Separacijska anksioznost odnosi se na razvojno neprimjeren i pretjeran strah ili zabrinutost zbog odvajanja od doma ili onih kojima je osoba privržena. Riječ je o normalnoj fazi u razvoju djece, posebno u ranom djetinjstvu kada odvajanje od roditelja i strah od nepoznatih osoba upućuju na razvoj sigurne privrženosti. Iako separacijska anksioznost spada u najčešće poremećaje kod djece mlađe od 12 godina, učestalost ovog poremećaja se smanjuje kako dijete odrasta (obično oko druge ili treće godine života).

Separacijski anksiozni poremećaj (F93.0)

Prema kriterijima Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-5), separacijski anksiozni poremećaj povezan je s pretjeranom tjeskobom i patnjom koja se pojavljuje kada osoba doživljava separaciju od kuće ili važne osobe kojoj je privržena, a također mogu biti prisutni i sljedeći simptomi:

• trajna i pretjerana zabrinutost zbog gubitka važnih osoba kojima su privrženi, kao i strah da bi se njima nešto moglo dogoditi (npr. bolest, ozljeda, nesreća ili smrt), zbog čega bi došlo do separacije
• trajna i pretjerana zabrinutost zbog potencijalnih opasnosti i nepovoljnih događaja zbog kojih bi došlo do separacije (npr. nesreća, otmica, bolest)
• trajno odbijanje izlazaka i udaljavanja od kuće, kao i odlazaka u školu, na posao ili bilo gdje drugdje, zbog straha od odvajanja
• trajan i pretjeran strah od ostajanja u samoći, bez važnih osoba s kojima je razvijena privrženost
• trajno opiranje ili odbijanje boravka izvan kuće (npr. da se ide spavati izvan kuće ili ako u blizini nije neka osoba s kojom je razvijena privrženost)
• noćne more i uznemirujući snovi koji su povezani sa strahom od odvajanja
• prisutnost tjelesnih simptoma (npr. bolovi u trbuhu, mučnina, povraćanje, glavobolja) kada bi moglo doći do separacije.

Separacijska anksioznost kod odraslih uzrokuje značajne probleme u radnom, socijalnom i emocionalnom funkcioniranju, privatno i poslovno. Traje otprilike šest mjeseci ili dulje kada je u pitanju odrasla dob, a značajno ograničava mogućnosti odrasle osobe kada su u pitanju promjene u okolini koje se prirodno javljaju u toj dobi (npr. preseljenje, stupanje u ljubavnu vezu i brak, promjena radnog mjesta, poslovna putovanja itd.).

Kod odraslih je također prisutna pretjerana zabrinutost za bližnje (posebno za djecu i partnere) te teško funkcioniraju ako su od njih odvojeni (što često pokušavaju spriječiti na razne načine kako bi izbjegli nelagodu).

Separacijska anksioznost kod djece

Simptomi separacijskog anksioznog poremećaja kod djece traju barem četiri tjedna da bi se moglo sumnjati na ovaj problem. Do 12. godine života separacijska anksioznost smatra se najčešćim poremećajem, a može se javiti već u predškolskoj dobi ili bilo kada tijekom djetinjstva. Puno rjeđe se javlja u adolescenciji, a simptomi variraju ovisno o dobi.

Separacijska anksioznost kod starije djece može se očitovati u povučenosti, socijalnoj izolaciji, apatiji, otežanoj koncentraciji na školu ili igru. Ovisno o dobi, mogu se javiti različite vrste strahova (npr. od životinja, mraka, lopova, automobilskih nesreća ili dr. situacija) koje bi mogle dovesti do separacije od važnih osoba.

Separacijska anksioznost kod školske djece posebno se uočava u odnosu prema školi. Naime, odvajanje od kuće i roditelja te odlazak u školu može biti prilično stresan za djecu školske dobi, zbog čega odbijaju i izbjegavaju odlazak u školu. To može dovesti do problema u obrazovnom funkcioniranju i socijalnoj izolaciji. Kada se pokušaju suočiti sa školom, djeca se uznemire zbog potencijalnog odvajanja, a ponekad su prisutne impulzivne ili agresivne reakcije, posebno prema onome tko ih tjera na separaciju.

Mlađa djeca koja imaju problem sa separacijom mogu biti prilično zahtjevna zbog svoje stalne potrebe za roditeljima ili osobama kojima su privržena. Separacijski anksiozni poremećaj uočava se u situacijama kada bi trebali ostati sami (npr. spavati u sobi), zbog čega se mogu ponašati “ljepljivo”, hodati za roditeljima po kući i tražiti njihovu stalnu prisutnost. Pružaju otpor pri odlasku na spavanje, inzistiraju da netko spava pored njih, a tijekom noći mogu doći u krevet roditelja i tražiti zaštitu.

Ako separacijska anksioznost potraje i u odrasloj dobi, osobe se mogu ponašati ovisno o drugima i pretjerano zaštitnički prema onima koji su im važni. Jako su zabrinuti za članove svoje obitelji, imaju potrebu za stalnim kontaktom kada su odvojeni kako bi znali da su dobro i da im se ništa nije dogodilo. To često dovodi do frustracija i konflikata s okolinom koja se suočava s brojnim zahtjevima osobe koja pati od ovog poremećaja.

Separacijska anksioznost – kako pomoći?

Iako su uzroci ovog poremećaja višeznačni, stručnjaci smatraju da može biti prisutna i genetska komponenta, ali ipak je nešto značajnija ona okolinska. Separacijski anksiozni poremećaj često se razvija nakon doživljenog gubitka i životnog stresa velikih razmjera (npr. smrt bliskih članova obitelji, teška bolest u obitelji, razvod roditelja, preseljenje i promjena životne sredine). Kod mladih se problemi mogu pojaviti kada se suoče s napuštanjem obiteljskog doma, a pretjerana roditeljska zaštita u tome može otežati.

Da bi se pomoglo osobi koja pati od ovog poremećaja, mora se razviti adekvatan osjećaj sigurnosti i zdrava privrženost s bliskim osobama. Kod djece se to razvija na način da se postupno suočavaju sa situacijama koje dovode do separacije, upoznavaju s novim ljudima i razvijaju odnos povjerenja prema njima. Ostajanje bez roditeljske prisutnosti provodi se kada je dijete za to spremno.

Naglo i stalno forsiranje separacije za dijete koje još nije razvilo zdravu privrženost može stvoriti kontraefekt. Za stariju djecu i odrasle najbolji oblik liječenja je psihoterapija, posebno kognitivno-bihevioralna terapija. Liječenje određenih slučajeva može uključivati i obiteljsku terapiju, a u nekim situacijama i lijekove (anksiolitici).

Neki od sljedećih savjeta također mogu biti korisni (posebno za mlađu djecu):

• usvajanje rutina koje će djetetu dati sigurnost i smanjiti napetost – planiranje odlazaka na spavanje, zajednički rituali prije usnivanja, dogovor i plan prije odlaska roditelja iz sobe
• strpljenje, razumijevanje i povjerenje kada se anksiozni trenutak ipak dogodi, neovisno o planiranjima – uvjerite dijete da ga razumijete, da ste tu za njega i da ćete se vratiti
• imajte na umu da je nekoj djeci potrebno više vremena za navikavanje na nove ljude i situacije – budite uz njega dok se ne osjeti sigurnim ostati sam
• ostanite smireni, otvoreni i suosjećajni – nemojte negirati djetetove emocije, koliko god bile nejasne i pretjerane iz vaše perspektive
• vježbajte kratkotrajna odvajanja po kući – kada odete u drugu prostoriju, razgovarajte s djetetom i recite mu da ste tu za njega iako vas ne vidi, a ponavljanjem ovakvih kraćih odvajanja dijete uči da je odlazak roditelja privremen
• nemojte se “šuljati” i ostavljati dijete samo bez ikakvog objašnjenja – jasno mu recite gdje idete, tko će se brinuti za njega dok vas nema i kada ćete se vratiti
• koliko god ponekad bilo teško i stresno za obje strane, morat ćete pozdraviti dijete, zagrliti ga i napustiti prostoriju – ovo se posebno odnosi na roditelje čija djeca tek kreću u vrtić ili školu
• ako ste i vi sami uznemireni i tjeskobni kada morate kratkotrajno napustiti dijete, ono će osjetiti vaše emocije i shvatiti da nešto nije u redu – tretirajte odvajanje kao normalnu pojavu, a ako vi imate problem s time, potražite pomoć za usvajanje boljih roditeljskih tehnika.

Pročitajte i ove članke:

• Ovisni poremećaj ličnosti: Počinje u ranoj odrasloj dobi! Psihologinja otkriva kako ga prepoznati i zašto je potreban velik oprez
• Strah od škole: Psihologinja otkriva zašto se javlja i kako pomoći djeci
• Vrtić, “baka servis” ili dadilja: Evo što je najbolje za dijete prema mišljenju psihologinje.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Pogađaju milijune diljem svijeta

Kako smanjiti bolove u leđima? Evo 14 načina

• Tomislav Stanić
• 3 min čitanja

• separacijska anksioznost
• separacijska anksioznost kod djece
• separacijska anksioznost kod odraslih
• separacijska anksioznost kod školske djece
• separacijska anksioznost kod starije djece