U posljednjih nekoliko godina anksioznost kod djece i adolescenata je u stalnom porastu. Novije studije pokazuju da čak jedno od osmero djece doživljava značajne anksiozne smetnje, a uzroci mogu biti razni.

Ono oko čega se stručnjaci slažu jest činjenica da su se životi današnje djece i mladih uvelike promijenili unazad 20-ak godina, prvenstveno kada su se mali ekrani polako, ali sigurno ušuljali u svaki kutak obiteljskih domova.

No, još je nekoliko razloga zbog čega je došlo do narušavanja podržavajućih odnosa između djece i primarnih skrbnika, što znači da glavni zaštitni faktor u životima djece – stabilna, emocionalno povezana i sigurna obiteljska okolina – nažalost, često izostaje.

Anksiozni poremećaj kod djece

Poremećaji iz anksioznog spektra mogu se pojaviti u bilo kojoj dobi, ali kod predškolske djece se smatraju rijetkima, s obzirom na to da se određene anksiozne pojave (kao što je odvajanje od skrbnika, strah od nepoznatih i sl.) smatraju razvojno prihvatljivima.

Smatra se da se kod djece školske dobi anksiozni poremećaji javljaju u oko 3 % slučajeva, dok je kod adolescenata taj broj veći, posebno kod djevojaka (oko 10 %).

Kod svih anksioznih poremećaja zajednički simptomi temelje se na strahu, zabrinutosti, tjeskobi i osjećaju nesigurnosti, što značajno sprječava dijete u normalnom emocionalnom razvoju.

Prije zaključivanja o simptomima anksioznosti kod djece nužno je uzeti u obzir prve razvojne godine koje su popraćene s mnoštvom promjena koje se brzo izmjenjuju i najčešće ne nose sa sobom ozbiljnije anksiozne smetnje, ali važno ih je pratiti i reagirati ako se pojave komplikacije.

Dok kod odraslih jednostavnije možemo dokučiti uzroke anksioznih smetnji zbog njihovog zrelijeg kognitivnog razvoja, kod djece je to malo teže upravo zato što djeca tek u dobi od dvije godine imaju razvijenu sposobnost imaginacije, odnosno zamišljanja budućeg lošeg ishoda koji se još nije dogodio, a zbog kojeg mogu početi razvijati osjećaje zabrinutosti i straha.

Već u dobi od osam mjeseci bebe pokazuju znakove privrženosti svojim primarnim skrbnicima, posebno majci, zbog čega počinju razvijati strah od odvajanja i separacije. Čak i zbog kratkotrajnih odvajanja mogu pokazivati snažne reakcije uznemirenosti, plača i traženja majke.

Separacijska anksioznost je razvojna faza koja obično prolazi u dobi od otprilike tri godine. Ako se nastavi u kasnijim godinama, može ukazivati na predispozicije za razvoj ozbiljnijih anksioznih smetnji.

Sukladno ovome, možemo zaključiti da je anksioznost u određenoj mjeri normalna razvojna pojava, ali ako s vremenom ne nestaje, važno je provjeriti simptome i potražiti stručno mišljenje.

Anksiozno dijete – za što se djeca brinu?

Djeca brinu o mnogočemu i, nažalost, osjećaju se usamljeno u svojim brigama zato što mnogi odrasli istima ne pripisuju važnost.

U ranoj dobi djeca se boje uglavnom nestvarnih pojava, kao što su čudovišta ili drugi izmišljeni likovi ispod kreveta ili u ormaru. Ponekad se brinu o prirodnim nepogodama koje je nemoguće kontrolirati, a zatim o svojoj obitelji, posebno roditeljima.

Kako odrastaju, tako se brige sve više mogu zapetljati, pa se tako počinju brinuti o odnosima između važnih ljudi (primjerice, o svađama između roditelja, braće i sestara, prijatelja i sl.). Također se brinu za svoje živote i živote svojih roditelja, odnosno da ne ostanu sami i bez zaštite.

Sve je izraženiji strah od smrti i ozljeda, trajnog razdvajanja i dugotrajnih izbivanja. Često te brige proživljavaju sami, u svojoj glavi i zamršenim mislima, a ponekad i pokušaju podijeliti brigu s roditeljima na što često ne dobiju ozbiljno shvaćanje, što je veliki problem jer se tako stvaraju nove brige i podloga za ozbiljnije poteškoće.

Anksioznost kod djece školske dobi postaje složeniji problem, zato što djeca počinju brinuti o brojnim situacijama vezanima za školu (prozivanje u razredu, loše ocjene, zahtjevni učitelji, nerazumijevanje sadržaja, prihvaćanje od strane vršnjaka, sudjelovanje u aktivnostima s prijateljima i sl.).

Anksioznost kod adolescenata više se uočava kroz socijalnu anksioznost zbog izraženije potrebe za pripadanjem vršnjačkoj grupi. S vremenom dolazi sve više situacija o kojima djeca mogu brinuti, a ako ne postoji podržavajuća odrasla osoba s kojom dijete može razgovarati i dobiti sigurnost i ljubav, anksioznost pušta korijenje i prerasta u ozbiljni problem.

Anksioznost kod djece – simptomi

Anksiozni poremećaji temelje se na zabrinutim i tjeskobnim mislima koje stvaraju uznemirenost i strah.

Kod djece se počinju primjećivati u stalnim propitkivanjima o budućim lošim ishodima, a slijede ih i fizičke manifestacije anksioznosti (opća tjeskoba i nervoza, bolovi u trbuhu, glavobolje, odbijanje i nemogućnost odlaska u školu, ubrzano kucanje srca i sl.).

Često se javljaju i problemi sa spavanjem, posebno uspavljivanjem i održavanjem sna. Mogu se pojaviti i noćne more, poteškoće s pamćenjem i koncentracijom. Kod školske djece poteškoće s praćenjem nastave i loš školski uspjeh mogu ukazivati na to da je dijete preokupirano brigom.

Anksiozno dijete pokušat će se zaštititi izbjegavanjem situacija koje ga uznemiruju. Vjerojatnije će se izolirati i odbijati socijalne situacije (odlaske kod prijatelja, obiteljske izlete, odmore i sl.).

Uznemirenost zbog odvajanja od roditelja (kod djece u školskoj dobi) često je jasan znak anksioznosti, a najčešći anksiozni poremećaji su separacijska anksioznost, socijalna anksioznost i generalizirani anksiozni poremećaj.

Važno je prepoznati djecu koja su visokoosjetljiva i manje sklona stvaranju novih iskustava. Kod takve djece je veća vjerojatnost razvoja anksioznih misli, posebno ako u svojoj okolini imaju primarne skrbnike koji svojim postupcima doprinose trajanju istih.

Međutim, čak i kod takve djece adekvatnim i podržavajućim pristupom je moguće spriječiti razvoj anksioznih smetnji i osigurati adaptivna ponašanja.

Anksioznost kod djece – terapija

Najadekvatnija terapija za anksioznost kod djece je kognitivno-bihevioralna psihoterapija, pristup koji se temelji na učenju strategija nošenja s tjeskobnim mislima i emocionalnim stanjima koja dovode do izbjegavanja određenih situacija.

Uz adekvatnog terapeuta djeca moraju imati roditelje ili druge primarne skrbnike koji će ih razumjeti i pomoći im u nošenju briga i problema.

S obzirom na to da živimo u izrazito neizvjesnim vremenima, očekivano je da su i roditelji pod određenom vrstom pritiska koji mogu prenijeti na djecu, ali to je alarm i za njihov vlastiti rad na sebi i nošenje sa situacijom.

Osim što ne bi smjeli omalovažavati dječje brige i tjeskobne misli, roditelji bi također trebali dopustiti djeci odrastanje s prilikama za razvoj vještina rješavanja problema kako bi se mogla adekvatno nositi s prijetnjama koje im život stavlja na put.

Točnije, roditelji često umjesto svoje djece preuzimaju izvršavanje određenih zadataka, umjesto da im pruže mentorstvo i ohrabrenje sa strane kako bi se pokušala nositi s određenom razinom stresa te tako razvila osjećaj samopouzdanja koji proizlazi iz svladavanja malih i velikih životnih izazova.

Čak su i određene studije pokazale da djeca lišena takvih situacija, nužnih za adekvatan emocionalni razvoj, postaju sklonija razvoju tjeskobe.

Stoga je važno potaknuti roditelje da pomognu djeci da se suoče sa svojim brigama umjesto da im prilagode okolinu u kojoj samo naizgled nema briga. Usto, shvatite ozbiljno dječje brige i pružite podržavajući razgovor i razumijevanje bez da rješavate situacije umjesto svoje djece.

Pročitajte i ove članke:

• Djeca čiji se roditelji ponašaju ovako teže se nose s emocijama i pate od socijalne anksioznosti!
• Separacijska anksioznost: Poremećaj koji može značajno otežati svakodnevno funkcioniranje! Psihologinja otkriva simptome i što učiniti
• Izazov roditeljstva: Kako pripremiti dijete na opasnosti koje postoje u vanjskom svijetu?

 

• anksiozni poremećaj kod djece
• anksiozno dijete
• anksioznost kod adolescenata
• anksioznost kod djece
• anksioznost kod djece - simptomi
• anksioznost kod djece - terapija
• anksioznost kod djece školske dobi
• socijalna anksioznost kod djece

Učitaj više izvora