Život u svijetu u kojem sve više učimo i znamo o mentalnom zdravlju, a u kojem malo tko išta od toga provodi u praksi postaje sve manje “ljudski”, a sve više “mehanički”.

Čak i ono “Kako si?” koje povremeno čujete često zvuči “mehanički” naučeno, ponekad i kao poštapalica, a ne s ciljem istinskog slušanja i podrške. Iako smo tehnologiju razvili do zavidnih razina, na ljudskosti smo, čini se, nazadovali. U izobilju svega smo izgubili istinske vrijednosti, zaboravljajući da nam u svemu tome što se nudi zapravo tako jako malo treba.

Zašto osuđujemo?

Prema nekim teorijama socijalne psihologije čini se da ljudi osuđuju druge kako bi izbjegli osjećaj manje vrijednosti i srama.

Sram je kompleksna emocija koja utječe na uspostavljanje i održavanje društvenih odnosa te funkcioniranje pojedinca u odnosu na druge. Svrha mu je izbjegavanje negativnih i nepoželjnih procjena i izlaganja, a globalno predstavlja rascjep između stvarne i idealne slike o sebi.

Budući da osuđivanje drugih nikad ne može dati osobi koja osuđuje ono što joj stvarno treba, ona nastavlja i dalje to činiti iako se svaka izgovorena osuda isključivo odnosi na nju i njezino samopoštovanje, a ne na osobu o kojoj govori.

S druge strane, o čovjeku ovisi hoće li nastaviti osuđivati ili ne. To nema veze s osobom koju se osuđuje, nego isključivo s nečijim unutarnjim svijetom s kojim onaj koji osuđuje nije zadovoljan i boji ga se prikazati u javnosti, zbog čega nastoji sve učiniti kako bi izbjegao da netko drugi shvati koliko je zapravo nezadovoljan i nesretan.

U dubini su kronični manjak samopoštovanja i osjećaj manje vrijednosti te strah od gubitka drugih i pozitivne slike o sebi koja se samo uljepšano prezentira drugim ljudima.

Danas imamo sve alate da izgledamo dobro – u školi, na fakultetu, na radnom mjestu. Neke ljude ćete teško prepoznati kada se pojave ispred vas bez raznoraznih fil(t)era. Stavove i vrijednosti ljudi smo počeli procjenjivati prema stvarima koje posjeduju i izgledu koji prezentiraju.

Kolektivni manjak samopoštovanja

Brojni filozofi su se čudili ljudskom biću i njegovom unutarnjem ustrojstvu, pokušavajući shvatiti izvor njegovih nagona i poriva, potreba i zadovoljstava. U jednu ruku govorimo o biću koje ne može vidjeti životinju u nevolji, a s druge strane mu drugi čovjek u nevolji može predstavljati radost i zadovoljstvo.

Riječ je o biću koje svakodnevno brine i čisti svoj auto, ali ako vidi siromaha pokraj tog istog auta, u stanju ga je odgurnuti da mu ne zaprlja limenog ljubimca. Čini se da čovjek jednostavnije pokazuje ljubaznost prema stvarima i životinjama nego prema drugim ljudima.

Zašto smo takvi? Je li nam to zaista u prirodi postojanja ili nas takvima učine traumatska iskustva koja doživimo tijekom života i s kojima se teško suočavamo?

Nitko nije pronašao svoju vrijednost i snagu u osuđivanju drugih, nego u tome da istinski zna tko je i koliko vrijedi te kako može živjeti u toj istini u današnjem svijetu. Riječ je o tome da možete biti i ljubazni i velikodušni te da vas to neće učiniti gorima od drugih, nego će učiniti ovaj svijet barem malo boljim mjestom.

Čovjek na ovom testu zaista često pada misleći da će mu netko oduzeti dio koji mu pripada ako mu pokaže svoju pravu sliku, ne razmišljajući o tome da na ovom svijetu zaista ima dovoljno mjesta za sve. Pružiti drugome pomoć i potražiti pomoć od drugih su vrijednosti koje nas čine boljima i koje nas povezuju s drugima.

Prihvaćanje i suosjećanje – i sebe i drugih

Prihvaćanje i suosjećanje nam omogućuju graditi odnose s drugima, osjećati pripadanje i povezanost te ljubav i poštovanje. Vrlo je lako upasti u današnji društveni sustav dehumaniziranja, okrivljavanja i osuđivanja zato što je puno jednostavnije funkcionirati u skladu s vlastitim mentalnim shemama koje se grade na temelju površnih informacija koje posjedujemo, nego na temelju slušanja i shvaćanja onoga što nam govore ljudi o kojima sudimo.

Suosjećanje nije automatizam ni univerzalni ljudski odgovor na tuđu patnju – to se uči. Isto kao što ni suosjećanje sa samim sobom nije urođeno nego se uči.

Posljednjih nekoliko godina puno se govori o konceptu samosuosjećanja, a riječ je o psihoterapijskoj tehnici koja promiče brižnost i ljubaznost prema sebi (i drugima) nasuprot (samo)osuđivanju, usredotočenu svjesnost nasuprot preopširnom analiziranju te zajedničku čovječnost nasuprot izoliranom slučaju.

Zaboravljamo da smo dio zajednice čijem manjku ljudskosti doprinosimo stalnim osudama i okrivljavanjima drugih ljudi, a ne istinskom prihvaćanju i mijenjanju samih sebe kako bismo mogli prihvatiti druge.

Svaka osoba ima svoju jedinstvenu osobnost, a društvo kojem pripadamo je kombinacija različitih osobnosti koje ponekad teško funkcioniraju u određenim životnim okolnostima. Nitko se ne može prilagoditi kolektivnim očekivanjima društva.

Donošenje prosudbi o drugima na temelju prvog dojma je gotovo uvijek netočno, a većini ljudi je to zahtjevno objasniti, zbog čega teško mijenjaju svoja mišljenja unatoč objektivnim dokazima koji pokazuju suprotno. Promjena je teška i stresna, nikom nije ugodna, ali ako očekujete da se drugi mijenjaju kako bi vi bili zadovoljni i osjećali se bolje, onda je riječ o Sizifovom poslu.

Priznati da smo samo ljudi i da smo skloni griješiti nije jednostavno. Prihvatiti sebe da bismo mogli prihvatiti druge je proces koji ne može ići u obrnutom smjeru. Uvijek postoje stvari koje se mogu popraviti, a prvi korak je oslobađanje od utjecaja mišljenja drugih te negativnih i nebitnih misli koje nas odvlače od istinskih vrijednosti.

Pročitajte i ove članke:

• Slušamo li zaista jedni druge? Psihologinja otkriva sve što aktivno slušanje nije i što učiniti kada primijetimo da ne slušamo
• Samopoštovanje: Niska razina je povezana s tjeskobom, depresijom i antisocijalnim ponašanjem! Psihologinja otkriva kako ga povećati
• Kako prihvatiti sebe u potpunosti? Kad zavolite sebe, promijenit će se vaš pogled na svijet! Psihologinja otkriva kako se osloboditi generacijskih trauma.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Ne trebaju vam utezi!

12 vježbi s vlastitom težinom za izgradnju mišića

• Tomislav Stanić
• 4 min čitanja

• osuđivanje
• razumijevanje
• samopoštovanje
• suosjećanje