Sindrom dobrog djeteta (engl. Good Child Syndrome) nije medicinski termin, nego fraza koja se koristi za opis ponašanja djeteta koje živi u sjeni očekivanja svojih roditelja, odnosno osobe koja u odrasloj dobi i dalje nastoji zadovoljiti roditeljska/tuđa očekivanja kako bi osjećala da vrijedi i da je “dovoljno dobra”. Riječ je djeci koja osjećaju da ne vrijede dovoljno osim ako ne naprave ono što se od njih traži, odnosno da vrijede samo ako ispunjavaju roditeljska očekivanja.

Obrasci koji su ti omogućili da preživiš djetinjstvo u odrasloj ti dobi onemogućuju slobodan život. (Jesper Juul, danski pisac)

Što je sindrom dobrog djeteta?

Dijete najviše želi da ga njegovi roditelji vole, a “dobra djeca” su spremna potruditi se i naporno raditi da bi zadobila i sačuvala ljubav svojih roditelja. Prirodno je da dijete uočava koja ponašanja roditelji toleriraju, a ovisno o karakteru i tehnikama odgoja, ono će se ponašati (potpuno ili djelomično) u skladu s roditeljskim očekivanjima.

Često se dogodi da u obitelji postoji i ono jedno dijete koje je potpuno drugačije u odnosu na drugu djecu, odnosno da za njega određene odgojne mjere uopće ne funkcioniraju. Za takvu djecu se često kaže da su zahtjevnog temperamenta.

Međutim, ono jedno “dobro dijete”, koje je uvijek poslušno i u skladu s očekivanjima roditelji posebno hvale, ali uglavnom za ono što radi – a ne za ono što ono jest. Dijete dobiva pohvale za to kako je nešto dobro naučilo, napravilo ili ostvarilo, a time ujedno dobiva informaciju da vrijedi zato što nešto radi. Problem nastaje kada roditelj kritizira dijete zbog lošeg ponašanja i uskraćuje mu ljubav zbog toga, odnosno kritizira njegovu ličnost (a ne ponašanje), zbog čega dijete osjeća strah da će ga roditelji prestati voljeti ako se ne ponaša onako kako oni žele.

Kada želimo dati pohvalu, onda hvalimo djetetovo ponašanje i osobnost jer time jačamo djetetovo dobro mišljenje o sebi i pomažemo mu izgraditi samopoštovanje i samopouzdanje. Međutim, kada želimo uputiti kritiku, onda kritiziramo samo ponašanje (a ne osobnost!) jer time dajemo do znanja djetetu da je i dalje dobro i da ga volimo, ali da određeno ponašanje mora i može mijenjati.

Kasnije u životu, kada “dobro dijete” odraste, roditelji znaju nametati svoja mišljenja i izbore djeci ili donositi odluke u njihovo ime, čime im oduzimaju osjećaj da su sposobni donositi odluke za vlastiti život i da su samostalni, što su već s vremenom trebali postati. Takvim postupcima ih ne kritiziraju izravno, ali im daju do znanja da su tu za njih ako se ponašaju u skladu s njihovim očekivanjima.

Kako netko postaje “dobro dijete”?

Dobro pitanje je postaje li netko dobrim djetetom zbog roditeljskih odgojnih mjera ili se jednostavno takvim rodi. Točno je da kombinacija djetetovog temperamenta i roditeljskih odgojnih mjera utječu na to hoće li netko biti “dobro dijete”, odnosno kasnije odrasla osoba koja će smatrati da vrijedi samo kada nešto dobro napravi i da njezine odluke u odrasloj dobi moraju biti odobrene od strane roditelja da bi se osjećala dobro.

Djeca koja nose etiketu dobrog djeteta imaju tendenciju potiskivati svoje osjećaje zato što su previše zaokupljena ispunjivanjem očekivanja drugih. Nažalost, to može rezultirati negiranjem vlastitih emocija, nemogućnosti prepoznavanja i izražavanja vlastitog emocionalnog stanja, što može negativno utjecati na psihofizički razvoj osobe (od depresivnih i anksioznih stanja do psihosomatskih oboljenja).

Također, ova djeca većinu razvojnih faza prolaze “u tišini”, pa čak i pubertet za koji su specifične faze traženja samostalnosti te povremenih neslaganja i buntovništva. Zbog toga je moguće da će neke faze psihički proživjeti naknadno, neovisno o kronološkoj dobi, posebno ako osjećaju da neke unutarnje konflikte tijekom odrastanju nisu dovoljno razriješili.

Uz sindrom dobrog djeteta često se veže i sindrom savršenog djeteta. U oba slučaja je riječ o djeci koja s vremenom nauče potiskivati sebe i skrivati svoje emocije od sebe i drugih, a s ciljem da očuvaju dobro mišljenje i pozitivnu sliku o sebi pred drugima, svoje ponašanje reguliraju ovisno o tuđim reakcijama.

Teško im je zauzeti se za sebe, donositi vlastite odluke te podnijeti pogrešku i kritiku (vjerojatno zato što su kritike koje su dobivali u djetinjstvu bile usmjerene na njihovu osobnost, a ne na ponašanje). Na tuđe loše ponašanje ne reagiraju obranom vlastitih granica nego u sebi talože ogromnu količinu prigušenog bijesa i frustracija što može doprinijeti razvoju psihosomatskih oboljenja.

Paradoks dobre djece, kasnije odraslih osoba koje nose ovu etiketu, upravo je u tome što oni duboko u sebi misle da nikad nisu dovoljno dobri te stalno imaju potrebu za ugađanjem drugima. Propituju vlastita razmišljanja kako nikoga ne bi povrijedili ni razočarali, rijetko izražavaju neslaganje s drugima, a najviše se boje pogreške i reakcija drugih na vlastite postupke.

Postoji li rješenje?

Činjenica je da svaki roditelj želi dobro odgojiti svoje dijete koje će biti pristojno i ljubazno te posjedovati dobar položaj u društvu. Međutim, “dobra djeca” roditeljske dobronamjerne savjete mogu shvatiti kao naredbu i potpuno zanemariti vlastito unutarnje stanje, čak i kada dosegnu određeni stupanj zrelosti.

“Dobra djeca” često su miljenici u obitelji i društvu, upravo zato što jako dobro osluškuju tuđa razmišljanja i znaju kako sve učiniti sretnima. Međutim, za njih takvo ponašanje dugoročno nije dobro. Problem je u dugotrajnom potiskivanju i negiranju vlastitih emocija i potreba zbog čega unutarnji pritisak nakon nekog vremena može značajno utjecati na mentalno zdravlje osobe (zatvaranje u sebe i socijalna izolacija, pojava depresivnih i anksioznih simptoma, pribjegavanje psihoaktivnim supstancama i alkoholu te razvoj ovisnosti itd.).

“Dobru djecu” je jednostavno odgajati jer su poslušna i suradljiva. Njihovi problemi nikad nisu u prvom planu jer ih uglavnom drže u sebi, a ako odrastaju s bratom i/ili sestrom koji su im čista suprotnost (što nije rijedak slučaj), svjesni su da roditeljsku pažnju ne mogu tako lako dobiti osim ako ih redovito ne impresioniraju svojim ponašanjem.

Zbog toga se roditelje upozorava da ne zanemaruju kada “dobra djeca” pokazuju bilo kakve promjene u ponašanju (povlačenje u sebe, potištenost, otuđivanje i sl.), neovisno o tome što nema nikakvih problema (barem naizgled) koji mogu objektivno potvrditi da nisu dobro.

Roditeljima, učiteljima i svima onima koji rade s djecom često se savjetuje da nauče djecu kako preuzeti odgovornost (davanjem primjerene razine autonomije u određenim zadacima od najranije dobi), kako dijeliti pohvale, a kako konstruktivne kritike te kako naučiti dijete da ponekad treba reći “ne” (ako netko drugi traži ili zahtijeva od njih nešto što mu ne mogu dati).

Bitno je djecu naučiti da nije moguće svima udovoljiti i da su pogreške sastavni dio života te da, neovisno o tome koji će biti njihovi rezultati i uspjesi jednog dana, jednako ćete ih voljeti i biti tu za njih.

Najčešće osoba u svojim zrelim godinama shvati koliko je takve karakteristike ometaju i ograničavaju u svakodnevnom životu. Srećom, radom na sebi (prvenstveno postavljanjem granica, radom na samopoštovanju i asertivnim izražavanjem vlastitih potreba i emocija) mogu naučiti bolje mehanizme suočavanja s drugima, neuspjesima, odgovornostima i preprekama te živjeti život u punini.

Pročitajte i ove članke:

• Pažljivo birajte riječi! Ovih 9 stvari nijedno dijete ne želi čuti od svojih roditelja – čak i ako imate najbolje namjere
• 5 pravila najpametnijih ljudi na svijetu za dobar odgoj
• Mentalno zdravlje djece i adolescenata: Jedno od sedmero djece i mladih u dobi 10 – 19 godina ima problema! Psihologinja otkriva kako ih prepoznati i riješiti.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Dvije namirnice koje su stekle veliku popularnost

Chia puding s grčkim jogurtom: Nutricionistica donosi recepte za zdravi kremasti obrok

• Zrinka Babić
• 5 min čitanja

• dobra djeca
• potiskivanje emocija
• roditeljstvo
• sindrom dobrog djeteta