Poremećaji u prehrani su ozbiljan problem koji muči sve više žena i muškaraca. Manjak samopoštovanja, nezadovoljstvo vlastitim izgledom, negativna slika o tijelu, stresne okolnosti i nedostatak socijalne podrške i prihvaćanja – sve su to česti okidači za razvoj poremećaja u prehrani. Nažalost, još je previše onih koji smatraju da će se problem riješiti sam od sebe i da intervencija nije potrebna. 

Poremećen odnos prema hrani zahtijeva reakciju i traženje pomoći. Bilo da je u pitanju emocionalno prejedanje, izgladnjivanje, prisilno povraćanje nakon prejedanja, kažnjavanje oduzimanjem hrane ili neprestano razmišljanje o pojedenom uz računanje kalorija – potrebno je reagirati. Mnogi uspiju u liječenju upravo zato što su potražili pomoć i krenuli u bitku s poremećajem, ali ima i onih koji ne uspiju. I toga je važno biti svjestan. 

Pročitajte članak “Poremećaji u prehrani – vrste, simptomi i liječenje“.

U ovom članku donosimo priče hrabrih djevojaka koje su svoja iskustva odlučile podijeliti s drugima kako bi pomogle svima onima koji ne znaju odakle krenuti, kome se javiti i kako tražiti pomoć. 

Mateja Klemenčić Klicper i njezino iskustvo s ortoreksijom

Mateja Klemenčić Klicper, autorica knjige Fitness i Napolitanke, prije svega je žena, sestra, kći, prijateljica, teta i mentorica ženama za izgradnju pozitivne slike o vlastitom tijelu. Ono što je pokreće je želja da svojim radom i aktivizmom na društvenim mrežama dotakne što više žena da i one krenu putem samoprihvaćanja i ljubavi prema sebi i svojem tijelu (IG profil: @fitness_i_napolitanke).

Na posljednjoj godini fakulteta susrela se s poremećajem u prehrani. Oko dvije godine živjela je u uvjerenju da je to kako živi dobro, zdravo i normalno, da bi nakon nekog vremena poremećaj hranjenja u potpunosti zavladao njezinim životom nakon čega nije funkcionirala u svakodnevnim situacijama i među ljudima. 

Shvatila sam da nešto ozbiljno nije u redu kada sam se počela kompulzivno prejedati. No, ni tada si i dalje nisam htjela priznati da je situacija tako ozbiljna. Mislila sam da sam samo slab karakter i da se ne znam kontrolirati uz hranu. 

Postepeno je razvijala sve više simptoma koji su postajali sve jači i učestaliji, a najteže joj je bilo to što nije mogla nigdje pronaći informacije o tome što s njom nije u redu. Osjećala se kao jedina osoba na svijetu, a tek si je nakon tri godine od početka simptoma priznala da tako ne može dalje, da ne može sama i da treba pomoć.

Za sve ostale simptome poremećaja hranjenja mislila sam, nažalost, da su zdravi i pokušavala sam se riješiti samo prejedanja, i to upravo tim “zdravim ponašanjima” koja su i uzrokovala prejedanja. To su bila i ponašanja koja su općenito zdrava, u društvu hvaljena i promovirana kao zdrava, kojima su mi se svi divili. No, istina je da sam osjećala konstantni strah od hrane, strah od debljanja i bilo kakve promjene na mojem tijelu, bila opsjednuta zdravom hranom i vježbanjem. Sve je to išlo iz krive namjere prema sebi – namjere da zavolim sebe kroz načine na koje je nemoguće zavoljeti se.

Navodi da je nitko nije mogao u potpunosti razumjeti i to joj je sasvim jasno jer dugo vremena ni sama nije smatrala da je njezino stanje zabrinjavajuće i ozbiljno. Unatoč tome što je drugi nisu shvaćali, dali su joj podršku onako kako su znali i na tome im je jako zahvalna. Tek kada je potražila stručnu pomoć, shvatili su da je stanje ozbiljno, a svega nekoliko ljudi je znalo kroz što prolazi.

S jedne strane mi je bilo dovoljno samo to da nekome, koliko god sam se bojala osude i sramila sebe, izgovorim na glas što prolazim unutar sebe.

I danas postoje situacije u kojima joj je teže prihvaćati sebe i svoje tijelo, kada joj je želja za mršavljenjem i kontrolom tijela pojačana, kada emocionalno jede i sl. No, danas na to gleda kao sastavni dio života jer se takvim situacijama ne prepušta, ne daje im previše značaja i pušta ih da prođu. Nekad joj ti dani ukazuju na neke emocije koje treba proraditi ili nezadovoljene potrebe, koje zapravo uopće nemaju veze s tijelom, samo tijelo postane dežurni krivac. Kad to proradi, nezadovoljstvo tijelom i potreba za kontrolom hrane prođu. 

Danas vidi sebe potpuno drugačije i zna se brinuti za sebe na adekvatne načine, uz razvijene alate i vještine za to koje nesebično dijeli s drugima putem svojeg bloga, profila na Instagramu i knjige Fitness i Napolitanke. Željela je s drugima podijeliti svoju priču prije svega zato što se jako dugo osjećala kao jedina osoba koja prolazi kroz takvo stanje. Dok je ona prolazila kroz poremećaj hranjenja, nije se pisalo ni o ortoreksiji, ni o kompulzivnim prejedanjima, pa nigdje nije mogla pronaći informacije o tome što se s njom događa. Svi simptomi njezinog poremećaja hranjenja promovirali su se kao zdrave i poželjne navike, a oko prehrane i vježbanja dijelilo se puno štetnih i ekstremnih informacija. 

Željela sam barem malo biti protuteža tome i da svi koji prolaze to u bilo kojoj mjeri znaju da nisu sami, da postoji izlaz van i da im pomognem kritički promišljati o svim informacijama koje konzumiraju o prehrani i vježbanju. 

Mateja često dobiva poruke od žena koje nakon čitanja njezine knjige ili otkrivanja profila navode da su i same shvatile da imaju problem i da trebaju potražiti pomoć. Sadržaj koji dijeli pomaže im da polako nauče prihvaćati sebe te da budu dobre prema sebi i svojem tijelu i u najtežim trenucima. Ohrabruje ih da se ne srame tražiti pomoć jer to nije slabost nego najveći čin hrabrosti, kao i ljubav prema sebi. 

Svakome tko osjeća nemir i veliku okupaciju hranom, svojim tijelom, vježbanjem, osjeća krivnju savjesti zbog hrane, preporučila bih traženje stručne pomoći – psihoterapeuta ili nutricionista specijaliziranog za poremećaje hranjenja. Kao i sa svim stanjima, što se ranije nešto ustanovi ili prevenira, to bolje. Preveliki broj ljudi misli da je normalno osjećati krivnju s hranom, stalno biti na dijeti i sl. No, to nije normalno. Kao što dišemo opušteno, tako bismo trebali i hraniti se opušteno. Hranjenje nas ne smije opterećivati i ograničavati u životnim iskustvima.

Pročitajte članak “Ortoreksija – uzrok, simptomi, posljedice i liječenje“.

Enia Majetić i njezino iskustvo s anoreksijom

Enia Majetić, mlada djevojka koja je pobijedila anoreksiju, kao svoje hobije navodi čitanje, sport i umjetnost, a mnogima je poznata preko svojeg profila na Instagramu @enia_from_wonderland koji je spoj ukusnih recepata i “recepata” za zdravi odnos prema hrani i vlastitom tijelu. 

Njezina borba s poremećajem prehrane započela je vrlo suptilno, još negdje u srednjoj školi, iako to tada nitko nije zamjećivao. Kod nje je bilo specifično, za razliku od većine osoba s poremećajem prehrane, to da je od samog početka bila svjesna da ima problem, samo nije znala na koji način ga rješavati, gdje i od koga tražiti pomoć. Navodi da su to teme o kojima s mladima nitko ne razgovara. 

“Imam anoreksiju.” – mislim da su to riječi koje svaka osoba s tim poremećajem teško osvijesti i još teže izgovori. Sjećam se kada sam i sama prvi put izgovorila te riječi u trenutku kada sam potražila pomoć. Ruke su mi se tresle, koljena klecala, dlanovi bili znojni … I jednostavno mi je bila čitava zbrka u glavi.
No, to je bio moment kada sam uistinu počela imati anoreksiju. Svo ono vrijeme prije toga anoreksija je imala mene. Ona je kontrolirala mene, moje postupke, moje želje. Odlučivala je kako ću se ponašati (izbjegavati, lagati, skrivati), kako ću se osjećati (lažno sretno), koliko ću hodati i vježbati (puno previše), što ću sve (ne)jesti i kako ću se oblačiti (veliko i šlampavo).

Stručnu pomoć je potražila u studentskom savjetovalištu 10-ak dana prije dobivanja službene dijagnoze jer se željela osigurati da će dobiti pomoć od osobe koju sama želi, a ne od nekoga koga bi joj unutar bolnice “dodijelili”. Kada su u bolnici čuli da već ima osobu s kojom radi, jednostavno su je pustili da nastavi s razgovorima i dođe na iduću kontrolu za šest mjeseci.

Za sebe navodi da je veliki introvert, pa tako nije imala potrebu pričati drugima o svojem stanju. Dodatno se povukla iz društva u kojem je bila i ostala sama sa svojim mislima. U toj fazi je započela priča s Instagramom, a budući da joj je bilo teško, počela je pisati na engleskom kako nitko ne bi povezao da je to ona. 

Bio je to neki moj način da nađem podršku od nepoznatih ljudi od kojih sam se mogla odmaknuti (ugasiti mobitel) u momentu kada bi mi jednostvano bilo svega dosta.

Najteži dio oporavka bila je upravo činjenica da je to period konstantne promjene u kojem se svaki dan moraš iznova truditi mijenjati sebe, svoje misli i postupke. Liječenje je bilo isključivo putem odlaska na razgovore kod psihologinje i rada na sebi. Cijeli proces trajao je nekoliko godina, a teško je odrediti koliko je proces samog oporavka trajao jer ne postoji jasan trenutak kada se netko potpuno oporavi.

Navodi da su sve to mali koraci i svakodnevne promjene do jednog trenutka kada shvatiš da je cijela priča s poremećajem iza tebe i kada jednostavno prestaneš svakodnevno razmišljati o tome. 

Da, bilo je teško. Velike su promjene iza mene. Skrivanja hrane, 150 kalorija na dan, “šizovi” nakon vaganja, puno neprospavanih noći i još više suza, ali sve to učinilo me je osobom kakva sam sada. Mislim da je prestanak konstantnog razmišljanja o hrani, kalorijama, brojci na vagi, pravilima u jedenju i izgledu tijela zapravo najbolji pokazatelj zdravog odnosa prema hrani i tijelu. 

I sama je svjesna da je traženje pomoći iznimno teško, ali ističe da je to najbolja stvar koju osoba može učiniti za sebe. Traženje pomoći ne mora nužno biti klinika koja se bavi isključivo poremećajima prehrane, ali mora biti stručna osoba s kojom ćeš “kliknuti”, u koju ćeš imati povjerenja i moći reći sve. Mnogi odustanu nakon prvog razgovora sa stručnjakom koji je najčešće veoma težak, ali unatoč tome što je oporavak težak, život s poremećajem prehrane je teži. 

Enia putem svojeg Instagram profila dijeli s drugima vlastite pobjede i poraze, pomaže drugima koji se nalaze u sličnim situacijama i pruža ohrabrenje i podršku za rad na sebi. Nekoliko djevojaka s kojima je razgovarala je potražilo pomoć, a s nekima svakodnevno razmjenjuje informacije, veseli se napretku i prolazi krize. Osjećaj da je pomogla nekome da pomogne sebi daje svemu jedan poseban smisao i vrijednost. 

Nijedna osoba ne upadne u anoreksiju zato jer voli biti gladna ili zato jer voli osjećaj kruljenja u želucu i malaksalost, već zato jer ne voli neki dio sebe. Jednostavnije je mijenjati svoje tijelo i svoju kilažu nego mijenjati svoju percepciju o tijelu. Ne možemo odlučivati kako će ljudi prihvatiti naš poremećaj prehrane, natjerati ih da budu podrška ili pokažu razumijevanje. Okolina će možda i osuđivati i biti izrazito hladna i gruba, ali to što se okolina hladno ponaša prema tebi, ne znači da moraš i sama prema sebi.

Pročitajte članak “Anoreksija i bulimija – uzroci, simptomi i liječenje“.

Iris Odak Plenković i njezino iskustvo s anoreksijom i OKP-om

Iris Odak Plenković, uspješna, sposobna i samoostvarena žena koja za sebe navodi da je kreativna, specifična, glasna, visoka, komunikativna, odana, tvrdoglava (aka. “izraženog mišljenja”), empatična i liberalna, podijelila je s nama svoje iskustvo s anoreksijom i opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Iris vodi profil na Instagramu @belfegora_iop na kojem dijeli zdrave recepte i motivira druge na bolje izbore u prehrani. 

U njezinom slučaju restrikcija hrane se nadovezala na izraženi opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) zbog kojeg je opsesivno brojala kalorije i koliko kojih vježbi radi, a pritom razvila strašan grč oko odstupanja od tih brojki i smršavjela na drastičnu razinu. 

Poteškoće koje sam susrela počele su dosta intenzivno, naglo i davno. Povremeno se iznenadim kad kažem da je to bilo prije više od 20 godina. Tek sam ušla u pubertet, što se dogodilo dosta kasno. Inače, u to je vrijeme “anoreksija” bila strani pojam koji je postojao isključivo na internetu. U maloj sredini je to bila jedna velika nepoznanica, o kojoj se nije pričalo. I danas su svi oblici psiholoških poremećaja tabu, a kamoli onda. Bila sam vjerojatno prvi slučaj ikad zabilježen u širem području.

Iako je okolina mislila da je vjerojatno zapela u paklu narkomanije, oni koji su joj bili bliži su se ipak potrudili bolje shvatiti što se događa, ali i dalje nisu znali kako najbolje reagirati i kome se obratiti. Potražila je stručnu pomoć od strane liječnika opće prakse, endokrinologa, gastroenterologa, nutricionista, ali su svi oko nje i dalje bili fokusirani na hranu i to kako je “dobro najesti”. Nažalost, u tom periodu je potpuno izostala psihološka pomoć, a najbliže tome je bio povremeni razgovor sa školskim psihologom koji joj nije dovoljno pomogao.

Uz to, bila je u potpunosti posvećena školi, pripremama za fakultet i nastojanju da sve ima pod kontrolom. Misli da se bojala odrasti, a osjećala se zarobljeno u takvom okruženju. Zapravo se prva faza izražene anoreksije smirila kada je otputovala na pripreme za fakultet u Zagreb. Osjetila je veliko olakšanje, pobjegla od drugih i od sebe. Onda je dobila na kilaži, ali većina problema nije bila ni izdaleka riješena. 

Osobi koja ima 40-ak kilograma na 185 cm nitko neće reći da to nije strašno i da pretjeruje. Nasuprot tome, umanjivala sam važnost te činjenice i to je svima tad bilo jasno. Svi su mi zaista na svoj način željeli pomoći, no to je bilo izrazito teško jer nitko nije znao kako, niti razumio što se u stvari događa. Osim toga, distancirala sam se od svijeta i nisam ni dozvoljavala da mi se pristupa. Većina sugestija sa strane bila je kontraproduktivna i izazivala izrazit otpor s moje strane.

Nakon prve faze anoreksije, uz ponešto kilograma više, preselila se u Zagreb. Izvana nasmijana i druželjubiva, nastavila je dobivati i gubiti kilograme, no to je netreniranom oku promicalo kao simptom većeg problema. No, i dalje se gubila u vrtlozima vlastite svijesti. 

Sjećam se da sam jedne noći uzela olovku i papir i prebrojala što sve imam: divnu obitelj i prijatelje, financijsku stabilnost, fakultet koji sam željela, život u gradu kojem sam težila, izlaske, slobodu, sve stvari koje sam željela posjedovati. Ali, bila sam prazna iznutra, mučila me tuga, demotivacija, nesanica, iscrpljenost, strah … Shvatila sam da moj put ne vodi nigdje. Tek tada sam potražila psihijatrijsku pomoć. Listi dijagnoza su poslije dodane depresija, anksioznost, emotivno prejedanje, ortoreksija, a OKP je najstariji dragi supatnik.

Liječenje je trajalo godinama. Iris smatra da još uvijek traje, ali bez stalnog prisustva doktora. Depresivne epizode uz emotivno prejedanje popraćene izraženim debljanjem i povlačenjem od svijeta su joj bile najteže faze koje okolina možda i najmanje razumije. Sasvim suprotno, bile bi popraćene pohvalama jer od toga se “ne umire”, no Iris ističe da je povremeno umirala iznutra. Pomagalo joj je pisanje i tada je svoj dnevnik oblikovala u splet stihova i rima. Uz pomoć je vratila osmijeh na lice i život na željeni kolosijek. 

Završila sam fakultet, zaposlila se, upoznala svojeg supruga, doktorirala, proputovala pola svijeta, našla nove hobije poput trčanja i eksperimentiranja s hranom. Danas srećom imam konstruktivan i ispunjen život, sa standardno-individualnim problemima i lijepim trenucima. Svjesna sam da su rad na sebi i susreti s poteškoćama dio razvoja nas kao ljudskih bića. Upravo u tom saznanju sad često pronalazim motivaciju i inspiraciju. Potiče me da što češće cijenim svaki trenutak i podsjetim se biti zahvalna na svim prilikama koje susrećem. Uz divnu obitelj i prijatelje, posao koji me ispunjava i vječno aktivnu kreativnost, zaista mislim da itekako imam na čemu biti. 

Okidači koji i danas pokrenu neke simptome su nove emotivne situacije, krivo usmjeren pogled u krivom trenutku, a ponekad i sasvim usputan komentar. Smatra da je povremeno ipak pretjerano osjetljiva na neke komentare o izgledu, zdravlju i prehrani, koje smatra neprimjerenima i ponekad emotivno reagira na njih. No, simptome sada češće prihvaća kao takve, odnosno način na koji joj tijelo signalizira da se u pozadini događa nešto čemu je potrebno posvetiti pažnju. Dok su prije pretjerana mršavost i pretjerano debljanje bili obojeni bojama krivnje i samooptuživanja, sad umjesto da se optužuje i srami same sebe, sluša i jača svoj unutarnji glas da bude glasniji od vreve svijeta koja je okružuje. 

Moje iskustvo govori da je prevelik fokus na simptomatici, a premalen na stvarnim problemima. Nije ni čudo, svijet oko nas prepun je pojmova poput “fit”, “dijeta”, “zdravlje”, “proteini”, “tijelo”, “izgled”. Umjesto savjeta s interneta, svima bih savjetovala da preventivno reagiraju već na “obično” nezadovoljstvo tako da se obrate stručnjacima i polako izgrađuju kvalitetan i održiv stil života.
Ako se bojimo da je problem dublji te nas vlastito ponašanje na neki način ograničava, ne treba se bojati obratiti psihologu. Naime, nije potrebna neka strašna dijagnoza i imenovanje poremećaja da se radi na unutarnjem razvoju. Oblikovanje vlastitog mentalnog zdravlja nije ništa manje bitno od oblikovanja tijela, dapače!

Iris ističe da se ne treba bojati dijagnoze jer se ništa u nama ne mijenja s time što je neki doktor napisao nešto na papir, nego mi u sebi nosimo svoj svijet takav kakav jest. Podrška okoline je svakako bitan doprinos, no nije nužan i ne treba ga čekati. Bitno je shvatiti da ljudi imaju vlastitu odgovornost za svoje zdravlje i da si mogu pomoći vjerujući stručnjacima. Međutim, navodi da je jako važno dijeliti iskustvo jer se prije 20 godina, kada se našla na početku svojih problema, jako malo znalo o poteškoćama s kojima se borila. 

Oduvijek vjerujem da je odgovornost na nama. Ako ja neću pričati o tome, koja sam se uspjela na neki način nositi sa svojim posebnostima, tko će? Prepoznavanje problema prvi je korak k rješavanju, a problematiku ćemo najbolje upoznati dijeleći iskustva. 

Više od svega Iris ističe da je najviše zahvalna na bogatim iskustvima i divnim ljudima koji je okružuju, a to su prije svega njezina obitelj i bliski prijatelji. Voli isprobavati nove stvari, pomicati granice, izlaziti iz zone komfora, putovati i družiti se. Pritom uživa i u svojoj rutini jer sasvim jednako voli i svoj svakodnevni posao, lagano trčanje, sigurnost svakodnevice i večeri ispred televizora sa svojim suprugom. 

Dubokog sam uvjerenja da su naši izazovi prilika za razvoj, a razmjena znanja nam pomaže doseći dalje nego što bismo ikad sami mogli. Riječi nekada bole, ali i liječe. Nadam se da svojima mogu pomoći barem preskočiti par razvojnih koraka u bolje sutra. Zato, kad mi se netko obrati za pomoć, trudim se razumjeti i ne štedim riječi ako mogu svojim iskustvom pomoći.
Zadovoljna sam stupnjem razvoja koji sam dosegla, načinima kako sam brojna prethodna ograničenja pretvorila u konstruktivne mehanizme.

Pročitajte i članke:

• Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OCD) – simptomi i liječenje
• Kako se boriti s emocionalnim prejedanjem?

• anoreksija
• emocionalno prejedanje
• iskustva
• liječenje
• ortoreksija
• poremećaj u prehrani
• poremećen odnos prema hrani
• psihološka pomoć