Prvo i najvažnije da bismo mogli postati sretni je uopće shvatiti da smo nesretni. Da me ne biste krivo shvatili, pod “sreća” u ovom kontekstu ne mislim na osjećaj kad nam se nešto lijepo dogodi. Sreća u ovom kontekstu nije raditi ono što voliš, biti okružen dragim ljudima i generalno uživati u svakom trenutku. Mi ovdje pričamo o apsolutnoj sreći. Apsolutna sreća je trajno stanje u kojem nema niti trunka nesreće i koje je nepromjenjivo bez obzira na vanjske utjecaje. Onaj tko ima takvu sreću jednako je blažen i bezbrižan onda kad mu sve ide kao po loju kao i onda kada je loše, bolestan ili na samrti.

Time što smo shvatili da smo nesretni već smo učinili prvi korak prema sreći, a drugi korak je shvatiti zašto smo nesretni.

Zašto smo zapravo nesretni?

Mada se na prvu može činiti da je to kompleksno pitanje i da je jako puno razloga zbog kojih smo nesretni, zapravo se većina naše nesreće može grupirati u samo dvije grupe:

1. nesretni smo jer nešto želimo, a to nemamo (primjerice mladost, voljenu osobu, ugled, bolju financijsku situaciju).
2. nesretni smo jer nešto NE želimo, a ipak to imamo i to ne možemo izbjeći pa imamo averziju prema tome (primjerice bolest, starost, lošu naviku).

Ono što nas čini nesretnima nije sam objekt, primjerice bolest. Nesretnima nas čini nemogućnost da na objekt utječemo. Kada bi bolest bila uzrok nesreće, onda bi svi koji su bolesni bili nesretni, a ipak, postoje ljudi koji su bolesni, a nisu nesretni.

Uzrok nesreće dakle nije bolest sama po sebi, nego naša averzija prema bolesti, želja da budemo zdravi onda kada nismo. Ta želja za nečim što nemamo stvara frustraciju, a frustracija nas čini nesretnima.

Ista stvar je kod gubitka voljene osobe ili bilo kojeg drugog uzroka nesreće. Ne čini nas sam uzrok nesretnima, nego naša želja da promijenimo trenutnu i pravu situaciju.

Ta neostvarena želja stvara žudnju, a vrlo brzo žudnja prelazi u frustraciju. Frustraciju osjećamo i obično nazivamo nesrećom, tugom, depresijom…

Kako se riješiti nesreće? Kako postati sretan?

Tu dajem riječ Budi koji je ovoj tematici posvetio cijeli svoj život (Buda nije bog, to je osoba koja je tražila i našla put do sreće, o njemu nekom drugom prilikom).

Buda je došao do spoznaje koju danas nazivamo – četiri univerzalne istine (univerzalne jer vrijede uvijek i svagdje, u hrvatskoj literaturi često nose naziv “4 plemenite istine”).

Onaj koji ih spozna (te 4 istine), ali ne na filozofskoj ili logičnoj razini, nego na dubljoj razini, taj ostavlja svu svoju nesreću za sobom i postaje prosvijetljen/ sretan.

Prva istina je – Nesreća je svuda oko nas. Rađamo se plačući, a zatim kako starimo, taj plač postaje sve tiši pa nekako više plačemo u sebi nego na glas. Tijekom života neizbježno moramo osjetiti bol, tugu, gubitak voljene osobe, bolest, starost i na kraju, umiranje. Patnja se u to vrijeme kada je Buda živio u Indiji nazivala Dukha (čita se Duka).

Druga istina je – Uzrok patnje je naše vezivanje za prolazne stvari, a sve što poznajemo je prolazno. Nešto će trajati dulje, nešto kraće, ali sve će proći. Mi se vežemo i to ne samo za osobe ili za stvari. Vežemo se za poglede na svijet, za politička opredjeljenja, za vjerska opredjeljenja.

Onda kada netko govori ono što je u skladu s našim opredjeljenjem osjećamo se dobro. Ako govori protiv našeg opredjeljenja ili drage nam osobe, osjećamo se povrijeđeno. A sve zbog vezivanja. Da stvar bude gora, ne vežemo se samo za drage nam stvari.

Vežemo se i za loše stvari, recimo za osobe koje su nam nanijele bol. Za njih se vežemo tako da o njima razmišljamo puno vremena, mada ih ne volimo. U tom razmišljanju možda stvaramo i mržnju ili tugu. 

Naše vezivanje oduzima nam kontrolu. Kada stvari idu onako kako želimo, vežemo se za taj naš uspjeh, vežemo se i za naš ego koji raste svakom pohvalom iz okoline. Kada sve krene nizbrdo, onda patimo i opet smo vezani, a svi znamo kako često stvari krenu nizbrdo.

Treća istina je – prestanak patnje je moguć. Ako je patnja kamen koji nosimo sa sobom, onda da bismo se patnje riješili, trebamo spustiti kamen. Jednostavno ga trebamo prestati nositi i više nam neće zadavati muku. No, najveći je problem identificirati taj kamen. Buda ga je identificirao – uzrok je naša ignorancija/ sljepilo (u nedostatku boljeg hrvatskog prijevoda riječi Avidya). Sljepilo onemogućuje da vidimo kako je sve prolazno (Anicca) i stoga vezivanje nema smisla. Buda nam ne daje samo tvrdnju da je sve prolazno, on nas sistematski uči i kako da to spoznamo (ne samo teoretski nego i u praksi, kroz meditaciju).

Četvrta istina je put koji nas oslobađa sljepila (patnje, tuge, nesreće). Ono što nakon toga ostaje je sreća, mir, blagostanje… Taj put je praktičan, u njemu nema mistike. Svaki korak je objašnjen i svaki korak nas vodi sve bliže cilju. Prvi koraci nas vode prema shvaćanju patnje (prva univerzalna istina).

Nakon toga trebamo shvatiti pravi uzrok patnje (druga istina). Kada smo ga shvatili, ili slikovito, kada smo identificirali teški kamen koji nosimo sa sobom, tada je došao trenutak da kamen spustimo (treća i četvrta).

• buda
• depresija
• meditacija
• sreća