Anksioznost se definira kao osjećaj nelagode, opće napetosti, zabrinutosti, velikog stresa, panike, straha te iracionalnog lošeg predosjećaja. Javlja se kada se pretjerano brinemo, odnosno kada smo izloženi nekoj stresnoj (stvarnoj ili izmišljenoj) situaciji. 

U pitanju je emocionalno stanje karakterizirano osjećajem neugode, nemira i tenzije te anticipacijom moguće opasnosti uz prateće fiziološke promjene. Prosječne razine anksioznosti se javljaju kod većine ljudi, ali njih osoba može kontrolirati te njima upravljati.

No, problem se javlja kada osoba doživljava visoke, kronične razine anksioznosti koje ujedno umanjuju sposobnosti planiranja, uspješnog procjenjivanja i razumijevanja korisnih informacija. Takve razine anksioznosti mogu značajno paralizirati mišljenje i akciju pojedinca, a to znači da osoba ne može kontrolirati anksioznost već anksioznost kontrolira nju.

Učestalost anksioznosti

Ako je neprestana anksioznost već počela utjecati na vaše izvršavanje svakodnevnih obveza, vrijeme je da potražite pomoć stručnjaka. Smatra se da najmanje 10% opće populacije pati od nekog oblika anksioznosti.

Istraživanje provedeno na Sveučilištu Cambridge prikazuje sljedeće rezultate. Žene koje žive u siromašnijim četvrtima imaju 60% veći rizik razvijanja anksioznog poremećaja, od žena koje žive u bogatijim predjelima grada.

Muškarci anksiozni poremećaj razvijaju podjednako lako na bilo kojem mjestu, odnosno neovisno o mjestu stanovanja. Istraživanje je provedeno na više od 18.000 osoba. Osobe koje pate od anksioznosti često su razmišljale negativno te su patile od nemira, nesanice i razdražljivosti.

Jedan od faktora zašto žene razvijaju anksiozni poremećaj ovisno o mjestu stanovanja je to što žene znatno više borave u području prebivanja. Ako žene provode više vremena u kući ili blizini kuće, a pritom žive u siromašnoj četvrti, veća je vjerojatnost da će biti više izložene stresu i naporima vezanim uz oskudan život.

Žene pokazuju i veći strah od toga da će ih netko napasti, stoga im je sigurnost naselja jedan od najvažnijih faktora.  

Uzroci anksioznosti

Neki znanstvenici tvrde da anksioznost nije uvjetovana biološki niti genetski, ali neka istraživanja pokazuju suprotno. U popularnoj kulturi već je poznato da anksioznost može biti dio obiteljskog genetskog nasljeđa te da je može potaknuti određena trauma.

No, zbog toga što je svatko povremeno tjeskoban, mnogi anksioznost ne smatraju medicinskim, biološkim, kemijskim ili genetskim problemom. Anksioznost kao stanje nesigurnosti i straha, koji proizlazi iz očekivanja realnog ili izmišljenog prijetećeg događaja, često šteti svakodnevnom fizičkom i psihičkom funkcioniranju.

Uz to, anksioznost može utjecati na strukturalne promjene u živčanim stanicama i njihovoj funkciji te tako uzrokovati razvoj drugih psihičkih poremećaja. Iako je svatko ponekad tjeskoban, kada takva “zabrinutost” počne ozbiljno narušavati normalno funkcioniranje, tada govorimo o anksioznom poremećaju.

Simptomi anksioznosti

Pretjerana zabrinutost fiziološki, psihološki i emocionalno proizvodi tjeskobu koja obuzima cijeli organizam. Anksioznost tijelo dovodi u stanje stresa, a simptomi se dijele kognitivne, emocionalne, bihevioralne i tjelesne. 

Kognitivni simptomi anksioznosti su:

• zabrinutost,
• teškoće u koncentraciji,
• teškoće u pamćenju,
• negativna očekivanja,
• negativna razmišljanja o sebi i trenutnoj situaciji,
• problemi s prisjećanjem,
• kognitivne konfuzije,
• zastrašujuće fantazije,
• netolerancija na nejasnoće.

Emocionalni simptomi anksioznosti su:

• neugoda i nemir,
• neizvjesnost i iščekivanje,
• uplašenost, nervoza i napetost,
• prisutnost raznih strahova,
• strah od gubitka kontrole,
• depersonalizacija,
• osjećaj sputanosti,
• razdražljivost.

Bihevioralni simptomi anksioznosti su:

• izbjegavanja situacija i osoba koje izazivaju anksioznost,
• sramežljivost, povučenost i nesigurnost u socijalnim kontaktima,
• slaba koordinacija pokreta,
• izrazita aktivnost ili pasivnost.

Tjelesni simptomi anksioznosti su:

• respiratorni – osjećaj gušenja i nedostatka zraka, ubrzano disanje,
• kardiovaskularni – tahikardija, palpitacije, povećani krvni tlak, crvenilo ili bljedilo,
• promjene na koži – promjene u temperaturi kože, crvene pjege,
• muskularni – tremor, mišićna tenzija, mišićni grčevi, drhtanje,
• gastrointestinalni – abdominalna bol, mučnina, proljev, povraćanje,
• glavobolja, vrtoglavica i osjećaj nesvjestice,
• bolovi u prsima i iscrpljenost,
• nesanica i noćne more,
• učestalo mokrenje.

S obzirom na to da je svaka osoba kemijski jedinstvena, vrsta, broj, intenzitet, trajanje i učestalost simptoma razlikuje se od osobe do osobe. Na primjer, jedna osoba može imati samo nekoliko blagih simptoma, dok druga može imati sve simptome anksioznosti i to vrlo snažnog intenziteta.

Većina simptoma anksioznosti slično se manifestira i kod žena i kod muškaraca, ali postoje neke razlike. Jedna od njih vezana je uz lučenje hormona stresa u krvotok kojim anksioznost priprema tijelo za trenutnu reakciju. Zbog toga anksioznost vrlo često snažnije utječe na žene.

S obzirom na to da hormoni stresa utječu na druge hormone, žene mogu doživjeti širok raspon osjećaja i simptoma, osobito kada se simptomi anksioznosti udruže sa simptomima vezanima uz menstrualni ciklus. Isto vrijedi za drugo stanje, odnosno trudnoću i menopauzu.

Osnovni tipovi anksioznog poremećaja

Prema zadnjem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-V), postoji nekoliko osnovnih tipova anksioznog poremećaja, a to su:

• panični poremećaj,
• agorafobija,
• specifična fobija,
• socijalni anksiozni poremećaj,
• separacijski anksiozni poremećaj,
• generalizirani anksiozni poremećaj,
• selektivni mutizam.

Napadaj panike i panični poremećaj

Napadaji panike ili anksioznosti su epizode intenzivnog straha i tjeskobe. Često se javljaju iznenada. Ponekad je njihov uzrok očit (npr. kada se nađete u neposrednoj opasnosti ili bezizlaznoj situaciji), ali ponekad se može činiti da razloga uopće nema.

Napadi panike i njihovi simptomi mogu potrajati nekoliko trenutaka, ali i nekoliko sati. Tijekom napada, većina se ljudi osjeti kao da gubi kontrolu te se prepusti strahu ili strepnji popraćenoj nagonom za bijeg, a mnogi misle da će umrijeti, odnosno da se ne radi o napadu panike već infarktu.

Glavni simptomi paničnog poremećaja su:

• tjeskoba i užas,
• osjećaj propasti i katastrofe,
• osjećaj gušenja,
• bol u grudima,
• strah od gubitka kontrole,
• očekivanje tragičnog ishoda.

Agorafobija

Agorafobija je iracionalan strah od mjesta ili situacija iz kojih bi bijeg bio otežan ili nemoguć. Često su u pitanju situacije masovnih društvenih okupljanja (npr. koncert, prosvjedi) pa osobe s agorafobijom nerijetko imaju poteškoća i sa socijalnom anksioznosti.

Zbog svoje učestalosti i kompleksnosti, agorafobija se tek u zadnjem izdanju dijagnostičkih priručnika svrstala u osnovne tipove anksioznosti, iako prije nije postojala kao zasebna kategorija.

Kod odraslih se agorafobija javlja najčešće u dobi od 19 do 32 godine, a doseže postotak između 3-5% po pitanju prevalencije u odrasloj populaciji. Kod djece se agorafobija najčešće veže uz fobije od škole ili dolazi u kombinaciji sa separacijskom anksioznosti.

Specifična fobija

Specifična fobija je vrsta patološkog oblika straha i anksioznosti. Postoji pet kriterija za razlikovanje normalnih od patoloških oblika strahova, a to su:

1. situacijska primjerenost,
2. intenzitet simptoma,
3. trajanje simptoma,
4. stupanj u kojem simptomi ometaju svakodnevno funkcioniranje,
5. razvojna primjerenost straha ili anksioznosti.

Naime, fobije u dječjoj dobi ponekad nisu zabrinjavajuće zato što su razvojno primjerene i s vremenom nestaju (npr. strah od nepoznatih ljudi, jakih zvukova itd.). Međutim, kada je u pitanju intenzivan i trajan strah od prepoznatljivih, ograničenih objekata ili situacija, praćen izbjegavanjem te socijalnim i funkcionalnim teškoćama, onda je riječ o specifičnoj fobiji.

Postoje četiri tipa specifičnih fobija, a to su fobije od životinja, fobije od prirodnog okoliša, fobije od krvi/injekcije/ozljede te situacijske fobije. Unutar svake od ovih vrsta postoji velik broj različitih vrsta fobija čiji se popis iz godine u godinu obnavlja zato što ljudi od mnogih bića, objekata i situacija razvijaju iracionalne strahove koji značajno ometaju njihovo svakodnevno funkcioniranje.

Najčešći i uobičajeni su strah od visine, zatvorenih i skučenih prostora, pasa, zmija, pauka, padanja ili letenja. Više od 10 milijuna odraslih osoba u SAD-u pate od neke vrste fobije, izvješće je to Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje. Preuveličani strahovi od paukova, igala, zmija, visine, specifične društvene situacije ili javnih prostora, mogu postati konstantni te narušiti kvalitetu svakodnevnog života. 

Što se tiče prevalencija fobija, u dječjoj populaciji je prisutno oko 2-4% fobija dok taj broj raste u adolescentskoj dobi na 3-6%. 

Socijalni anksiozni poremećaj

Oni koji pate od socijalnog anksioznog poremećaja žive u neprestanom strahu od onoga što ljudi možda misle o njima i/ili kako bi ti ljudi mogli reagirati na njih. Strah od odbijanja je glavna briga za socijalno anksiozne. Oni se uglavnom bore sa slikom o sebi i vlastitim manjkom samopouzdanja.

Osobe koje pate od ovog tipa anksioznog poremećaja imaju značajan strah zbog jedne ili više socijalnih situacija ili javnih nastupa kod kojih je osoba u krugu nepoznatih ljudi ili je izložena njihovoj pažnji. Često je socijalni anksiozni poremećaj povezan s agorafobijom.

Više o socijalnoj anksioznosti možete pročitati ovdje.

Separacijski anksiozni poremećaj

Još jedna vrsta anksioznog poremećaja je separacijski anksiozni poremećaj kojega karakterizira pretjerana zabrinutost i tjeskoba u situacijama odvajanja od kuće, roditelja ili drugih osoba za koje je netko vezan.

Najčešće je prisutan kod djece, a prvi put se javlja u predškolskoj dobi dok je vrhunac pojavljivanja oko 11 godine života. Simptomi se manifestiraju različito u funkciji dobi. Kod djece se nerijetko zbog separacijske anksioznosti javljaju fobije vezane za odlaske u školu i noćne more sa separacijskim sadržajima, dok je kod starijih mogu javiti i tjelesne komplikacije te uznemirenost u situacijama separacije.

Ova vrsta anksioznog poremećaja može rezultirati brojnim posljedicama, a neke od njih su:

• zaostajanje u psihofizičkom razvoju,
• loše zdravstveno stanje,
• loše navike u prehrani, spavanju i higijeni,
• problemi u socijalnom ponašanju,
• neurotske poteškoće (ljubomora, strahovi itd.),
• psihosomatski poremećaji,
• poremećaji govora.

Generalizirani anksiozni poremećaj

Svi smo zabrinuti s vremena na vrijeme. Međutim, ljudi koji pate od općeg anksioznog poremećaja brinu o mnogim stvarima, često i u velikoj mjeri.

Generalizirani anksiozni poremećaj nije gori od ostalih tipova anksioznosti, već predstavlja vrstu zabrinutosti koja nije usmjerena na specifične objekte i situacije, a po svom intenzitetu izaziva značajne smetnje u socijalnom, osobnom i drugim područjima funkcioniranja.

Često dolazi u paru s fobijama koje uvjetuju iznimno oprezan pristup životu. Obično je popraćen i drugim mentalnim oboljenjima, kao što su bipolarni poremećaj ili depresija.

U općoj populaciji se ovakva vrsta anksioznog poremećaja javlja u 3-8% slučajeva, a češće pogađa žene nego muškarce. Obično se javlja u ranoj odrasloj dobi, a simptomi se pogoršavaju kako osoba odrasta. Češće se javlja u obiteljima gdje roditelji imaju prevelika očekivanja od djece.

Ugledni psiholog Alexander Penney i njegovi kolege, proveli su istraživanje na uzorku od 100 studenata Sveučilišta Lakehead u Ontariju. Istraživači su od studenata zahtijevali da kroz razne zadatke bilježe količinu brige i nervoze koju doživljavaju. Istraživanjem je otkriveno da su anksiozniji studenti, odnosno oni koji se uvijek brinu oko nečega, na verbalnim testovima inteligencije postizali bolje rezultate. 

Selektivni mutizam

Ovaj je poremećaj čest kod djece u školskoj dobi. Manifestira se kao iznenadna nijemost u slučajevima kada treba govoriti. Može se dogoditi u određenim situacijama u školi, ali i kod kuće s članovima uže obitelji. Ovaj poremećaj vas kasnije u životu može ometati na poslu i u socijalnom funkcioniranju.

Kada je u pitanju selektivni mutizam, djeca odbijaju govoriti u specifičnim situacijama, ali u okolnostima koje su ugodne i sigurne pričaju bez ikakvih poteškoća. Ovaj anksiozni poremećaj se najčešće javlja u dobi između 4-8 godina te se češće javlja kod djevojčica u odnosu na dječake.

Najveći problem kod ovog anksioznog poremećaja je taj što roditelji ponekad ne shvaćaju da nisu u pitanju govorne poteškoće, već da je u pozadini anksioznost ili neka traumatska situacija koja je uzrokovala mutizam. Zbog toga se nerijetko krivo pristupa ovom poremećaju ili ga se krivo liječi što kod djece može izazvati samo pogoršanje simptoma.

Više o selektivnom mutizmu možete pročitati ovdje.

Ostali anksiozni poremećaji

U prethodnom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-IV), spominju se još dvije vrste anksioznog poremećaja – opsesivno-kompulzivni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj.

Ove dvije vrste anksioznih poremećaja su zbog opravdanih i stručnih razloga izbačene iz klasifikacije anksioznih poremećaja i prebačene u druge kategorije poremećaja, no svakako ih je vrijedno spomenuti s obzirom na to da ipak mogu biti povezane s anksioznim poremećajima.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OCD)

Opsesivno-kompulzivni poremećaj opisan je kao stanje neželjenih misli i djela koje se čini teško, pa i nemoguće zaustaviti. Primjer tog razmišljanja je ideja da ćete, ako jedan ritual ponovite više puta, biti sigurni. Uobičajeni rituali uključuju dodirivanje stvari nekoliko puta, neprestano brojanje predmeta i kretanje unutar određenih linija.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj prate perzistentne radnje, ideje, misli, poticaji i predodžbe koje se doživljavaju kao nametljive i neprimjerene te izazivaju nelagodu i tjeskobu. Važno je znati razlikovati opsesije (nametljive misli kao što su ponavljanje, brojenje, moljenje i sl.) od kompulzija (nametljivih radnji kao što je pranje ruku, pospremanju, provjeravanje i sl.).

Ovaj poremećaj se najčešće prvi put javlja u dobi od 9 do 13 godina i to uglavnom više kod dječaka nego kod djevojčica. U odrasloj populaciji je prisutan kod 2-3% slučajeva.

Više o opsesivno-kompulzivnom poremećaju možete pročitati ovdje.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Karakteristične za ovaj poremećaj su snažne, tjeskobne i uznemirujuće reakcije na traumatski događaj iz prošlosti. Sjećanja, retrospekcije i noćne more mogu se činiti vrlo stvarnima i izazvati cijeli niz nekontroliranih reakcija.

Mnogi ljudi koji se bore s PTSP-om osjećaju se nemoćnima kada je u pitanju zaborav, odnosno nemogućnost zaboravljanja traumatskih događaja koje su doživjeli. Neki kažu da je imati PTSP slično ponavljanju napada panike 24 sata dnevno.

Dijagnoza anksioznosti

Dijagnoza anksioznosti se postavlja na temelju kliničke slike, odnosno simptoma o kojima osoba izvješava ili ih pokazuje u svakodnevnom funkcioniranju. Uzimaju se u obzir sve vrste anksioznog poremećaja te se detaljno promatraju simptomi kod pojedinca koji moraju trajati barem nekoliko mjeseci (ovisno o vrsti poremećaja) kako bi se ustanovilo da je riječ o nekom od anksioznih poremećaja.

Od velike pomoći mogu biti i psihološke procjene, odnosno ljestvice i upitnici anksioznosti koje provode psiholozi, a koji mogu usmjeriti liječnika u promatranju anksioznosti kod pacijenta pri postavljanju dijagnoze.

Kako liječiti anksioznost?

Liječenje anksioznosti je kompleksno te prvenstveno ovisi o postavljenoj dijagnozi. S obzirom na to da postoje različite vrste anksioznog poremećaja, svakoj vrsti se pristupa drugačije zbog različitih simptoma koji se liječe na različite načine.

Stoga, postoje mnoge mogućnosti kada je u pitanju liječenje anksioznosti:

• Lijekovi – antidepresivi, antiepileptici i drugi lijekovi za ublaživanje simptoma anksioznosti.
• Psihoterapija – proces u kojem educirani stručnjaci za mentalno zdravlje kroz razgovor te brojne psihoterapijske tehnike i metode pomažu ljudima da se nose sa svojim poremećajem.
• Kognitivno-bihevioralna terapija – posebna vrsta psihoterapije u kojoj osoba uči kako prepoznati promjene u obrascima vlastitog ponašanja koji dovode do uznemirenosti i tjeskobe te kako se s njima nositi.
• Promjena načina života – važnost pozitivnog mišljenja, vježbanje i zdrava prehrana te eliminacija poroka, primarno alkohola, droge i cigareta, a zatim kofeinskih napitaka.

Istraživanja su pokazala da je najučinkovitiji tretman za anksiozni poremećaj kombinacija promjena načina života i kognitivno-bihevioralne terapije. Ona je posebno uspješna kada je osoba koja se bori s nekim anksioznim poremećajem motivirana i savjesna u učenju metoda i tehnika suočavanja sa svojim poteškoćama.

Odlučiti se za vlastito izlječenje prvi je korak u rješavanju tjeskobe. Započnite još danas!

• alkoholizam
• anksioznost
• fobije
• napetost
• opsesivno kompulzivni poremećaj
• panična tjeskoba
• panični napadaji
• posttraumatsko stresni poremećaj
• selektivna mutavost
• socijalna fobija
• tjeskoba
• trauma

Učitaj više izvora