Tragičan incident u Beogradu koji je potresao cijelu regiju i dalje je tema javnosti. U osnovnoj školi Vladislava Ribnikara u Beogradu počinjen je masakar u kojem je ubijeno osmero učenika i zaštitar, a smrtonosni pohod počinio je 13-godišnjak s očevim oružjem.

Vršnjačko nasilje je osjetljiva tema koja je potaknula mnoge na razmišljanje i raspravu te otvorila mnoga pitanja poput “Tko je kriv za takvo ponašanje?”, “Brinu li institucije dovoljno o mentalnom zdravlju djece?”, “Je li krivo društvo ili pojedinac?”, “Je li problem u odgoju?” i sl.

Mentalno zdravlje djece i vršnjačko nasilje ponekad su tabu teme o kojima su za naš portal progovorile Rachel Drbohlav Ollerton, doktorandica zdravstvene komunikacije na Sveučilištu Tilburg i magistra socijalne i zdravstvene psihologije te pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević.

Što može biti povod ovakvim incidentima nalik nedavnom događaju u Beogradu?

U medijima se ovih dana raspravljalo o tome što može biti povod vršnjačkom nasilju u ovom obliku.

Drbohlav Ollerton odgovara:

Mislim da je ovaj incident simptom duboko nefunkcionirajućeg društva. Društva u kojem se o mentalnom zdravlju ne govori, u kojem je nasilje prvi, ako ne i jedini odgovor na sve. To je evidentno i sada kada se javnost fokusira na jedno dijete i poziva na nasilje, kao da je to dijete problem, a ne simptom većeg problema.

Iako ekstreman, ovo nije izolirani slučaj te je pokazatelj zakazivanja odgojne funkcije roditelja i institucija, ali i društva u cjelini, dodala je Drbohlav Ollerton.

Postoji li poseban profil učenika koji bi tako nešto učinio?

Često se po društvenim mrežama provlače komentari koji upućuju na to da je određeni profil učenika problematičan. Drbohlav Ollerton to komentira:

Ne mislim da u ovakvim slučajevima treba profilirati osobe temeljem određenih karakteristika, a pogotovo ne temeljem socijalno-ekonomskog statusa, što mediji ovih dana iscrpno rade. “Ugledna obitelj” ne znači apsolutno ništa, a ujedno poručuje onima iz “neuglednih” obitelji da se ne bismo čudili da oni počine takvu strahotu. Što se tiče psiholoških karakteristika, zasigurno se radi o pojedincu destruktivnih tendencija, neadekvatne regulacije emocija i dubokih problema.

Koji faktori pridonose vršnjačkom nasilju?

Pravobraniteljica za djecu Pirnat Dragičević objašnjava:

Brojni faktori mogu pridonijeti pojavi problema u ponašanju u koje spada i nasilje. Riječ je uvijek o kombinaciji više faktora. Koji je onaj primarni i najsnažniji, trebaju utvrditi stručna tijela te poduzeti mjere i aktivnosti da se nepovoljni faktori u životu djeteta otklone ili ublaže.

Dodaje kako to znači da već vrtić, i kasnije škola, trebaju obratiti pozornost na rizike u djetetovom životu i na neuobičajeno ponašanje djeteta.

Drbohlav Ollerton se nadovezuje:

Postoje različiti uzroci vršnjačkog nasilja – od toga da dijete svjedoči nasilju kod kuće pa je to jedini obrazac ponašanja prema drugima koji poznaje, do nesigurnosti, vlastitog straha od vršnjačkog nasilja, pa i (percipiranih, zamišljenih) očekivanja drugih. Važno je razgovarati i baviti se djetetom koje vrši nasilje kako bi se dokučio izvor problema i kako bi se dijete naučilo nositi s problemima i negativnim emocijama na zdrav način.

Dodatno pojašnjava kako je vršnjačko nasilje možda bilo neki katalizator za ovu tragediju (iako ne i opravdanje), ali na preveniranju takvog ponašanja možemo i moramo poraditi svi skupa:

Nikome nije ugodno spoznati da njegovo dijete možda vrši nasilje, ali to je problem na kojem se može poraditi kod kuće i u školi – za dobrobit sve djece, uključujući i unesrećeno dijete koje svoje ljutnje i frustracije ispoljava na potpuno krivi način.

Odakle dolazi potreba pojedinca za nasiljem ili ubojstvom?

Drbohlav Ollerton smatra da potrebu za nasiljem ili ubojstvom pojedinca može eventualno razumjeti stručnjak, psihijatar koji je upoznat sa životnim kontekstom i psihom, umom pojedinca:

Sigurno je da nošenje s negativnim emocijama na ekstremno nasilan način ne proizlazi iz stabilnog života, ispunjenog razumijevanjem i ljubavlju. Ali to doista ne bi trebao biti dio javne spekulacije, kojom se ionako ne doprinosi rješavanju korijena problema.

Posvećuju li škole i ostale institucije dovoljno pažnje mentalnom zdravlju učenika?

Pirnat Dragičević naglašava:

Kada je riječ o zaštiti mentalnog zdravlja djece, godinama upozoravamo da je ono nedostatno, a teškoće kod djece su se dodatno naglasile nakon pandemije i iskustva potresa u dijelovima Hrvatske.

Dodala je da je škola i u zaštiti i očuvanju mentalnog zdravlja prva crta obrane, no učitelji nisu dovoljno educirani za uočavanje teškoća i rizika kod djeteta, nedostaje stručnjaka u stručnim službama u školi, a nema ni dovoljno savjetovališta ni drugih mjesta na kojima djeca i roditelji mogu dobiti stručnu pomoć kada se pojave teškoće:

Stanje je posebno loše u manjim sredinama. Nema ni dovoljno dječjih psihijatara, a većini djece su ovi liječnici zbog udaljenosti gotovo nedostupni. Sve su to problemi koji, ako se sustavno zanemaruju, dolaze vremenom na naplatu.

Psihologinja tu ističe:

Mislim da nitko ne posvećuje dovoljno pažnje mentalnom zdravlju, pa tako ni škole. Tema mentalnog zdravlja još je uvijek veliki tabu u našem društvu. Odlazak psihologu percipira se kao nešto neugodno, pa i sramotno, rezervirano za one s kojima “nešto nije u redu”, a razgovor o mentalnim teškoćama – s kojima se svi u većoj ili manjoj mjeri suočavamo u nekim trenucima – znakom slabosti.

Dodaje kako to zanemarivanje kreće od roditelja i ostalih članova društva, ali i institucija kao što su škole koje većinom imaju školske psihologe “pro forme radi” – što je ogroman problem i manjkavost škola, pogotovo ako uzmemo u obzir da je rano mladenačko razdoblje izuzetno emocionalno turbulentno, a mentalno zdravlje djece u svakoj, naročito pubertetskoj dobi posebno osjetljivo.

Kako bi škola trebala reagirati na prijetnje nasiljem ili smrću učenika?

Pirnat Dragičević objašnjava:

Škole u okviru preventivne strategije imaju obvezu provoditi preventivne programe za sve učenike i za one koji počinju iskazivati rane probleme u ponašanju. Ako djetetovo ponašanje odskače, u rad s djetetom se nakon učiteljice uključuje stručna služba škole, a ako nema napretka, škola o teškoćama djeteta obavještava područne urede Zavoda za socijalni rad koji procjenjuje obiteljsku situaciju i kompetencije roditelja. U slučaju potrebe, izreći će i obiteljsko-pravne mjere. 

Dodaje:

Prema našim saznanjima, većina škola primjenjuje mjere sukladno propisima, no nedovoljno je preventivnog i stručnog djelovanja.

Drbohlav Ollerton se nadovezuje:

U školama se često ponavlja floskula “nulta tolerancija na nasilje”, ali rijetko se provode adekvatno poučavanje i skrb za tolerantno ponašanje. Zapravo, malo tko i razumije što bi to trebalo značiti. Često se i krivo provodi, pa se na nasilje odgovara nasiljem – nasilnika se samo kažnjava, umjesto da se istraži korijen problema i poradi na njemu. Škole trebaju na vrijeme reagirati na nasilje, primarno istraživanjem uzroka tog nasilja i razgovorom s djecom. Djeci u školama treba biti ponuđen siguran prostor u kojem sa stručnjakom mogu razgovarati i poraditi na problemima. To uključuje i djecu koja vrše nasilje.

Ističe da učitelji moraju poticati kooperaciju i empatiju među učenicima kako bi se stvaralo zdravo ozračje u kojem djeca osjećaju podršku i razvijaju uzajamno razumijevanje i uvažavanje.

Kako bi se mogli spriječiti ovakvi incidenti?

Pirnat Dragičević kaže:

U sprječavanju vršnjačkog nasilja ključne su preventivne aktivnosti te rana i primjerena intervencija kada do nasilja dođe. Kako navodimo u našim godišnjim izvješćima, nužno je da cjelokupno društvo radi na očuvanju mentalnog zdravlja i prevenciji – od obitelji, odgojno-obrazovnih ustanova, medija, ali i pojedinaca, bilo da je riječ o političarima ili slavnom osobama, koje djeca gledaju i slušaju.

Naglašava kako su djeca danas izložena brojnim nasilnim modelima ponašanja koja su opće prihvaćena i koja u kombinaciji s drugim faktorima mogu dovesti do raznih oblika nasilja koje čine djeca.

Drbohlav Ollerton smatra da se umjesto fokusiranja na odbojnost, mržnju i nasilan stav prema napadaču, koji je također svojevrsna žrtva, moramo fokusirati na uzrok problema i preveniranje budućih tragedija:

Uzrok problema možemo tražiti svugdje, ali zapravo smo svi dio njega na određeni način, i prvi korak je to spoznati i prihvatiti. Prije svega potrebno je prestati raditi tabu temu od mentalnog zdravlja i smatrati da je traženje pomoći psihologa znak “nemoći”, “bolesti” ili “krivog stanja uma”. Krivo stanje uma je ono koje ignorira da se za mentalno zdravlje, jednako kao i za fizičko, mora kontinuirano i svakodnevno brinuti. Pristup psihološkom savjetovanju trebali bi imati svi, a pogotovo djeca, koja su najranjivija i koja nemaju uvijek podršku kod kuće.

Nadalje, tvrdi Drbohlav Ollerton, moramo prestati ignorirati vršnjačko nasilje pod izgovorima da je “zadirkivanja” oduvijek bilo. Prihvatiti da i naše dijete može vršiti nasilje te zajedno poraditi na tom problemu – neophodno je i hvale vrijedno:

Sramotno je zatvoriti oči i pretvarati se da je sve u redu, čak i kada nije.

Usto ističe:

Također, djeci treba vlastitim primjerom pokazati kako se odnositi prema drugima – s poštovanjem i razumijevanjem. Potrebno ih je učiti empatiji, uzimanju perspektive drugog, kooperaciji, razgovoru i slušanju drugoga. U tom kontekstu svaki roditelj treba preispitati vlastito ponašanje – prije nego se usudi kritizirati ponašanje svojeg ili tuđeg djeteta. Za kraj, potrebno je stvoriti ozračje u kojem se može razgovarati o problemima bez osuđivanja i etiketiranja.

Tko nosi najveću odgovornost – roditelji, škola ili?

Drbohlav Ollerton odgovara:

Naravno da su za odgoj djeteta primarno odgovorni roditelji, koji trebaju biti primjer kako se odnositi prema drugim ljudima – uključujući i vlastito dijete – i kontinuirano, skrbno graditi odnos s djetetom. Međutim, škole ne smiju djelovati pod pretpostavkom da roditelji umiju pružiti djetetu ono što mu je potrebno.

Dodaje kako se često ponavlja da je škola obrazovno-odgojna institucija, ali se u jako puno slučajeva zanemaruje ta druga funkcija, ako se prva uopće ispunjava kako bi trebala:

Dakle, kao “odgojna” institucija škola je također odgovorna, ali i “ostatak” društva – jer nitko ne odrasta izolirano od društva. Svakako, čak i ako kod kuće jest “sve u redu”, dodatna podrška, razgovor i razumijevanje mogu samo doprinijeti zdravlju djeteta i društva.

Što roditelji mogu poduzeti kod kuće?

Drbohlav Ollerton naglašava da je prije svega važno graditi odnos s djetetom – razgovarati s njim, slušati ga i odnositi se prema njemu s razumijevanjem i poštovanjem – onako kako bi svatko želio da se prema njemu odnosi i kako bismo se zapravo svi trebali odnositi jedni prema drugima:

Često možemo čuti odrasle kako govore: “Kakve probleme dijete može imati kad jedino što mora raditi je učiti?!” Evidentno: velike. Dječji problemi često se omalovažavaju, ignoriraju, zanemaruju i odbacuju. Ali, ako ne shvaćamo njihove probleme ozbiljno, ne pristupamo im s razumijevanjem i ne pružamo im podršku – kako možemo očekivati da će se oni prema drugima odnositi s empatijom?

• Bullying u školi – fizičko i verbalno nasilje među vršnjacima
• Preveniranje i zaustavljanje vršnjačkog nasilja ponajprije ovisi o odraslima: Psihologinja otkriva što napraviti ako saznate da je vaše dijete “bully”
• Svako 5. dijete u Hrvatskoj žrtva je nekog oblika nasilja: Porast obiteljskog nasilja tijekom pandemije, mnogi slučajevi se ne prijavljuju.

• empatija
• incidenti
• mentalno zdravlje
• odgoj
• odgovornost
• roditelji
• škola
• vršnjačko nasilje