Donosimo dvije priče koje inspiriraju

Moždani udar kod žena: “Danas je sve u nekom stresu i grču, vrtimo se ukrug dok nas to u potpunosti ne preuzme!”

Budite prvi i komentirajte!
6 min čitanja

Tomislav Stanić

Posljednjih je godina svijest o moždanom udaru sve veća, s fokusom na jedinstvene izazove s kojima se suočavaju žene u području kardiovaskularnog zdravlja.

Dok se moždani udari obično povezuju s muškarcima, ključno je prepoznati da su i žene značajno pogođene ovim stanjem, što znači da se sve češće javlja moždani udar kod žena.

Moždani udar kod žena

Moždani udar, jedan od vodećih uzroka smrtnosti i invaliditeta u cijelom svijetu, manifestira se na različite načine u ženskoj populaciji, a sve više se napominje koliko je važna prevencija moždanog udara kod žena.

Više o tome kako se manifestira i koji su simptomi moždanog udara kod žena pročitajte u članku “Simptomi moždanog udara kod žena: Doživjet će ga jedna od pet žena! Evo što povećava rizik i kako ga prepoznati“.

Moždani udar nastupa iznenada i često mijenja život iz temelja. U nastavku donosimo priče dviju hrabrih žena koje su preživjele moždani udar.

“Dižem se i mislim da sam zaležala desnu stranu tijela!”

Irena, koja je preživjela moždani udar, prošla je kroz teško razdoblje nakon istog u listopadu prošle godine.

Njezin životni put obilježen je nizom zdravstvenih izazova, počevši od 2008. godine kada je prvi put osjetila utrnulost desne strane tijela.

Irena započinje svoju priču:

Završila sam u bolnici na tjedan dana, napravili su sve pretrage i sve je bilo u redu, a za nekoliko dana sam bila k’o avion. Život ide dalje, radiš i misliš da ti nema kraja. Inače sam “živac” i nikad nemam mira. Zadnjih nekoliko godina sam samo radila po cijele dane i razmišljala kako ću riješiti svoj privatni život koji je bio u rasulu. Uspjela sam i to prije skoro dvije godine završiti, jednostavnim rezom.

No, problemi su se javili dva dana kasnije.

Dva dana poslije javlja se prva TIA, nakon čega sam završila na hitnoj gdje su napravili pretrage. Na MR-u su pronašli lezije i malu aneurizmu. Opet sam trebala napraviti brdo pretraga, na koje sve moram čekati, a za to nemam živaca. No, obavila sam ih i uglavnom je bilo sve u redu, barem do lani u 7. mjesecu. Opet se javlja utrnuće desne strane lica i cijeli dan hitna i pretrage. Nalazi su bili skoro isti kao i prije godinu dana. Doktori su htjeli da ostanem u bolnici, ali ja potpisujem da ne želim. Idem na more uskoro, nema šanse da ostanem. Imam planove i sva sam 100 na sat.

Sve je kulminiralo moždanim udarom u listopadu prošle godine, kada je Irena doživjela ozbiljan napad koji ju je ostavio s utrnulom desnom stranom tijela.

Tako je sve počelo. 26. listopada prošle godine. Rano se budim, imam velike planove s prijateljicom koja je, hvala Bogu, prespavala kod mene. Dižem se i mislim da sam zaležala desnu stranu tijela, ali to postaje sve gore dok sam došla do dnevnog boravka. Sve čega se sjećam je u nekoj magli. Bilo mi je bitno da ne povratim na tepih i da ne uzmu deku za hitnu jer tu volim. Dalje se ne sjećam ničega, osim buđenja tijekom mehaničke trombektomije. Sjećam se da sam pitala je li gotovo, no netko je rekao “još malo”, a trajalo je cijelu vječnost, i naravno da sam se uspjela pomaknuti. Ha, imala sam moždani. Meni je to bilo smiješno jer sam se godinama zafrkavala da ću s 50 umrijeti od moždanog.

Nakon uspješne mehaničke trombektomije i boravka na intenzivnoj njezi otkrivena je i rupica na njezinu srcu koja pridonosi stvaranju ugrušaka. Irena sada redovito uzima lijekove kako bi spriječila njihovo formiranje, ali još uvijek osjeća utrnulost na desnoj strani.

Osjećaj je otprilike kao kad si zaležite ruku ili nogu, ali meni taj osjećaj ne nestane. Bez obzira na to, mogu sve i normalno se krećem.

Iako fizički funkcionira prilično dobro, Irena priznaje da se suočava s izazovima na emocionalnoj razini. Izražava nestrpljenje zbog povratka u svoj uobičajeni dinamični ritam života, ali također shvaća važnost opreza i vremena potrebnog za potpun oporavak. Sada je predana promjeni životnih navika, uključujući smanjenje stresa, pravilnu prehranu te prestanak pušenja i konzumiranja kave u pretjeranim količinama.

Danas je život takav, sve je u nekom stresu i grču, vrtimo se ukrug dok nas to u potpunosti ne preuzme, a da toga nismo ni svjesni. Tako samo radimo loše, prvo sebi, a onda i svojim najmilijima. Naše zdravlje toga nije vrijedno, moramo biti dobro da bi oni koji su nam važni i koje volimo bili dobro.

Irena je zahvalna mnogima na svojem oporavku:

Zahvalna sam Bogu što je bilo rano jutro jer je tad promet u Zagrebu minimalan. Hvala mojoj kćeri Leoni, volim je, i prijeteljici Aniti jer su ostale pribrane i odmah reagirale. Hvala Amili, koja me odmah poklopi čim počenm kukati. Hvala Leu i Kiwi, koji šetaju sa mnom, sad su oni ti koji određuju rutu.

Svim ženama poručuje:

Drage moje, budite sebi na prvom mjestu, a tek onda neka bude sve ostalo – i djeca i muž i posao – jer u trenu se sve može preokrenuti. Mislite na sebe, jer jedino tako možete biti tu za svakoga.

Moždani udar, jedan od vodećih uzroka smrtnosti i invaliditeta u cijelom svijetu, manifestira se na različite načine u ženskoj populaciji — FOTO: Shutterstock

“Čudna, drugačija i jača glavobolja od bilo koje glavobolje koju sam imala!”

Lidija, 45-godišnjakinja, započela je svoju priču s 8. listopadom 2023., sunčanom nedjeljom koju je s radošću iščekivala nakon napornog radnog tjedna. Unatoč tome što se ujutro osjećala osvježeno, dan joj se okrenuo nakon uspješne utrke na 10 km na Zagrebačkom polumaratonu, što je rezultiralo neobičnom i jakom glavoboljom.

Ujutro sam se probudila osjećajući se odmorno i poletno. Nakon doručka sam otišla u grad na utrku koju sam trčala u sklopu Zagrebačkog polumaratona, a koju sam odlično odradila (bio je to moj PB na 10 km). Nakon utrke uslijedili su kratka okrepa i druženje te povratak doma i priprema ručka. Stavljam jelo na stol i u tom trenu me počinje jako boljeti glava. Nisam ručala. Popila sam tabletu protiv bolova i legla u krevet. Tableta nije pomogla gotovo ništa. Glavobolja je bila baš čudna, drugačija i jača od bilo koje glavobolje koju sam imala.

Lidiju je boljela lijeva strana glave i vrata, a osjećala je kao da joj netko razlijeva tekućinu kroz lijevu polutku glave:

Podnošljivo je bilo dok sam ležala na lijevom boku i na leđima, ali na desni bok se nisam smjela okrenuti jer sam imala osjećaj da mi se mozak skroz “pretumbava” i kao da će se rasuti na sve strane. Zaista je to bio čudan osjećaj koji je jako teško opisati riječima. Predvečer sam se ispovraćala. Bolovi su i dalje bili nepodnošljivi i tada mi je došla misao – Bože dragi, pa nije valjda moždani? Ne pušim, ne pijem, relativno sam mlada, bavim se tjelovježbom … Mislila sam da sam možda dehidrirala, a da me vrat boli jer me napuhalo zbog otvorenog prozora u autu tijekom vožnje.

Lidija je primijetila da joj je tlak povišen, bio je oko 150/95, a to je pripisivala stresu i vremenskim prilikama.

Usprkos nekoliko posjeta liječniku opće prakse tijekom 10 dana, Lidijino stanje se pogoršavalo. Na kraju je otišla na hitnu, gdje joj je dijagnosticirana disekcija vertebralne arterije. Provela je 15 dana na intenzivnoj njezi.

Napravili su mi sve potrebne pretrage, od MR-a, RTG-a, UZV-a do holtera tIaka i dr. Također, dobivala sam terapiju lijekovima. Najteža u tih 15 dana je bila pomisao na moju obitelj, prvenstveno moju djecu koju nisam mogla vidjeti budući da djeci nije dopušteno dolaziti u posjete na odjel intenzivne njege.

Izrazivši zahvalnost medicinskom osoblju, Lidija je istaknula izazovne dane na intenzivnoj njezi i emotivni susret s djecom. Bolnički hodnik postao joj je omiljeno mjesto tijekom njihovih posjeta, dajući snagu da izdrži svaki dan.

Nakon otpusta Lidija se obvezala pridržavati se liječničkih uputa i prihvatila ograničenja, poput odustajanja od strasti za trčanjem.

Unatoč izazovima, izabrala je optimizam, kako bi širila radost i cijenila svaki dan sa svojom obitelji. Vrativši se na posao, cijenila je podršku kolega i nadređenih.

Lidija je od srca zahvalila svima koji su joj bili podrška, a posebno svojoj obitelji na nepokolebljivoj ljubavi i pomoći tijekom oporavka:

Želim zahvaliti svima koji su uz mene bili kroz molitvu, u misIima, preko poziva i poruka. Najviše želim zahvaliti mojoj obitelji – suprugu i kćerkama čija Ijubav me je nosila cijelo vrijeme, a posebna zahvala svekru i svekrvi na pomoći oko djece, na svakom skuhanom ručku, na svakoj riječi podrške.

Prepoznavši emotivnost svoje priče, Lidija ju je podijelila s nadom da će inspirirati druge.

Pročitajte još jedno iskustvo žene koja je preživjela moždani udar u članku portala Zadovoljna.hr “Iskustvo moždanog udara: ‘Najviše sam se bojala ovisnosti o drugima, da ne ostanem na teret bližnjima’“.

Pročitajte i ove članke: