Shizoafektivni poremećaj – uzroci, simptomi, liječenje i prognoza

1 komentara
3 min čitanja

Marija Šimunić

mag. psych.

Shizoafektivni poremećaj je psihički poremećaj u kojem se simptomi poremećaja raspoloženja (depresije ili manije) preklapaju s izraženim psihotičnim simptomima koji mogu trajati i kada nestane poremećaj raspoloženja. Od shizofrenije se razlikuje po pojavi jednog ili više napada simptoma depresije ili manije.

Vrste shizoafektivnog poremećaja

Prema kriterijima DSM-5 („Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition“), shizoafektivni poremećaj može biti bipolarni tip (F25.0) ili depresivni tip (F25.1).

Bipolarni tip se primjenjuje ako je manična epizoda dio kliničke slike, a mogu se pojaviti i depresivne epizode.

Depresivni tip se primjenjuje ako su samo velike depresivne epizode dio kliničke slike.

Shizoafektivni poremećaj može biti povezan i s katatonijom i tada se šifrira kao F06.1 kako bi se označilo da je riječ o katatoniji povezanoj s drugim psihičkim poremećajima.

Kako se manifestira shizoafektivni poremećaj?

Kako bi se utvrdilo da je riječ o shizoafektivnom poremećaju, moraju biti prisutni klasični produktivni simptomi shizofrenije kao što su halucinacije i sumanute misli. S obzirom na to da je često riječ i o maničnim epizodama, prisutna je grandioznost te ideje samopoštovanja, veličine i moći.

Tijekom istog vremenskog razdoblja javljaju se sumanutosti ili halucinacije najmanje dva tjedna u odsutnosti upadljivih simptoma raspoloženja. Uobičajena dob početka shizoafektivnog poremećaja je mlađa odrasla dob, iako poremećaj može započeti bilo kada od adolescencije do starije dobi. Shizoafektivni poremećaj se javlja nešto rjeđe od shizofrenije, a češće od afektivnog poremećaja.

Uzroci shizoafektivnog poremećaja

Još uvijek se ne zna točan uzrok, ali pretpostavlja se da je u pitanju neravnoteža neurotransmitora serotonina i dopamina u mozgu.

Nadalje, smatra se da je kod shizoafektivnog poremećaja prisutna genetska i fiziološka podloga za nastanak bolesti. Ako je u obitelji ili u bliskom srodstvu prisutna shizofrenija, shizoafektivni poremećaj ili bipolarni poremećaj, povišen je rizik od nastanka ovog poremećaja. Sa sigurnošću se tvrdi da je u obitelji osoba sa shizoafektivnim poremećajem veći udio i shizofrenih i osoba s afektivnim poremećajem nego u općoj populaciji.

Osobe sa shizoafektivnim poremećajem pod povišenim su rizikom za kasniji razvoj epizoda velikog depresivnog poremećaja ili bipolarnog poremećaja, a postoji i povezanost s poremećajima vezanim uz alkohol i druge psihoaktivne tvari.

Simptomi shizoafektivnog poremećaja

Shizoafektivni poremećaj uključuje kombinaciju simptoma poremećaja raspoloženja i psihotičnih simptoma. Tijek pojave tih simptoma može varirati ovisno o osobi, stoga nije baš uvijek jednostavno uspostaviti točnu dijagnozu.

Profesionalno funkcioniranje često je oštećeno, ali to nije definirajući kriterij (za razliku od shizofrenije). Uz shizoafektivni poremećaj vežu se i reducirani socijalni kontakti i poteškoće skrbi za samoga sebe, ali negativni simptomi mogu biti blaži i kraći nego oni koji se vide kod shizofrenije.

Psihotični simptomi u podlozi shizoafektivnog poremećaja su:

halucinacije,
sumanute ideje (najčešće paranoidne),
dezorganizirano mišljenje,
emocionalna nestabilnost,
deluzije ili bolesne ideje,
tjeskobne situacije.

Simptomi poremećaja raspoloženja su najčešće bipolarnog ili depresivnog tipa, a neki od njih su:

izmjene maničnih i depresivnih epizoda,
česte iznenadne promjene raspoloženja,
osjećaj grandioznosti ili pak osjećaj krivnje i bezvrijednosti,
psihomotorni nemir ili usporenost,
suicidalne misli,
nemogućnost kontroliranja vlastitog raspoloženja.

Dijagnoza shizoafektivnog poremećaja

Navedene skupine simptoma se mogu javljati istovremeno ili naizmjenično, a dijagnoza se postavlja samo kada su shizofreni i afektivni simptomi izraženi istodobno ili unutar nekoliko dana, unutar iste epizode bolesti.

Također, ne postoje testovi ili biologijski nalazi koji mogu pomoći u postavljanju dijagnoze shizoafektivnog poremećaja te nije razjašnjeno razlikuje li se shizoafektivni poremećaj od shizofrenije u odnosu na popratna obilježja poput strukturalnih ili funkcionalnih abnormalnosti mozga, kognitivnih deficita ili genetskih rizičnih čimbenika.

Liječenje shizoafektivnog poremećaja

Kao i kod većine bolesti i poremećaja, liječenje će biti najadekvatnije ako se primijeni na vrijeme. Shizoafektivni poremećaj dovodi do dugotrajne onesposobljenosti u svakodnevnom, radnom i obiteljskom funkcioniranju te je stoga obično potrebno opsežno liječenje uz kombinaciju lijekova, psihoterapije i potpore okoline.

Daleko je najvažnija farmakoterapija, ali je nužno uključiti i druge psihoterapijske i socioterapijske postupke kako bi se bolesnika moglo lakše vratiti u normalno društveno funkcioniranje. Izbor lijekova ovisi o kliničkoj slici, odnosno o formi i intenzitetu psihotičnih i afektivnih simptoma.

Od lijekova se najčešće propisuju antipsihotici (klozapin, risperidon, olanzapin), stabilizatori raspoloženja (litij, divalproat, karbamazepin, valproat) i antidepresivi (citalopram, escitalopram, fluoksetin). U svim slučajevima ovog poremećaja, nužna je primjena antipsihotika.

Shizoafektivni poremećaj – prognoza

Ako se ovaj poremećaj adekvatno liječi, tijek bolesti je povoljan, a moguće je izbjeći kronične komplikacije od kojih su najčešće razvoj shizofrenije, velikog depresivnog poremećaja, bipolarnog poremećaja, ovisnost o alkoholu ili psihoaktivnim tvarima te suicid. Prognoza je nešto bolja nego kod shizofrenije, ali lošija nego kod poremećaja raspoloženja.