Imposter sindrom (sindrom uljeza ili varalice) je unutarnje psihološko iskustvo intenzivne sumnje u sebe i vlastite sposobnosti u nekom području života unatoč uspjehu, kompetencijama i iskustvu koje je osoba tijekom života stekla. Osoba se osjeća kao varalica, odnosno da nije zapravo toliko dobra kao što drugi misle da je te da će je u svakom trenutku netko razotkriti i shvatiti da nije dovoljno dobra.

Imposter sindrom nije psihički poremećaj ni mentalna bolest i ne postoji u službenim psihijatrijskim klasifikacijama, nego je društveno kreiran naziv koji se koristi u krugovima popularne psihologije.

Što je imposter sindrom?

Imposter sindrom je izraz koji se prvi put pojavio 1970-ih godina, a osmislile su ga američke psihologinje Suzanne Imes i Pauline Clance. Htjele su opisati unutarnje psihološko stanje pojedinca koji vjeruje da ne zaslužuje svoja postignuća i priznanje koje dobiva od drugih zato što duboko u sebi smatra da je nedovoljno kompetentan i da će se kad-tad otkriti njegovi propusti i nedostaci.

Riječ je o negativnom samopoimanju, odnosno shvaćanju vlastite slike o sebi i sveukupnom doživljaju koji pojedinac ima o sebi, svojem identitetu i svojim sposobnostima.

Oni koji su skloni razvijanju imposter sindroma smatraju da nisu toliko kompetentni ni inteligentni kao što drugi misle i da će ih uskoro razotkriti, zbog čega se trebaju neprestano truditi da prikriju vlastite nedostatke kako nitko ne bi primijetio koliko su “nesposobni”.

Zanimljivo je da su ljudi koji pate od imposter sindroma najčešće oni koji su jako uspješni u svojem poslu, imaju visoke dužnosti i odgovornosti te brojna priznanja i nagrade, ali zbog kroničnog manjka samopoštovanja i samopouzdanja ne mogu uvidjeti svoju istinsku vrijednost i sposobnosti koje posjeduju.

Uzroci imposter sindroma

Imposter sindrom nije psihijatrijska dijagnoza ni mentalna bolest jer ovaj termin uopće ne postoji u službenim klasifikacijama, ali sve detaljnijim opisima u posljednje vrijeme čini se da pogađa mnoge koji se u njima pronalaze, zbog čega se sve više stručnjaka bavi pozadinskim psihičkim poteškoćama koje bi mogle biti odgovorne za ovaj složeni osjećaj.

Neki smatraju da je zapravo riječ o perfekcionizmu, pesimizmu te vanjskom lokusu kontrole (pripisivanje vlastitog uspjeha vanjskim uzrocima), a neki smatraju da su u pitanju ozbiljnije zdravstvene poteškoće poput anksioznosti i depresije.

Oni koji pate od imposter sindroma, umjesto da i sami priznaju svoje sposobnosti i napore koje ulažu u rad, često vlastita postignuća pripisuju vanjskim i prolaznim uzrocima (npr. sreći, dobrom vremenu, slučajnostima i sl.).

U pozadini se nalaze visoka osobna očekivanja i unutarnji standardi te strah od neuspjeha i pogreške, zbog čega se radije koristi obrambeni pesimizam (strategija suočavanja koju ljudi koriste kako bi upravljali svojim anksioznim stanjima, a kao odgovor na te osjećaje postavljaju pesimistična očekivanja i negativna predviđanja o tome kako bi se stvari mogle razvijati).

Smatra se da je uzroke moguće pronaći i u ranim iskustvima vezanima uz obiteljski odgoj. Kontrolirajući i prezaštitnički roditeljski stil sklon kritiziranju djetetove ličnosti i isključivom priznavanju njegovih postignuća također se nalazi u podlozi razvoja imposter sindroma.

Neki smatraju da je tzv. sindrom dobrog djeteta usko povezan s osjećajima vezanima uz imposter sindrom, a usto se vjerojatno vežu i sljedeće karakteristike osobnosti:

• visoki perfekcionizam – potreba za savršenstvom u svakom pogledu, pretjerano odugovlačenje zbog vlastitih visokih standarda i teško prihvaćanje pogreške i pomoći od drugih
• neuroticizam – jedna od pet glavnih dimenzija ličnosti koja je povezana s češćim osjećajima tjeskobe, nesigurnosti, napetosti i krivnje
• niska samoučinkovitost – nedostatak povjerenja u vlastite sposobnosti i vještine suočavanja s izazovima
• nisko samopoštovanje – negativna slika o sebi i osjećaj nedostatka vrijednosti.

Većina onih koji su tijekom odrastanja doživljavali intenzivan roditeljski pritisak vezan uz školsko i akademsko postignuće u nekom trenutku života su se suočili s imposter sindromom. Skretanje pozornosti na nečiji uspjeh i isključivanje vrijednosti nekoga kao osobe u tom procesu stvara plodno tlo za brojne anksiozne smetnje.

Kako prepoznati imposter sindrom?

Osobe koje preispituju vlastitu vrijednost zbog najmanjih pogrešaka, koje pripisuju svoj uspjeh sreći ili vanjskim čimbenicima, koje su osjetljive čak i na konstruktivnu kritiku i koje umanjuju vlastitu stručnost čak i u područjima u kojima su doista vještije od drugih vjerojatno pate od imposter sindroma.

Negativno razmišljanje, autodestruktivnost, sabotiranje samog sebe i sumnja u vlastite sposobnosti utječu na brojna životna područja pojedinca, a ne samo na njegova postignuća i poslovne uspjehe.

Oni koji nerealno procjenjuju vlastite kompetencije i vještine, koji se neprestano boje da će iznevjeriti tuđa očekivanja, koji umanjuju vlastite zasluge i sumnjaju u sebe neovisno o objektivnim pokazateljima koji upućuju na suprotno teško se suočavaju sa svakodnevnim unutarnjim izazovima i sukobima u vlastitim mislima koje ih neprestano sabotiraju.

Kod nekih ljudi imposter sindrom može potaknuti motivaciju za postignućem, ali uz to obično razvijaju i problem socijalne anksioznosti, odnosno intenzivnog straha i tjeskobe zbog osjećaja nepripadanja i negativnog procjenjivanja od strane drugih.

Neki stručnjaci smatraju da se imposter sindrom i socijalna anksioznost ponekad preklapaju u određenim osjećajima i ponašanjima, ali to ne znači da svatko tko doživi imposter sindrom ujedno ima problem i sa socijalnom anksioznošću.

Kako prevladati imposter sindrom?

Problem imposter sindroma je u tome što ulaganjem mukotrpnog napora i dodatnog rada ne dolazi do promjene uvjerenja u nečijoj glavi o vlastitim sposobnostima, nego se začarani krug samo zapetljava i već sljedeći zadatak predstavlja novi strah od “razotkrivanja”. Paradoksalno, što osoba više toga postiže u svojem radu, to se više osjeća kao prevarant i varalica zato što ne uspijeva internalizirati vlastito iskustvo uspjeha.

Naša temeljna uvjerenja koja su povezana s razvojem ličnosti i određenim (posebno ranim) životnim iskustvima toliko su snažna da se teško mijenjaju, čak ni kada cijeli svijet oko nas govori suprotno.

Nažalost, osobe koje pate od imposter sindroma nerijetko drže to za sebe, ne dijele s drugima unutarnje borbe i boje se da neće biti shvaćeni. Stoga je prvi korak u prevladavanju imposter sindroma upravo dijeljenje vlastitih osjećaja s osobama od povjerenja, a zatim i:

• identificiranje vlastitih automatskih negativnih misli koje djeluju autodestruktivno
• detekcija osjećaja i ponašanja vezanih uz samosabotirajuće misli koje teško možete kontrolirati
• redovito praćenje vlastitog rada, bilježenje i najmanjih napredaka i realna samoprocjena
• nadzor nad postupcima uspoređivanja s drugima i preusmjeravanje na uspoređivanje sa samim sobom
• umjereno korištenje društvenih medija i aktivnosti koje mogu biti povezane s osjećajem manje vrijednosti
• osvještavanje pozitivnih karakteristika i kvaliteta te izgradnja adekvatnije slike o sebi
• prihvaćanje vlastitih emocija koliko god ponekad teške bile te prakticiranje zahvalnosti
• suočavanje s imposter sindromom traženjem stručne psihološke pomoći i radom na sebi.

Pročitajte i članke:

• Sindrom dobrog djeteta: Nije vezan samo uz djetinjstvo, nego se prenosi i u odraslu dob! Psihologinja otkriva značenje ove fraze
• Neuroticizam: Psihologinja otkriva sve o osobini ličnosti koja se smatra glavnim rizikom za razvoj psihopatoloških problema
• Najčešći psihički poremećaji: Pojavnost raste, počinju u mlađoj odrasloj dobi i smanjuju kvalitetu života! Evo zbog kojih je mentalnih poremećaja najviše hospitalizacija.

• imposter sindrom
• savjeti
• sindrom uljeza ili varalice

Učitaj više izvora