Stručno odobrava
Marija Šimunić, mag. psych.
Depersonalizacija i derealizacija – stalan osjećaj nestvarnosti
- 2 komentara
- 9 min čitanja
Biti prisutni duhom i tijelom u sadašnjem trenutku bitno je obilježje svakodnevnih aktivnosti. Ipak, postoje osobe koje kada obavljaju određene stvari imaju osjećaj kao da nisu tu, javlja im se osjećaj kao da nisu u vlastitome tijelu.
Osjećaj je često neprekidan i izvanzemaljski, kao da ste napustili vlastito tijelo, živite kao da ste na autopilotu bez emocija. Osobama se doima kao da promatraju svoj život kroz staklo ili maglu ili kao da se nalaze u filmu. Kao da su njihovo tijelo i biće odvojeni, odnosno javlja se stalan osjećaj nestvarnosti.
Taj osjećaj manifestira se zbog poremećaja depersonalizacije koji je obilježen razdobljima nepovezanosti s vlastitim tijelom i mislima. Poremećaj se ponekad može opisati kao promatranje sebe izvan tijela ili osjećaj kao da ste u snu.
Ipak, osobe koje boluju od depersonalizacije ne gube osjećaj za realnost, shvaćaju da okolnosti nisu takve kakvima se čine. Razdoblje depersonalizacije može trajati nekoliko minuta, a može trajati i godinama.
Depersonalizacija – značenje
Depersonalizacija je psihička bolest koja se svrstava pod disocijativne poremećaje, odnosno psihičke bolesti koje imaju simptome prekida pamćenja, svijesti, svjesnosti, identiteta i/ili percepcije. Kada je u pitanju pojam disocijacije, psiholozi ga uglavnom opisuju kao nemogućnost integracije pamćenja, svijesti, percepcije i ličnosti.
Kada jedna ili više ovih funkcija ne funkcioniraju normalno, mogu se javiti simptomi. Oni se mogu umiješati u svakodnevan život osobe, uključujući društvene i poslovne aktivnosti te odnose.
Depersonalizacija može biti simptom drugih poremećaja, kao što su ovisnosti, poremećaji osobnosti, napadi panike ili druge psihičke bolesti. Uz depersonalizaciju se javlja osjećaj izgubljenosti.
Primjer razmišljanja osjećaja izgubljenosti: “To je stvarno čudno. Kao da sam ovdje, ali zapravo nisam već kao da sam iskoračio van sebe, poput duha. Osjećam se lagano. Kao da sam prazan i lagan, kao da ću otploviti. To je hladan i neugodan osjećaj. Kao da me potpuno obuzme.”
S obzirom na to da su depersonalizacija i derealizacija glavni simptomi disocijativnog poremećaja, više o njemu možete pročitati ovdje.
Depersonalizacija – simptomi
Iskustvo i osjećaj poremećaja depersonalizacije može se teško opisati. Briga oko toga da ste poludjeli može utjecati na Vas tako da postanete preokupirani s provjeravanjem da postojite i određivanjem što je zapravo stvarnost.
Simptomi mogu započeti u pubertetu ili periodu ranije odraslosti. Depersonalizacija je rijetka kod djece ili starijih osoba.
Simptomi depersonalizacije uključuju:
- osjećaj da ste promatrač vlastitih misli, osjećaja, tijela ili dijelova tijela – primjerice kao da plovite u zraku iznad sebe,
- osjećaj kao da ste robot ili da niste u kontroli vlastitog govora ili pokreta,
- osjećaj da su vaše tijelo, noge ili ruke iskrivljene, povećane ili smanjene ili da je vaša glava omotana,
- emocionalna ili fizička tupost osjetila ili odgovora na svijet oko vas,
- osjećaj da vaše sjećanje manjka emocijama ili da to zapravo nisu vaša sjećanja.
Osoba može imati osjećaj kao da je robot ili kao da je u snu. Neki ljudi mogu postati depresivni, anksiozni ili panični. Kod nekih ljudi, simptomi su umjereni i traju tijekom dužeg perioda. Kod drugih ljudi, simptomi mogu biti kronični (dugoročni) i mogu trajati više godina, voditi do problema sa svakodnevnim funkcioniranjem ili do nesposobnosti.
Koliko je česta depersonalizacija?
Depersonalizacija može biti rijedak simptom kod mnogih psihičkih bolesti i ponekad se odvija nakon napada, ozljede, nesreće ili ozbiljne bolesti. Depersonalizacija je kao samostalna bolest rijetka.
Depersonalizacija – dijagnoza
Ako imate prisutne simptome depersonalizacije, posjetite svog liječnika. On će započeti pregled tako da će provjeriti kompletnu povijest bolesti i fizički pregled.
Premda ne postoje laboratorijski testovi za specifično dijagnosticiranje disocijativnog poremećaja, liječnik može primijeniti različite načine dijagnoze, poput krvne slike, kako bi isključio fizičke bolesti ili nuspojave lijekova kao uzroke poremećaja.
Ako ne postoji fizička bolest, liječnik će vas uputiti psihologu ili psihijatru koji su obučeni za dijagnosticiranje i liječenje mentalnih bolesti. Psihijatri i psiholozi koriste specijalno dizajniran intervju i načine procjene kako bi provjerili ima li osoba disocijativni poremećaj.
Depersonalizacija – samodijagnoza
Ako odgovorite DA na većinu pitanja, možda imate disocijativni poremećaj:
- Imate li osjećaj kao da je svijet oko vas nestvaran?
- Imate li osjećaj kao da promatrate sebe u filmu?
- Imate li osjećaj nepovezanosti s dijelovima vašeg tijela ili emocijama?
- Imate li osjećaj da vidite promjenu veličina, boje ili oblika objekata?
Primijetite li da ste na sva pitanja odgovorili potvrdno, savjetujemo vam da posjetite vašeg liječnika kako biste se što prije riješili simptoma depersonalizacije.
Depersonalizacija – lijek
Većina ljudi s depersonalizacijom koji traže pomoć misle da imaju depresiju ili anksioznost. Često će sama bolest sama otići tijekom određenog vremena. Liječenje je potrebno samo kada poremećaj traje duže ili se ponovno vraća ili ako simptomi čine osobu jako rastresenom.
Cilj liječenja je pronaći sve načine na koje se rastresenosti povezuju s poremećajem. Najbolji način liječenja ovisi o pojedincu i simptomima.
Psihoterapija
Ovaj način liječenja depersonalizacije primjenjuje psihološke tehnike kreirane tako da osoba bolje prepozna i komunicira svoje misli o osjećajima, kao i za psihološke konflikte koji mogu voditi do iskustva depersonalizacije. Kognitivno-bihevioralna terapija je poseban oblik psihoterapije koji se fokusira na promjenu disfunkcionalnog načina mišljenja.
Moguća je i klinička psihoza koja uključuje opuštanje, koncentraciju i fokusiranu pažnju na ostvarivanje stanja svjesnosti koja pruža ljudima da istraže vlastite misli, osjećaje i sjećanja koja su ostala skrivena od strane svjesnog uma.
Lijekovi
Lijekovi se uglavnom ne koriste za liječenje depersonalizacije. Ipak, ako osoba ima taj disocijativni poremećaj i ima depresiju ili anksioznost, mogu joj pomoći antidepresivi ili lijekovi za anksioznost. Antipsihotični lijekovi se također često koriste za pomoć kod razmišljanja i percepcije koji vode k depersonalizaciji.
Kreativna terapija
Kreativna terapija poput slikanja, slušanja glazbe, crtanja, izrade nakita ili nekih predmeta može pomoći osobi da stavi fokus na druge stvari.
Slikanje i stvaranje glazbe pruža osobi način da izrazi svoje mišljenje i osjećaje na siguran i kreativan način. Mnogi poznati glazbenici i umjetnici koriste vlastitu kreativnost kao način iskazivanja emocija.
Kada prolazi depersonalizacija?
Potpuni oporavak od depersonalizacije moguć je za mnogo pacijenata. Simptomi povezani s ovom bolesti često sami odlaze nakon nekog vremena ili nakon terapije koja pomaže osobi da se nosi sa stresom ili traumom koja je potaknula simptome. Ipak, bez liječenja, mogu se javiti dodatna razdoblja depersonalizacije.
Derealizacija
Derealizacija označava osjećaj izmjenjivanja percepcije ili iskustva vanjskog svijeta pri čemu se svijet čini nestvarnim. Drugi simptomi uključuju osjećaje manjka spontanosti, emocija ili dubine. Jedan je od disocijativnih poremećaja.
Derealizacija je subjektivno iskustvo nerealnosti vanjskoga svijeta, dok je depersonalizacija osjećaj nerealnosti samog sebe.
Derealizacija je prirodan mehanizam za suočavanje sa stresnim situacijama. Tijekom razdoblja duže anksioznosti (kao što je u slučaju napadaja panike ili drugih poremećaja nastalih zbog stresa), mozak odluči isključiti se kako bi se nosio sa stresnim situacijama.
S obzirom na to da mozak radi tijekom perioda isključivanja, svijet postaje nepoznato mjesto. Javit će se često u trenutku kada je anksioznost najjača, s drugim simptomima koji su karakteristični za anksioznost.
Simptomi derealizacije su:
- osjećaj otuđenosti od okruženja – primjerice kao da živite u filmu ili snu,
- osjećaj emocionalne nepovezanosti s ljudima koji su vam dragi, kao da ste odvojeni staklom,
- okruženja mogu biti viđena mutno, bezbojno, dvodimenzionalno ili možete vidjeti okruženje prenaglašeno,
- iskrivljenje percepcije vremena, kao što su događaji u bližoj prošlosti,
- iskrivljenje udaljenosti, veličine i oblika objekata.
Derealizacija i disfunkcija moždanog režnja
Kronična derealizacija može biti potaknuta disfunkcijom moždanog režnja. Mozak je podijeljen na 2 hemisfere (lijeva moždana hemisfera je u pravilu dominantna za jezik, a desna za prostornu orijentaciju) od kojih svaka sadrži 5 zasebnih režnjeva. Frontalni, temporalni, parijetalni i okcipitalni režanj nalaze se na površini mozga, dok se inzula nalazi ispod temporalnog režnja.
Frontalni režnjevi imaju funkciju planiranja i izvršavanja naučenih i svjesnih radnji. Oštećenje frontalnog režnja može utjecati na emocionalnu labilnost, neosjetljivost njihovih akcija ili oboje. Temporalni režnjevi omogućuju rad slušnih podražaja, senzornih jezičnih i vidnih informacija, kao i emocija. Oštećenje desnog temporalnog režnja manifestira se gubitkom raspoznavanja slušnih podražaja, dok oštećenje lijevog temporalnog režnja rezultira simptomima napadaja nekontroliranih osjećaja, autonomnih, kognitivnih i emocionalnih disfunkcija.
Okcipitalni režanj omogućuje rad vidnog osjetila i asocijativnih vidnih područja. Oštećenja vidnog korteksa dovode do Antonovog sindroma (oblik centralnog sljepila) kada bolesnici ne mogu raspoznati objekte osjetilom vida, a nesvjesni su svoga deficita.
Parijetalni režanj omogućuje funkciju somatskih osjetnih podražaja koji služe za prepoznavanje oblika, sastava i težine predmeta, ali i za prostornu organizaciju, stvaranje vidno-prostornih informacija, propriocepciju (svijest o položaju dijelova tijela u prostoru), sposobnost računanja, pisanja, orijentacije lijevo-desno i prepoznavanje prstiju, imenovanje, prepoznavanje riječi i snalaženje u prostoru. Oštećenja parijetalnog režnja mogu onemogućiti neku od tih funkcija, primjerice bolesnici s manjim oštećenjima mogu biti smeteni pri izvođenju motoričkih radnji kao što je oblačenje.
Kako zaustaviti derealizaciju?
Liječnici i psiholozi slažu se da je najbolji način za zaustavljanje derealizacije prakticiranje tehnike svjesnosti, odnosno mindfulness. Bitno je biti svjestan trenutka u kojem se nalazite, a najlakši način je natjerati se izvesti određenu aktivnost i fokusirati se na nju kako bi se vratili u stvarni svijet.
Za zaustavljanje derealizacije pokušajte još:
- dotaknuti nešto vruće ili hladno jer ćete tako staviti fokus na osjet,
- uštipnuti se tako da vidite koliko ste stvarni,
- pronaći neku stvar i krenuti identificirati što je i što znate o njoj,
- brojiti nešto u sobi i identificirati što to predstavlja,
- koristiti što više vlastitih osjetila.
Svjetski poznati autor Eckhart Tolle govori u svojoj knjizi Moć sadašnjeg trenutka kako biti prisutan u vlastitom životu i kako se osloboditi prošlosti i budućnosti što vam može pomoći kod depersonalizacije i derealizacije.
Tolle preporučuje da budete prisutni kao promatrač uma, promatrač misli, emocija i reakcija. Promotrite koliko se vaša pažnja premješta u prošlost ili budućnost.
“Ne prosuđujte i ne analizirajte ono što ste zamijetili. Promatrajte misao, osjetite emociju, promatrajte reakciju. Nemojte iz toga stvarati osobne probleme. Tada ćete osjetiti nešto moćnije od bilo koje od tih stvari koje promatrate: tihu prisutnost koja promatra sebe u pozadini sadržaja vaših misli, onog tihog promatrača”.
Koristite svoja osjetila i stavite fokus na njih kako biste maknuli fokus sa sabotirajućih misli.
“U potpunosti se koristite osjetilima. Budite ondje gdje jeste. Ogledajte se naokolo. Samo se ogledajte, nemojte tumačiti. Uočite svjetlost, oblike, boje, tkanine. Budite svjesni tihe prisutnosti svake stvari. Budite svjesni prostora koji svemu što jest omogućuje postojanje. Osluškujte zvukove, nemojte ih prosuđivati. Osluškujte tišinu u pozadini zvukova. Dodirnite nešto – bilo što – te osjetite i priznajte njegovo biće. Pratite ritam vlastita disanja: osjećajte zrak koji udišete i izdišete, unutra i van. Dopustite bivanje svih stvari. Duboko se spustite u sadašnji trenutak.”
Možete pokušati i s vođenim meditacijama, kao u ovome videu:
Naglasak se kod odabira terapija uvijek stavlja na pacijenta i njegovo stanje. Stručnjaci najboljom smatraju kombinaciju kognitivno-bihevioralnog pristupa, hipnoterapije i art terapije. Ono što je važno je to da s obje strane proces liječenja zahtijeva puno strpljenja, truda i ustrajnosti kako bi se postigli rezultati.
Tekst Dana
Za vas izdvajamo
12 vježbi s vlastitom težinom za izgradnju mišića
- Tomislav Stanić
- 4 min čitanja
Izvori:
- American Psychiatric Association. (2014). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, peto izdanje [Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-DSM-5].
- Cox, B. J. i Swinson, R. P. (2002). Instrument to assess depersonalization‐derealization in panic disorder. Depression and anxiety, 15(4), 172-175.
- Karlović, D. (2017). Josip Glaser: Opća psihopatologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.