Pretilost ili debljina odavno je poprimila epidemiološke razmjere i nije rezervirana samo za, primjerice, SAD, zemlju koje se nekako prvo sjetimo kada govorimo o pretilosti.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji debljina se ubraja u najveće kronične zdravstvene izazove i rizike odraslih osoba, ali i sve više djece.

S velikim porastom pretilosti trećeg stupnja, kod koje je indeks tjelesne mase više od 40, počinjemo normalizirati pretilost nižih stupnjeva, a cijelu situaciju pogoršava body positivity gdje se pretilost prihvaća kao normalna i gdje se osoba prihvaća takva kakva jest, bez da povede računa o svojem zdravlju.

Danas govorimo o toliko snažnom porastu tjelesne mase pojedine osobe da se traže dva sjedala u avionu za jednu osobu, a nerijetko se i prozivaju avionske kompanije kako bi trebale omogućiti istu cijenu ili veća sjedala za morbidno pretile osobe.

Drugim riječima, debljina uzima toliki zamah da se želi tretirati kao invalidnost, a to znači prilagodba društva i infrastrukture za takve osobe. I dok je invalidnost nešto što osoba nažalost ne može promijeniti, na debljinu utječemo u oba smjera – kod dobivanja težine i kod mršavljenja.

Infrastruktura koja pogoduje debljini

Međutim, valja postaviti pitanje je li isključiva odgovornost na pojedincu? Danas, u doba hiperindividualizma i pritiska na pojedinca kako je on uvijek odgovoran za stanje u kojem se nalazi, odnosno kako je u potpunosti odgovoran za uspjeh i neuspjeh, zaista kod nekih takvi pritisci mogu prijeći u odustajanje i zavaravanje sebe da se trebaju prihvatiti sa svojom debljinom.

Međutim, brojni su faktori koji potiču osobu da postane i ostane pretila. Uzmimo za primjer SAD. Čak i za vrlo male udaljenosti koristi se automobil, a osobe koje su pokretne, ali pretile, često koriste motorna kolica na kojima se voze, čak i u trgovinu.

Međutim, ne trebamo se osvrtati samo na SAD; valja zaviriti i u vlastito dvorište. Danas sve više roditelja vozi svoju djecu od vrata do vrata. Djeca gotovo da nemaju prilike prošetati do škole, na trening ili se vratiti kući pješice.

Još smo uvijek dovoljno sigurna zemlja da ne bismo trebali držati djecu toliko pod staklenim zvonom.

Osim toga, trgovine u SAD-u su poznate po XXL pakiranjima hrane, ali ponekad takve proizvode možemo vidjeti i u našim trgovinama. Naravno da se takva pakiranja čine ekonomična, ali ako je riječ o visokoprocesuiranoj i kaloričnoj hrani, zapravo bismo trebali uzeti najmanje pakiranje.

Nedostatak vitamina D i kretanja na prirodnoj svjetlosti

S druge strane, promijenio se u neku ruku i način rada prilagođen kapitalističkom sustavu gdje se cjelodnevni rad normalizirao do te mjere da pojedini radnici odlaze po mraku na posao i vraćaju se kući s posla kad je već mrak.

Manjak izloženosti svježem zraku i suncu itekako utječu na psihičko zdravlje, pojavu anksioznosti i nedovoljno vitamina D, a sve to može biti indirektan faktor za razvoj debljine, traženje utjehe u hrani i izbjegavanje fizičke aktivnosti na otvorenom jer osoba ne vidi danje svjetlo.

To posebno vrijedi za radno vrijeme 9:00 – 17:00, a ako se tome pribroji i prijevoz, u dobrom dijelu godine zaista su takve osobe cijelo vrijeme izložene samo umjetnoj svjetlosti.

Stimulacija mozga hranom na svakom koraku

Nadalje, dok se društvo počinje buditi po pitanju dostupnosti kladionica u blizini škola, jednako bismo trebali biti zabrinuti za dostupnost automata s grickalicama, slatkišima i gaziranim pićima u školama, na fakultetima, pa čak i u bolnicama. Pekare i slastičarnice su na svakom uglu.

Sam koncept trgovina je složen tako da nas potiče na kupnju upravo one hrane na koju smo najviše “slabi”, pa se tako slatkiši nalaze kod blagajne. Dok čekamo red, promatramo sve te silne čokoladice i ako smo još pritom gladni, vjerojatno ćemo u košaricu ubaciti još koji slatkiš.

Visokokvalitetni proizvodi poput cjelovitih namirnica nalaze se negdje dalje u trgovini, poput mesa, mliječnih proizvoda, smrznutog povrća i voća, a pritom je potrebno proći pored redova slatkiša i druge industrijski proizvedene hrane.

Naš mozak je stalno stimuliran hranom. Tome pridonose i brojne reklame na televiziji i plakati, a na njima najčešće viđamo upravo hranu punu šećera ili zasićenih masti, a gotovo nikad nećemo vidjeti na reklami svježe povrće i voće ili sjemenke.

Prije je hrana bila teže dostupna, a kada naš mozak vidi hranu, makar i na reklami, uspostavlja vezu s probavnim sustavom, žlijezdama slinovnicama i stalno želimo jesti. Naš mozak uvijek žudi za energijom jer je veći dio svoje povijesti morao biti u strepnji hoće li dobiti hranu, odnosno energiju.

Biologija nije u stanju pratiti civilizacijske skokove

Naša biologija je spora u prilagodbi, a već smo nekoliko puta doživjeli civilizacijski, tehnološki, informacijski i svaki drugi mogući skok.

Naše tijelo također nije prilagođeno za sjedenje po minimalno osam sati, gledajući u ekran. Naše oči trebaju daljinu, prirodno svjetlo, a sve to zajedno nas čini tromima i bezvoljnima.

Isto tako, danas su sve veći izazovi po pitanju priuštivosti pa se nerijetko radi dva, tri ili čak više poslova, ostavljajući vrlo malo vremena za pripremu obroka i redovitu fizičku aktivnost. S druge strane, stalno težimo udobnosti, ne smije nam biti malo hladno, ne smije nam biti napor prošetati i sl.

Nadalje, industrijski proizvedena hrana je pravi mamac za naše nepce i žudnju za hranom. Ako malo bolje razmislite, u prirodnim i cjelovitim namirnicama teško ćete pronaći kombinaciju šećera, soli i masti.

Voće sadrži prirodno prisutan šećer, ali ne sol i mast. Hiperpalatabilnost donijela je upravo industrijska hrana.

Spajanjem industrijskog šećera i masti, posebno suncokretovog ili palminog, dobivamo rapsodiju slatkog okusa koja nas vuče da pojedemo još i još. Primjer toga su popularni čokoladni namazi za kruh i palačinke.

Dodavanjem pojačivača okusa i drugih dodataka prehrambena industrija razvila je odličan sistem kako da većinom želimo kupovati baš tu hranu.

Osim toga, porcije danas su daleko veće nego porcije nekad, a paradoksalno, ljudi su se prije puno više kretali.

Uspijete li u restoranu pojesti sve s tanjura i ako uspijete, osjećate li da ste se prejeli? Hrane treba biti u izobilju kod svake proslave, blagdana i slavlja; hrana koja se nudi na stolu postaje statusni simbol i čin gostoprimstva.

Emocionalno prejedanje kao način samoregulacije

Kao što je već rečeno, sve su veći pritisci i odgovornost na pojedincu. Svaki uspjeh broji se jednom, a neuspjeh dva put.

Usamljenost, ekstremna individualizacija, rastvaranje društvenih zajednica, ogromni zahtjevi i ciljevi prema sebi dovode do osjećaja anksioznosti, nemira, tuge i cijelog spleta niže rangiranih emocija.

Što nam je u tom trenutku najdostupnije? Hrana. I to ona kalorična, puna šećera i masti. Kada se osjećamo loše, mi tu manje ugodnu emociju nakratko prekidamo tako što pojedemo omiljenu hranu. Dobili smo instant prekidač koji je ugasio, točnije potisnuo neku emociju.

Kako nam ta hrana pruža užitak sama po sebi, nastavljamo jesti bez ograničenja, najčešće brzo, uz ekran. Tijekom tog vremena ni ne primijetimo da smo se već prejeli. I tako u krug.

Još uvijek se u školama ne uči o psihičkom i mentalnom zdravlju, kako uopće prepoznati da nismo dobro i kako se na pravilan način regulirati.

Brzina konzumacije hrane još je jedan problem. Sve moramo pojesti brzo, s nogu, usput, a tome pridonosi i jedenje na poslu ispred ekrana, umjesto da se posvetimo 20 minuta obroku. Bez ikakvih distraktora. Odcijepili smo se od vlastitog tijela i signala sitosti i gladi.

Takav stresan način života uzurpira naše hormone, regulaciju šećera u krvi i štitnjaču, a sve te dijagnoze dodatno pogoršavaju stanje vezano uz debljinu.

Nije ni čudno što se pojedine osobe osjećaju nemoćno, obeshrabreno i između osuđivanja i prihvaćanja svoje debljine, naravno da je lakše odabrati ovo drugo, iako nije ispravno ni zdravo.

Što možemo učiniti?

Iako bismo se mogli sjetiti još kojeg faktora s društvenog aspekta koji potencira debljinu, na kraju dana volja, želja i sposobnost pojedinca su te koje mogu nešto promijeniti.

Netko zaista može imati volju, ali ne i kapaciteta s obzirom na mentalno i fizičko zdravlje. Važno je to uzeti u obzir i rješavati prve korake i ojačati kapacitete.

Ako netko nema volju i želju promijeniti svoju debljinu, opet, prvi korak je rad na mentalnom zdravlju. Svijet ne možemo promijeniti. Ne možemo tražiti ukidanje reklama, zaustavljanje proizvodnje slatkiša i slično. Možemo se fokusirati na ono što je dobro.

Srećom, naša infrastruktura je takva da ima sve više biciklističkih staza i javnih bicikala, nogostupa, parkova, teretana, okruženi smo prirodom, od planina i polja, do mora i jezera.

Postoje brojna sportska rekreativna društva. Postoje brojne trgovine koje nude kvalitetnu hranu. Još uvijek imamo svježu pitku vodu.

Iako su Hrvati i dalje pretili te su statistike poražavajuće, ipak dobar dio ljudi vježba, hrani se zdravo i brine o zdravlju. Okružite se takvim ljudima, potražite pomoć. Debljina se ne bi smjela prihvaćati kao nešto normalno, na njoj se mora raditi, ma koliko dugo vremena trebalo.

Debljina je tiho gašenje tijela i života. Put prema tome da će pretila osoba biti ubrzo ovisna o tuđoj pomoći, pa makar bila i vrlo mlada. Hrana nije utjeha. Priznajte sebi da imate izazov.

Napravite plan najsitnijih koraka i krenite. Otvorite se za ukusne, ali zdrave recepte. Debljina možda nije bila vaš izbor i ne znate kako ste se odjednom našli u tom tijelu, ali sada imate priliku korak po korak napraviti promjenu.

Pročitajte i ove članke:

• Pretilost: Najveći udio pretilih osoba u EU je baš u Hrvatskoj! Liječnik otkriva koje su posljedice na zdravlje, kako je izračunati i liječiti
• Debljina je bolest i ne liječi se dijetom! Nutricionistica otkriva kako do trajnih rezultata
• Uspješna borba s debljinom: 10 jednostavnih stvari koje možete učiniti za sebe već sada.

• društvo i debljina
• emocionalno prejedanje
• Stimulacija mozga hranom
• utjecaj društva na debljinu