U današnjoj narcisoidnoj kulturi, u kojoj se sve više teži ekstremnom individualizmu i samopromociji, empatija kao da je postala strani pojam. Paradoks je upravo u tome što nikad prije nismo ovoliko pričali o empatiji kao posljednjih nekoliko godina, a kronično nam je nedostaje. I prva pogreška koju u raspravama o ovim temama napravimo je ono glavno pitanje našeg društva – tko je tome kriv?

Prije nego provjerimo koliko smo sami za to odgovorni, već smo odgovornost pokušali prebaciti na drugoga – a to je najlakše i to je potpuno suprotan smjer od onoga na kojem se nalazi empatija. Jer da bismo uopće mogli imati tu sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i dijeljenja misli i osjećaja druge osobe, moramo prvo znati prepoznati, razumjeti i podijeliti vlastite misli i osjećaje sa samima sobom i s drugima.

Da bismo hodali u tuđim cipelama, moramo sigurno znati hodati u svojima, prihvaćati odgovornost za vlastite postupke i težiti kvalitetnom povezivanju s drugima.

Empatija modernog doba

Postoje razne teorije empatije, od evolucijske do sociokulturalne, ali ono što je ključno jest činjenica da se empatija djelomično nasljeđuje po osobinama ličnosti, a najvećim dijelom uči promatranjem okoline. Razvijanje i učenje empatije je izrazito važno za uspostavljanje odnosa sa samim sobom i s drugima, jer danas više ne razgovaramo samo o suosjećanju, nego i o samosuosjećanju.

Donedavno smo smatrali da je prirodni instinkt pomoći drugome u nevolji, odnosno reagirati kada je drugome potrebna pomoć. No, kada ljude dovedete u stvarne situacije u kojima se očekuje takva reakcija, čini se da mnogi padaju pod difuzijom odgovornosti – fenomen koji ističe da je manja vjerojatnost da će osoba reagirati u kriznoj situaciji kada ima više promatrača oko nje. Drugim riječima, brže bolje prebacimo odgovornost na druge i biramo da se izgubimo u masi.

Moderno doba je svakome tko boravi u virtualnom svijetu omogućilo da se lako “izgubi u masi”. Cijeli svijet je dostupan na jedan klik, drugima možemo prikazati samo najbolje od sebe i samo smo jedan mali dio ogromnog broja korisnika. Ako se i dogodi da nam je svega previše ili da netko od nas nešto traži, na jedan klik brišemo svoje podatke, blokiramo tu osobu i nestajemo.

Mnogi još ne uzimaju dovoljno u obzir koliko su ovakve stvari uzele maha i koliko odgajaju buduće generacije u potpuno drugom smjeru. I zato je svijetu potrebna revolucija empatije!

Zašto nam je važna empatija?

Empatija nam omogućuje graditi odnose s drugima, osjećati povezanost i pripadanje te ljubav i poštovanje. Kvalitetni odnosi s drugima su jedan od najvažnijih recepta za dugotrajan, sretan i ispunjen život. Upravo kroz takve odnose upoznajemo i same sebe, učimo regulirati vlastite emocije i upravljati onim što osjećamo. Da bismo mogli prihvatiti i razumjeti emocije druge osobe, moramo naučiti prepoznati i razumjeti vlastite.

Empatija potiče altruistična ponašanja i uvodi dodatnu vrijednost u ono čime se bavimo. Neovisno o tome gdje radite i u kakvim okolnostima živite, uvijek postoji netko u vašoj blizini tko treba podršku i pomoć, lijepu riječ i topao osmijeh. Problem je ako osoba to ne prepoznaje ili ignorira, a postoje i one koje to vide, ali iz nekih vlastitih emocionalnih trauma ne znaju odreagirati.

Pročitajte članak “Altruizam: Psihologinja otkriva postoji li nesebično pomaganje i kako utječe na mentalno zdravlje“.

Empatija nam omogućuje da slušamo i čujemo druge te ih prihvaćamo takve kakve jesu. U zdravim bliskim odnosima zauzimanje perspektive druge osobe i shvaćanje njezinog stajališta može prevenirati brojne nesporazume i sukobe te ponuditi kvalitetnija rješenja i učvrstiti odnos. Svatko od nas želi biti viđen u očima drugih, saslušan i shvaćen, a glavni ključ za to upravo je empatija.

I zato u današnjem svijetu toga nedostaje – jer smo se priklonili narcisoidnoj kulturi koja naglašava samo “ja”, a ne “mi”. Često se suosjećanje zloupotrebljava za ostvarivanje vlastitih interesa i potreba, zbog čega ljudi gube povjerenje i osjećaju strah od povezivanja s drugima.

Prije nekoliko godina grupa je bila ta koja je pojedinca mogla “iznijeti” iz teških situacija i zaštititi od negativnih utjecaja. Danas je obrnuto – grupa je nerijetko toksična za pojedinca i često ne mari za ono što mu treba. Nažalost, u virtualnom svijetu se povezivanje s drugima često temelji na drugačijim interesima, a iza ekrana se svatko može vješto prikazati empatičnim.

Empatija i simpatija – u čemu je razlika?

Empatija i simpatija se često koriste kao sinonimi, ali nisu isto. Simpatija je osjećaj brige za drugu osobu koja podrazumijeva silnu želju da se stanje te osobe promijeni i bude bolje. Osoba koja osjeća simpatiju prema nekome često sažalijeva drugu osobu i želi joj pomoći da iz tog stanja izađe jer ga ni sama ne može izdržati.

Zato će takve osobe silno pokušavati oraspoložiti drugu stranu, predlagati joj rješenja da se pokrene, davati joj razne (ne)uspješne utjehe i sl. To nije prihvaćanje emocionalnog stanja druge osobe, nego potreba da se to stanje promijeni jer ga ni sami ne možete istinski razumjeti i podijeliti s drugom osobom.

Empatija je drugačiji pristup koji podrazumijeva prihvaćanje i dijeljenje emocija druge osobe. To znači da možemo razumjeti nečije emocionalno stanje i prihvatiti da je ono trenutno takvo kakvo jest. Dajemo drugoj osobi slobodu, vrijeme i prostor da proživi svoje emocije, ne nudimo joj silna rješenja, nego aktivnim prisustvom dajemo podršku, otvoreni smo za pružanje pomoći kada je osoba zatraži i nemamo silnu potrebu preuzeti na sebe nečije emocionalno stanje, nego ga dijelimo.

Drugim riječima – ti si O. K., ja sam O. K.! Zajednički prolazimo kroz teške trenutke, nije nam lako, ali preživjet ćemo jer imamo jedno drugo.

Mračna strana empatije

Empatija je u mnogočemu korisna i potrebna, ali kod nekih ljudi može djelovati kontraproduktivno. Kada stavljanje u tuđe cipele postane nečiji “modus operandi” i jedini način odnosa prema drugima, bez uzimanja u obzir vlastitih stanja, misli i osjećaja, onda se suočavamo s mračnom stranom empatije. Pojedinci koji su potpuno slijepi za vlastite potrebe mogu biti meta onih koji to žele iskoristiti za svoje interese. Empatiju zbog toga ne treba isključiti nego naučiti mudro prepoznati one koji nemaju dobre namjere i dati priliku pojavi sumnje kada ukazuje na nelogičnosti.

Ljudi koji redovito stavljaju osjećaje i potrebe drugih iznad svojih, bez redovite prorade vlastitih osjećaja, mogu se suočiti s prazninom ili sindromom sagorijevanja. To se često događa s osobama koje rade u pomagačkim zanimanjima i redovito se susreću s ogromnom količinom boli i patnje drugih. Empatija je u takvim situacijama jako važna, ali može se dogoditi da osoba ne zna kako redovito ventilirati i “provjetravati” vlastiti emocionalni prostor u koji se nakuplja previše tuđih emocija.

Zbog takvih unutarnjih postavki potrebno ih je zaštititi, odnosno dati im dovoljno vremena i prostora u vlastitoj emocionalnoj proradi kako bi se mogli nositi sa sobom i drugima. Stoga je važno postaviti zdrave granice u svim odnosima, privatnim i profesionalnim, te naučiti prepoznati tko zaista treba pomoć, a tko se želi prikriti ispod drugačijih namjera.

Zašto nam nedostaje empatije?

Brojni su uzroci nedostatka empatije kod ljudi (od nezdrave i neempatične okoline u kojoj su odrastali do ozbiljnih psihičkih poremećaja). Činjenica je da svatko od nas, koliko god smatrao da ima empatije, vrlo brzo može upasti u sustav dehumaniziranja, okrivljavanja i osuđivanja. Ljudi su skloni funkcionirati u skladu s vlastitim mentalnim shemama koje grade na temelju informacija koje posjeduju i iskustva koje stječu. Sve što je izvan toga, nepoznato ili nejasno, nastoje uskladiti s vlastitim predrasudama, preferencijama i mentalnim postavkama, ali to često čine bez kritičke provjere.

U pozadini razmišljanja ljudi koji imaju manjak empatije često se kriju kognitivne predrasude, odnosno stavovi koji im onemogućuju da zauzmu perspektivu druge osobe. Takvi pojedinci mogu shvatiti što misle i osjećaju samo ljudi koji su im bliski, a svi oni koji su drugačiji ili udaljeniji od njih ne izazivaju u njima osjećaj suosjećanja (npr. kada gledaju u medijima katastrofe i patnje ljudi u svijetu, manje suosjećaju s njima jer misle da je njihova patnja drugačija od one koju bi i sami osjećali u toj situaciji).

Nadalje, još jedna prepreka empatiji je okrivljavanje žrtve ili traženje krivca u drugima za sve što se događa. Mnogi ljudi funkcioniraju po principima vjere u pravedan svijet, misleći da svi ljudi u životu dobivaju ono što zaslužuju. Takvo razmišljanje može zavarati jer mislimo da se strašne stvari koje doživljavaju drugi nama sigurno nikada neće dogoditi.

Situacija se u svakom trenutku može preokrenuti, a umjesto traženja krivca za društvene probleme, trebamo naučiti preuzeti odgovornost za onaj dio sustava koji možemo mijenjati – uvijek polazeći od sebe.

Kako njegovati empatiju?

Moći shvatiti i osjetiti tuđu bol i patnju, a ujedno pružiti podršku i suosjećati nije jednostavno. Empatija nije univerzalni odgovor na patnju drugih, koliko god možda nekome bilo teško zamisliti da bi na tuđu patnju ostao ravnodušan. Zaista ima onih koji nemaju empatije, kao i onih koji imaju previše empatije. Ono što je važno imati na umu jest da se empatija mora naučiti, a pružanjem primjera drugima ćemo najbolje pokazati što znači biti empatičan:

• jasno razumjeti vlastita i tuđa emocionalna stanja, znati ih prihvatiti i njima upravljati
• moći zamisliti sebe u situacijama koje druga osoba proživljava
• slušati druge ljude pozorno i bez prekidanja te shvaćati emocionalnu pozadinu njihovih riječi
• obraćati pozornost na neverbalne i verbalne komunikacijske znakove
• moći čuti i razumjeti druge ljude i njihovo razmišljanje, čak i ako se ne slažete s njima
• povezivati se s drugima na temelju emocionalno i racionalnog, ne samo kroz površne teme
• njegovati odnose uživo, kontakt očima i provođenje vremena u stvarnosti (ne u virtualnom)
• biti svjesni vlastitih predrasuda i stereotipnih razmišljanja koje utječu na empatiju
• biti spremni podijeliti s drugima vlastite misli i osjećaje i ne bojati se pokazati ranjivost
• pomagati drugima kada im je pomoć potrebna i kada je traže.

Ako ste dobri u slušanju drugih i shvaćanju njihovih problema, vjerojatno ćete biti slobodno izabrani kao njihov “terapeut” i često izloženi takvim razgovorima. To je u redu ako ne prelazi psihičke kapacitete onoga koji sluša, odnosno ako ga previše ne opterećuje i iscrpljuje. Ako ste to dogodi, potrebno je naučiti uzeti predah, emocionalno se zaštititi i postaviti granice u odnosima. U redu je pomagati drugima ako možete pomoći, ali ako ne možete pomoći, barem nemojte odmoći, kako sebi, tako i drugima.

Pročitajte i ove članke:

• Empatija kod djece: Potaknite suosjećanje za druge od malih nogu! Evo koji čimbenici utječu na njen razvoj
• Psihijatar Hrvoje Handl: “Empatija treba postati predmet u školi, a roditelji trebaju snositi odgovornost za nepostavljanje granica i zanemarivanje djece!”
• Upijaju tuđe emocije: Deset osobina zajedničkih empatičnim ljudima.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Recepti za doručak, ručak i večeru

Jelovnik za masnu jetru: Nutricionistica otkriva kako trebaju izgledati obroci

• Zrinka Babić
• 7 min čitanja

• empatija
• mračna strana empatije
• samosuosjećanje
• suosjećanje