Put do samostalnosti i neovisnosti za mlade ljude, čini se, postaje sve zahtjevniji, kompliciraniji i duži. Iako imamo puno više toga nego što su imali naši roditelji, poteškoće u pronalaženju stabilnog posla, ali i visoki troškovi života otežavaju odvajanje od roditelja i osamostaljivanje.

Nerijetko se zbog toga razviju brojni strahovi mladih ljudi o neizvjesnoj budućnosti, ali i emocionalne poteškoće u preuzimanju odgovornosti za svoj život. Tako je nastala paradoksalna kategorija “odrasle djece” koja odbijaju napustiti obiteljski dom, a s vremenom se razvio i naziv “sindrom ovisnosti o odraslima, odnosno roditeljima” (eng. Adult Entitled Dependence Syndrome).

Ovisnost “odrasle djece” o roditeljima

Važno je naglasiti da u kontekstu tzv. sindroma ovisnosti o roditeljima ne govorimo o psihopatologiji, nego je riječ o popularnom nazivu koji je nastao u novijoj američkoj literaturi zbog povećanja ovisnosti djece o roditeljima, odnosno ostajanju djece kod kuće dulje nego je to bilo u prethodnim desetljećima.

Većina mladih odlazi od kuće neposredno nakon punoljetnosti – najčešće zbog upisivanja fakulteta ili traženja zaposlenja – ali mnogima nedostaju ekonomska i emocionalna potpora kako bi se mogli osamostaliti ako nemaju neki od navedenih razloga.

Ostajanje kod kuće ne mora nužno biti problem ako odrasla osoba ima jasne i zdrave granice s roditeljima, kao i svoje odgovornosti i mogućnost ostvarivanja autonomije neovisno o fizičkoj blizini roditelja. Međutim, kako godine prolaze i veze ovisnosti jačaju, linija između zdravih granica i jasnih uloga u obitelji postaje sve tanja. Odrasla osoba želi pronaći svoje mjesto pod suncem i osamostaliti se, a roditeljima može biti emocionalno teško prihvatiti godine koje su se nakupile i promijenile životne pozicije.

Treba naglasiti da sindrom ovisnosti o roditeljima u ovom kontekstu nije isto što i ovisni poremećaj ličnosti koji predstavlja obrazac vezujućeg ponašanja, a koji je povezan s prekomjernom potrebom da se o osobi netko stalno brine zbog čega se razvija strah od separacije. Osobe s ovisnim poremećajem ličnosti često su obilježene pesimizmom i sumnjom u sebe, sklone su umanjivanju svojih sposobnosti i vrlina te imaju teškoća u donošenju svakodnevnih odluka bez prekomjernog savjetovanja i uvjeravanja od drugih zbog čega često drugi preuzimaju odgovornost za većinu područja u njihovom životu.

Fenomen ovisnosti o roditeljima

Sindrom ovisnosti o roditeljima je fenomen u kojem odrasle osobe i dalje pretjerano ovise o svojim roditeljima iako su u svim drugim aspektima sposobne i spremne za samostalan život.

Ostajanje s roditeljima, u ovom kontekstu, ograničava njihov normalan razvoj i funkcioniranje, što često stvara negativnu dinamiku u odnosu između njih i roditelja. Često se javljaju nezadovoljstvo, ljutnja i gorčina zbog suživota s roditeljima zbog nerealnih zahtjeva koji se izmjenjuju s obje strane, a zaboravlja se normalna i zdrava prijateljska veza koju osoba može ostvariti sa svojim roditeljima u odrasloj dobi.

Često “odrasla djeca” vjeruju da bi im roditelji i dalje trebali biti nekakva vrsta skrbnika i trajnih pružatelja sigurnosti, a duboko u sebi su nesretni jer ne uspijevaju pronaći svoj put i razvijati svoje potencijale ostajući u sjeni roditeljske skrbi.

Treba napomenuti da odrasli život s roditeljima sam po sebi nije negativan. Činjenica je da roditelji pomažu svojoj djeci kada je to potrebno, isto kao što se taj proces nerijetko obrne u odrasloj dobi. No, problemi u takvom suživotu nastaju kada roditelji postaju trajni hranitelji i doživotni skrbnici odraslim ljudima jer se njihove životne uloge ne mijenjaju kako bi prirodno trebale – roditelji također zaslužuju mirno živjeti u svojim poznim godinama mirovine, predahnuti od roditeljskih briga i ostvariti slobodu od očekivanja drugih.

Problem nastaje kada njihovo “odraslo dijete” nije autonomno i kada uopće nema želju to biti, kada ne može samo riješiti nijedan problem i nema svoj životni plan. Tada se stvara suživot koji postaje frustrirajući za obje strane i u kojem nitko nije sretan.

Tko je kriv – roditelji, djeca ili društvo?

Određivanje krivca za ovaj problem u nastajanju bilo bi pogrešno s obzirom na to da se u svim takvim odnosima samo projiciraju aktualne društvene norme i očekivanja koja nam moderni svijet servira. Neki autori uzrok pronalaze u prezaštitničkom roditeljstvu koje je posljednjih godina sve prisutnije, a neki smatraju da su današnji mladi općenito previše emocionalno nezreli i nespremni da bi se osamostalili u dobi u kojoj su to nekoć mogli njihovi roditelji. 

Stručnjaci sve češće ističu da se djeca moraju od najranije dobi učiti nositi sa stresom, razočarenjima i frustracijama te da ih to priprema za odgovornosti i zahtjeve odraslog života. Roditeljske intervencije bi trebale biti usmjerene na bezuvjetnu ljubav i podršku te umjerenu zaštitu u kojoj će njihova djeca znati da se mogu osloniti na njih, ali da roditelji ne mogu umjesto njih proživljavati i rješavati njihove probleme.

Vraćanje zdrave roditeljske discipline koja djecu potiče da se osamostale i stvore vlastita životna pravila ujedno znači prihvaćanje činjenice da djeca nisu privatni projekt ili vlasništvo roditelja nego zasebne jedinke za koje je normalno i poželjno da osjećaju potrebu za samostalnim, neovisnim životom.

Međutim, i pretjerano zaštitnički roditelji su često nesvjesni načina odgoja koji prakticiraju. U želji da svoju djecu poštede neugodnosti i nesigurnosti (koje su važne za normalan rast i razvoj), sve preuzimaju na sebe, čime djeci onemogućuju sazrijevanje i učenje nošenja s frustracijama i razvojnim preprekama.

Umjesto da preuzimaju odgovornost za djetetove pogreške, roditelji bi trebali djeci svojim primjerom pokazati kako preuzeti odgovornost za vlastite pogreške time što će ih ispravljati kod sebe kada ih uoče, znati reći “oprosti” ako su kojim slučajem nekoga povrijedili i tako učiti djecu da je neuspjeh sastavni dio života i da pokušaj osamostaljenja sigurno neće biti ugodan i jednostavan, ali će ih izgraditi u brojnim vještinama i naučiti postavljanju vlastitih životnih ciljeva.

Kada naučimo djecu da rješavamo stvari umjesto njih, očekivano je da će to biti slučaj i u odrasloj dobi. Glavne vještine suočavanja sa stresom, rješavanja problema i logičkog prosuđivanja se uče tijekom djetinjstva i adolescencije, a u toj dobi je to jednostavnije i brže, ali i bezbolnije za djecu. Kada odrastu, mozak se prilično formira u jednu stabilnu strukturu koja i dalje može učiti i usvajati nova ponašanja, ali je ona prethodno naučena puno teže mijenjati.

Međutim, postoje i slučajevi u kojima roditelji, uz silnu želju da potaknu dijete na osamostaljenje, ne znaju kako ih natjerati da vode vlastiti život. Mnogi mladi se izgube u teškoćama današnjeg doba, činjenici da je sve teže pronaći svoj put – i emocionalno i financijski. Ako u odraslu dob ulaze s neprorađenim psihičkim problemima i lošom startnom pozicijom (u bilo kojem smislu), upravljanje svakodnevnim zahtjevima i izazovima samostalnog odraslog života nije nimalo jednostavno.

Sindrom Petra Pana i Wendy

“Sindrom Petra Pana” zanimljiv je fenomen koji opisuje ljude koji se osjećaju nesposobnima za odrastanje, ali ujedno i ne žele ući u taj period života. Nije riječ o psihopatologiji, nego o stanju koje pogađa najčešće osobe sklone nezrelom vezivanju za druge, a posebno za roditelje koji su ih previše štitili zbog čega nisu razvili vještine potrebne za suočavanje sa životom.

U današnjem društvu sve se više uočava emocionalno nezrelo ponašanje odraslih pojedinaca koji se ponašaju kao da su “zapeli” u adolescenciji, zbog čega u njoj i žele ostati jer je to razdoblje bez pretjerane odgovornosti i s više privilegija s roditeljske strane u odnosu na odraslu dob. Iako neki tvrde da se češće javlja kod muškaraca, ovo stanje je prisutno i kod žena.

Također se navode ponašanja kao što su strah od odgovornosti, nemogućnost održavanja obećanja i izvršavanja zadataka, pretjerana briga o izgledu i osobnoj dobrobiti, nedostatak samopouzdanja (iako se naizgled doima potpuno suprotno) te nesposobnost postavljanja vlastitih životnih ciljeva, neovisno o drugima. 

Neki stručnjaci tvrde da je riječ o ljudima koji se obično boje samoće, zbog čega se nastoje okružiti s ljudima koji mogu zadovoljiti njihove potrebe. Često postaju anksiozni kada se nalaze u situacijama u kojima se procjenjuju njihove sposobnosti te su netolerantni na bilo kakvu vrstu kritike. Treba im više vremena da se prilagode u međuljudskim odnosima, novim i nepoznatim situacijama, a skloni su čestom mijenjanju partnera. Naime, ovakvi pojedinci se uplaše kada veza počne zahtijevati visoku razinu predanosti i odgovornosti, zbog čega je prekidaju i traže mlađe partnere koji im daju dovoljno vremena da mogu bezbrižno živjeti iz dana u dan, bez pretjeranih planova za budućnost.

Uz ovaj se pojam razvio i tzv. “Wendy sindrom” koji opisuje žene sklone majčinskoj brizi za svoje partnere ili njima bliske osobe. Naime, prema podacima studija znanstvenice Humbeline Robles Ortege, riječ je o ženi (Wendy) koja stoji iza jednog muškarca koji ne želi odrasti (Petra Pana) jer jednostavno mora postojati netko tko će se baviti stvarima koje Petar Pan ne radi kako bi on uopće mogao biti to što jest.

Majke koje previše štite svoju djecu također spadaju u ovu kategoriju, a najveći problem ovih fenomena je to što obično osoba koja ih posjeduje ne osjeća kao da postoji problem niti ga je svjesna.

Kako pomoći u procesu osamostaljivanja?

Sve oko nas se mijenja i prirodno prolazi kroz određene životne faze. Postizanje ravnoteže između roditeljske zaštite i sigurnosti s jedne strane te vlastite samostalnosti i autonomije s druge proces je koji traje i koji je povezan s razvijanjem socijalnih i emocionalnih vještina pojedinca.

Naučiti funkcionirati pod stresom, znati se suočiti s preprekama i nositi s frustracijama nije jednostavno, ali je važno kako bi osoba znala preuzeti odgovornost za vlastiti život.

Što je osoba spremnija zauzeti se za sebe i znati postaviti vlastite životne ciljeve i granice, to je veća vjerojatnost da će se manje bojati preuzeti odgovornost za vlastite postupke, ali i da će znati očuvati kvalitetne i zdrave odnose s roditeljima u odrasloj dobi.

Ako je situacija kompliciranija i nosi sa sobom početak određenog psihičkog problema, potrebno je potražiti stručnu pomoć i započeti sa psihoterapijskim tretmanima, individualnim i/ili obiteljskim, kako bi se pojedinac naučio nositi s novonastalim izazovima i ostvario najveću razinu samostalnosti koja mu je trenutno moguća.

Posljednjih desetljeća se dinamika obiteljskih odnosa uvelike promijenila, kao i način na koji im pristupamo i radimo na njima. Kao što ima onih koji se ne mogu odseliti od roditelja zbog unutarnjih/vanjskih prepreka, tako postoje i oni koji, u izraženoj individualističkoj kulturi i načinu života, jedva čekaju kronološki dosegnuti separaciju od roditelja i stvoriti vlastiti život. Sve je to povezano s unutarnjim stanjem pojedinca, vanjskim okolnostima i obiteljskom dinamikom.

Važno je imati na umu da je zaista potrebna podrška svima onima koji nastoje ostvariti sebe i svoje potencijale, ali i kvalitetne odnose s bližnjima u odrasloj dobi. “Odrasla djeca” se ne bi trebala osjećati previše odgovornima za sreću svojih roditelja, kao što ni roditelji ne trebaju cijeli život biti trajni skrbnici svojoj djeci. Postavljanje zdravih granica i preuzimanje odgovornosti za vlastiti život prvi je korak prema vlastitoj slobodi i životu u miru, kako sa samim sobom, tako i s drugima.

Pročitajte i ove članke:

• Helikopter roditelji: Psihologinja otkriva sve o ovom fenomenu koji je sve izraženiji
• Vrtić, “baka servis” ili dadilja: Evo što je najbolje za dijete prema mišljenju psihologinje
• Kako odgojiti mentalno snažno dijete?

• odrasla djeca
• ovisnost o roditeljima
• sindrom Petra Pana i Wendy
• strah od odgovornosti

Učitaj više izvora