodanja s nekim tko im želi pomoći u shvaćanju raznih životnih izazova.

Walk’n’talk – prednosti i nedostaci

Boravak u prirodi ima brojna ljekovita svojstva. Bilo da samo udišemo svjež zrak, sjedimo na klupici u mirnom okruženju i promatramo svijet oko nas, ili se bavimo različitim sportovima i drugim vrstama fizičkih aktivnosti. Psiholozi često preporučuju šetnje u prirodi za poboljšanje raspoloženja i opuštanje, a sve češće se pokreću i građevinski projekti s ciljem oživljavanja zelenih površina u gradovima kako bi se smanjio stres stanovnika. U walk’n’talk metodi najvažnije su tri glavne komponente koje je čine posebnom, a to su – pokret, razgovor i priroda. 

U početku se većina klijenata brine oko toga tko bi ih mogao vidjeti kako hodaju s terapeutom, što će reći ako sretnu nekoga poznatog ili kako se ponašati ako ih obuzmu emocije. Terapeuti koji godinama provode ovu psihoterapijsku metodu su shvatili da zapravo nitko ne obraća pozornost na njih niti je koga posebno briga što radite. Ako se dogodi da sretnu nekog poznatog, najčešće ga predstave kao prijatelja i to bude dovoljno. Uostalom, netko vas može vidjeti i ako ulazite u ured psihoterapeuta, ali vjerojatnije je da će oni koji žele sačuvati diskreciju i anonimnost rjeđe odabirati ovakvu vrstu psihoterapije.

Što se tiče emocija u javnosti, tu nema posebnih pravila. Svi iskusni terapeuti znaju da uvijek moraju sa sobom imati paket maramica. Iskustvo im je pokazalo da se emocije jednostavnije prorade tijekom hodanja jer hodanje na neki način u nama oslobađa osjećaj da smo zaglavljeni u nekoj emociji. Nastavljanjem hodanja i kretanja ljudi se osjećaju bolje jer idu naprijed i jer mogu nastaviti dalje. 

Hodanje u nama naglo ušutkava glasine i jadikovke, prekida to vječno unutarnje naklapanje u kojemu stalno komentiramo druge, procjenjujemo sami sebe, rekonstruiramo, interpretiramo. (Frédéric Gros)

Iskustvo terapeuta šetača i priroda kao partner

Psihoterapeuti koji prakticiraju ovakvu vrstu psihoterapije uglavnom su na tu ideju došli jer su i sami shvatili blagotvornu svrhu hodanja. Trenutno ne postoji specifična edukacija za walk’n’talk terapiju, ali važne su terapeutske vještine i edukacija iz drugih psihoterapijskih pravaca. Kretanje oslobađa dopamin koji omogućuje stvaranje novih ideja i pozitivnih misli, a priroda je u tome partner terapeutu koji je svjestan onoga što hodanje pokreće u čovjeku.

Tijekom cijele seanse terapeut mora biti spreman na različite nenadane situacije. S obzirom na to da se nalazi u javnosti, ima manje kontrole nad terapeutskom situacijom, mora biti svjesniji vremenske dinamike te biti spreman na brze reakcije ako mu netko prekine seansu. Međutim, priroda nudi pregršt životnih metafora koje se mogu koristiti za prizemljenje klijenata, posebno kada su u pitanju vježbe usredotočene svjesnosti. Primjerice, leptiri su podsjetnik na metamorfozu, a to je posebno blagotvorno shvaćanje za klijente koji su zapeli u bolnim i teškim osjećajima i koji se boje da se neće moći oporaviti i ponovno osjetiti živima. 

A kad jednom krene, čovjek više ne može stajati na mjestu. (Frédéric Gros)

Većina walk’n’talk terapeuta kombinira svoje uredske seanse s onima u prirodi. Ističu da kvaliteta terapije nije nužno drugačija, ali da priroda i kretanje daju nove alate koji su od velike koristi. No, također navode da izlazak na otvoreno nije za svakoga. Walk’n’talk posebno je koristan za anksiozne pojedince, posebno za prakticiranje vježbi disanja, uzimajući u obzir da se više energije troši hodajući ili penjući se uzbrdicom. Takvo pojačano disanje učvršćuje poveznicu uma i tijela te može biti korisno za rješavanje tjeskobe, ljutnje i stresa.

Hodanje kao novi oblik meditacije – upute 

Za sve one koji misle da za svakodnevno meditiranje treba osigurati previše uvjeta da bi se moglo ostvariti u zatrpanim poslovnim rasporedima, postoji jedna dobra vijest. Upravno hodanjem možemo postići stanje usredotočene svjesnosti i iskoristiti ga za tjelesno i mentalno poboljšanje stanja organizma.

Dovoljno je samo 15 – 30 minuta hodanja dnevno da biste smanjili rizike od različitih kardiovaskularnih oboljenja, demencija, depresije i anksioznosti, različitih bolesti kostiju i mišića, a ujedno možete poboljšati držanje, koordinaciju, cirkulaciju i brojne kognitivne funkcije.

Ako biste htjeli postići mindfulness tijekom hodanja, morate uzeti u obzir sljedećih nekoliko pravila.

1. Pronađite lokaciju ili stazu koja će vam omogućiti hodanje naprijed i natrag. Bilo bi dobro da je u pitanju mirno mjesto gdje vas nitko neće ometati ili promatrati budući da spora, formalna meditacija u hodu može izgledati čudno ljudima koji ne znaju o čemu je riječ. Staza ne mora biti duga jer cilj nije odredište nego put – vježbanje mirnog oblika hodanja. 

2. Započnite koračati. Hodajte 10 – 15 koraka stazom koju ste odabrali, a zatim zastanite i dišite koliko god želite. Kada ste spremni, okrenite se i hodajte natrag, u suprotnom smjeru, gdje možete ponovno zastati i disati. Ponavljajte proces i koristite nove rute.

3. Usredotočite se na svaki korak. Meditacija hodanjem uključuje promišljeno izvođenje pokreta koje inače radite automatski. Možda vam se to trenutno čini besmisleno, ali trebali biste pokušati razmišljati o tome kako podižete jednu nogu, pomičete stopalo malo naprijed u odnosu na mjesto gdje stojite, stavljate stopalo na pod, prebacujete težinu tijela na prednju nogu dok se stražnja peta opet podiže, a prsti noge ostaju u dodiru s tlom itd. 

4. Prilagodite brzinu. Ne mora biti pretjerano spora, ali meditacija u hodu zapravo uključuje pravljenje manjih koraka koji ostavljaju dovoljno vremena da promislite o svakom od njih. Poznati Paulo Coelho u svojem romanu Hodočašće opisuje svoj višetjedni hod Camino, a pritom navodi jednu važnu vježbu koju je naučio tijekom putovanja:

VJEŽBA BRZINE: Hodajte dvadeset minuta upola sporije no što običavate hodati. Obratite pažnju na sve pojedinosti, ljude i krajolike oko vas. Najbolje vrijeme za tu vježbu je poslije ručka. Ponavljati vježbu sedam dana.

5. Usmjerite pažnju – na zvukove u blizini, korake koje pravite, rad ruku tijekom hodanja, prolaznike koje srećete i sve ostalo što vaše oči mogu uhvatiti dok se fokusiraju na svijet koji vas okružuje. Sasvim je normalno ako vam u početku misli odlutaju. Nemojte odustajati od ponovnog fokusiranja pažnje sve dok vam meditacija hodanjem ne postane prirodna.

Pokušajte uvrstiti hodanje u svoj dnevni raspored. Bilo bi dobro kada bi uvijek ostalo dovoljno vremena za kratku šetnju, s ciljem ili bez njega, samo za pročišćavanje misli i predah tijelu. Ako vam je jednostavnije, možete instalirati neke od mindfulness aplikacija koje će vas voditi i olakšati ovaj proces. Ako se umorite, sjednite na klupu i kratko promatrajte svijet oko sebe.

Nastojte izbjegavati korištenje mobitela u svrhu dopisivanja ili bespotrebnog scrollanja vijesti i društvenih mreža. Ako vam je potrebno, upalite mindfulness aplikaciju ili pustite glazbu. To će biti korisnije, a ponekad može biti i poticaj za hodanje. 

Hodanje nije sport. Stavljati nogu pred nogu dječja je igra. Prilikom susreta ne govori se o rezultatima, brojkama: onaj tko hoda priča o tome kojim je putem išao, koja staza vodi kroz najljepši krajolik, kakav se pogled pruža s neke uzvisine. (Frédéric Gros)

Pročitajte i članke:

• Meditacija za početnike: Što znači meditacija za zdravlje i savjeti
• Isplati se: 10 razloga zbog kojih ćete dan počinjati šetnjom
• Glazba za opuštanje – koja je prikladna muzika za opuštanje i spavanje?
• Razbijamo “tabu” odlaska psihologu: Evo kakva su iskustva onih koji su se odlučili za psihoterapiju.

• meditacija hodanjem
• prednosti i nedostaci
• psihoterapija
• šetnja i razgovor
• Walk and talk

Učitaj više izvora